Prva tri dana pastir Alija Džafić mislio je da je stara krava Biserka samo pronašla bolju travu, ali četvrtog jutra učinila je nešto zbog čega je spustio štap i krenuo za njom. Čim je stado stiglo na gornji planinski pašnjak, Biserka se odvojila od ostalih krava, prošla kroz visoku paprat i otišla ravno prema zaraslom bunaru koji niko nije koristio otkako je Alija bio dječak.
Nije pokušavala piti. Stala je dva metra od kamenog otvora, spustila glavu i nekoliko puta duboko zamukala. Zatim je čekala. Nakon minute iz pravca bunara začuo se isti takav, samo mnogo slabiji zvuk. Alija se ukočio. Biserka je ponovo zamukala, a odgovor je opet stigao iz dubine.
Ovoga puta nije mogao pogriješiti. Nešto živo nalazilo se ispod zemlje. Prišao je oprezno jer je kameni rub bio prekriven mahovinom i rastinjem. Bunarsko okno bilo je gotovo potpuno zaklonjeno granama lijeske. Kada ih je štapom razmaknuo i pogledao unutra, nije vidio životinju.
Na dubini od nekoliko metara nalazila se samo tama i komadi starog kamenja. Onda je s lijeve strane, tamo gdje je zid bunara nestajao u sjeni, ugledao dva oka. Nisu bila ljudska. Nešto veliko pomjerilo je glavu i ponovo se začulo slabo mukanje.
Alija je odmah uzmaknuo. Poznavao je svaku kravu u okolini i znao je da nijedna iz njegovog stada nije nestala. Ali na dnu starog bunara, ili možda iza njegovog zida, očigledno se nalazilo govedo.
Još čudnije bilo je to što je Biserka danima znala da je tamo, iako Alija nije čuo ni jedan zvuk dok nije stao sasvim blizu. Tek kada su nekoliko sati kasnije otvorili ono što su svi smatrali običnim bunarom, otkrili su da se ispod pašnjaka nalazi nešto potpuno drugačije.
Alija je imao šezdeset godina i više od četiri desetljeća vodio je stoku na pašnjake iznad sela. Imao je jedanaest krava, od kojih je Biserka bila najstarija. Bila je mirna smeđa krava s bijelom mrljom između očiju i zvonom koje je zvučalo dublje od ostalih. Nije bila vođa stada u pravom smislu, ali su mlađe životinje često išle za njom.
Tog ljeta pašnjaci su bili dobri jer je proljeće donijelo dovoljno kiše. Alija je zato gotovo svaki dan vodio stado na Gradsku kosu, zaravan na oko hiljadu metara nadmorske visine. Na njenom sjevernom kraju nalazio se stari kameni bunar.
Alija ga je pamtio iz djetinjstva, kada mu je otac govorio da se tamo ne približava. Već tada se nije koristio. Stariji ljudi pričali su da je nekada služio pastirima i ljudima koji su ljeti boravili u planinskim kolibama.
Kasnije je izvor oslabio, nekoliko kamenih ploča se urušilo, a novi pojilišni sistem napravljen je niže na pašnjaku. Vremenom je bunar potpuno zarastao. Alija nije imao razlog da ga obilazi.
Sve se promijenilo kada je Biserka počela svakodnevno odlaziti tamo. Prvog dana ju je samo vratio u stado. Drugog dana ponovo ju je pronašao kod paprati. Trećeg je primijetio da stoji i njuši zrak.
Pomislio je da osjeća vlagu ili mineralnu sol iz kamena. Tek četvrtog dana čuo je odgovor iz dubine. Nakon što je ugledao oči u tami, nije pokušavao ništa sam. Nazvao je komšiju Jasmina, koji je držao stoku na susjednom pašnjaku, a zatim i veterinara Samira Kadića.
Dok su čekali, Alija je udaljio stado, ali Biserka nije htjela otići. Morao ju je vezati za drvo dvadesetak metara dalje. Čak i tada povremeno je mukala prema bunaru.
Jasmin je stigao prvi. Kada mu je Alija rekao da se unutra nalazi krava, nasmijao se. „Kako je krava ušla u bunar a da nije polomila pola zida?“ „Zato sam te zvao. Da mi kažeš da nisam lud.“ Zajedno su prišli i osluškivali.
