U malom selu iznad Jajca, između visokih brda i gustih šuma, živio je djed Mustafa Hadžić. Imao je sedamdeset i osam godina i bio je jedan od onih ljudi koje je cijelo selo poznavalo. Bio je vrijedan, tih i pomalo tvrdoglav. Svako jutro ustajao je prije sunca, hranio kokoši, provjeravao štalu i tek onda sjedao da popije prvu kahvu.
Njegova kuća bila je stara, ali čvrsta. Iza nje se prostirala velika livada, a iza livade počinjala je šuma.
Mustafa je često govorio svom unuku Harisu:
„Čovjek može zaboraviti mnogo toga, ali zemlja nikad ne zaboravlja.“
Haris bi se nasmijao.
„Djede, opet tvoje priče.“
„Jednog dana ćeš razumjeti.“
Mustafa je cijeli život slušao priče svog oca o teškim godinama, ratovima, siromaštvu i ljudima koji su nekada živjeli u tom kraju. Posebno je volio priču o svom starijem bratu blizancu, Ismetu.
Ismet i Mustafa rođeni su istog dana.
Bili su gotovo potpuno isti.
Njihova majka, Fatima, pričala je da ih je kao dječake teško razlikovala kada bi obojica obukla istu odjeću.
„Samo sam po očima znala ko je ko“, govorila je.
Ali Ismet je nestao kada su imali osam godina.
Jednog dana otišao je s ocem prema susjednom selu.
Nikada se nije vratio.
Niko nije znao šta mu se dogodilo.
Neki su govorili da se izgubio u šumi.
Drugi su vjerovali da ga je neko odveo.
Bilo je i onih koji su tvrdili da je porodica samo morala pobjeći i da su se putevi razdvojili.
Mustafa nikada nije prestao misliti na njega.
Kako je rastao, sjećanje na bratovo lice postajalo je sve slabije.
Znao je da su bili isti.
Ali nije znao koliko.
Jer Mustafa nikada u životu nije vidio svoje lice.
U njihovom selu tada nije bilo ogledala.
Ljudi su se gledali u vodi.
Ako bi voda bila mirna, mogli bi vidjeti obris svog lica.
Ali pravo ogledalo niko nije imao.
Jednog jesenskog dana Mustafa je odlučio očistiti staru šupu iza kuće.
Bila je puna starih dasaka, poljoprivrednog alata i stvari koje godinama niko nije koristio.
Haris mu je pomagao.
„Djede, zašto čuvaš sve ovo?“
„Nikad ne znaš kad će zatrebati.“
„Ova lopata je starija od mene.“
„I još radi.“
Haris se nasmijao.
Dok su pomjerali stare daske, Mustafa je primijetio nešto zakopano u zemlji.
Bio je to pravougaoni predmet.
Površina mu je bila mutna i prekrivena prašinom.
„Šta je ovo?“ upitao je Haris.
Mustafa je čučnuo.
Pažljivo je izvukao predmet.
Bio je tanak, težak i imao je drveni okvir.
Haris ga je pokušao obrisati rukavom.
Odjednom je površina zasjala.
Mustafa je pogledao u nju.
I ukočio se.
Na površini je vidio čovjeka.
Čovjek je gledao pravo u njega.
Imao je sijedu kosu, duboke bore i isti ožiljak iznad obrve koji je Mustafa imao od djetinjstva.
Mustafa je ispustio predmet.
„Djede?“
Nije odgovorio.
Ponovo je podigao ogledalo.
Čovjek je i dalje bio tamo.
Pomjerio je glavu.
Čovjek je pomjerio glavu.
Podigao je ruku.
Čovjek je podigao ruku.
Mustafa je napravio korak unazad.
Srce mu je snažno udaralo.
„Ismet.“
Haris ga je zbunjeno pogledao.
„Šta?“
Mustafa je pokazao prema površini.
„To je moj brat.“
Haris je prišao.
„Djede…“
„Pogledaj!“
Haris je pogledao.
„To si ti.“
Mustafa ga je ljutito prekinuo.
„Ne! To je Ismet.“
Haris je nekoliko sekundi šutio.
Nije želio povrijediti djeda.
„Djede, taj čovjek radi isto što i ti.“
Mustafa je ponovno pogledao.
„Zato što je moj brat.“
„Ali…“
„Pogledaj ga.“
Haris je uzdahnuo.
„Djede, možda je ovo neka vrsta stakla.“
„Staklo ne pokazuje čovjeka.“
Haris nije znao šta da kaže.
Mustafa je cijelu noć držao predmet pored sebe.
