U selu Zelenik, duboko između bosanskih brda, živjela je starica po imenu Safija.
Bila je sitna, pogrbljena i toliko stara da su djeca govorila kako se ne sjeća samo ljudi iz sela nego i drveća koje je nekada raslo tamo gdje su danas stajale kuće.
Živjela je sama u maloj kući na kraju sela, odmah uz šumu.
Jedino društvo pravila joj je mačka.
Zvala ju je Maza.
Bila je to obična crna mačka, osim jedne stvari.
Svake noći punog mjeseca Maza bi nestala.
Uvečer bi sjedila kraj peći, umivala šape i prela kao i svaka druga mačka.
Ali kada bi mjesec postao potpuno okrugao, životinja bi ustala, pogledala prema prozoru i počela grebati drveni okvir.
Safija bi otvorila prozor.
Maza bi izašla.
I ne bi se vratila do jutra.
To je trajalo godinama.
Najčudnije je bilo što bi se uvijek vraćala sa cvijetom u ustima.
Ne istim cvijetom.
Jednom bi donijela bijeli cvijet.
Drugi put ljubičasti.
Treći put žuti, sitan poput zvijezde.
Safija bi ga uvijek uzela i stavila u čašu pored prozora.
Nikada nikome nije rekla odakle mačka dolazi.
Ali u selu su ljudi počeli pričati.
„Ide na groblje.“
„Neko joj ostavlja cvijeće.“
„Mačke vide ono što mi ne vidimo.“
„To nije normalna mačka.“
Safija se samo smiješila.
„Maza je pametnija od vas.“
Ali jednog proljeća dogodilo se nešto neobično.
Maza se vratila sa cvijetom koji niko u selu nikada ranije nije vidio.
Bio je potpuno bijel, sa tankim srebrnim rubovima na laticama.
Safija ga je uzela u ruku.
U istom trenutku lice joj je problijedjelo.
„Odakle ti ovo?“
Maza ju je samo gledala.
Starica je zatvorila prozor.
Te noći nije spavala.
Ujutro je cvijet stavila u staru drvenu kutiju.
Na poklopcu je bilo urezano ime.
Amina.
To je bilo ime njene kćerke.
Amina je nestala prije četrdeset godina.
Imala je sedamnaest godina.
Jednog ljetnog dana otišla je prema šumi po jagode.
Nikada se nije vratila.
Ljudi su je tražili sedmicama.
Pronašli su samo jednu maramu kraj potoka.
Safija nikada nije prihvatila da je mrtva.
Godinama je govorila:
„Moja Amina nije umrla.“
Selo je mislilo da starica ne može prihvatiti gubitak.
Ali Safija je znala nešto što niko drugi nije znao.
Tri dana prije Amininog nestanka, djevojka joj je rekla:
„Majko, ako mi se nešto dogodi, nemoj vjerovati onome što ti kažu.“
Safija je tada mislila da je to dječija slutnja.
Sada, četrdeset godina kasnije, bijeli cvijet ju je ponovo podsjetio na te riječi.
Sljedećeg punog mjeseca odlučila je pratiti Mazu.
Čekala je dok mačka nije izašla kroz prozor.
Onda je uzela fenjer i krenula za njom.
Maza je prošla kroz dvorište.
Zatim preko stare livade.
Pa uz potok.
Safija je jedva pratila.
Mačka se nije okretala.
Na kraju je stigla do šume.
Tamo je Maza nestala između drveća.
Safija je podigla fenjer.
„Mazo?“
Nije bilo odgovora.
Onda je čula zvuk.
Kao dječiji smijeh.
Ali ne dječiji.
Ženski.
Mlad.
Safija je krenula prema zvuku.
Iza velikog hrasta pronašla je malu čistinu.
Na sredini čistine nalazila se kamena ploča.
Na njoj je gorjela svijeća.
Pored svijeće ležala je gomila cvijeća.
Safija je prišla.
Na ploči nije bilo imena.
Samo jedna rečenica:
„Ono što je sakriveno pod zemljom, mjesec će jednom pokazati.“
Safija je osjetila kako joj se ruke tresu.
Tada je Maza izašla iz mraka.
U ustima je nosila još jedan cvijet.
Ovaj put crven.
Starica ga je uzela.
Na stabljici je bila vezana mala metalna pločica.
Na njoj je bilo urezano:
A. S.
Safija je sjela na zemlju.
Amina Safija.
To je bilo ime njene kćerke.
