Na visoravni iznad Glamoča, gdje se i početkom ljeta jutra znaju otvoriti hladna i maglovita, pedesetosmogodišnji Bećir Hasić držao je šest krava na imanju koje je naslijedio od majčinog ujaka.
Najstarija među njima, smeđa krava po imenu Siva, bila je najmirnija životinja koju je ikada imao. Nije preskakala ogradu, nije se odvajala od stada i gotovo deset godina vraćala se u štalu čim bi čula kako Bećir udara metalnom kantom o vrata. Zato mu je bilo čudno kada je jedne junske večeri, pred mužnju, primijetio da Sive nema.
Ostalih pet krava stajalo je uz pojilo, a ograda nije bila oštećena. Pronašao ju je tek sljedećeg jutra iza stare napuštene planinske kuće, gotovo dva kilometra iznad njegovog pašnjaka. Siva je mirno pasla kao da se ništa nije dogodilo. Bećir je pretpostavio da je pronašla rupu u ogradi, vratio je kući i popravio nekoliko slabijih mjesta.
Sljedeće večeri ponovilo se isto. Oko osam sati Siva je bila sa stadom, a nešto poslije devet nestala je. Pred zoru se sama vratila, mokrih nogu i s komadićima sivog blata na papcima, iako prethodnih dana nije bilo kiše.
Treće noći Bećir je zatvorio kapiju lancem. Ujutro je lanac još bio na mjestu, ali Sive ponovo nije bilo. Tek tada je shvatio da životinja ne izlazi kroz kapiju. Na najvišem dijelu pašnjaka pronašao je usku udubinu ispod ograde, skrivenu visokom travom.
Siva je očigledno klečala prednjim nogama, provlačila se ispod žice i zatim kretala prema planinskoj kući. Bećir je zatrpao udubinu kamenjem. Sljedeće večeri krava je pronašla drugo mjesto. Kao da je nešto iznad sela uporno privlači.
Njegov dvadesetsedmogodišnji sin Kenan, koji je radio u Livnu i vikendom dolazio roditeljima, mislio je da je razlog jednostavan. „Negdje gore ima bolje trave ili vode.“ Bećir je odgovorio da oko napuštene kuće gotovo nema pašnjaka, samo kamen, kleka i bukova šuma. Kuća je bila prazna najmanje trideset godina.
Nekada je pripadala porodici Perić, koja je ljeti izvodila stoku na planinu, ali poslije smrti posljednjeg starog vlasnika niko više nije boravio tamo. Bećir je poznavao teren i nije znao ni za kakav izvor u blizini.
Ipak, sivo blato na kravinim nogama govorilo je da negdje prolazi kroz mokar teren. Četvrte večeri odlučio je ne spriječiti je. Oko pola deset ugasio je svjetlo u štali i čekao iza šupe. Siva je stajala mirno još dvadesetak minuta, zatim podigla glavu i krenula prema gornjoj ogradi.
Provukla se ispod žice i nastavila uz padinu. Bećir je uzeo baterijsku lampu, ali je nije palio. Pratio ju je na udaljenosti od pedesetak metara. Krava nije lutala. Kretala se gotovo ravnom linijom prema staroj kući, prošla iza njenog urušenog kamenog zida i nestala.
Bećir je potrčao misleći da je skrenula iza stijene, ali kada je stigao, nije je vidio. Čuo je samo tiho udaranje zvona negdje ispred sebe, kao da zvuk dolazi iz same planine.
Upalio je lampu i nekoliko minuta pretraživao stijene. Iza gustog grma kleke primijetio je uzak razmak između dva kamena. Bio je dovoljno širok da kroz njega prođe krava, ali ga je s nekoliko metara udaljenosti bilo gotovo nemoguće vidjeti.
Na zemlji su se jasno vidjeli tragovi papaka. Bećir je provukao glavu između stijena i osvijetlio unutrašnjost. Iza otvora nalazio se prolaz širok nešto više od metra koji se spuštao između prirodnih kamenih zidova.
Nakon desetak metara skretao je udesno i nestajao u mraku. „Siva!“ povikao je. Negdje duboko začulo se zvono. Bećir je napravio dva koraka unutra, ali se zaustavio. Pod je bio klizav, a nije znao koliko je prolaz stabilan.
