Svako jutro tačno u šest i četrdeset, prije nego što bi se otvorile prodavnice u starom dijelu Travnika, sedamdesetdvogodišnja udovica Azemina Šabić dolazila je do uskog proširenja pored gradske pijace, rasklapala malu drvenu stolicu i sjedala uz zid nekadašnje krojačke radnje. Nije prodavala ništa, nije prosila i nije razgovarala s prolaznicima.
Pored nogu bi spustila platnenu torbu, na krilo stavila stari ručni sat i gotovo četrdeset minuta gledala prema raskrsnici kojom su prolazili prvi jutarnji autobusi, dostavna vozila i radnici. Problem je bio u tome što je sjedila baš na dijelu prolaza gdje je grad prethodne godine zabranio zadržavanje zbog jutarnjeg istovara robe.
Policajac Faruk Delić upozorio ju je prvi put pristojno. Drugi put joj je objasnio znak. Treći put joj je napisao upozorenje. Kada se Azemina nastavila vraćati, dobila je i novčanu kaznu. „Imate klupu pedeset metara dalje“, govorio joj je. „Tamo ne vidim ono što trebam vidjeti“, odgovarala bi. „Šta gledate?“ „Hoće li zakasniti.“ „Ko?“
Azemina bi tada zatvorila sat u šaku. „Neko ko više ne smije.“ Faruk je bio uvjeren da starica namjerno pravi zagonetku. Tokom narednih mjeseci kaznio ju je još nekoliko puta, a ona je svaki put uredno platila i sljedećeg jutra ponovo sjela na isto mjesto. Onda je jednog januarskog jutra stolica ostala prazna. Azemina se više nikada nije vratila.
Dvije sedmice nakon njene smrti Faruk je u policijskoj stanici dobio malu kutiju koju je donijela njena komšinica. Unutra su bili stari ručni sat, sve potvrde o njegovim kaznama i presavijena poruka na kojoj je pisalo: „Faruku — ako ovo čitaš, onda više ne moram sjediti tamo. Sad ti mogu reći koga sam čekala.“
Faruk je dugo držao papir zatvoren. Azeminine kazne dobro je pamtio jer su mu kolege znale dobacivati da ima „najuporniju mušteriju u Travniku“. Nikada mu nije bilo prijatno kažnjavati staricu, ali mjesto na kojem je sjedila zaista je stvaralo problem. Dostavna vozila ulazila su rano, prolaz je bio uzak, a nekoliko mjeseci prije njenog dolaska jedan stariji pješak povrijeđen je kada je vozač kombija krenuo unazad.
Grad je nakon toga jasno obilježio zonu. Faruk joj je više puta ponudio jednostavno rješenje: neka sjedne kod obližnje pekare ili na klupu preko ulice. Azemina je odbijala. Jednom je čak donijela stolicu deset minuta nakon što ju je Faruk natjerao da ode.
„Vi mene stvarno tjerate da vam napišem kaznu“, rekao joj je. „Ne tjera vas niko“, odgovorila je. „Vi radite svoje, ja svoje.“ Upravo ga je ta rečenica najviše ljutila. Činilo mu se da starica njegov posao pretvara u nekakav lični sukob.
Azemina je živjela sama otkako joj je muž Osman umro. Imala je kćerku Mirelu u Bugojnu, ali nije bila usamljena žena bez porodice. Mirela ju je redovno posjećivala, a Azemina je imala nekoliko prijateljica i malu baštu iza kuće. Jutarnje sjedenje kod pijace počelo je sasvim drugim povodom.
Jednog proljetnog jutra, dok je čekala autobus za bolnicu, vidjela je crveni dostavni kombi kako naglo prolazi kroz raskrsnicu. Vozilo je pripadalo maloj pekarskoj radionici čije je proizvode poznavala po oznaci na vratima.
Vozač je bio mlad, možda dvadesetak godina. Nekoliko sekundi kasnije gotovo je zakačio čovjeka koji je prelazio cestu. Nije bilo nesreće, pa su svi nastavili svojim putem. Azemina bi to vjerovatno zaboravila da sljedećeg jutra nije ponovo vidjela isti kombi. Ponovo je vozio prebrzo.
Trećeg jutra namjerno je došla ranije. Kombi se pojavio u 6:58. Vozač je na raskrsnici prošao dok se svjetlo već mijenjalo. Azemina je zapisala vrijeme na komadić papira. Narednih nekoliko dana posmatrala je isto vozilo.
