Kada je Husein Bećirović prvi put otišao u Njemačku, imao je trideset i jednu godinu, dvoje male djece i jednu nedovršenu kuću u bosanskom selu nedaleko od Zenice. Sin Jasmin imao je šest godina, kći Amira četiri, a supruga Rabija stajala je kraj starog autobusa i držala djecu za ruke dok je Husein kroz prozor pokušavao izgledati hrabrije nego što se osjećao.
Plan je bio jednostavan: otići na dvije ili tri godine, zaraditi dovoljno da dovrši kuću, kupi nešto zemlje i vrati se. U Njemačkoj je prvo radio na gradilištu u okolici Stuttgarta, zatim u tvornici betonskih elemenata, poslije je istovarao kamione i prihvaćao gotovo svaki posao na kojem su se tražila jaka leđa, a nije se previše pitalo koliko dobro govori njemački. Ustajao je prije pet, vraćao se navečer s rukama ispucalim od cementa i spavao u maloj sobi s još trojicom radnika.
Prvu plaću gotovo cijelu je poslao kući. Sebi je kupio radne cipele i nekoliko konzervi. Kada ga je Rabija telefonom pitala treba li mu nešto, odgovorio je: „Meni ništa. Samo zidajte.“ Tako je počelo ono što će trajati trideset godina. Svaki put kada bi pomislio da je zaradio dovoljno za povratak, pojavio bi se novi razlog da ostane: trebalo je napraviti kat kuće, zatim novu stolariju, kupatilo, grijanje, sobe za djecu, garažu, pa kasnije pomoći Jasminu oko fakulteta i Amiri oko školovanja. Husein je godinama sebi govorio da ne radi za Njemačku. Radio je za dan kada će se vratiti u veliku kuću u kojoj će njegova djeca i njihova djeca živjeti pod istim krovom.
Kuća je rasla brže od obitelji koja ju je trebala ispuniti. Husein bi svakog ljeta dolazio na tri ili četiri tjedna i gotovo cijeli godišnji odmor proveo s majstorima. Dok bi drugi gastarbajteri sjedili pred kućama i odmarali, on je miješao beton, nosio ciglu i mjerio prostorije. Prizemlje je namijenio sebi i Rabiji, prvi kat Jasminu, a potkrovlje Amiri. „Da svatko ima svoje, a opet smo zajedno“, govorio je. Rabija ga je ponekad upozoravala da djeca možda neće željeti ostati u selu.
Husein bi se nasmijao. „Gdje će? Imaju ovdje gotovu kuću.“ Nije razumio koliko se svijet njegove djece razlikuje od njegova. Jasmin je nakon fakulteta pronašao posao u Sarajevu. Amira je upoznala budućeg supruga i preselila se u Tuzlu. Oboje su voljeli očevu kuću, ali za njih je ona postajala mjesto za Bajram, vikende i ljetne odmore, a ne budući život.
Husein je to vidio, ali nije želio prihvatiti. Kada bi mu Jasmin rekao da razmišlja o kupnji stana u Sarajevu, otac bi odgovorio: „Što će ti kredit kad imaš cijeli kat?“ Kada bi Amira spomenula da suprug ne može pronaći posao u njihovu kraju, Husein bi rekao da će se nešto pronaći. U njegovoj glavi sve se još moglo složiti prema planu koji je napravio kao tridesetogodišnjak. Nije primjećivao da su ljudi za koje je taj plan napravljen u međuvremenu izgradili vlastite planove.
Najveću cijenu njegova rada platila je Rabija, iako mu to nikada nije rekla na način koji bi ga natjerao da prestane. Sama je odgajala djecu, išla na roditeljske sastanke, vodila ih liječniku, rješavala njihove svađe i čekala Huseinove kratke dolaske. Kada je Jasmin prvi put krenuo u školu, otac nije bio tu. Nije bio ni kada je Amira završavala osnovnu školu.
Propustio je sinovu maturu jer mu poslodavac nije dao slobodne dane, a na kćerinu je stigao dan kasnije. Svaki put bi donio poklone i novac, a djeca bi mu se iskreno veselila, ali između njih se stvarala udaljenost koju nitko nije namjerno napravio. Husein je bio njihov otac, voljeli su ga, poštovali i bili zahvalni, ali čovjek kojem su pričali male svakodnevne probleme bila je majka.
