Prvi put kada je šezdesetčetverogodišnji Hamza Kapić ugledao svojih jedanaest koza gotovo kilometar iznad sela, na kamenitoj padini planine Vranice, bio je uvjeren da je prethodne večeri jednostavno zaboravio zaključati štalu.
Živio je sam na kraju sela, u kući koju je naslijedio od roditelja, i otkako mu je supruga umrla prije četiri godine, dani su mu prolazili gotovo uvijek jednako: ustajanje prije šest, hranjenje kokoši, puštanje koza, nekoliko sati na pašnjaku, povratak prije mraka, mužnja i zatvaranje životinja u staru kamenu štalu čija su vrata imala debelu željeznu rezu.
Tog jutra u novembru otvorio je štalu i zatekao je praznu. Vrata su bila zatvorena, reza spuštena, a mali prozor preuzak da bi kroz njega prošla i najmanja koza. Hamza je gotovo sat vremena obilazio selo dok mu komšija Esad nije pokazao prema planini.
Na sivom grebenu, mnogo više nego što bi koze same stigle za kratko vrijeme nakon svitanja, vidjele su se bijele i smeđe tačke. Hamza ih je pronašao kod napuštene pastirske kolibe. Sve su bile mirne, nijedna povrijeđena. Vratio ih je kući i te večeri tri puta provjerio vrata.
Sljedećeg jutra dogodilo se isto. Štala zaključana, koze nestale, a nešto poslije sedam sati ponovo su pronađene visoko iznad sela. Trećeg jutra Hamza više nije vjerovao da je riječ o njegovoj zaboravnosti.
Na vanjsku stranu vrata nasuo je tanak sloj pepela kako bi vidio tragove. Ujutro je na pepelu pronašao otiske čizama. Neko je tokom noći dolazio do njegove štale, otvorio je, izveo koze, ponovo zatvorio vrata i odveo cijelo stado uz planinu.
Hamza nije odmah pozvao policiju jer ništa nije bilo ukradeno. Upravo ga je to najviše zbunjivalo. Čovjek koji bi noću rizikovao da bude uhvaćen mogao je odvesti jednu ili dvije koze i prodati ih. Umjesto toga svako jutro ostavljao ih je na mjestu gdje ih je Hamza mogao pronaći.
Komšije su se brzo zainteresovale. Jedni su govorili da ga neko namjerno maltretira, drugi da su mladići iz sela napravili glupu opkladu. Esad je predložio da jednu noć ostanu budni i čekaju. Hamza nije htio. „Ako neko ovo radi već tri noći, neka misli da ništa nisam shvatio.“ Na vrata je postavio malu kameru na baterije koju mu je posudio nećak.
Te večeri zaključao je koze u 19:12, što je kamera jasno snimila. Do ponoći nije bilo ničega. U 2:47 na snimku se pojavila figura u tamnoj jakni. Osoba nije prišla glavnim putem nego je došla iza štale, preko livade. Na glavi je imala kapuljaču, a lice se nije moglo vidjeti.
Iz džepa je izvadila nešto tanko, provukla ruku kroz razmak između vrata i zida i nakon nekoliko sekundi podigla unutrašnju rezu. Hamza je tada prvi put shvatio kako je štala „ostajala zaključana“.
Reza se mogla podići izvana komadom savijene žice. Nepoznata osoba otvorila je vrata, tiho zazviždala i koze su izašle gotovo bez oklijevanja. Još čudnije bilo je ono što se dogodilo poslije. Čovjek ih nije tjerao. Krenuo je prema planini, a koze su ga pratile kao da ga poznaju.
Hamza je snimak pregledao najmanje dvadeset puta. Način hodanja učinio mu se poznatim, ali nije mogao odrediti kome pripada. Osoba je blago vukla lijevu nogu. U selu je nekoliko starijih ljudi hodalo slično.
Esad je predložio da snimak pokažu svima, ali Hamza nije želio pokrenuti optužbe bez sigurnosti. Umjesto toga odlučio je sljedeće noći pratiti nepoznatog čovjeka. Pozvao je svog tridesetogodišnjeg sina Alena, koji je živio u Bugojnu i radio kao električar. Alen je prvo mislio da otac pretjeruje, ali nakon snimka pristao je doći.
Sakrili su automobil nekoliko stotina metara dalje i čekali u mraku iza stare šupe. Bilo je hladno, nebo bez mjeseca, a oko tri sata začuli su kratko škripanje vrata. Figura je ponovo ušla u štalu. Hamza je htio odmah izaći, ali ga je Alen zaustavio.
