Bio je kasno popodne kada je muškarac, već u pedesetim, ušao u predvorje luksuznog, petozvezdanog hotela u centru grada. Njegova koža bila je tamna od sunca i vetra sa polja, a ruke grube i ispucale.
Nosio je izbledelu braon košulju sa tragovima zemlje i stare papuče koje su jedva držale oblik. Na prvi pogled, bilo je jasno da je seoski čovek, navikao na rad na njivi, a ne na mramorne podove hotela.Prišao je recepciji, naslonio se na pult i mirno rekao:„Gospođice, želeo bih sobu za večeras.“
Recepcionarka, mlada i savršeno našminkana, odmah ga je odmerila od glave do pete. Njene obrve su se nabrale, a u očima joj se pojavila iskra prezira. U njenom svetu, ovde su odsjedali samo bogati poslovni ljudi i turisti sa karticama zlatne boje – nikako seljak u iznošenoj odeći.
Hladno mu je odgovorila:„Gospodine, sobe ovde su jako skupe. Možda bi vam više odgovarala neka jeftina gostionica izvan centra.“Farmer se samo blago nasmešio. Glas mu je ostao miran:„Znam, gospođice. Ali voleo bih da prenoćim baš ovde. Bilo koja soba će biti dovoljna.“
Recepcionarka je postala još oštrija:„Gospodine, ovaj hotel je za poslovne ljude i visoke goste. Zaista, potražite neki drugi smeštaj.“U predvorju su gosti počeli da okreću glave. Neki su ga sažaljevali, drugi se podrugljivo smeškali, misleći: „Zaista? Seljak u ovakvom hotelu?“
Farmer je spustio pogled i na trenutak ćutao. Napetost je rasla, recepcionarka je već htela da ode i ostavi ga da stoji, a onda je on polako izvadio iz džepa nov, sjajan telefon. Njegov glas je iznenada postao autoritativan: „Halo, ja sam sada u vašem predvorju…“
Cela recepcija je utihnula. Recepcionarka je stajala zbunjena, ne znajući kome se obraća. Nakon nekoliko sekundi, na drugom kraju linije čuo se topao glas: „Gospodine, stigli ste! Molim vas, pričekajte, odmah dolazim.“
Nije prošlo ni minut kada se iz lifta pojavio čovek u skupom odelu – generalni menadžer hotela. Kada ga je ugledao, široko se nasmejao, prišao i pružio mu ruku: „Gospodine Mateo! Dobrodošli ponovo! Bilo je krajnje vreme da nas posetite.“
Lica gostiju u lobiju su se izdužila. Recepcionarka je prebledela. Nije mogla da poveruje da čovek koga je pre samo minut htela da otera stoji tu kao počasni gost.Menadžer se okrenuo prema njoj i rekao: „Molim vas, pripremite najbolji apartman. Naš najvažniji investitor stigao je.“
Šapat se proširio prostorijom – investitor? Recepcionarka je progutala knedlu i promucala: „Da… naravno.“ Odjednom je njen glas bio pun poštovanja, čak i nervozan.
Farmer je samo tiho klimnuo glavom i rekao: „Jednu sobu sam tražio. Nisam hteo predstavu.“ Menadžer se nasmejao: „Ne, vi zaslužujete najbolje. Da nije bilo vas, ovog hotela ne bi ni bilo.“
Dok su ga vodili ka apartmanu, gosti u lobiju su sklonili poglede. On je zastao, okrenuo se ka recepcionarki i rekao smireno: „Nikada nemojte suditi ljudima po njihovim papučama.“Recepcionarka je pocrvenela i jedva izustila: „Izvinjavam se, gospodine.“
Kasnije tog dana, osoblje je saznalo da je farmer jedan od najvećih dobavljača hrane za hotelski lanac – njegovim povrtarskim imanjem snabdevali su sve luksuzne restorane u gradu. On je bio čovek koji je godinama isporučivao svežu hranu, ali nikada nije tražio da bude tretiran posebno.
U apartmanu, farmer je seo na mekani krevet, izvadio telefon i nazvao suprugu: „Stigao sam. Soba je lepa. Da znaš, naučio sam danas nešto – ljudi brzo sude, ali istina uvek izađe na videlo.“
Te večeri recepcionarka lično mu je donela večeru. Stajala je na vratima i tiho rekla: „Još jednom, izvinjavam se. Nadam se da ćete uživati u boravku.“ On je samo klimnuo i nasmejao se – ne iz zlobe, već zato što je znao da će je ovo iskustvo naučiti lekciji koju nikad neće zaboraviti.
Sutradan, kada je odlazio, celo osoblje ga je ispratilo do vrata. Niko nije video seljaka u iznošenim papučama – videli su čoveka koji im je obezbedio da imaju posao.
Farmer je izašao iz hotela, stavio šešir na glavu i vratio se svom jednostavnom životu, noseći u sebi osećaj tihe pobede – ne zato što je ponizio recepcionarku, već zato što je pokazao da dostojanstvo nema cenu.