Ali zašto?
Ko je dolazio ovdje?
Ko je ostavljao cvijeće?
Sljedećeg dana Safija je otišla do najstarijeg čovjeka u selu.
Zvao se Osman.
Bio je jedini koji je znao priču o Amininom nestanku bolje od nje.
Kada je vidio pločicu, problijedio je.
„Gdje si ovo našla?“
„Maza mi je donijela.“
Osman je dugo gledao u nju.
„Onda je došlo vrijeme.“
„Za šta?“
„Da saznaš istinu.“
Odveo ju je u svoju kuću.
Iz starog ormara izvadio je jednu kovertu.
„Ovo mi je Amina dala prije nego što je nestala.“
Safija je otvorila pismo.
Ruke su joj drhtale.
U njemu je pisalo:
„Osman-efendija, ako se ne vratim, nemoj majci reći ono što ne može podnijeti. Ali ako jednog dana pronađe cvijet sa srebrnim rubom, reci joj da me nije napustila.“
Safija je podigla pogled.
„Šta znači ovo?“
Osman je šutio.
„Govori!“
Starac je uzdahnuo.
„Amina nije pobjegla.“
„Znam.“
„Neko ju je odveo.“
Safija je ustala.
„Ko?“
Osman nije odgovorio.
„Ko?!“
„Tvoj muž.“
Safija se ukočila.
Njen muž, Hamid, umro je prije dvadeset godina.
Cijelog života vjerovala je da je bio dobar čovjek.
„Zašto bi on to uradio?“
„Nije je htio povrijediti.“
„Onda zašto?“
Osman je spustio glas.
„Amina je saznala nešto o njemu.“
„Šta?“
„Prije mnogo godina Hamid je imao dug prema ljudima iz drugog kraja. Velik dug.“
Safija je zatvorila oči.
„Amina je saznala.“
„Da.“
„I?“
„Pokušala je pobjeći.“
„Je li je ubio?“
Osman je odmahnuo glavom.
„Ne.“
Safija je osjetila olakšanje.
Ali ono je trajalo samo nekoliko sekundi.
„Gdje je onda?“
Osman je pogledao prema šumi.
„To ne znam.“
Te noći Maza se vratila bez cvijeta.
Safija je prvi put vidjela strah u njenim očima.
Mačka je otišla do starog ormara.
Grebalа je vrata.
Safija je otvorila.
Iza ormara je pronašla malu rupu u zidu.
Unutra je bila druga koverta.
Na njoj je pisalo:
„Majci.“
Safija je otvorila.
Pismo je bilo staro, ali rukopis je bio jasan.
„Majko, ako ovo čitaš, znači da sam još uvijek blizu.“
Safija je počela plakati.
„Nisam otišla jer sam te prestala voljeti.“
„Otišla sam jer sam mislila da ću, ako ostanem, ugroziti tebe.“
„Otac me poslao u kuću svoje sestre u drugom selu.“
„Rekao je da će se vratiti po mene.“
„Nikada nije došao.“
Safija je čitala dalje.
„Nisam znala kome da vjerujem.“
„Godinama sam željela vratiti se.“
„Ali kada sam napokon skupila hrabrost, bilo je prekasno.“
Na kraju je stajala samo jedna rečenica:
„Ako me ikada budeš tražila, traži me tamo gdje cvjeta cvijet koji niko drugi ne poznaje.“
Safija je pogledala Mazu.
Odjednom je shvatila.
Mačka nije donosila cvijeće iz šume.
Nosila ih je od nekoga.
Nekoga ko je dolazio na isto mjesto svakog punog mjeseca.
Sljedeće noći Safija je ponovo otišla za Mazom.
Ovoga puta nije bilo svijeće.
Čekala je.
Sat vremena.
Dva.
Pred zoru začula je korake.
Između drveća pojavila se žena.
Bila je starija.
Kosa joj je bila potpuno sijeda.
U rukama je nosila korpu.
Kada je ugledala Safiju, ispustila je korpu.
„Majko.“
Safija nije mogla disati.
Prepoznala je oči.
Iako je prošlo četrdeset godina, majka prepozna svoje dijete.
„Amina.“
Žena je potrčala prema njoj.
Zagrlile su se.
Nijedna nije govorila.
Samo su plakale.
Maza je sjedila pored njih i umivala šape.
Nakon dugo vremena, Amina je ispričala cijelu priču.
Otac ju je zaista poslao kod svoje sestre.