„Ako ga sad uhvatimo, nećemo znati zašto ih vodi.“ Pustili su čovjeka da izvede koze i krenuli za njim s udaljenosti od stotinjak metara. Uspon je trajao gotovo četrdeset minuta. Nepoznati nije išao putem kojim je Hamza obično vodio stado, nego uskom stazom kroz bukovu šumu.
Na jednom mjestu zastao je, osvrnuo se i zatim nastavio prema napuštenoj kolibi. Hamza i Alen sakrili su se iza stijena. Očekivali su da će čovjek ostaviti koze i vratiti se. Umjesto toga, kleknuo je pored najveće bijele koze, skinuo ruksak i izvadio malu baterijsku lampu. Zatim je počeo pregledavati njena kopita.
Hamza je izašao iz zaklona. „Šta radiš s mojim kozama?“ Čovjek se naglo uspravio. Kada je skinuo kapuljaču, Hamza je ostao bez riječi. Pred njim je stajao pedesetosmogodišnji Vedad Muhić, čovjek iz susjednog zaseoka kojeg je poznavao gotovo cijeli život.
Nekada su zajedno čuvali stoku, ali posljednjih petnaest godina jedva su razmijenili više od pozdrava. Vedad je živio sam, radio povremene šumske poslove i zbog stare povrede zaista je šepao na lijevu nogu. „Jesi li ti normalan?“ viknuo je Hamza. „Tri noći mi odvodiš stoku!“ Vedad nije pobjegao. Samo je spustio lampu i rekao: „Da sam ih htio ukrasti, ne bi ih našao svako jutro.“
„Onda objasni.“ Vedad je pokazao prema bijeloj kozi, Zori. Na rubu njenog prednjeg kopita vidjela se mala tamna pukotina. „Ovo.“ Hamza je prišao. „Zbog ovoga mi noću otvaraš štalu?“ „Ne samo zbog toga.“
Vedad je zatim pokazao prema kamenitoj čistini iza kolibe. Na zemlji su rasle niske biljke koje Hamza nije odmah prepoznao. Koze su ih pažljivo brstile. „Prije mjesec dana vidio sam tvoje koze na donjoj livadi“, rekao je Vedad.
„Dvije su počele šepati. Pogledao sam tragove. Na tvojoj livadi iza štale stalno stoji voda. Kopita im omekšavaju.“ Hamza se naljutio još više. „Pa dođeš i kažeš mi.“ Vedad je spustio pogled. „Došao sam.“
Hamza se nije sjećao. Vedad ga je podsjetio na razgovor kod prodavnice tri sedmice ranije. Rekao mu je da koze ne bi trebalo stalno držati na mokroj livadi i da bi nekoliko dana na suhom kamenitom terenu pomoglo. Hamza mu je odgovorio da gleda svoja posla. „Rekao si da si čuvao koze prije nego što sam ja znao šta je koza“, podsjetio ga je Vedad.
Hamza se sada sjetio i bilo mu je neugodno. Ali to i dalje nije opravdavalo noćne upade. „Zašto ih nisi vodio danju?“ pitao je Alen. Vedad je nekoliko trenutaka šutio. „Jer nisam vodio samo njih na ispašu.“
Pokazao je iza kolibe. Hamza i Alen tada su primijetili tragove malih kopita koji nisu pripadali Hamzinim kozama. Vedad ih je poveo još stotinjak metara uz padinu. Iza niskog kamenog zida nalazilo se improvizovano ograđeno mjesto.
Unutra su bile četiri mršave koze koje Hamza nikada ranije nije vidio. Jedna je ležala, a druga imala zavoj na zadnjoj nozi. „Čije su?“ pitao je Hamza. Vedad nije odgovorio odmah. „Od čovjeka koji više ne može doći po njih.“
Priča koja je uslijedila nije imala ništa zajedničko s krađom. Koze su pripadale sedamdesettrogodišnjem Redži Salihoviću, nekadašnjem pastiru koji je živio sam u planinskoj kućici s druge strane grebena.
Dva mjeseca ranije Redžo je doživio moždani udar i završio kod kćerke u Travniku. Porodica je prodala većinu njegovih životinja, ali četiri koze koje su se u vrijeme prodaje izgubile na planini ostale su iza njega. Vedad ih je pronašao nekoliko sedmica kasnije. Pokušao ih je spustiti u selo, ali jedna je bila povrijeđena, a ostale su se stalno vraćale prema starom pašnjaku.
