Trećeg jutra zaredom, stari pastir Jusuf pronašao je svojih četrdeset ovaca na vrhu planine, okupljenih oko napuštenog bunara koji je njegov otac zazidao prije gotovo pedeset godina. Nijedna nije nedostajala, nijedna nije bila povrijeđena, a veliki željezni lokot na vratima tora ostao je zaključan.
Jusuf je te noći odlučio ostati budan i otkriti ko mu odvodi stado. Ali kada je oko tri sata ujutro začuo poznato zvono svoje najstarije ovce, otvorio je vrata kolibe i ugledao nešto zbog čega mu je krv zastala u žilama:
kroz maglu se prema bunaru kretala povorka bijelih ovaca, a ispred njih hodao je čovjek u starom vojničkom kaputu. Na glavi je nosio šešir kakav je Jusuf posljednji put vidio na svom bratu, koji je nestao prije trideset sedam godina.
Jusuf Hadžić živio je na obroncima Vlašića, u maloj kamenoj kući koju je naslijedio od roditelja. Imao je šezdeset osam godina, sijedu bradu i ruke ispucale od hladnoće. Njegova supruga Mejra umrla je prije deset godina, a jedina kćerka Amina živjela je u Travniku sa suprugom i dvoje djece.
Jusuf nije želio napustiti planinu. Govorio je da se čovjek koji cijelog života sluša vjetar i zvona ovaca teško navikava na gradske zidove. Svakog proljeća izvodio je stado na visoke pašnjake, a u jesen se vraćao u selo, gdje je prodavao sir i vunu. Međutim, te godine nešto se promijenilo. Ovce su počele nestajati iz zaključanog tora i pojavljivati se na mjestu koje je Jusuf izbjegavao još od mladosti.
Stari bunar nalazio se na kamenitom vrhu planine, gotovo dva sata hoda od Jusufove kolibe. Bio je okružen visokim borovima i zarastao u gustu travu. Njegov otac Hasan zazidao ga je davne 1977. godine, nakon što je Jusufov mlađi brat Hamza nestao tokom jedne olujne noći.
Hamza je tada imao devetnaest godina i radio je kao pomoćnik u obližnjoj šumskoj stanici. Te večeri otišao je prema bunaru jer je tvrdio da je tamo čuo neobične zvukove i vidio svjetlost između drveća.
Nikada se nije vratio. Policija i mještani danima su pretraživali planinu, ali nisu pronašli nikakav trag. Hasan je nakon toga zazidao bunar, govoreći da je mjesto prokleto i da niko više ne smije prilaziti.
Jusuf je godinama pokušavao zaboraviti bratov nestanak, ali svake zime, kada bi vjetar zavijao oko kuće, sjećao se posljednjih riječi koje mu je Hamza izgovorio: „Ako se ne vratim do jutra, potraži me tamo gdje voda više ne teče.“
Tada nije razumio šta je brat mislio, a kasnije je vjerovao da je riječ o nekoj šali ili zagonetki koju je Hamza volio smišljati. Međutim, kada su se ovce počele okupljati oko starog bunara, te riječi ponovo su mu se vratile u misli.
Prvog jutra Jusuf je pomislio da je zaboravio zaključati tor. Drugog jutra pažljivo je pregledao ogradu i pronašao nekoliko labavih dasaka, koje je odmah popravio.
Trećeg jutra, kada je ponovo ugledao stado oko bunara, shvatio je da se događa nešto što ne može objasniti. Ovce su stajale u gotovo savršenom krugu, okrenute prema zazidanom otvoru, kao da čekaju da se nešto pojavi. Njegova najstarija ovca, koju je zvao Bjelka, stajala je najbliže bunaru i povremeno udarala kopitom o kamen.
Jusuf je tog dana otišao do komšije Osmana, bivšeg šumara koji je poznavao planinu bolje od bilo koga. Ispričao mu je šta se događa i zamolio ga da mu pomogne pregledati tor.
