Prvih nekoliko puta pastir Jusuf Karić nije obraćao mnogo pažnje na mokre otiske koji su se pojavljivali oko starog bunara tačno u najtoplijem dijelu dana. Mislio je da su od lisice, psa lutalice ili neke životinje koja se provukla kroz mokru travu niže u dolini. Ali nakon gotovo dvije sedmice shvatio je da nešto nije moguće:
bunar je bio potpuno suh, kiša nije pala skoro mjesec dana, a tragovi su se pojavljivali samo oko podneva, kada bi sunce već ispeklo zemlju toliko da bi svaka jutarnja rosa odavno nestala. Jednog dana kleknuo je i dotakao jedan otisak. Zemlja je bila hladna i mokra. Nekoliko metara dalje pronašao je drugi, pa treći. Nisu bili životinjski.
Bili su to tragovi bosih ljudskih stopala. Vodili su od bunara kroz paprat prema napuštenoj pastirskoj kolibi na rubu šume, onoj u koju niko iz sela nije ulazio godinama. Jusuf je ostavio ovce na brizi svom psu Arapu i polako krenuo za tragovima. Što se više približavao kolibi, osjećao je sve veću nelagodu. Vrata su bila zatvorena, ali ispod njih je izlazila tanka linija vode.
Jusuf je zastao. Iz unutrašnjosti se začulo tiho pomjeranje, zatim metalni udarac i nečiji prigušen kašalj. „Ima li koga?“ viknuo je. Sve je utihnulo. Prišao je prozoru čije je staklo odavno bilo razbijeno i pogledao unutra. U polumraku je ugledao čovjeka kako sjedi na podu.
Pored njega su stajale dvije kante pune vode, nekoliko mokrih komada odjeće i stari plavi kanister. Čovjek je podigao glavu, a Jusuf ga je odmah prepoznao. Bio je to Nermin Hadžić, čovjek za kojeg je cijelo selo vjerovalo da je prije gotovo tri mjeseca otišao kod sina u Austriju.
Ali Nermin nije izgledao kao neko ko je upravo stigao iz inostranstva. Bio je mršav, neobrijan i bos. Još čudnije, kada ga je Jusuf pitao odakle mu voda ako je bunar suh, Nermin je pokazao prema drvenom podu kolibe i rekao: „Nije bunar suh. Samo svi gledate na pogrešnom mjestu.“
Jusuf je poznavao Nermina gotovo cijeli život. Imao je šezdeset sedam godina, nekada je držao desetak ovaca i malu stolarsku radionicu. Nakon smrti supruge Behije živio je sam u kući na donjem kraju sela. Njegov jedini sin Almir već petnaest godina radio je u Austriji i dolazio nekoliko puta godišnje.
Početkom ljeta komšije su primijetile da je Nerminova kuća zatvorena. Jedna žena rekla je da joj je spomenuo kako će neko vrijeme provesti kod sina. Druga je tvrdila da je vidjela automobil stranih tablica pred kućom. Niko nije provjeravao dalje. Nermin je bio povučen čovjek i nije imao običaj objašnjavati gdje ide. Zato Jusufu sada ništa nije bilo jasno.
„Zašto si ovdje?“ pitao je. Nermin je spustio pogled. „Duga priča.“ „Tri mjeseca ljudi misle da si u Austriji.“ „Znam.“ „Zna li Almir da si ovdje?“ Nermin nije odgovorio. Jusuf je tada shvatio da se iza svega krije problem mnogo ozbiljniji od nekoliko mokrih tragova.
Nije želio odmah pritiskati starca pitanjima. Prvo mu je dao hljeb i sir iz svoje torbe. Nermin je jeo polako, kao čovjek koji pokušava sakriti koliko je gladan. U kolibi je imao vreću brašna, nekoliko konzervi, mali plinski kuhalo i stari madrac. Nije izgledalo kao da je potpuno bez hrane, ali očigledno je štedio svaku zalihu. Jusuf je ponovo pogledao kante.
Voda je bila bistra. „Odakle je?“ Nermin je ustao, podigao jednu dasku na podu i pokazao uski otvor. Ispod kolibe nije bio podrum, nego plitka kamena šupljina kroz koju je prolazila stara glinena cijev. Iz napuklog spoja voda je neprekidno kapala u kameno udubljenje. „Ovo je stari dovod s izvora“, objasnio je. „Nekada je punio bunar.
“ Jusuf se sjetio priča da je bunar prije pedesetak godina uvijek imao vode. Nermin je objasnio da bunar zapravo nije bio klasično okno koje se punilo podzemnom vodom. Dio vode dolazio je cijevi iz izvora više u šumi.