Nije spavao.
Svaki put kada bi pogledao u njega, vidio bi isto lice.
Lice koje je ličilo na njegovo.
Ali u njegovoj glavi to nije bio on.
Bio je to Ismet.
Ujutro je pozvao sina Samira.
„Dođi.“
„Šta je bilo?“
„Pronašao sam Ismeta.“
Samir je pomislio da je otac bolestan.
„Babo, šta govoriš?“
Kada je stigao, Mustafa mu je pokazao predmet.
Samir je pogledao površinu.
Vidjelo se njegovo lice.
„Babo…“
„Vidiš?“
„Vidim.“
„To je Ismet.“
Samir je sjeo.
Nije želio odmah reći ono što je mislio.
„Babo, sjećaš li se kako je Ismet izgledao?“
Mustafa je spustio pogled.
„Imao je moje lice.“
„A ovo?“
„Isto.“
Samir je pažljivo dodirnuo površinu.
„Ovo je ogledalo.“
Mustafa ga je pogledao.
„Kakvo ogledalo?“
„Predmet u kojem se vidiš.“
Mustafa je odmahnuo glavom.
„Ali kako?“
Samir mu je objasnio kako ogledalo radi.
Mustafa je šutio.
Prvi put u životu shvatio je da čovjek kojeg je cijeli život vidio u tom predmetu nije njegov brat.
Bio je on.
Njegovo vlastito lice.
Prišao je prozoru.
Pogledao svoj odraz u staklu prozora.
Nije bilo jasno.
Vratio se ogledalu.
Dugo je gledao.
„Znači… ovo sam ja?“
„Da, babo.“
Mustafa je sjeo.
U očima su mu se pojavile suze.
„Cijeli život nisam znao kako izgledam.“
Samir ga je zagrlio.
„Sad znaš.“
Mustafa je nekoliko minuta šutio.
Onda je tiho rekao:
„Izgledam kao Ismet.“
To je bila istina koja ga je istovremeno boljela i tješila.
Ali priča tu nije završila.
Te večeri Mustafa je ponovo pogledao ogledalo.
Ovoga puta nije vidio samo svoje lice.
Vidio je dječaka kojeg je nekada poznavao.
Dječaka koji je trčao pored njega.
Dječaka koji mu je držao ruku kada su išli kroz šumu.
Dječaka koji je nestao.
Mustafa je otvorio staru kutiju u kojoj je čuvao nekoliko porodičnih stvari.
Među njima je bila mala fotografija.
Crno-bijela.
Na njoj su bila dva dječaka.
Jedan je bio Mustafa.
Drugi Ismet.
Mustafa je stavio fotografiju pored ogledala.
Lica su bila nevjerovatno slična.
Ali onda je primijetio nešto.
Na fotografiji je Ismet imao malu ogrebotinu na lijevom obrazu.
Mustafa je prešao prstom preko svog lica.
On je imao ožiljak iznad desne obrve.
„Znači ipak nismo bili potpuno isti.“
Samir se nasmijao.
„Naravno da niste.“
Mustafa je prvi put nakon mnogo godina osjetio nešto što nije bila samo tuga.
Bila je to nada.
Ako je Ismet bio živ, možda je negdje imao isto lice.
Ali gdje?
Nekoliko dana kasnije Haris je odnio staru fotografiju u općinski arhiv.
Tamo su pronašli dokument koji je porodica godinama nije vidjela.
U njemu je pisalo da je dječak Ismet Hadžić pronađen nekoliko mjeseci nakon nestanka.
Ali nije vraćen porodici.
Odveden je u drugo mjesto jer je bio povrijeđen i nije mogao reći svoje ime.
Godinama kasnije usvojen je pod drugim prezimenom.
Haris je pronašao još jedan zapis.
Ime čovjeka koji je tada pomogao dječaku bilo je Mehmed Kovač.
Porodica Kovač živjela je u okolini Sarajeva.
Mustafa nije mogao vjerovati.
„Znači bio je živ.“
Samir je odmah nazvao broj koji su pronašli u starom registru.
Nakon nekoliko dana javio se stariji čovjek.
Zvao se Emir Kovač.
„Tražimo osobu koja je nekada živjela u vašoj porodici“, rekao je Samir.
„Koga?“
„Ismeta Hadžića.“
Sa druge strane nastala je duga tišina.
„Odakle vam to ime?“
„Našli smo dokument.“
Emir je duboko udahnuo.
„Moj otac je cijeli život govorio o čovjeku koji se zvao Ismet.“
Mustafa je počeo plakati.