Osman je pažljivo pregledao ogradu, vrata i lokot, ali nije pronašao nikakve tragove provale. Zatim je predložio da zajedno provedu noć u kolibi i sačekaju da vide šta će se dogoditi. Jusuf je pristao, iako je osjećao neobičan strah svaki put kada bi pomislio na stari bunar.
Te večeri zaključali su ovce, ugasili svjetla i sjeli pored malog prozora koji je gledao prema toru. Oko ponoći počela je padati sitna kiša, a magla se spustila niz planinu.
Osman je nekoliko puta izašao provjeriti ogradu, ali sve je bilo mirno. Oko tri sata ujutro Jusuf je začuo tiho zvonjenje Bjelkinog zvona. Pogledao je kroz prozor i ugledao kako se ovce polako kreću prema otvorenim vratima tora. Lokot je visio na lancu, ali vrata su bila širom otvorena.
Jusuf je zgrabio lampu i istrčao napolje, a Osman je krenuo za njim. Međutim, kada su stigli do tora, ovce su već nestajale u magli. Ispred njih hodao je visok čovjek u starom vojničkom kaputu, s velikim šeširom spuštenim preko čela. Jusuf je zastao, osjećajući kako mu srce ubrzano kuca. Prepoznao je kaput. Bio je gotovo isti kao onaj koji je njegov brat Hamza nosio posljednje večeri prije nestanka.
„Hamza!“ povikao je, ali čovjek se nije okrenuo. Nastavio je hodati prema šumi, a ovce su ga mirno slijedile. Jusuf i Osman potrčali su za njima, ali magla je bila toliko gusta da su jedva vidjeli nekoliko metara ispred sebe. Nakon gotovo sat vremena hoda stigli su do starog bunara. Ovce su ponovo stajale u krugu, a nepoznati čovjek nestao je među borovima.
Jusuf je prišao bunaru i primijetio da je jedan od velikih kamenova kojima je otvor bio zazidan pomjeren. Ispod njega nalazila se uska pukotina iz koje je dopirao hladan zrak.
Osman je kleknuo i pažljivo pregledao kamenje, a zatim je pronašao nešto što ih je obojicu iznenadilo: mali metalni prsten pričvršćen za staru drvenu ploču. Kada su ga povukli, ploča se pomjerila i otkrila uski prolaz koji je vodio duboko u zemlju.
Jusuf je osjetio kako mu se noge tresu. Sjetio se bratovih riječi o mjestu gdje voda više ne teče i shvatio da je Hamza možda otkrio nešto što niko drugi nije znao. Osman je predložio da se vrate po opremu i pozovu pomoć, ali Jusuf nije želio čekati. Uzeo je lampu i počeo se spuštati niz uske kamene stepenice, dok je Osman oprezno išao za njim.
Prolaz je bio vlažan i hladan, a zidovi prekriveni mahovinom. Nakon nekoliko metara stigli su do male podzemne prostorije u kojoj su se nalazile stare drvene police, zahrđali alati i nekoliko praznih metalnih kutija.
Na jednom zidu visjela je izblijedjela fotografija grupe muškaraca u šumarskim uniformama, a ispod nje nalazila se mala drvena kutija s urezanim inicijalima H. H. Jusuf je odmah prepoznao bratov rukopis na poklopcu. Drhtavim rukama otvorio je kutiju i pronašao nekoliko pisama, stari džepni sat i malu bilježnicu.
U bilježnici je Hamza detaljno opisao kako je tokom rada u šumi otkrio da se ispod starog bunara nalazi napušteni podzemni prolaz koji su nekada koristili radnici za skladištenje alata i hrane.