Vratio se kući i pozvao Kenana. Sin mu isprva nije vjerovao. „Krava ti je pronašla pećinu?“ „Ne znam šta je pronašla. Ali negdje je unutra.“ Kenan je došao prije ponoći.
Ponijeli su jače lampe, uže i kacige, ali nisu pokušavali duboko ulaziti. Sa samog ulaza vidjeli su da tragovi krave vode dalje. Kenan je primijetio još nešto. Na jednom kamenu nalazila se ravna, ljudskom rukom obrađena površina. „Ovo nije samo prirodna pukotina“, rekao je. „Neko je ovdje prolazio.“
Sljedećeg jutra pozvali su čovjeka iz Gorske službe spašavanja kojeg je Kenan poznavao. Siva se sama vratila oko četiri i trideset, kao i prethodnih noći. Nije bila povrijeđena, ali joj je njuška bila mokra, a stomak vidljivo pun.
Pregled prolaza obavljen je tek po danu i uz odgovarajuću opremu. Prvih dvadesetak metara bili su prirodna pukotina proširena na nekoliko mjesta ljudskim radom. Dalje se prostor otvarao u malu udolinu potpuno skrivenu između visokih stijena.
Bećir je ostao zapanjen. S druge strane stijena nalazila se livada velika možda pola hektara, zelena čak i tokom sušnog perioda. Između kamenja izlazio je tanak izvor, stvarao plitku blatnjavu površinu i zatim ponovo nestajao pod zemljom.
Siva je pronašla vodu i svježu travu koju Bećir s vanjske strane planine nije mogao ni vidjeti. To je objašnjavalo zašto je dolazila. Ali nije objašnjavalo ono što su pronašli uz suprotni rub skrivene udoline.
U stijeni je postojao drugi otvor. Ispred njega nalazila su se dva gotovo istrunula drvena stuba, a između njih zahrđala šarka. Nekada su tu očigledno postojala vrata.
Bećir je odmah pomislio na stari rudnik, ali područje nije bilo poznato po ozbiljnom rudarenju. Stariji čovjek iz sela, sedamdesetdevetogodišnji Ilijas, nakon što je čuo opis, rekao je da je kao dijete slušao priču o „Perićevom prolazu“.
Nije znao gdje se nalazi niti je bio siguran da je stvaran. Prema priči, porodice koje su nekada ljeti boravile na planini imale su prolaz kroz stijene kojim su tokom nevremena prebacivale stoku s jednog pašnjaka na drugi. „Ali to je bila priča starih ljudi“, rekao je.
„Mislio sam da govore o običnoj stazi.“ Bećir i Kenan pronašli su Stjepana Perića, šezdesetšestogodišnjeg unuka nekadašnjeg vlasnika planinske kuće, koji je živio kod Banje Luke. Kada mu je Kenan poslao fotografiju otvora, Stjepan ga je nazvao za manje od deset minuta. „Gdje ste ovo našli?“ pitao je. Nakon objašnjenja dugo je šutio.
„Moj djed je govorio o tome.“ Stjepan je kao dječak provodio ljeta u planinskoj kući, ali nikada nije vidio prolaz. Djed mu je pričao da se iza kuće nalazi „put kroz kamen“ koji vodi do Donje zavale, mjesta gdje su nekada čuvali stoku kada bi glavni pašnjak presušio.
Nakon velikog odrona početkom sedamdesetih porodica je prestala koristiti prolaz jer je drugi izlaz navodno zatrpan. Stjepan je cijelog života mislio da je djed pretjerivao.
Nekoliko dana kasnije stigao je u selo. Kada je ušao u skrivenu udolinu, odmah je prepoznao kameno pojilo koje je gotovo potpuno zaraslo u mahovinu. „Djed ga je opisivao“, rekao je. „Govorio je da voda izlazi ispod tri kamena.“
Na rubu livade pronašli su i ostatke malog kamenog zaklona za stoku. Nije bilo nikakvog blaga niti dramatičnih predmeta. Sve je izgledalo kao praktično mjesto koje su generacije stočara koristile, a zatim zaboravile. Ipak, drugi otvor ostao je zanimljiv. Stručni pregled pokazao je da se iza njega nastavlja uzak hodnik, dijelom prirodan, dijelom proširen alatom.