Kada je Jasmin kao tinejdžer prvi put doživio ljubavno razočaranje, razgovarao je s Rabijom. Kada se Amira bojala prijemnog ispita, također je razgovarala s majkom. Husein je za takve stvari često saznavao mjesecima kasnije. Njemu su čuvali velike vijesti. Otac je s vremenom postao čovjek kojem se govori da je „sve dobro“, baš kao što je on njima iz Njemačke uvijek govorio da je dobro bez obzira koliko ga leđa boljela.
Nakon dvadeset i dvije godine rada Rabija je umrla od teške bolesti. Husein je posljednjih nekoliko mjeseci proveo uz nju i prvi put nakon desetljeća ozbiljno razmišljao o tome da zauvijek napusti Njemačku. Jedne večeri sjedili su u nedovršenom potkrovlju kuće koju su gradili gotovo cijeli brak. Rabija ga je pitala koliko još misli raditi. „Još nekoliko godina.
Da završim sve.“ Pogledala ga je i tiho rekla: „Huseine, kuća je odavno završena.“ On je pokazao prema neobojenom zidu. „Vidiš da nije.“ Rabija je odmahnula glavom. „Ne govorim o zidovima.“ Nije tada razumio što mu pokušava reći. Nakon njezine smrti vratio se u Njemačku jer mu je prazna kuća u Bosni bila nepodnošljiva. Govorio je da želi još samo osigurati mirovinu i uštedjeti dovoljno da nikada ne bude teret djeci.
Radio je još osam godina. Tijelo mu je u međuvremenu počelo naplaćivati desetljeća fizičkog rada. Imao je dvije operacije kralježnice, bolna koljena i prste koji se više nisu mogli potpuno ispraviti. Ipak, kada je napokon dobio rješenje o mirovini, bio je sretan kao mladić. Kupio je rabljeni Mercedes, napunio ga stvarima i krenuo prema Bosni uvjeren da napokon počinje život za koji je sve vrijeme radio.
Prvih dana povratka kuća mu je izgledala veličanstveno. Hodao je iz sobe u sobu, otvarao prozore i zamišljao gdje će stajati stol kada djeca dođu. Jasmin je stigao iz Sarajeva s suprugom i dvoje djece, Amira iz Tuzle s mužem i kćeri. Napravili su veliki ručak, smijali se i proveli cijeli vikend zajedno. Husein je bio uvjeren da je to početak. U nedjelju navečer, kada se Jasmin počeo spremati za povratak u Sarajevo, otac ga je zbunjeno pitao:
„A kad ćete donijeti ostale stvari?“ Jasmin nije razumio. „Kakve stvari?“ Husein je pokazao prema katu. „Pa vaše. Soba je spremna, djeca imaju svako svoju. Rekao si da ti je stan mali.“ U prostoriji je nastala neugodna tišina. Jasmin je napokon rekao: „Babo, mi ne selimo ovdje.“ Husein je mislio da se šali. „Kako ne selite? Cijeli kat je vaš.“ „Znam, ali posao mi je u Sarajevu. Djeca tamo idu u školu. Supruga radi.“ Husein se okrenuo Amiri. „Dobro, vi možete gore. Potkrovlje sam zbog tebe pravio.“ Amira je spustila pogled. „Babo, mi imamo život u Tuzli.“ Tek tada je shvatio da nitko nije došao živjeti s njim. Došli su ga dočekati.
Sljedećih mjeseci Husein se ponašao kao da mu to ne smeta. Djeci je govorio da uživa u miru, da konačno može spavati koliko želi i da ima više prostora nego što zna koristiti. Ali kuća koja mu je nekada predstavljala uspjeh počela mu je izgledati prevelika. Ujutro bi sišao u kuhinju i čuo vlastite korake kako odzvanjaju hodnikom.
Na prvom katu nalazile su se potpuno namještene sobe u kojima nitko nije spavao. U potkrovlju je stajao ormar koji je kupio za Amiru još prije njezine udaje. Dvorište je bilo dovoljno veliko za automobile svih članova obitelji, ali većinu tjedna pred kućom je stajao samo njegov Mercedes. Najteže su mu padale nedjelje. Tada je očekivao da će netko doći.