Kada se cijev prije mnogo godina pomjerila, voda je prestala stizati do bunara. Većina ljudi zaključila je da je izvor presušio. Međutim, voda je pronašla drugi put kroz zemlju i dio je završavao upravo ispod kolibe.
„Kako ti znaš za to?“ pitao je Jusuf.
„Moj otac je pomagao popravljati cijev kad sam bio dječak. Sjećao sam se gdje prolazi.“
Nermin je svako jutro punio kanistere u šupljini. Oko podneva bi odlazio do bunara jer se iza njega nalazila stara kamena udubina u kojoj je prao odjeću i sebe. Zašto baš podne?
Zato što je tada gotovo cijeli pašnjak bio prazan. Jusuf je obično s ovcama odlazio prema drugoj strani brda i vraćao se kasnije. Nermin nije znao da je posljednjih sedmica Jusuf zbog vrućine promijenio raspored.
Mokri tragovi sada su imali objašnjenje.
Ali Nerminovo skrivanje nije.
Tek nakon dužeg šutanja starac je ispričao šta se dogodilo. Nije pobjegao od kriminalaca, nije pronašao blago i nije bio tajni vlasnik zemlje. Razlog je bio mnogo bolniji upravo zato što je bio običan.
Nermin je prethodne zime uzeo nekoliko kredita i pozajmica pokušavajući spasiti stolarsku radionicu svog mlađeg brata Senada. Senad je godinama pravio prozore i vrata, ali je izgubio dva velika posla, ostao dužan dobavljačima i zatvorio radionicu.
Nermin je potpisao kao jemac za jedan manji poslovni kredit, a zatim je, bez znanja sina, podigao još jednu pozajmicu da pomogne bratu. Senad je ubrzo otišao raditi na obalu kako bi vraćao dugove, ali rate su nastavile stizati. Nerminova penzija nije bila dovoljna. Najgore od svega bilo je što je pokušavao održavati privid da je sve u redu.
Almir je iz Austrije slao ocu novac za popravku krova. Nermin taj novac nije trošio na sebe, ali je dio koristio za rate, uvjeren da će ga vratiti čim Senad počne zarađivati. Nije uspio.
Kada je Almir najavio da će doći i dogovoriti majstore za krov, Nermin se uspaničio. Nije mogao priznati šta je uradio. Posvađali su se telefonom oko nečeg sasvim beznačajnog.
Nermin je rekao sinu da želi nekoliko mjeseci biti sam i da će „otići malo kod rodbine“. Komšijama je nejasno spomenuo Austriju, a glasina je uradila ostalo. Zaključao je kuću i preselio se u staru kolibu koju je nekada koristio dok je čuvao ovce.
„Čekaj“, prekinuo ga je Jusuf. „Imaš kuću, a spavaš ovdje zato što te sramota reći sinu da si potrošio novac?“
Nermin se naljutio. „Nisam ga potrošio na kafanu.“
„Nisam ni rekao.“
„Pomogao sam bratu.“
„I zato sad živiš kao bjegunac?“
Nermin nije odgovorio.
Jusuf je poznavao taj ponos. U njihovoj generaciji bilo je ljudi koji bi lakše podnijeli glad nego priznali vlastitom djetetu da su donijeli lošu finansijsku odluku. Ipak, nije namjeravao pustiti Nermina da ostane u kolibi.
„Nazvat ćemo Almira.“
„Nećemo.“
„Hoćemo.“
„Jusufe, nemoj se miješati.“
„Već sam se umiješao. Pratim ti mokre noge pola planine.“
Nermin se prvi put blago nasmijao, ali odmah zatim ponovo postao ozbiljan. „Ako mu kažeš, mislit će da sam mu krao novac.“
„A ako mu ne kažeš, jednog dana će saznati da mu je otac tri mjeseca spavao u napuštenoj kolibi da bi sakrio istu stvar. Šta misliš da je gore?“
Nermin nije imao odgovor.
Jusuf ipak nije pozvao Almira bez njegove saglasnosti. Umjesto toga vratio se sljedećeg jutra s hranom i Senadom, Nerminovim bratom. Senad nije znao gdje je Nermin. Kada ga je ugledao u kolibi, lice mu je problijedjelo.
„Jesi li normalan?“ pitao je. Nermin mu je uzvratio istim pitanjem i za nekoliko minuta dvojica starije braće svađala su se kao dječaci. Ali iz njihove svađe izašla je važna činjenica:
Senad je već dva mjeseca redovno radio i slao dio novca na račun s kojeg se otplaćivao poslovni dug. Nermin to nije znao jer je prestao otvarati poštu i provjeravati račun. Situacija je i dalje bila ozbiljna, ali nije bila onakva kakvu je zamišljao.
Istog popodneva nazvali su Almira.
Razgovor nije bio lijep.