Nije znala ime vozača niti razlog njegove žurbe. Nije ga željela prijaviti na osnovu nekoliko jutara bez da bude sigurna da se radi o obrascu. Jednog dana kombi se zaustavio kod pekare nedaleko od pijace. Azemina je prišla vozaču. Zvao se Dino Kapić i imao je dvadeset jednu godinu.
„Sinko, svaki dan letiš kao da te neko goni“, rekla mu je.
Dino se prvo nasmijao. Onda je shvatio da govori ozbiljno. Objasnio joj je da radi jutarnju dostavu za ujaka. Ima sedam mjesta koja mora obići prije otvaranja, a posljednja dva gotovo nikada ne stiže na vrijeme. Ako zakasni, ujak mu odbija dio dnevnice.
„Onda kreni ranije“, rekla je Azemina.
„Skladište mi ne spremi robu ranije.“
„Onda problem nije samo u tebi.“
Dino je slegnuo ramenima. „Ako ja odbijem, naći će drugog.“
Azemina je te večeri nazvala broj radionice s računa koji je pronašla na vrećici za hljeb. Javila se žena iz administracije. Azemina je pokušala objasniti da njihov vozač svako jutro juri zbog rasporeda dostave. Žena joj je rekla da će prenijeti vlasniku. Ništa se nije promijenilo.
Tada je Azemina počela sjediti kod pijace gotovo svakog jutra. Nije samo gledala Dinu. Zapisivala je kada kombi prolazi, a povremeno bi ga zaustavila nakon dostave i pitala koliko je kasnio.
Dino je u početku mislio da je starica čudna. Nakon nekoliko sedmica shvatio je da ona pokušava dokazati da raspored nije realan. „Nana Azemina, pustite to“, govorio joj je. „Ja ću nekako.“ Ona bi odgovorila: „To ‘nekako’ obično traje dok se nešto ne desi.“
Faruk je za cijelu priču znao samo posljednji dio: staricu na zabranjenom mjestu. Kada ju je prvi put kaznio, Dino je već nekoliko mjeseci radio dostavu. Azemina mu nije objasnila razlog jer je tada pokušavala nagovoriti mladića da sam razgovara s ujakom. Dino se bojao da će izgubiti posao. Nije želio policiju ni inspekciju. Azemina mu je obećala da neće koristiti njegovo ime bez njegove saglasnosti, osim ako vidi neposrednu opasnost.
Stvari su se promijenile jednog kišnog jutra. Dino je došao do raskrsnice sporije nego inače i zaustavio se prije pješačkog prelaza. Azemina je pogledala na sat: 7:11. Bio je trinaest minuta kasnije nego nekoliko mjeseci ranije.
„Danas će me ujak pojesti“, rekao joj je kroz otvoren prozor.
„Ali nikoga nećeš pregaziti.“
Dino je prvi put odgovorio: „Možda ste ipak u pravu.“
Narednih dana namjerno je počeo voziti prema ograničenju, bez pokušaja da nadoknadi vrijeme. Kašnjenja su se odmah pokazala na papirima radionice. Vlasnik, njegov ujak Samir, pozvao ga je na razgovor.
Dino je konačno rekao da zadatu rutu nije moguće završiti sigurno u predviđenom vremenu. Samir mu nije povjerovao. Tvrdio je da je prethodni vozač uspijevao.
Tada je Dino spomenuo Azeminu i njene zabilježene termine.
Samir je došao do nje očekujući nekoliko neurednih papirića. Azemina mu je pokazala običnu tabelu: datum, vrijeme prolaska kroz raskrsnicu, vrijeme povratka iz posljednje dostave koje joj je Dino povremeno rekao i kratka napomena o saobraćaju.
Nije bilo snimanja ljudi, registarskih oznaka drugih vozila niti velikog „dokaza“. Ali bilo je dovoljno da Samir pristane jedno jutro sam prođe rutu s Dinom.
Vratili su se dvadeset minuta kasnije od plana.
Problem je pronađen u rasporedu. Dva kupca na suprotnim stranama grada bila su stavljena jedan iza drugog samo zato što je neko godinama kopirao staru listu. Uz to se roba za jednu dostavu često pakovala posljednja, pa je Dino gubio vrijeme prije polaska. Ruta je promijenjena, a dvije isporuke zamijenile su redoslijed. Odjednom više nije morao juriti.
Azemina je mogla prestati dolaziti.