Ako bi čuo automobil, izašao bi na balkon. Često bi bio susjed ili netko tko prolazi prema drugom dijelu sela. Djeca su ga zvala gotovo svakodnevno, a vikendom bi ga posjetili kada mogu. Objektivno, nisu ga napustili. Ipak, Husein je osjećao nešto što nije znao objasniti bez ljutnje: proveo je trideset godina gradeći mjesto za zajednički život koji se nikada neće dogoditi.
Jednog dana izbila je svađa. Jasmin je predložio da otac proda veliku kuću i kupi manji stan u Sarajevu blizu njih. „Tamo bi imao liječnika, nas, unuke. Ovdje si sam.“ Husein je problijedio. „Da prodam kuću?“ „Babo, prevelika je za tebe.“ „Znaš li ti koliko sam ja godina radio za ovu kuću?“ „Znam.“ „Ne znaš. Kad si ti spavao, ja sam noću istovarao kamione.
Kad si ti išao na more sa školom, ja sam radio dvije smjene da ti platim. Ovaj kat sam napravio tebi.“ Jasmin je prvi put ocu odgovorio nešto što je godinama nosio u sebi. „Ali ja te nikada nisam tražio kat, babo.“ Husein je zastao. Sin je nastavio mirnije: „Bio sam dijete. Meni nije trebala kuća od tristo kvadrata. Trebao si mi ti.“ Te riječi pogodile su Huseina snažnije od bilo kakve uvrede. „Znači sve što sam radio nije vrijedilo?“ pitao je. Jasmin je odmahnuo glavom. „Nisam to rekao. Zbog tebe sam završio školu. Pomogao si mi cijeli život. Samo kažem da si ti mislio da nam gradiš budućnost, a nikada nas nisi pitao kakvu budućnost želimo.“
Nakon te svađe nisu razgovarali nekoliko dana. Husein je prvi put ozbiljno pogledao svoj život bez rečenice kojom ga je uvijek objašnjavao: „Sve sam radio za djecu.“ Shvatio je da je ta rečenica bila istinita, ali nije bila cijela istina. Radio je za djecu, ali je radio i za vlastitu ideju o tome kako bi obitelj trebala izgledati. U njegovu svijetu otac gradi kuću, sin ostaje blizu, kći se vraća s djecom, a nedjeljom svi jedu za istim stolom.
Nije bilo ničeg lošeg u toj želji. Pogreška je bila što je pretpostavio da će život čekati trideset godina da je ostvari. Jedne večeri pronašao je staru kutiju s fotografijama. Na jednoj je Jasmin imao sedam godina i držao loptu koju mu je otac donio iz Njemačke. Na drugoj je Amira stajala na školskoj priredbi, a pokraj nje Rabija. Na poleđini je pisalo: „Amirina priredba.
Husein u Njemačkoj.“ Zatim druga fotografija: „Jasminova matura. Husein nije mogao doći.“ Treća: „Prvi Bajram bez djece.“ Husein je dugo sjedio nad fotografijama i napokon razumio Rabijine riječi da je kuća odavno završena. Ona mu nije govorila da prestane stavljati pločice. Govorila mu je da se vrati dok još postoji svakodnevni život kojem se može vratiti.
Nekoliko tjedana poslije nazvao je oboje djece i pozvao ih na ručak. Kada su stigli, očekivali su novu raspravu, ali Husein je pred njih stavio stari nacrt kuće. Na prvom katu njegovim rukopisom još je pisalo „Jasmin“, a na potkrovlju „Amira“. „Ovo sam crtao kad ste imali deset i osam godina“, rekao je. „I trideset godina sam mislio da ste još uvijek ona djeca kojoj mogu nacrtati gdje će živjeti.“
Zatim je pogledao sina. „Ono što si rekao boljelo me. Ali nije bilo pogrešno.“ Jasmin je pokušao nešto reći, no otac ga je zaustavio. „Nemoj se ispričavati. Samo ni vi nemojte pogriješiti kao ja. Radite za djecu, ali nemojte jednog dana otkriti da ste im dali sve osim vremena.“ Amira je počela plakati. Rekla mu je da ga nisu odbili zato što ga ne žele, nego zato što njihovi životi više nisu mogli stati u kuću koju je zamislio prije trideset godina. Husein je prvi put rekao da razumije.