Ali njegova sestra ju je nakon nekoliko godina udala u drugo mjesto.
Amina je dobila djecu.
Godinama nije smjela vratiti se.
Tek nakon smrti svog muža usudila se ponovo doći u rodni kraj.
Ali nije znala kako da priđe majci.
„Bojala sam se“, rekla je.
„Zato si slala mačku?“
Amina se nasmiješila kroz suze.
„Maza me je pronašla.“
Safija ju je zbunjeno pogledala.
„Kako?“
„Prije godinu dana došla sam ovdje. Vidjela sam mačku na putu. Pozvala sam je. Prišla mi je.“
„A cvijeće?“
Amina je otvorila korpu.
Unutra je bilo desetak bijelih cvjetova sa srebrnim rubovima.
„Ovo je cvijet koji je rastao pored kuće gdje sam živjela svih ovih godina.“
Safija je dodirnula jednu laticu.
„Zašto si ih slala?“
Amina je pogledala prema mjesecu.
„Jer sam se sjećala šta si mi govorila kad sam bila mala.“
„Šta?“
„Da se prava ljubav uvijek vrati, makar joj trebalo četrdeset godina.“
Safija je zaplakala.
Te noći su prvi put zajedno krenule prema selu.
Maza je išla ispred njih.
U ustima je nosila posljednji cvijet.
Ali ovog puta cvijet nije bio bijel.
Bio je potpuno zlatan.
Kada su stigle do kuće, Safija je otvorila prozor.
Maza je skočila na dasku.
Spustila cvijet.
A onda se prvi put dogodilo nešto što starica nikada ranije nije vidjela.
Maza nije izašla tokom sljedećeg punog mjeseca.
Nije nestala.
Nije otišla u šumu.
Samo je spavala kraj Amininih nogu.
Safija je tada shvatila zašto je mačka svih tih godina nestajala.
Nije tražila mrtve.
Nije razgovarala sa duhovima.
Nije nosila poruke iz nekog drugog svijeta.
Nosila je cvijeće između dvije žene koje su se predugo bojale pronaći jedna drugu.
Godinama su seljani pričali da Maza nestaje zbog punog mjeseca.
Ali istina je bila mnogo jednostavnija.
Svaki put kada bi mjesec bio pun, Amina bi dolazila iz daleka.
A mačka bi je čekala u šumi.
I nosila bi njen cvijet kući.
Četiri mjeseca kasnije, Amina je ostala u Gornjoj Ravni.
Ljudi su se čudili.
Neki nisu vjerovali da je stvarno ona.
Ali Safija je znala.
Majka ne zaboravlja lice svog djeteta.
Jednog jutra Amina je pitala:
„Majko, zašto nikada nisi prestala čekati?“
Safija je pogledala prema prozoru.
Na njemu je stajao posljednji cvijet.
„Zato što si mi jednom rekla da ćeš se vratiti.“
„A prošlo je četrdeset godina.“
„Nije važno.“
„Zašto?“
Safija se nasmiješila.
„Neke ljude ne čekaš do određenog datuma.“
„Čekaš ih dok ne dođu.“
Te jeseni, Maza je prvi put ostala cijelu noć u kući.
Ujutro se probudila kraj prozora.
U ustima nije imala cvijet.
Samo malu srebrnu grančicu.
Safija ju je uzela.
Na njoj je bilo jedno sitno bijelo cvjetanje.
Pogledala je Aminu.
„Šta je ovo?“
Amina se nasmiješila.
„To je cvijet koji raste tamo gdje sam živjela.“
„I šta znači?“
Amina je pogledala majku.
„Da više nema potrebe da me tražiš.“
Safija je zatvorila oči.
Po prvi put nakon četrdeset godina, srce joj je bilo mirno.
A priča o Mazi ostala je u selu.
Ljudi su i dalje govorili da se mačka svake pune mjesečine vraćala sa cvijetom u ustima.
Ali oni koji su znali pravu priču nikada nisu pričali o duhovima.
Govorili su samo:
„Neke životinje ne pronalaze put kući zato što poznaju put.“
„Pronalaže ga zato što znaju kome treba vratiti ono što je izgubljeno.“
A kada bi pun mjesec obasjao Gornju Ravan, ljudi bi ponekad vidjeli Mazu kako sjedi na prozoru stare Safijine kuće.
Pored nje bi uvijek stajao jedan cvijet.
I nikada više nije morala nestati.