Napravio im je privremenu ogradu i donosio hranu dok ne pronađe rješenje. „Kakve to veze ima s mojim kozama?“ pitao je Hamza. Vedad je objasnio da su Redžine koze bile naviknute na veće stado.
Otkako su ostale same, bile su nemirne, razbijale ogradu i udaljavale se. Kada je jedne večeri vidio Hamzine koze u blizini, primijetio je da ih slijede. Istovremeno je vidio da dvije Hamzine koze imaju problema s kopitima zbog vlažnog terena.
Pomislio je da može riješiti oba problema: nekoliko noći dovoditi Hamzino stado na suhi planinski teren, pustiti životinje da budu zajedno i ujutro ostaviti Hamzine koze kod kolibe gdje će ih vlasnik lako pronaći.
„A zašto noću?“ ponovio je Hamza. Vedad se nasmijao bez veselja. „Jer sam znao da mi nećeš dati.“ Hamza nije mogao poreći. „Znači provaljuješ čovjeku u štalu jer misliš da znaš bolje?“
„Da“, rekao je Vedad. „I bilo je glupo.“ Ta jednostavna rečenica malo je spustila napetost. Alen je pregledao Zorino kopito. Nije znao dovoljno da procijeni stanje, pa je insistirao da sljedećeg jutra pozovu veterinara.
Pregled je pokazao da Vedad nije potpuno pogriješio. Tri koze imale su početne probleme s kopitima, a stalno mokra i blatnjava površina oko Hamzine štale vjerovatno ih je pogoršavala. Ali veterinar je jasno rekao da noćno vođenje životinja kilometrima uz planinu nije liječenje i da je Vedad mogao napraviti mnogo veći problem.
Hamza je morao urediti odvodnju, održavati podlogu suhom i redovno pregledati kopita. Vedad je stajao sa strane i šutio. Kada je veterinar otišao, Hamza mu je rekao: „Čuo si?“ „Jesam.“ „Znači nisi doktor za koze.“ „Nisam.“ „Dobro da smo to riješili.“
Misterija je naizgled bila završena, ali Hamzi nešto nije davalo mira. Njegove koze nisu samo mirno slijedile Vedada. Na snimku su izašle čim je zazviždao, kao da taj signal poznaju odavno.
Pitao ga je kako je to moguće. Vedad se prvo pokušao izvući šalom, ali je na kraju priznao da ovo nije počelo prije tri noći. Već gotovo mjesec dana dolazio je do ograde tokom dana kada Hamza nije bio kod kuće i donosio kozama malo soli.
Uvijek bi prije toga dvaput kratko zazviždao. Životinje su brzo povezale zvuk s njim. „Ti si mjesec dana pripremao moje koze da te slušaju?“ pitao je Hamza nevjerovatno. „Nisam ih pripremao da ih ukradem.“
„To nije odgovor.“ Vedad je priznao da je u početku samo htio provjeravati njihova kopita preko ograde. Kada je vidio da mu prilaze na zvižduk, pala mu je na pamet ideja da ih povede do Redžinih životinja. Hamza se toliko naljutio da mu je zabranio prilaz imanju. Vedad nije protestovao. „U pravu si“, rekao je i otišao.
Narednih dana koze su ostajale zaključane. Hamza je zamijenio rezu bravom koju nije bilo moguće podići žicom i postavio kameru trajno. Ali problem s četiri Redžine koze nije nestao. Vedad više nije išao do njih jer mu je Hamza u ljutnji rekao da se ne miješa ni u šta što ima veze s njegovim stadom. Nakon tri dana Alen je pitao oca šta će biti s životinjama na planini. „Nisu moje.“
„Nisu ni Vedadove.“ „Neka porodica riješi.“ Alen je pronašao Redžinu kćerku Selmu u Travniku. Ona nije ni znala da su četiri koze pronađene. Mislila je da su nestale još prije očeve bolesti. Nije ih mogla držati kod sebe, ali nije željela da ostanu napuštene.
Došla je u selo i zajedno su otišli do ograde. Kada je vidjela životinje, posebno staru crnu kozu koju je njen otac zvao Mrka, zaplakala je. „Babo je govorio da će se ova vratiti kući i ako je odvedeš preko tri brda“, rekla je. Vedad je stajao nekoliko metara dalje i nije prilazio Hamzi.
Rješenje je na kraju bilo mnogo jednostavnije od svega što je Vedad pokušavao. Selma je pronašla čovjeka iz susjednog sela koji je već držao koze i bio spreman preuzeti tri zdrave životinje. Povrijeđena je privremeno ostala kod Hamze dok se ne oporavi jer je imao dovoljno prostora i veterinar je mogao lakše dolaziti. Hamza nije bio oduševljen kada je Alen to predložio.