Nekoliko trenutaka ništa. Onda se iz dubine začulo mukanje. Jasminov osmijeh je nestao. „Dobro. Nisi lud.“ Veterinar je stigao dvadesetak minuta kasnije. On je prvi primijetio nešto što Alija nije: zvuk nije dolazio ravno s dna, nego iz bočnog pravca.
Samir je baterijskom lampom osvijetlio unutrašnjost. Na otprilike četiri metra dubine stari zid bio je probijen ili urušen, a iza njega se vidjela tamna šupljina. „Ovo nije samo bunar“, rekao je.
Pozvali su lokalnu vatrogasnu jedinicu i vlasnika zemljišta. Niko nije želio riskirati ulazak kroz nestabilno okno. Jedan stariji mještanin, Osman, koji je čuo šta se događa, došao je do pašnjaka i čim je vidio mjesto rekao:
„Tu je bila mljekara.“ Ostali su ga zbunjeno pogledali. Osman je objasnio da su prije više od pola stoljeća pastiri na planini imali malu kamenu prostoriju ukopanu u padinu. U njoj su ljeti držali mlijeko, sir i kajmak jer je unutra bilo hladno.
Bunar je bio odmah pored nje, a prema njegovom sjećanju postojao je uzak kanal između podruma i bunarskog okna radi odvoda i ventilacije. Ulaz u mljekaru s druge strane padine odavno je zatrpan nakon manjeg odrona. Mlađi ljudi nisu ni znali da je postojala.
Vatrogasci su zato prvo počeli tražiti stari bočni ulaz umjesto da se spuštaju kroz bunar. Osman ih je usmjeravao prema dijelu padine obraslom trnjem. Nakon skoro sat vremena pronašli su nekoliko pravilno složenih kamenih blokova ispod zemlje i korijenja.
Iza njih se osjećao hladan zrak. Pažljivo su uklonili dio rastinja i rastresitog materijala. Kada su napravili otvor dovoljno velik da se unutra zaviri, začulo se snažno mukanje.
U prostoriji je stajala mlada junica.
Bila je mršava, prljava i imala nekoliko površinskih rana, ali je bila živa. Pored nje se nalazila mala količina vode koja je kapala niz stijenu i skupljala se u udubljenju. Na podu je bilo osušene trave koju je životinja očigledno grickala. Niko nije znao koliko je dugo unutra.
Veterinar je zabranio ljudima da odmah navale prema njoj. Životinja je bila uplašena i mogla je povrijediti sebe ili druge. Nakon što su proširili ulaz i osigurali kamenje, Samir je polako prišao. Na uhu junice pronašao je žutu identifikacijsku markicu.
Broj je riješio prvi dio misterije.
Junica je pripadala porodici Šabić iz sela udaljenog gotovo dvadeset kilometara s druge strane planine. Nestala je prije dvanaest dana.
Vlasnik, Enes Šabić, nije mogao vjerovati kada su ga nazvali. Njegova porodica je danima tražila životinju. Pretpostavljali su da je pala u provaliju ili da je neko pronašao i odveo.
Enes je s dvojicom sinova istog popodneva stigao na pašnjak. Kada je ugledao junicu, gotovo nije govorio od iznenađenja. Objasnio je da se zove Cvijeta i da je bila dio manjeg stada koje je paslo na suprotnoj strani planine. Tokom oluje životinje su se razbježale. Sve osim Cvijete pronađene su narednog jutra.
Ali jedno pitanje je ostalo: kako je Cvijeta dospjela u zatvorenu podzemnu prostoriju?
Odgovor su pronašli kada su pregledali teren iznad starog podruma. Tridesetak metara dalje postojala je uska udolina obrasla paprati. Na njenom kraju tlo se urušilo i otvorilo prolaz dovoljno širok da mlada životinja sklizne niz zemlju i kamenje.
Tragovi kopita još su se vidjeli u mekanom tlu. Cvijeta je vjerovatno tokom oluje tražila zaklon, prišla udolini i propala kroz otvor u stari hodnik koji je vodio prema mljekari. Pad nije bio potpuno vertikalan, pa nije zadobila teške povrede. Ali povratak istim putem bio je nemoguć.
Imala je nevjerovatnu sreću. U prostoriji je postojala voda. Kroz djelimično otvoreni hodnik rasla je trava i nekoliko biljaka do kojih je mogla doći. To ju je održalo u životu.