Kuću ipak nije prodao. Napravili su nešto što nitko ranije nije zamišljao. Husein je zadržao prizemlje za sebe, a dio prvog kata uredili su kao mali apartman u kojem su djeca mogla boraviti tijekom posjeta. Ostatak kuće dao je na korištenje mladoj obitelji iz okolice koja je izgubila stan nakon financijskih problema. Nisu plaćali punu stanarinu; pomagali su mu oko dvorišta, kupovine i težih poslova.
Odjednom su se u kući ponovno čuli dječji koraci. Husein je u početku prigovarao zbog buke, a nakon nekoliko mjeseci kupovao je slatkiše djeci i popravljao im bicikle. Jasmin i Amira počeli su dolaziti češće, ne zato što su se osjećali obveznima preseliti, nego zato što je otac napokon prestao svaki njihov odlazak doživljavati kao odbijanje. Ponekad bi proveo nekoliko tjedana kod Jasmina u Sarajevu, zatim kod Amire u Tuzli, a onda se vraćao u selo. Kuća više nije bila dokaz da mu djeca nešto duguju. Postala je samo kuća.
Husein je živio još devet godina nakon povratka iz Njemačke. Pred kraj života teško je hodao, ali više nije bio potpuno sam. Jednog ljetnog dana sjedio je pred kućom sa svojim unukom Kerimom, koji ga je pitao zašto je napravio toliko soba. Husein se nasmijao i rekao: „Mislio sam da će svi živjeti ovdje.“ Dječak je pitao: „A zašto nisu?“ Starac je pogledao prema katu, zatim prema cesti.
„Jer sam ja gradio kuću, a život je gradio nešto drugo.“ Kerim nije razumio pa ga je pitao je li mu žao. Husein je dugo razmišljao prije nego što je odgovorio. „Žao mi je nekih godina, ne kuće. Kuća nije kriva.“ Zatim je dodao da bi, kada bi ponovno imao trideset i jednu godinu, možda sagradio jednu sobu manje i došao kući jedno ljeto više. Ne bi odustao od Njemačke, jer je upravo njegov rad djeci omogućio školovanje i sigurniji život. Ali više ne bi svaki propušteni Bajram, rođendan ili školski događaj opravdavao još jednim zidom koji treba završiti.
Kada je Husein umro, Jasmin i Amira pronašli su u ladici stari nacrt kuće. Otac je nekoliko mjeseci prije smrti preko imena „Jasmin“ i „Amira“ povukao tanku crtu olovkom. Ispod je napisao: „Djeci se može sagraditi kuća, ali ne i odrediti dom.“ Nisu je prodali. Nastavili su dolaziti, a mlada obitelj koja je godinama živjela na katu kasnije se osamostalila i preselila u vlastitu kuću. Huseinovi unuci koristili su staru kuću tijekom ljeta, za Bajrame i obiteljska okupljanja. Tada bi se napokon napunile sve sobe koje je gradio. Samo ne onako kako je zamišljao. Umjesto jednog velikog doma u kojem svi žive zajedno, postala je mjesto na koje se svi vraćaju.
Jasmin je kasnije često govorio svojoj djeci da ne pamte djeda kao nesretnog čovjeka kojeg obitelj nije htjela. To ne bi bilo pošteno. Huseinova djeca voljela su ga, samo nisu mogla živjeti život koji je on za njih nacrtao dok su još bili mali. Ni Husein nije bio loš otac zato što je otišao. Otišao je upravo zato što ih je volio i trideset godina prihvaćao poslove od kojih su mu leđa ostala trajno savijena kako njima ništa ne bi nedostajalo.
Njegova tragedija bila je mnogo tiša: toliko se usredotočio na ono što će jednoga dana dati obitelji da nije primijetio kako se obiteljski život događa dok je on još uvijek govorio da će se vratiti nakon sljedeće sezone, sljedeće plaće i sljedećeg završenog kata. Kada se napokon umirovljen vratio, kuća ga je čekala potpuno dovršena, ali djeca više nisu bila djeca.
Imala su svoje adrese, svoje obitelji i svoje svakodnevice. Tek tada je shvatio da se cigla može kupiti kad god zaradiš dovoljno, prozor se može zamijeniti, krov ponovno napraviti, a prazna soba namjestiti za nekoliko dana. Vrijeme provedeno daleko od ljudi koje voliš jedina je stvar koju ni trideset godina njemačkih plaća ne može poslije poslati natrag kući.
KRAJ