U malom bosanskom selu Gornji Bistrik, između guste šume i planine čiji je vrh gotovo cijele godine bio prekriven maglom, stajao je stari toranj sa satom.
Niko nije znao ko ga je sagradio.
Neki su govorili da je podignut za vrijeme Austro-Ugarske.
Drugi su tvrdili da je na njegovom mjestu nekada stajala džamija, a da je toranj napravljen mnogo kasnije.
Ali svi su znali jednu stvar.
Sat na tornju nikada nije kasnio.
Nikada.
Svaki puni sat oglasio bi se dubokim, metalnim zvukom koji se čuo sve do najudaljenijih kuća.
Bum.
Jednom.
Bum.
Dvaput.
Tako je bilo decenijama.
Sve dok jednog dana sat nije počeo otkucavati unazad.
Prvi je to primijetio Nermin Hadžić, seoski učitelj.
Bilo je rano proljeće kada je stajao ispred prodavnice i pogledao prema tornju.
Kazaljke su pokazivale deset sati.
Očekivao je deset otkucaja.
Ali čuo je samo devet.
Zatim osam.
Sedam.
Nermin je podigao glavu.
„Šta je ovo?“
Ljudi oko njega nisu razumjeli.
„Šta?“
„Sat.“
Svi su pogledali prema tornju.
Sat je nastavio.
Bum… bum… bum…
Ali umjesto da broji prema deset, zvuk se smanjivao.
Kao da je odbrojavao vrijeme unazad.
Nakon nekoliko sekundi sve je prestalo.
Ljudi su se nasmijali.
„Pokvario se.“
„Star je.“
„Treba ga popraviti.“
Samo je jedan čovjek šutio.
Zvao se Ismet Velić.
Imao je sedamdeset i dvije godine.
Tog dana niko nije primijetio ništa neobično.
Ali nekoliko mjeseci kasnije, ljudi su počeli pričati.
Ismet više nije izgledao kao sedamdesetdvogodišnjak.
Izgledao je kao šezdesetogodišnjak.
Onda kao pedesetogodišnjak.
A zatim je jedne zime izgledao kao četrdesetogodišnjak.
Njegova kosa, koja je godinama bila potpuno sijeda, počela je tamniti.
Bore su nestajale.
Leđa mu se ispravila.
Čak mu se i glas promijenio.
Selo je počelo šaptati.
„Ismet se podmladio.“
„Nemoguće.“
„Možda je bolestan.“
„Nije.“
„Možda koristi neku terapiju.“
Ali niko nije znao odgovor.
Ismet je odbijao razgovarati o tome.
Samo je svake večeri sjedio ispred svoje kuće i gledao prema tornju.
Jednog dana Nermin mu je prišao.
„Ismete.“
„Hm?“
„Koliko godina imaš?“
Ismet se nasmiješio.
„Sedamdeset i dvije.“
„Ne izgledaš tako.“
„Ljudi ne izgledaju uvijek onako koliko imaju godina.“
Nermin je sjeo pored njega.
„Sat otkucava unazad.“
Ismet je prestao da se smiješi.
„Znam.“
„Od kada?“
„Od prvog dana.“
„A šta se tada dogodilo?“
Ismet je pogledao prema planini.
„Ništa što bi trebalo biti važno.“
Ali bilo je.
Mnogo godina ranije, Ismet je bio sasvim drugi čovjek.
Imao je ženu, Hanifu, i sina Samira.
Živjeli su u istoj kući.
Samir je bio njihov ponos.
Pametan dječak, dobar učenik i vrijedan mladić.
Ali jednog ljeta, kada je Samir imao dvadeset godina, otišao je u Sarajevo i više se nikada nije vratio.
Njegov automobil pronađen je pored rijeke.
Tijelo nikada nije pronađeno.
Hanifa se nikada nije oporavila.
Umrla je dvije godine kasnije.
Ismet je ostao sam.
Od tog dana gotovo svaku noć odlazio je do starog tornja.
Jedne noći, prije mnogo godina, popeo se stepenicama sve do vrha.
Tamo je pronašao vrata koja ranije nikada nije vidio.
Bila su mala i zahrđala.
