Niko u selu nije znao objasniti zašto je svih dvadeset sedam koza tog vrelog julskog dana odjednom napustilo pašu i skupilo se oko starog bunara koji niko nije koristio više od četrdeset godina.
Pastir Mehmed Kapić prvo je pomislio da su životinje nanjušile vodu. Onda je primijetio nešto mnogo čudnije: nijedna koza nije pokušavala piti niti grickati travu oko kamenog zida.
Stajale su gotovo nepomično, istegnutih vratova, i gledale u crni otvor. Jedna je nervozno udarala prednjim papkom o kamen, druga se oglašavala kratkim, nemirnim glasom. Mehmed je ostavio štap na zemlji i prišao. Bunaru se inače nije približavao jer je kameni rub bio napukao, a niko nije znao u kakvom je stanju unutrašnjost.
Kada je stigao nekoliko koraka od njega, začuo je tih zvuk koji nije dolazio od koza. Najprije grebanje. Zatim udarac. Pa tišinu. Mehmed je kleknuo dovoljno daleko od ruba, uključio lampu na telefonu i usmjerio je prema dubini. Na dnu nije ugledao vodu. Vidio je kamenje, trule grane i nešto tamno što se pomjerilo iza njih. Srce mu je počelo udarati.
„Hej!“ viknuo je. Pokret je prestao. Mehmed je ponovo osvijetlio dno i tada se iz tame pojavila ljudska ruka. Prsti su se jedva podigli, a iz bunara je dopro toliko slab glas da nije mogao razabrati riječi. Mehmed je ustao i instinktivno krenuo prema rubu, ali se zaustavio.
Bunaru je nedostajao dio unutrašnjeg zida i svaki pokušaj da sam siđe mogao je završiti s dvije osobe zarobljene na dnu. Izvadio je telefon i pozvao pomoć. Tek mnogo kasnije saznaće da čovjek na dnu nije slučajno upao u bunar. Još neobičnije bilo je to što je kod sebe imao kartu na kojoj je upravo taj napušteni bunar bio označen crvenim krugom.
Mehmed je imao pedeset osam godina i gotovo cijeli život proveo je s ovcama i kozama na brdima iznad sela. Nije bio čovjek sklon pričama o duhovima, zakopanom blagu ili prokletim mjestima, iako ih je slušao od djetinjstva. Stari bunar nalazio se na zaravni koju su mještani zvali Gradina. Nekada su tamo stajale tri ili četiri kuće i mali sezonski tor.
Posljednja porodica odselila se početkom osamdesetih, a kuće su s vremenom nestale pod rastinjem. Bunar je ostao. Bio je širok gotovo dva metra, obzidan kamenom i dubok oko deset metara. Stariji ljudi tvrdili su da nikada nije potpuno presušivao, ali Mehmed je posljednjih godina nekoliko puta zavirio unutra i nije vidio vodu.
Zbog sigurnosti su mještani preko njega nekada postavili teške daske, ali su one istrunule i nestale. Mehmed je zato držao koze dalje od tog mjesta. Tog dana, međutim, stado kao da je samo odlučilo otići tamo.
Pas Žućo prvi je postao nemiran. Počeo je trčati prema zaravni, vraćati se Mehmedu i ponovo odlaziti. Koze su ga slijedile. Mehmed je mislio da je u grmlju lisica ili pas lutalica. Kada je stigao, cijelo stado već je bilo oko bunara.
Nakon poziva prošlo je gotovo četrdeset minuta prije nego što su stigli vatrogasci i ekipa hitne pomoći. Mehmed je za to vrijeme ostao uz otvor i razgovarao s čovjekom ispod. „Čuješ li me?“ vikao je.
Nakon nekoliko pokušaja dobio je odgovor. „Čujem.“ „Jesi li povrijeđen?“ „Noga… ne mogu ustati.“ Mehmed mu je rekao da pomoć dolazi i da se ne pokušava penjati. Pitao je kako se zove.
„Adnan.“ „Kako si pao?“ Dugo nije bilo odgovora. Zatim je čovjek rekao: „Nisam pao odmah. Spustio sam se.“ Mehmed je pomislio da ga nije dobro čuo. „Šta?“ „Spustio sam se konopcem. Pukao je.“ To je potpuno promijenilo situaciju. Čovjek nije zalutao i slučajno završio u bunaru. Namjerno je ušao.