Ali nije.
To je bio dio koji Faruk nikada nije razumio.
Nekoliko sedmica nakon promjene rasporeda Dino joj je rekao da planira dati otkaz. Dobio je mogućnost obuke za vozača u većoj distributivnoj firmi, ali imao je problem koji je skrivao od svih: prije nekoliko godina pao je na jednom dijelu vozačkog ispita i od tada je imao gotovo paničan strah od procjene instruktora. Vozačku dozvolu je kasnije položio, ali svaki formalni test vraćao mu je isti osjećaj. Obuka za novi posao počinjala je rano ujutro, a autobus koji je trebao uhvatiti prolazio je upravo raskrsnicom kod pijace.
Prvog dana Azemina je rekla: „Sjest ću ovdje dok ne uđeš u autobus.“
„Zašto?“
„Zato što ćeš inače smisliti razlog da se vratiš kući.“
Dino se nasmijao, ali znao je da je pogodila.
Tako je njeno jutarnje sjedenje dobilo novi razlog. Više nije pratila kombi. Čekala je da Dino prođe prema stanici. Prvih nekoliko dana zastao bi kod nje. Ona bi pogledala na sat i rekla: „Imaš šest minuta.“ Kasnije bi samo mahnuo. Nakon mjesec dana više mu nije trebala. Ali tada se dogodilo nešto neočekivano: Dino je dobio posao, a njegova smjena počinjala je gotovo u isto vrijeme. Svakog jutra prolazio je raskrsnicom službenim minibusom firme. Azemina je nastavila sjediti dok ga ne vidi.
„Sad stvarno nema razloga“, rekao joj je jednom.
„Ima.“
„Koji?“
„Da vidim da ne kasniš.“
To je postala njihova šala.
Faruku, međutim, nije bila smiješna. Zbog radova i dostave Azeminino mjesto ostalo je zabranjeno za zadržavanje. On ju je premještao, upozoravao i na kraju kažnjavao. Dino joj je nekoliko puta rekao da sjedne negdje drugdje.
Ali iz drugih tačaka nije mogla vidjeti minibus prije nego što skrene prema glavnoj cesti. „Nana, ja više nisam dijete“, govorio je. „Nisi nikad ni bio moje dijete“, odgovarala bi. „Zato ti ovo i mogu raditi bez svađe s majkom.“
Zašto Faruku nije rekla? U početku zbog obećanja Dini. Kasnije zato što joj je cijela stvar postala privatna navika koju nije smatrala vrijednom objašnjavanja policajcu koji je ionako morao provoditi pravilo. A postojao je još jedan razlog koji Faruk nije znao.
Azeminin muž Osman poginuo je gotovo dvadeset godina ranije u saobraćajnoj nesreći. Nije bio krivac. Vozač dostavnog vozila koji je izazvao sudar bio je umoran i žurio je završiti rutu. Azemina nikada nije upoznala tog čovjeka; znala je samo ono što je pisalo u zapisniku.
Kada je mnogo godina kasnije ugledala Dinu kako svakog jutra juri zbog nemogućeg rasporeda, nije vidjela „novog krivca“. Vidjela je obrazac koji je jednom već završio nečijom smrću.
U poruci Faruku napisala je upravo to.
„Nisam sjedila tamo da prkosim tebi. I nisi pogriješio što si me sklanjao s mjesta na kojem nisam smjela sjediti. Mogla sam ti ranije objasniti, ali dugo nisam imala pravo pričati Dininu priču. Poslije sam se valjda navikla da se svađamo. Gledala sam jednog mladog vozača jer je žurio zbog rasporeda koji nije mogao stići.
Moj Osman je stradao u nesreći koju je izazvao drugi čovjek koji je također žurio zbog posla. Nisam mogla popraviti ono što se dogodilo Osmanu, ali nisam htjela gledati isti obrazac i šutjeti.
ad je Dino promijenio posao, nastavila sam sjediti dok ga ne vidim kako ide na smjenu. To više nije bilo potrebno. Bilo mi je drago. A sada ono što sam čuvala za tebe: jednom si me kaznio baš ujutro kada je Dino prvi put otišao na obuku. Bila sam toliko ljuta na tebe da sam te cijeli dan psovala.
Ali dok sam plaćala kaznu, shvatila sam nešto. Ti si mene tjerao s opasnog mjesta iz istog razloga iz kojeg sam ja tjerala Dinu da prestane juriti. Oboje smo mislili da sprečavamo nesreću, samo smo gledali različite opasnosti.“
Faruk je prestao čitati.