Nakon četrdesetak metara završavao je urušenjem. Ako je Stjepanov djed bio u pravu, nekada je vodio na drugu stranu grebena. Niko nije pokušavao uklanjati odron jer bi to bilo opasno.
Kenan je, međutim, pogledao kartu terena i shvatio da bi pravac prolaza završavao blizu napuštene livade u susjednoj dolini. Otišli su tamo pješice. Nakon dva sata traženja pronašli su udubljenje u padini prekriveno grmljem i velikim kamenjem. Između stijena izlazio je hladan zrak. Drugi ulaz je zaista postojao, ali bio je potpuno zatrpan.
Stjepan je tada ispričao dio priče koji njegov djed nije volio spominjati. U ljeto 1972. nekoliko porodica koristilo je skrivenu udolinu tokom velike suše. Jednog popodneva iznenadno nevrijeme pogodilo je planinu.
Ljudi su pokušali provesti stoku kroz prolaz prije nego što bujica presiječe otvoreni put. Dio stijene kod drugog izlaza odlomio se neposredno nakon što je posljednja životinja prošla. Niko nije poginuo, ali je jedan mladi pastir povrijedio nogu.
Nakon toga stariji su odlučili da prolaz više ne koriste. Drugi izlaz nikada nije očišćen, a prvi je vremenom zarastao u kleku. Kada su porodice počele napuštati planinsko stočarstvo, znanje o mjestu nestalo je.
„Moj otac je znao gdje je ulaz“, rekao je Stjepan, „ali mene nikada nije vodio. Govorio je da nema razloga da dijete ide tamo gdje se stijena već jednom srušila.“ Posljednji čovjek koji je vjerovatno znao tačnu lokaciju umro je početkom devedesetih. Stara kuća ostala je prazna, grmlje prekrilo otvor, a prolaz se pretvorio u seosku priču bez mjesta na karti.
Bećiru je ipak bilo zanimljivije kako ga je Siva pronašla. Stjepan je pretpostavljao da je životinja osjetila vodu, ali veterinar kojeg su kasnije pitali rekao je da je vjerovatnije pratila miris svježe vegetacije i hladniji zrak koji je izlazio iz pukotine.
Bećir se tada sjetio da je nekoliko dana prije prvog nestanka jaka oluja slomila dio kleke iza stare kuće. Upravo taj grm ranije je gotovo potpuno zatvarao ulaz. Kada su otišli provjeriti, na odlomljenim granama pronašli su smeđu dlaku.
Siva je vjerovatno jednom slučajno prošla kroz novootvoreni razmak, pronašla skrivenu livadu i izvor, a zatim zapamtila put. Nakon toga vraćala se svake večeri kada bi pašnjak ispod sela postao suh. Nije je privlačilo ništa misteriozno. Jednostavno je pronašla najbolje mjesto za ispašu na cijeloj planini prije svog vlasnika.
Bećir je u početku bio oduševljen idejom da ponovo koristi skrivenu livadu. Imao bi prirodnu vodu i svježu travu tokom sušnih mjeseci. Kenan je bio oprezniji. Pregled je pokazao da ulaz nije pogodan za svakodnevno provođenje cijelog stada.
Nekoliko stijena bilo je nestabilno, a uzak prolaz mogao je postati zamka ako dođe do odrona. Zato su odustali od toga da životinje slobodno ulaze. Postavili su jednostavnu prepreku ispred pukotine kako Siva više ne bi noću nestajala, ali su sa Stjepanovim dopuštenjem i uz savjet ljudi koji poznaju teren očistili sigurnu vanjsku stazu do gornjeg dijela skrivene udoline.
Ta staza nije prolazila kroz usku pukotinu, nego je obilazila greben i bila mnogo duža, ali sigurnija. Ispostavilo se da su ostaci stare staze još postojali ispod grmlja. Bećir je sada mogao povremeno dovesti stado do livade tokom dana, a da životinje ne prolaze kroz kameniti tunel.
Najviše se promijenila stara planinska kuća. Stjepan nije želio da je obnavlja za stanovanje, ali mu je bilo drago što je mjesto ponovo pronađeno. Došao je nekoliko puta tokom ljeta, popravio dio krova i očistio dvorište.