Vatrogasci su osigurali područje i zabranili svima da prilaze rubu. Jedan spasilac spustio se uz profesionalnu opremu. Nakon dvadesetak minuta iz bunara su izvukli Adnana, muškarca od trideset četiri godine, iscrpljenog i blijedog, s povrijeđenim gležnjem i posjekotinama po rukama.
Kod sebe je imao malu kacigu s ugašenom lampom, ruksak, metar, fotoaparat i nekoliko plastičnih vrećica za uzorke. Nije izgledao kao čovjek koji je došao tražiti zakopano zlato.
Dok su ga stavljali na nosila, Mehmed je vidio presavijenu kartu kako ispada iz bočnog džepa ruksaka. Vatrogasac ju je podigao. Na njoj je bila nacrtana Gradina, a bunar označen crvenim krugom. Pored njega stajalo je rukom napisano: „Bočni otvor, oko 6–7 m?“
Adnan je prevezen u bolnicu. Imao je napuklu kost u gležnju, dehidraciju i nekoliko lakših povreda, ali nije bio životno ugrožen. Da ga Mehmed nije pronašao, vjerovatno bi preživio još dugo jer je u ruksaku imao nešto vode.
Problem je bio telefon koji se razbio pri padu i činjenica da niko nije znao tačno gdje se nalazi. Njegov automobil bio je parkiran skoro četiri kilometra dalje. Tek kada su policija i spasioci počeli provjeravati stvari, saznali su ko je zapravo.
Adnan Hasić bio je geolog koji je nekoliko godina radio na projektima vezanim za podzemne vode i kraške terene. U selo nije došao službeno niti po nalogu neke kompanije.
Njegov razlog bio je ličan. Njegov pokojni djed Salim rođen je u obližnjem zaseoku i kao dječak čuvao je stoku na Gradini. Pred smrt je Adnanu nekoliko puta pričao o neobičnom bunaru koji „ima prozor ispod zemlje“.
Adnan je godinama smatrao da je riječ o dječjoj uspomeni ili pogrešno zapamćenoj priči. Onda je, sređujući djedove stvari, pronašao staru skicu područja. Na njoj je pored bunara bilo nacrtano nešto nalik bočnom prolazu.
To ga je zainteresovalo profesionalno. U kraškim područjima stari bunari ponekad nisu samo vertikalna okna. Mogu biti povezani s prirodnim pukotinama, manjim šupljinama ili starim zahvatima za vodu. Adnan je želio samo pogledati i fotografisati unutrašnjost.
Napravio je, međutim, ozbiljnu grešku: otišao je sam. Koristio je vlastiti konopac i improvizovanu opremu koja nije bila namijenjena za takav ulazak. Na otprilike šest metara zaista je primijetio bočni otvor između kamenja.
Spustio se još niže da ga fotografiše. Kada je pokušao promijeniti položaj, dio starog kamena se odlomio, konopac se oštetio o oštar rub i pukao. Adnan je pao nekoliko metara na dno.
Priča bi vjerovatno završila njegovim spašavanjem i upozorenjem da se u stare bunare ne ulazi bez stručne ekipe da nije bilo onoga što je kamera zabilježila prije pada.
Nekoliko dana kasnije Adnan je iz bolnice nazvao Mehmeda. „Dugujem ti život“, rekao je. Mehmed nije volio takve rečenice. „Duguješ ga kozama. Ja sam samo vidio gdje gledaju.“ Adnan se nasmijao, ali onda postao ozbiljan. „Na snimku se vidi otvor.“ „Kakav otvor?“ „Onaj zbog kojeg sam sišao. Nije samo pukotina.“
Adnan nije želio ponovo ulaziti sam. Ovaj put kontaktirao je speleološko društvo i nadležnu lokalnu službu. Prije ulaska provjereni su vlasništvo zemljišta, stanje bunara i sigurnosni rizici.
Mehmed je prisustvovao samo s udaljenosti. Speleolozi su se spustili profesionalnom opremom i potvrdili ono što je Adnan vidio: otprilike šest metara ispod površine postojao je bočni otvor visok jedva metar.
Iza njega nije bio tunel s blagom, tajna grobnica niti skrivena prostorija. Bio je uski prirodni kanal koji se nakon nekoliko metara širio u malu krečnjačku šupljinu.
Ali u njoj su pronašli nešto što je objasnilo staru priču o „prozoru ispod zemlje“.