„A Biserka?“ pitao je Alija. „Kako je ona znala?“
Veterinar je imao vrlo jednostavno objašnjenje. Goveda imaju izuzetno razvijeno čulo mirisa i vrlo dobro čuju. Cvijeta je vjerovatno danima povremeno mukala. Veći dio zvuka ostajao je prigušen pod zemljom, ali bunarsko okno služilo je kao svojevrsni kanal prema površini. Biserka je mogla čuti i namirisati drugu životinju mnogo prije nego što je Alija išta primijetio.
Ipak, postojao je još jedan detalj.
Kada su Cvijetu izveli na svjetlost, Biserka je počela glasno mukati i povlačiti konopac. Cvijeta joj je odmah odgovorila. Kada su ih pustili dovoljno blizu, dvije životinje su se dugo njušile kroz ogradu koju su ljudi improvizovali.
Enes je pogledao Aliju. „Ove se ponašaju kao da se poznaju.“
Alija je bio siguran da Biserka nikada nije bila u njihovom selu. Ali kada su uporedili podatke s ušnih markica i stare evidencije, veterinar je otkrio zanimljivu činjenicu.
Cvijetina majka poticala je s farme od koje je Alija prije nekoliko godina kupio Biserku. Daljnja provjera pokazala je da dvije životinje pripadaju istoj široj uzgojnoj liniji, ali to nije značilo da su se nužno poznavale niti da je Biserka prepoznala „rođaka“. Samir je odmah upozorio ljude da ne izmišljaju priču koju ne mogu dokazati.
„Najvjerovatnije je čula govedo u nevolji i reagovala na njega“, rekao je. „To je već dovoljno zanimljivo.“
Aliji je to bilo sasvim dovoljno.
Cvijeta nije odmah vraćena u stado. Veterinar joj je dao tečnost i pregledao povrede, a Enes ju je prevezao kući prikolicom. Nakon nekoliko sedmica potpuno se oporavila.
Priča o kravi ispod bunara, međutim, proširila se mnogo brže. Do sljedećeg dana pola sela tvrdilo je da se ispod pašnjaka nalazi tunel. Nakon tri dana govorilo se da tunel vodi ispod cijele planine. Sedmicu kasnije neko je već pričao o zakopanom turskom zlatu.
Alija je samo odmahivao glavom.
„Našli smo jednu mršavu kravu i stari podrum za sir“, govorio je. „Ako je to vaše blago, slobodno.“
Ipak, stara mljekara pokazala se zanimljivom iz sasvim drugog razloga. Osman je doveo još dvojicu starijih ljudi koji su je pamtili iz mladosti. Ispričali su kako je tokom ljeta nekoliko porodica zajedno koristilo prostoriju.
Mlijeko se hladilo u glinenim posudama, sirevi su stajali na drvenim policama, a voda iz izvora prolazila je malim kamenim kanalom. Nije to bila tajna građevina. Bila je običan dio života koji je jednostavno nestao iz sjećanja kada su ljudi prestali ljeti boraviti na planini.
Prilikom čišćenja ulaza pronašli su ostatke drvene police, zahrđalu kuku, dvije razbijene glinene posude i metalnu pločicu s jedva čitljivom godinom 1956. Predmeti nisu imali veliku novčanu vrijednost. Nakon dokumentovanja, nekoliko ih je završilo u maloj zavičajnoj zbirci.
Mnogo važniji problem bio je otvor kroz koji je Cvijeta upala. Da je u njega upalo tele, dijete ili planinar, posljedice su mogle biti mnogo gore. Zato su vlasnici zemljišta, mještani i lokalna služba osigurali oba ulaza. Bunar je dobio čvrstu zaštitnu ogradu, urušeni otvor prekriven je odgovarajućom konstrukcijom, a staza je označena upozorenjem.
Alija je mislio da je priča završena.
Onda se Enes pojavio kod njegove kuće mjesec dana kasnije.
Na prikolici je imao malo žensko tele.
„Šta je sad ovo?“ pitao je Alija.
„Poklon.“
„Ne treba mi.“
„Nije od mene.“
Alija ga je pogledao kao da je poludio.
Enes se nasmijao i objasnio. Dok je Cvijeta bila nestala, njegova djeca su bila posebno vezana za nju i nakon što je pronađena željela su zahvaliti Aliji. Tele nije bilo Cvijetino; porodica je jednostavno htjela pokloniti jedno od svojih. Alija je odbio.