Na njima je bilo urezano:
„Vrijeme ne vraća mrtve. Samo vraća dug.“
Ismet je otvorio vrata.
Unutra nije bilo ničega osim starog mehanizma sata.
Ali na podu je ležala mala metalna kutija.
U njoj je pronašao fotografiju.
Na fotografiji je bio njegov sin Samir.
Ali fotografija je bila čudna.
Samir je na njoj izgledao starije.
Mnogo starije.
Kao čovjek od pedeset godina.
Na poleđini je pisalo:
„Kada sat počne ići unazad, jedan će čovjek vratiti svoje godine. Ali svaki vraćeni dan nekome će drugome uzeti jedan dan.“
Ismet tada nije razumio.
Sve dok se sljedećeg jutra nije probudio mlađi.
Prvo je mislio da je sanjao.
Ali sljedeće sedmice izgledao je pet godina mlađe.
Nakon mjesec dana deset.
Nakon godinu dana gotovo dvadeset.
A onda su počeli problemi.
Njegov komšija Mustafa, koji je imao šezdeset godina, iznenada je izgledao kao sedamdesetogodišnjak.
Hanifina prijateljica Fatima počela je naglo stariti.
Ljudi u selu su primjećivali promjene.
Samo Ismet nije stario.
Naprotiv.
Postajao je mlađi.
Nermin je to shvatio tek kada je pronašao staru fotografiju sela.
Na njoj je bio Ismet.
Ali pored njega je stajao njegov sin Samir.
Nermin je pogledao datum.
1979.
Ponovo je pogledao Ismeta.
„Koliko si tada imao godina?“
Ismet nije odgovorio.
Nermin je izvadio drugu fotografiju.
1989.
Treću.
1999.
Na svakoj fotografiji Ismet je izgledao mlađe.
„Zašto si to radio?“
Ismet je spustio glavu.
„Nisam znao da će uzeti godine drugima.“
„Šta nisi znao?“
„Da mogu vratiti vrijeme.“
„Zašto si ga vraćao?“
Ismet je tiho odgovorio:
„Zbog Samira.“
Nermin je zanijemio.
„Mislio si da ćeš ga vratiti?“
„Da.“
„Jesi li?“
Ismet je dugo šutio.
„Ne.“
Te noći Nermin nije mogao spavati.
Otišao je do tornja.
Vrata su bila zaključana.
Ali na njima je sada pisalo nešto drugo:
„Jedan život vraćaš. Jedan život duguješ.“
Nermin je shvatio da Ismet nije samo postajao mlađi.
On je trošio tuđe vrijeme.
Svaki put kada bi sat otkucao unazad, neko drugi bi ostario.
Narednog jutra jedna žena iz sela umrla je u snu.
Imala je samo četrdeset i devet godina.
A Ismet je tog jutra izgledao kao tridesetogodišnjak.
Nermin je otišao kod njega.
„Moraš zaustaviti sat.“
Ismet je plakao.
„Ne mogu.“
„Možeš.“
„Ako ga zaustavim, sve što sam vratio će nestati.“
„A ako ga ne zaustaviš, svi ćemo platiti.“
Ismet ga je pogledao.
„Misliš da ja to ne znam?“
„Onda zašto nastavljaš?“
Ismet je odgovorio:
„Jer mi je ostao još samo jedan sat.“
„Čega?“
„Samirovog života.“
Nermin se sledio.
„Šta znači to?“
Ismet je pokazao prema tornju.
„Svaki put kada sat ode unazad, vidim ga.“
„Gdje?“
„U ogledalu.“
Te noći Nermin je ostao s Ismetom.
Tačno u ponoć sat je počeo otkucavati.
Bum.
Ismet je odjednom izgledao mlađe.
Bum.
Još mlađe.
Bum.
Sada je izgledao kao mladić od dvadeset godina.
A onda je u ogledalu iza njega stajao čovjek.
Samir.
Ali ne kao mladić.
Bio je star.
Imao je bijelu kosu.
Na licu duboke bore.
Nermin je zanijemio.
Samir je pogledao Ismeta.
„Babo.“
Ismet je zaplakao.
„Sine.“
„Prestani.“
„Ne mogu.“
„Već si mi dao sve svoje godine.“
Ismet je odmahnuo glavom.