Na jednom kraju šupljine voda je kapala niz stijenu i skupljala se u plitkom prirodnom bazenu. U kamenu su se vidjeli tragovi ljudske obrade. Neko je prije mnogo desetljeća proširio dio prolaza i napravio mali kanal kojim je voda usmjeravana prema bunaru.
Stari stanovnici Gradine očigledno nisu kopali bunar samo prema podzemnoj vodi; koristili su prirodnu pukotinu kao dodatni izvor. Kada se teren promijenio, kanal se zatrpao i bunar je postepeno presušio.
U šupljini nije bilo zlata.
Ali pronađen je jedan predmet koji je Mehmedu bio zanimljiviji od zlata: malo zahrđalo zvono za kozu.
Kada su ga očistili, na njemu su se vidjela dva slova: „S. H.“
Adnan je dugo gledao fotografiju zvona. Njegov djed zvao se Salim Hasić.
Nije mogao dokazati da je zvono pripadalo upravo njemu. Slova su mogla pripadati bilo kome s tim inicijalima. Ali kada je Adnan pokazao fotografiju svojoj tetki, ona se sjetila priče da je Salim kao dječak izgubio kozu kod Gradine i da se danima bojao vratiti kući jer je njegov otac bio strog. Možda je zvono završilo u bunaru tada, možda mnogo kasnije. Niko nije mogao znati.
Mehmed je imao drugo pitanje. „Dobro, sve to lijepo. Ali zašto su moje koze baš tog dana stajale oko bunara?“
Odgovor se pokazao mnogo jednostavnijim od priča koje su već kružile selom.
Speleolozi su pronašli tragove male divlje životinje u šupljini i oko bočnog kanala, najvjerovatnije kune. Još važnije, nakon što je Adnan pao, nekoliko puta je udarao metalnom kopčom o kamen pokušavajući privući pažnju.
Zvuk se kroz okno vrlo jasno prenosio prema površini. Žućo ga je vjerovatno prvi čuo. Pas je prišao bunaru, a koze su krenule za njim. Kada su stigle, čule su Adnanove pokrete i glas odozdo. Zato su stajale oko otvora i gledale unutra.
Mehmed je bio pomalo razočaran kada je čuo objašnjenje. „Znači nisu osjetile nikakvu tajnu?“
Adnan se nasmijao. „Osjetile su čovjeka u nevolji. Meni je to dovoljno.“
Nakon istraživanja bunar nije ponovo otvoren za radoznale posjetioce. Upravo suprotno. Stručnjaci su upozorili da je zid nestabilan i da bi neovlašteni ulazak bio izuzetno opasan.
Općina i vlasnici okolnog zemljišta dogovorili su postavljanje čvrste zaštitne ograde i metalne rešetke koja omogućava ventilaciju i pregled, ali sprečava ljude i životinje da padnu unutra. Pored bunara postavljena je mala informativna tabla o starom načinu korištenja vode i prirodnoj kraškoj šupljini.
Mehmed je insistirao da na tabli ne piše da je on „spasio geologa“.
„Ako već nekoga spominjete, napišite koze.“
Mislili su da se šali.
Nije se potpuno šalio.
Nekoliko mjeseci kasnije Adnan se vratio s pravilno zaliječenom nogom. Donio je Mehmedu fotografije unutrašnjosti bunara. Na jednoj se vidio prirodni bazen, na drugoj tragovi starog kanala, a na trećoj zahrđalo zvonce prije čišćenja.
Mehmed ih je dugo gledao. „Djed ti je stvarno znao za ovo?“ „Znao je da postoji nešto sa strane. Vjerovatno je kao dijete zavirio ili čuo od starijih.“ „A ti si zbog jedne njegove priče skoro ostao dole zauvijek.“ Adnan je spustio pogled. „To je dio priče koji neću uljepšavati. Napravio sam glupost.“
Ta iskrenost se Mehmedu dopala. Po selu se u međuvremenu pričalo sasvim drugačije. Neko je tvrdio da je Adnan pronašao sanduk. Drugi da postoji podzemni prolaz do stare tvrđave.
Treći su govorili da su vlasti namjerno zatvorile bunar jer nešto kriju. Mehmed se zbog toga često ljutio. „Da je pronašao zlato, misliš da bi meni pokazivao fotografije mokrog kamena?“ govorio bi.