Na dnu poruke stajala je još jedna rečenica: „Zato ti ostavljam sat. Ne da me pamtiš, nego da ga pogledaš kad ti se učini da neko kasni toliko da mora rizikovati. Skoro uvijek postoji bolji razlog da zakasni.“
Faruk je dugo sjedio sam u kancelariji. Nije osjećao da ga je poruka oslobodila krivice, jer nije imao za šta biti oslobođen. Zona je bila zabranjena i Azemina je zaista sjedila na mjestu gdje nije trebala. Ali stidio se načina na koji je nekoliko puta razgovarao s njom, posebno dana kada joj je rekao da „penzioneri imaju previše vremena pa izmišljaju probleme“.
Pronašao je Dinu preko broja koji je Azeminina komšinica ostavila uz kutiju. Sastali su se u kafiću nedaleko od pijace. Dino je sada imao dvadesetčetiri godine i radio kao vozač u distributivnoj firmi. Kada je Faruk stavio stari sat na sto, mladić ga je odmah prepoznao.
„Uvijek ga je držala u ruci“, rekao je.
Faruk mu je pokazao poruku. Dino je pročitao samo dio koji se odnosio na njega, zatim vratio papir.
„Nisam znao za njenog muža“, rekao je.
„Ni ja.“
Dino je dugo šutio. „Znači zato je bila toliko dosadna.“
Faruk se nasmijao. „Izgleda.“
Nisu od Azemine napravili heroinu. Nije sama promijenila saobraćajni sistem niti spasila grad od velike nesreće. Primijetila je jednog mladog čovjeka koji je redovno vozio prebrzo, postavila nekoliko pitanja i bila dovoljno uporna da problem s rasporedom na kraju postane vidljiv. Kasnije mu je pomogla da ne odustane od obuke. To je bilo sve.
Ali Dini je bilo dovoljno.
Faruk je sat zadržao u ladici radnog stola. Nije prestao kažnjavati ljude koji krše pravila. Kada bi neko parkirao u zoni dostave, sjedio gdje je prolaz morao ostati slobodan ili ignorisao upozorenje, radio je svoj posao. Azeminina poruka nije mu govorila da pravila treba zamijeniti osjećajima.
Promijenila je nešto drugo.
Jednog jutra zaustavio je mladog dostavljača koji je prošao ulicom znatno brže nego što je smio. Vozač je nervozno objasnio da mora završiti još pet dostava za dvadeset minuta.
Faruk mu je napisao ono što je morao napisati.
Zatim je rekao: „Nazovite šefa i recite mu da nakon ovoga kasnite. Nemojte pokušavati nadoknaditi vrijeme vožnjom.“
Mladić ga je pogledao zbunjeno.
„Već sam zakasnio.“
„Onda zakasnite još pet minuta. Bolje nego da negdje ne stignete nikako.“
Te riječi nisu bile Azeminine, ali razlog zbog kojeg ih je izgovorio bio je.
Mjesto uz zid stare krojačke radnje kasnije je promijenjeno tokom uređenja pijace. Dostavna vozila dobila su drugačiji ulaz, a nekoliko metara dalje postavljena je klupa. Faruk bi ponekad prošao tuda i sjetio se male drvene stolice, platnene torbe i starice koja je svaki put tvrdoglavo otvarala ručni sat.
Godinama je mislio da ga izaziva.
Tek poslije njene smrti shvatio je da Azemina nikada nije sjedila tamo zbog njega. U početku je gledala hoće li crveni kombi ponovo proletjeti raskrsnicom. Poslije je gledala hoće li jedan uplašeni mladić ući u autobus za obuku. Na kraju je samo čekala da njegov službeni minibus prođe, kako bi znala da je stigao tamo gdje je nekada mislio da neće moći.
A poruku koju je čuvala samo za Faruka nije napisala da mu kaže da je bio nepravedan policajac.
Napisala ju je da mu kaže da je, bez njihovog znanja, godinama radio isto što i ona.
On je pokušavao skloniti staricu s mjesta na kojem bi je vozilo moglo povrijediti.
Ona je pokušavala usporiti mladića prije nego što njegova žurba povrijedi nekog drugog.
Između njih je cijelo vrijeme stajao isti strah, samo ga nijedno nije znalo prepoznati kod onog drugog.
KRAJ