„Nisam ja našao kravu. Biserka ju je našla.“
Enes je pogledao prema staroj kravi u dvorištu. „Onda ćemo pokloniti njoj.“
„Šta će krava s teletom koje nije njeno?“
Na kraju su se dogovorili drugačije. Enes nije ostavio tele. Umjesto toga, njegove dvije porodice počele su pomagati jedna drugoj tokom sezonskih poslova. Kada je Aliji trebalo prevesti sijeno, Enes je poslao traktor.
Kada je Enesu nekoliko mjeseci kasnije zatrebao čovjek koji dobro poznaje gornje pašnjake, Alija je proveo dan pokazujući mu izvore i sigurne prolaze. Od neobične nesreće nastalo je obično, korisno prijateljstvo.
Biserka je nastavila ići prema starom bunaru.
To je Aliju isprva ponovo zabrinulo.
Međutim, sada je bunar bio ograđen, pa je mogao mirno posmatrati šta radi. Krava bi prišla ogradi, stala nekoliko trenutaka, ponjušila zrak i vratila se stadu. Nakon nekoliko sedmica potpuno je izgubila interesovanje.
„Shvatila je da nema nikoga“, rekao je Jasmin.
„Ili provjerava jesmo li mi opet nekoga ostavili unutra“, odgovorio je Alija.
Narednog proljeća Alija je prvi put nakon mnogo godina poveo unuka Haruna na pašnjak. Dječak je već čuo priču i čim je ugledao ogradu, potrčao je prema njoj. Alija ga je odmah zaustavio.
„Polako. Zato je ograda tu.“
Harun je pogledao kroz metalne šipke prema bunaru. „Je li stvarno ispod bila tajna soba?“
„Nije bila tajna.“
„Ali niko nije znao za nju.“
„To nije isto.“
Alija mu je objasnio da su ljudi nekada koristili podzemnu prostoriju za mlijeko i sir, a onda je selo promijenilo način života i mjesto je zaboravljeno. Harun je bio pomalo razočaran.
„Znači nije bilo zlata?“
„Bila je krava.“
„To nije blago.“
Alija je pokazao prema Biserki koja je mirno pasla nekoliko metara dalje. „Za čovjeka koji je dvanaest dana tražio svoju kravu, bila je.“
Godine su prolazile, a priča je ostala. Ljudi su je mijenjali pri svakom prepričavanju. U nekim verzijama Biserka je sedam noći plakala pored bunara. U drugim je sama pronašla tajni prolaz. Jedan čovjek iz susjednog mjesta čak je tvrdio da su ispod zemlje pronašli cijelo izgubljeno stado.
Alija se više nije trudio ispravljati svakoga.
Znao je šta se stvarno dogodilo.
Jedna mlada junica izgubila se tokom oluje i propala u zaboravljeni prolaz stare planinske mljekare. Preživjela je zahvaljujući vodi koja je kapala iz stijene i travi koja je rasla blizu urušenog otvora. Njeno mukanje putovalo je kroz napušteni bunar prema površini. Čovjek ga nije čuo.
Krava jeste.
Mnogo kasnije, kada je Biserka već bila toliko stara da je više nije vodio na najudaljenije pašnjake, Alija je ponekad zastao pored nje i pomislio na taj dan. Nije vjerovao da životinje posjeduju nekakvu natprirodnu moć. Znao je da imaju bolji sluh, miris i instinkte koje ljudi često zanemaruju.
Ali jedna stvar mu je i dalje bila zanimljiva.
Biserka nije samo jednom čula Cvijetu.
Četiri dana zaredom vraćala se na isto mjesto.
Četiri dana pokušavala je privući pažnju čovjeka koji je uporno mislio da ona samo traži bolju travu.
Zbog toga je Alija kasnije, kad god bi neka životinja iz stada bez očiglednog razloga zastala, okrenula se ili uporno gledala u jednom pravcu, prestao odmah povlačiti konopac.
Prvo bi pogledao gdje ona gleda.
Jer starost ga je naučila mnogim stvarima, ali Biserka jednoj koju nije očekivao:
Ponekad pastir vodi stado.
A ponekad je dovoljno pametan da dopusti stadu da vodi njega.
KRAJ