„Želim te vratiti.“
Samir se nasmiješio tužno.
„Ne možeš vratiti mene.“
„Mogu.“
„Ne.“
„Mogu!“
„Babo, ja nisam mrtav.“
Ismet je problijedio.
„Šta?“
Samir je pogledao prema Nerminu.
„Nisam mrtav.“
Nermin je prišao ogledalu.
„Gdje si?“
„Daleko.“
„Gdje?“
„Iza vremena.“
Nermin nije razumio.
Samir je nastavio:
„Onog dana kada sam nestao, nisam poginuo. Sat me odnio.“
Ismet je drhtao.
„Zašto se nisi vratio?“
„Pokušavao sam.“
„Gdje si bio?“
„U svakom trenutku koji si pokušao promijeniti.“
Nermin je pogledao Ismeta.
„Šta to znači?“
Samir je odgovorio:
„Svaki put kada je otac vraćao vrijeme, ja sam bio korak bliže povratku.“
Ismet je zaplakao.
„Koliko još?“
Samir je pogledao sat.
„Jedan otkucaj.“
Sat je tada počeo udarati.
Bum.
Sve se zatreslo.
Ismet je počeo nestajati.
Njegovo lice se mijenjalo.
Mladost je nestajala.
Bore su se vraćale.
Kosa je postala bijela.
Za nekoliko sekundi ponovo je imao sedamdeset i dvije godine.
Sat je prestao.
Ogledalo se zamračilo.
A onda se u kući začuo zvuk otvaranja vrata.
Neko je stajao na pragu.
Nermin se okrenuo.
Čovjek sa bijelom kosom gledao je prema njima.
Bio je to Samir.
Stariji nego što bi trebao biti.
Ali živ.
Ismet je pao na koljena.
„Sine…“
Samir je prišao.
Zagrlio ga.
Obojica su plakali.
Ali Nermin je pogledao prema tornju.
Sat više nije radio.
Kazaljke su bile zaustavljene.
Na 12:01.
Selo je narednih dana počelo normalno stariti.
Ljudi su se polako oporavljali.
Ali niko nije znao šta se zapravo dogodilo.
Samir je ostao u selu.
Nikada nije pričao gdje je bio svih tih godina.
Samo je jednom Nerminu rekao:
„Vrijeme nije rijeka kojom možemo plivati u oba smjera.“
„Šta je onda?“
Samir je pogledao prema tornju.
„Dug.“
Prošlo je deset godina.
Ismet je ponovo ostario.
Umro je mirno jednog proljeća, okružen sinom i unucima.
Na njegovom mezaru nije bilo velikog spomenika.
Samo jednostavna ploča.
Na njoj je pisalo:
„Volio je svog sina toliko da je pokušao pobijediti vrijeme.“
Godinama kasnije, stari toranj je srušen.
Ljudi su mislili da je priča završena.
Ali kada su radnici rastavljali mehanizam, pronašli su nešto iza velikog zupčanika.
Malu metalnu pločicu.
Na njoj je bilo ugravirano:
„Sat nikada nije išao unazad.“
Ispod toga još jedna rečenica:
„Unazad je išao samo čovjek.“
Niko nije razumio šta to znači.
Osim Samira.
Kada su mu pokazali pločicu, dugo ju je držao u ruci.
A onda je rekao:
„Zato me je sat uvijek čekao.“
„Šta je čekao?“
Samir je pogledao prema planini.
„Da moj otac shvati da vrijeme nije pokušavalo vratiti mene.“
„Nego?“
Samir je tiho odgovorio:
„Pokušavalo je vratiti njega.“
I tek tada su shvatili najčudniju stvar.
Ismet se svih tih godina nije podmlađivao zato da bi živio duže.
Sat mu je vraćao godine kako bi ga vratio u vrijeme kada je posljednji put bio istinski sretan.
U vrijeme kada je njegov sin još bio dijete.
U vrijeme prije nestanka.
U vrijeme prije gubitka.
Ali vrijeme mu nije moglo vratiti prošlost.
Moglo mu je samo pokazati koliko je dugo pokušavao pobjeći od nje.
A zato je posljednji otkucaj uvijek čekao na kraju.
Ne da vrati mrtve.
Nego da vrati istinu.