Jednog dana donio je svog osmogodišnjeg unuka i pokazao mu planinu o kojoj mu je njegov djed pričao. Nisu ulazili duboko u prolaz. Stajali su samo na sigurnom dijelu otvora dok mu je Stjepan objašnjavao kako su ljudi nekada poznavali svaki izvor, stijenu i zaklon jer im je od toga zavisila stoka.
Bećir je slušao i shvatio da ono što su pronašli nije bilo tajno mjesto u pravom smislu riječi. Nekada ga je poznavalo desetine ljudi. Postalo je tajna tek kada su ljudi koji su ga koristili otišli, a oni koji su ostali više nisu imali razlog da prolaze tim putem.
Siva je, međutim, nekoliko sedmica teško prihvatala novu prepreku. Gotovo svake večeri odlazila bi do stijena, gurala njuškom drvenu pregradu i nezadovoljno mukala. Jednom je čak pokušala zaobići otvor preko strme padine, pa je Bećir morao dodatno ograditi dio terena.
„Četrdeset godina ljudi zaboravili put, a ona ga naučila za jednu noć“, govorio je Kenanu. Sin bi mu odgovorio: „Ona je imala bolji razlog. Tamo je trava.“ Do kraja ljeta kiša je ponovo zazelenila donje pašnjake i Siva je prestala pokušavati pobjeći. Ipak, kada bi je Bećir preko sigurne staze poveo do skrivene udoline, uvijek bi prva stigla do kamenog pojila kao da se vraća na mjesto koje pripada njoj.
Sljedeće godine na ulazu nisu postavljali nikakvu turističku oznaku. Bećir nije želio da ljudi iz radoznalosti ulaze u nestabilni dio, a Stjepan se slagao. Fotografisali su ono što su pronašli i obavijestili lokalne ljude koji su se bavili planinarskim stazama da otvor treba smatrati nesigurnim.
Drugi zatrpani izlaz ostavili su netaknut. Nije bilo potrebe dokazivati dokle je nekada vodio kada su već znali dovoljno. Prolaz je povezivao dvije strane grebena i skrivenu udolinu između njih, služio stočarima kao prečica i zaklon, a nakon odrona bio napušten.
Priča je bila jednostavnija od glasina koje su se već širile po okolnim selima. Neko je tvrdio da je Bećir pronašao ratni tunel. Drugi su govorili o pećini punoj starih predmeta. Jedan čovjek ga je čak pitao je li pronašao zlato. Bećir mu je odgovorio: „Jesam. Pola hektara trave koju nisam morao sijati.“ Čovjek nije shvatio šalu.
Jedne augustovske večeri Bećir je ostao malo duže na skrivenoj livadi. Sunce je već palo iza grebena, a šest krava mirno je paslo oko izvora. Stara planinska kuća jedva se vidjela kroz otvor među stijenama.
Pomislio je koliko je puta tokom života prošao nekoliko stotina metara od tog mjesta, a da nije znao da postoji. Nije ga sakrio čovjek, vrata niti namjerna tajna. Sakrili su ga vrijeme, odron, grmlje i činjenica da su nove generacije prestale koristiti stare planinske puteve.
Siva je podigla glavu i pogledala prema uskom prolazu kojim je prvi put došla. Bećir joj je prišao i potapšao je po vratu. „Nemoj ni pomisliti“, rekao je. Krava je nastavila pasti kao da ga nije čula. Bećir se nasmijao, ali kada su krenuli kući, izbrojao je stado dva puta.
Od tada, kada bi ga neko pitao kuda je vodio skriveni prolaz koji je njegova krava pronašla iza stare planinske kuće, Bećir nije pričao o podzemnom blagu niti nepoznatim ljudima.
Govorio je da je vodio do malene zelene udoline s izvorom, a nekada i dalje kroz greben prema susjednom pašnjaku. Ali za njega je vodio i do nečega što nije moglo stati na kartu:
do gotovo zaboravljenog načina života u kojem su ljudi znali prolaze kroz planinu jednako dobro kao današnji ljudi puteve između gradova. Kada su posljednji stari pastiri nestali, planina je polako uzela taj put nazad. Trebala je jedna tvrdoglava smeđa krava, nekoliko suhih ljetnih večeri i slomljeni grm kleke da ga ponovo pronađe.
KRAJ