Međutim, nekoliko sedmica prije nestanka primijetio je da nepoznati ljudi noću dolaze na planinu i koriste prolaz za skrivanje ukradene robe. Kada je pokušao saznati ko su, jedan od njih ga je primijetio i zaprijetio mu. Hamza je odlučio prikupiti dokaze i prijaviti sve policiji, ali je znao da bi mogao biti u opasnosti.
Posljednja stranica bilježnice bila je napisana drhtavim rukopisom. Hamza je zapisao da je otkrio identitet ljudi koji koriste prolaz i da se među njima nalazi osoba kojoj je njegova porodica godinama vjerovala.
Zatim je napisao da će te noći pokušati fotografisati njihovu posljednju isporuku i da će, ako se ne vrati, dokazi ostati skriveni u podzemnoj prostoriji. Ispod posljednje rečenice nalazilo se ime koje je Jusufa potpuno šokiralo: Osman.
Jusuf je polako podigao pogled prema čovjeku koji je stajao nekoliko koraka iza njega. Osmanovo lice bilo je blijedo, a ruke su mu se tresle. Pokušao je nešto reći, ali Jusuf ga je prekinuo i upitao je li znao šta se dogodilo njegovom bratu. Osman je dugo šutio, a zatim je sjeo na stari drveni sanduk i počeo plakati.
Priznao je da je kao mladi šumar bio uključen u krijumčarenje drveta i da je Hamza otkrio njihove aktivnosti. Međutim, tvrdio je da nikada nije želio nauditi Jusufovom bratu i da je te noći pokušao spriječiti sukob između Hamze i ostalih članova grupe.
Prema Osmanovim riječima, Hamza je tokom svađe pobjegao kroz podzemni prolaz i nestao u planini. Osman i ostali muškarci pokušali su ga pronaći, ali bez uspjeha. U strahu od policije odlučili su sakriti sve tragove i nikada nisu priznali šta se dogodilo.
Osman je godinama živio s osjećajem krivice, ali nije imao hrabrosti reći Jusufu istinu. Kada su se ovce počele okupljati oko bunara, shvatio je da je neko možda otkrio prolaz i pokušavao privući pažnju.
Jusuf je bio bijesan. Godinama je vjerovao Osmanu, dijelio s njim hljeb i pomagao mu kada je bio bolestan, a sada je saznao da je upravo taj čovjek skrivao istinu o njegovom bratu.
Međutim, prije nego što je stigao išta reći, iz dubine prolaza začuo se tihi zvuk koraka. Obojica su se okrenula prema tamnom hodniku, a zatim se pojavila visoka figura u starom vojničkom kaputu.
Čovjek je polako skinuo šešir i podigao lampu prema licu. Jusuf je osjetio kako mu srce zastaje. Pred njim je stajao stariji muškarac s dubokim ožiljkom na lijevom obrazu, ali oči su mu bile iste kao Hamzine.
„Brate“, izgovorio je čovjek promuklim glasom. Jusuf je ispustio lampu i nekoliko trenutaka nije mogao progovoriti. Zatim je potrčao prema njemu i zagrlio ga tako snažno da su obojica izgubila ravnotežu.
Hamza je bio živ. Nakon sukoba s krijumčarima uspio je pobjeći kroz podzemni prolaz, ali je tokom bijega pao niz strmu liticu i zadobio teške povrede. Pronašli su ga planinari koji su ga odveli u bolnicu u drugom gradu. Zbog povrede glave mjesecima nije mogao jasno govoriti niti se sjećati vlastitog imena.
Kasnije je otišao u Njemačku, gdje je godinama radio kao pomoćni radnik, pokušavajući sastaviti dijelove svog izgubljenog života. Tek nedavno, nakon što je pronašao staru fotografiju u kutiji s ličnim stvarima, počeo je istraživati svoje porijeklo i uspio saznati gdje se nalazi selo u kojem je odrastao.