Nekoliko sedmica kasnije dogodilo se ono čemu se niko više nije nadao.
U Mustafino dvorište stigao je starac iz Sarajeva.
Imao je sedamdeset osam godina.
Sijedu kosu.
Duboke bore.
I isti pogled.
Mustafa je izašao pred kuću.
Obojica su se nekoliko trenutaka samo gledala.
Nisu odmah znali šta reći.
Starac je prvi progovorio.
„Jesi li ti Mustafa?“
Mustafa je klimnuo.
„Jesam.“
Čovjek je prišao.
„Ja sam Ismet.“
Mustafa je zaplakao.
„Brate.“
Zagrlili su se kao da se nikada nisu razdvojili.
Haris je stajao nekoliko metara dalje i gledao ih.
A onda je Mustafa uradio nešto neobično.
Uzeo je ogledalo.
Stao je između sebe i Ismeta.
Pogledao njih dvojicu.
Pa pogledao odraz.
Prvi put je razumio zašto je cijeli život osjećao da mu nešto nedostaje.
Nije mu nedostajalo njegovo lice.
Nedostajao mu je čovjek koji je nosio isto lice.
Ismet je dotakao okvir ogledala.
„Šta je ovo?“
Mustafa se nasmijao kroz suze.
„To je stvar zbog koje sam te pronašao.“
„Kako?“
„Mislio sam da gledam tebe.“
Ismet se nasmijao.
„A zapravo si gledao sebe.“
Mustafa ga je pogledao.
„Da. Ali da nisam vidio sebe, možda nikada ne bih pomislio na tebe.“
Obojica su šutjela.
Tog dana porodica je prvi put nakon sedamdeset godina sjedila za istim stolom.
Pričali su o roditeljima.
O djetinjstvu.
O svemu što su izgubili.
Ismet se sjećao malo.
Ali jednu stvar nikada nije zaboravio.
„Sjećam se da si me držao za ruku“, rekao je Mustafi.
Mustafa je spustio glavu.
„I ja.“
Ogledalo je ostalo u njihovoj kući.
Nije više bilo samo stari predmet pronađen u šupi.
Postalo je simbol njihovog susreta.
Mustafa ga je objesio na zid.
I svaki put kada bi pogledao u njega, više nije mislio da gleda samo sebe.
Vidio je svog brata.
Vidio je dječaka kakav je nekada bio.
Vidio je čovjeka kakav je postao.
I vidio je sve godine koje su prošle između ta dva pogleda.
Jednog dana Haris je upitao djeda:
„Djede, da li ti je žao što si ogledalo pronašao tako kasno?“
Mustafa se nasmijao.
„Nije.“
„Zašto?“
„Da sam ga pronašao ranije, možda bih samo naučio kako izgledam.“
Pogledao je prema Ismetu koji je sjedio u dvorištu.
„Ovako sam naučio nešto važnije.“
„Šta?“
Mustafa je odgovorio:
„Da ponekad čovjek cijeli život traži nekoga daleko, a trag do njega pronađe u vlastitom odrazu.“
Haris je dugo razmišljao o tim riječima.
Jer ogledalo je tog dana pokazalo više od jednog lica.
Pokazalo je koliko godina mogu proći, a da krvno srodstvo ne nestane.
Pokazalo je da se neke priče mogu izgubiti iz ljudskog sjećanja, ali ne moraju zauvijek biti izgubljene.
I pokazalo je da ono što nam se na prvi pogled učini običnim predmetom ponekad može postati ključ za najveću tajnu porodice.
Mustafa je ogledalo čuvao do kraja života.
A kada bi ga neko pitao zašto ga ne skida sa zida, samo bi se nasmiješio.
„Zato što sam u njemu prvi put vidio svoje lice.“
Zastao bi, pa dodao:
„Ali tek kada sam pronašao svog brata, shvatio sam šta sam zapravo gledao.“
Jer nekada čovjek ne pronađe prošlost tako što je traži.
Ponekad je pronađe slučajno, zakopanu među starim stvarima, iza prašnjavih dasaka ili u odrazu vlastitog lica.
A najljepši dio priče nije bio taj što je Mustafa konačno saznao kako izgleda.
Bio je u tome što je nakon sedamdeset godina ponovo pronašao čovjeka koji mu je od rođenja bio najbliži.
I od tog dana, kada bi dvojica braće stala ispred starog ogledala, više nijedan nije pitao ko je čovjek s druge strane.
Obojica su znala.
Bio je to njihov vlastiti odraz.
Ali i podsjetnik na brata kojeg su čekali cijeli život.