Najuporniji je bio njegov rođak Hamza, koji je jedne večeri ozbiljno predložio da noću skinu dio zaštitne ograde i sami pogledaju. Mehmed ga je toliko dugo gledao bez riječi da je Hamza na kraju rekao: „Dobro, samo sam pitao.“
Sljedećeg proljeća dogodilo se nešto korisnije. Adnan je sa stručnjacima nastavio proučavati izvore u tom području, ali ovaj put službeno i bez samostalnih avantura. Utvrdili su da mala šupljina ispod bunara nije dovoljno velika niti stabilna da bi se koristila kao značajan izvor vode.
Ipak, njeno postojanje pomoglo je boljem razumijevanju kretanja vode kroz okolni teren. Mještanima je objašnjeno zašto neki izvori presušuju brzo, dok drugi nekoliko stotina metara dalje ostaju aktivni i tokom sušnih mjeseci.
Za Mehmeda je, međutim, najvažnija promjena bila mnogo jednostavnija. Više nije puštao stado blizu nezaštićenih jama, starih cisterni ili napuštenih bunara. Počeo je prijavljivati svaki otvor koji bi primijetio na pašnjacima. „Jednom sam imao sreće“, govorio je. „Drugi put možda unutra neće biti čovjek koji može vikati.“
Adnan je nastavio povremeno dolaziti. Između njega i Mehmeda razvilo se neobično prijateljstvo. Jedan je znao čitati stijene, karte i slojeve tla, drugi ponašanje životinja, promjene vjetra i mjesta na kojima se trava prva suši.
Često se nisu slagali. Adnan bi nešto objašnjavao stručnim riječima, a Mehmed bi ga prekinuo: „Reci to kao čovjek.“ Mehmed bi, s druge strane, tvrdio da će kiša doći jer su koze tog jutra bile nemirne, a Adnan bi tražio meteorološko objašnjenje.
Godinu dana nakon nesreće sjedili su nekoliko desetaka metara od ograđenog bunara dok su koze pasle. Jedna mlada koza odvojila se od stada i krenula prema ogradi. Mehmed je zviždukom vratio.
„Još ih zanima“, rekao je Adnan.
„Koze sve zanima. Zato i upadaju gdje ne treba.“
„Tog dana su mene izvukle.“
„Nemoj im to govoriti. Tražit će platu.“
Adnan se nasmijao, a zatim pogledao prema bunaru. „Znaš šta je najčudnije?“
„Šta?“
„Mjesecima sam mislio da je najvažnije pronaći ono o čemu je djed pričao. Kad sam pronašao otvor, bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio ono osnovno — da nijedna priča nije vrijedna da zbog nje nepromišljeno rizikuješ život.“
Mehmed je klimnuo. „To ti je mogao reći svaki pastir bez fakulteta.“
Adnan mu je pružio malu kutiju. Unutra je bila vjerna kopija zahrđalog zvona pronađenog u šupljini. Original je, uz saglasnost porodice i vlasnika zemljišta, završio u maloj lokalnoj zavičajnoj zbirci zajedno s objašnjenjem gdje je pronađen i napomenom da nije moguće pouzdano potvrditi kome je pripadao.
„Šta ću ja s ovim?“ pitao je Mehmed.
„Stavi ga jednoj kozi.“
Mehmed je odmahnuo glavom. „Ne. Okačit ću ga u štalu. Ako ga stavim kozi, opet će mi završiti u bunaru.“
Narednih godina trava je ponovo prekrila tragove spasilačke ekipe. Stari bunar ostao je iza ograde, tih i taman. Ljudi su povremeno dolazili pogledati informativnu tablu, ali kada su shvatili da nema skrivenog blaga ni tajnog tunela, interesovanje je polako opalo.
Mehmedu je to odgovaralo.
Ponekad bi novi prolaznik čuo priču i pitao ga šta se zapravo pomjeralo na dnu kada je prvi put zavirio.
Tada bi Mehmed obično malo zastao, jer je znao da ljudi očekuju odgovor o neobičnoj životinji, zakopanom blagu ili nečemu natprirodnom.
„Čovjek“, rekao bi.
„Samo čovjek?“
„Čovjek koji je mislio da može sam sići tamo gdje pametan čovjek ne silazi bez pomoći.“
„A koze?“
Na to bi se Mehmed uvijek nasmiješio.
„One su bile pametnije od njega. One su ostale gore.“
KRAJ