Kada se vratio na Vlašić, nije imao hrabrosti odmah pokucati na bratova vrata. Plašio se da ga Jusuf neće prepoznati ili da će ga kriviti što se toliko godina nije javljao. Zato je nekoliko noći provodio u blizini starog bunara, pokušavajući pronaći podzemnu prostoriju u kojoj je nekada sakrio bilježnicu.
Jedne večeri primijetio je da Jusufove ovce reagiraju na njegovo prisustvo i mirno ga slijede kada im otvori tor. Odlučio je iskoristiti stado kako bi brata doveo do bunara, vjerujući da će ga tako lakše navesti da otkrije istinu o njegovom nestanku.
Jusuf je dugo držao brata u zagrljaju, ne vjerujući da je čovjek kojeg je gotovo četiri decenije smatrao mrtvim ponovo pred njim. Međutim, kada je pogledao prema Osmanu, shvatio je da njihova priča još nije završena.
Hamza je izvadio malu metalnu kutiju iz džepa kaputa i pokazao im stare fotografije krijumčara, među kojima je bio i Osman. Rekao je da je sve dokaze sačuvao jer je želio da istina konačno izađe na vidjelo. Osman je spustio glavu i priznao da je spreman odgovarati za ono što je učinio.
Narednog jutra Jusuf i Hamza otišli su u policiju i predali bilježnicu, fotografije i Osmanovo priznanje. Iako je prošlo mnogo godina, istražitelji su odlučili provjeriti sve okolnosti slučaja i utvrditi odgovornost ljudi koji su učestvovali u krijumčarenju.
Osman je sarađivao s policijom i ispričao sve što je znao, nadajući se da će barem djelimično ispraviti greške iz mladosti. Jusuf mu nije mogao odmah oprostiti, ali je znao da će vrijeme pokazati može li se njihovo prijateljstvo ikada obnoviti.
Hamza je ostao živjeti s bratom u staroj kamenoj kući. Prvih nekoliko sedmica provodili su sate razgovarajući o godinama koje su izgubili, prisjećajući se roditelja i djetinjstva na planini. Jusuf mu je pokazao fotografije svoje pokojne supruge Mejre, kćerke Amine i unučadi koju Hamza nikada nije upoznao.
Kada je Amina prvi put došla u posjetu i ugledala čovjeka koji je toliko ličio na njenog oca, zaplakala je od sreće. Hamza je zagrlio nećakinju i rekao da mu je žao što nije bio dio njenog odrastanja, ali da se nada da će sada imati priliku nadoknaditi barem dio izgubljenog vremena.
Jednog proljetnog jutra, dok su zajedno izvodili ovce na pašnjak, Jusuf i Hamza ponovo su otišli do starog bunara. Ovce su se mirno okupile oko kamenog otvora, a Bjelka je ponovo udarila kopitom o zemlju, kao da prepoznaje mjesto na kojem je sve počelo.
Hamza se nasmiješio i rekao da je možda upravo stado bilo najpametniji dio njegovog plana, jer ga je dovelo do brata onda kada sam nije imao hrabrosti pokucati na vrata. Jusuf je pogledao prema planinskom vrhu, duboko udahnuo svjež zrak i osjetio kako mu se srce prvi put nakon mnogo godina oslobađa tereta koji je nosio još od mladosti.
Nekoliko mjeseci kasnije braća su odlučila obnoviti stari bunar i urediti prostor oko njega. Uz pomoć komšija očistili su kamenje, postavili novu ogradu i napravili malu drvenu klupu s pogledom na dolinu.
Na jednom kamenu uklesali su riječi: „Ovdje smo izgubili godine, ali pronašli put jedan do drugoga.“ Svakog ljeta dovodili su unučad na planinu, pričali im priče o starim vremenima i učili ih kako se brinuti o ovcama. A kada bi neko od djece upitao zašto Bjelka uvijek prva prilazi bunaru, Jusuf bi se nasmiješio i rekao da neke životinje bolje od ljudi znaju gdje ih srce vodi.
KRAJ