„Sad ću ja još tuđu kozu hraniti?“ gunđao je. Ipak, iste večeri joj je napravio odvojeno suho mjesto u štali. Vedad je došao do kapije i ostavio vreću sijena. Nije ulazio. Hamza ga je gledao nekoliko trenutaka, zatim otvorio kapiju. „Možeš unijeti.“ Vedad je spustio vreću i krenuo. „Stani.“ Hamza mu je pokazao prema odvodu iza štale. „
Ako već sve znaš, hajde da vidimo znaš li držati lopatu.“ Vedad se prvi put nakon nekoliko dana nasmijao. Zajedno su prokopali plitak kanal kojim se kišnica više nije zadržavala pred vratima. Nisu razgovarali o izvinjenjima. Hamza nije rekao da je Vedad postupio ispravno, jer nije.
Vedad nije pokušao opravdavati ulazak u tuđu štalu. Ali nakon nekoliko sati rada njihova stara, gotovo zaboravljena svađa zbog koje petnaest godina nisu normalno razgovarali počela je izgledati jednako besmisleno kao i noćno vođenje koza na planinu.
Tek tada je Alen saznao zašto su se dvojica ljudi toliko dugo izbjegavala. Kao mladi pastiri zajedno su koristili planinski pašnjak. Jednog ljeta Hamza je optužio Vedada da je namjerno pustio svoje životinje na dio koji je Hamzina porodica kosila za sijeno.
Posvađali su se, izgovorili nekoliko ružnih riječi i prestali zajedno čuvati stoku. Nikada nije bilo ozbiljnog razloga da neprijateljstvo traje petnaest godina. Samo niko nije želio prvi doći drugome.
„Znači niste pričali petnaest godina zbog trave?“ pitao je Alen. Hamza se namrštio. „Nije bilo samo zbog trave.“ „Šta je još bilo?“ Hamza je razmislio. „Ne sjećam se.“ Vedad se nasmijao toliko glasno da se i Hamza na kraju morao nasmijati.
Do proljeća je prostor oko štale bio suh, koze su imale uređena kopita, a povrijeđena Redžina koza oporavila se i otišla novom vlasniku zajedno s ostalima. Hamza je zadržao kameru iznad vrata, ali više zbog lisica i pasa nego zbog ljudi.
Jednog aprilskog jutra otvorio je štalu i svih jedanaest koza bilo je unutra. Dok ih je puštao, s puta se začuo dvostruki zvižduk. Sve životinje odjednom su podigle glave i potrčale prema ogradi. Vedad je stajao s druge strane, noseći malu vrećicu soli.
Hamza je odmah povikao: „Nemoj ih opet učiti glupostima!“ Vedad je podigao ruke. „Kapija je otvorena, ovaj put ništa nisam dirao.“ Hamza je pokušao ostati ozbiljan, ali nije uspio. Otvorio je kapiju i njih dvojica su tog jutra prvi put nakon mnogo godina zajedno poveli koze prema nižem, suhom pašnjaku.
Kasnije su ljudi u selu još dugo prepričavali kako su Hamzine koze nekoliko jutara misteriozno završavale visoko na planini iako je štala bila zatvorena. Kao i uvijek, priča je sa svakim prepričavanjem postajala bolja. Neko je tvrdio da su koze same naučile otvoriti vrata, neko da ih je vodio nepoznati pastir koji je nestajao prije izlaska sunca.
Hamza više nije pokušavao ispravljati svaku verziju. Ako bi ga dijete pitalo ko ih je puštao, pokazao bi prema Vedadovoj kući i rekao: „Jedan čovjek koji je imao dobru namjeru i veoma lošu ideju.“ A kada bi ga pitali kako su koze svako jutro znale put do iste planinske kolibe, samo bi dvaput kratko zazviždao.
Bez obzira gdje su bile po dvorištu, svih jedanaest bi istog trenutka podiglo glave. Tada bi Hamza pogledao prema Vedadovoj kući i odmahnuo glavom, još uvijek pomalo ljut što je neko mjesec dana tajno učio njegove životinje da slijede tuđi zvižduk, ali istovremeno svjestan da je upravo ta čudna noćna misterija prekinula šutnju koja je između dvojice nekadašnjih prijatelja trajala mnogo duže nego što je ikada imala razloga trajati.
KRAJ