Almir nije odmah oprostio ocu. Bio je ljut što je novac namijenjen krovu korišten bez njegovog znanja. Još više ga je pogodilo to što mu je otac mjesecima lagao gdje se nalazi.
„Da ti se nešto dogodilo, gdje bih te tražio?“ pitao je preko telefona. Nermin je pokušao objasniti da nije želio opterećivati sina koji ima svoju porodicu i kredit u Austriji. „Nisi me zaštitio“, odgovorio je Almir. „Samo si mi oduzeo mogućnost da znam šta se događa.“
Tri dana kasnije Almir je stigao u selo.
Nije došao kolonom skupih automobila. Došao je svojim starim porodičnim kombijem, direktno nakon smjene. Kada je ugledao oca ispred kolibe, nije potrčao da ga zagrli kao u pričama koje ljudi vole prepričavati. Stao je nekoliko metara od njega i dugo ga gledao.
„Tri mjeseca?“
Nermin je klimnuo.
„Tri mjeseca si ovdje spavao?“
Ponovo je klimnuo.
Almir je opsovao tiho, okrenuo se i nekoliko trenutaka hodao po travi. Tek onda se vratio i zagrlio oca.
Problemi nisu nestali tim zagrljajem. Sljedećih dana sjeli su s bankom, pregledali kredit, dugovanja i uplate. Pokazalo se da Nermin nije pred gubitkom kuće, kako je u strahu počeo vjerovati. Imao je dug koji je zahtijevao ozbiljan plan, ali iznos je bio manji nego što je mislio jer je Senad već uplatio nekoliko rata.
Almir nije jednostavno platio sve. Dogovorili su da Senad nastavi vraćati svoj dio, Nermin će iz penzije izdvajati iznos koji može podnijeti, a Almir će pomoći samo s nekoliko zaostalih obaveza kako ne bi nastale dodatne kazne.
Krov je morao čekati do proljeća.
Nerminu je upravo to bilo najteže prihvatiti. Želio je da sve bude popravljeno odmah, kao da bi novi crijep mogao izbrisati njegove pogreške.
„Ne mora sve biti riješeno ove sedmice“, rekao mu je sin. „Samo više nemoj nestati.“
Nermin se vratio u svoju kuću.
Jusuf je mislio da je misterija završena. Ali ostala je voda ispod kolibe.
Tokom sušnog ljeta izvor je nastavio kapati gotovo istim ritmom. Senad, koji je poznavao nešto od starih instalacija, upozorio je da niko ne treba sam kopati niti spajati cijevi.
Mjesna zajednica pozvala je stručnog čovjeka da pregleda teren. Utvrđeno je da izvor postoji, ali je mali i osjetljiv. Nije mogao snabdijevati selo. Ipak, mogao je uz pravilno uređenje napajati jedno skromno pojilište za stoku bez diranja starog bunara.
Tada su ljudi shvatili još nešto. Voda koju su godinama smatrali nestalom zapravo je cijelo vrijeme tekla ispod njihovih nogu, samo drugim putem.
Stara koliba nije obnovljena kao turistička atrakcija niti pretvorena u muzej. Krov joj je popravljen tek toliko da se ne uruši, otvor ispod poda je osiguran, a voda je malom cijevi odvedena do kamenog korita nekoliko metara dalje. Bunarsko okno je dodatno zatvoreno zbog sigurnosti.
Jusufove ovce brzo su naučile gdje je novo pojilište.
Nermin je neko vrijeme izbjegavao planinu. Bilo ga je sramota jer je znao da selo priča. Neki su ga žalili, neki osuđivali, a neki dodavali detalje koji se nikada nisu dogodili. Navodno se skrivao od policije. Navodno je dugovao desetine hiljada maraka. Navodno je pronašao tajni izvor i želio ga prisvojiti.
Jednog jutra Jusuf ga je sreo kod prodavnice.
„Hoćeš danas sa mnom gore?“
„Šta ću gore?“
„Da vidiš jesu li ti tragovi još mokri.“
Nermin ga je pogledao, a zatim prasnuo u smijeh.
Otišli su zajedno.
Kod kolibe je sada bilo suho jer više niko nije bos nosio kante prema bunaru. Sjeli su na klupu koju je Jusuf napravio od dvije stare daske. Ispred njih su ovce pile iz korita.
„Znaš šta je najgore?“ rekao je Nermin.
„Šta?“
„Svaki dan sam mislio: sutra ću se vratiti kući. Samo da smislim šta ću reći Almiru. Onda dođe sutra, a ja opet ništa ne smislim.“
Jusuf je klimnuo. „Čovjek se ponekad sakrije od jednog razgovora pa tek poslije shvati da se sakrio od cijelog života.“
Nermin ga je pogledao. „Otkad si ti tako pametan?“
„Otkad sam dvije sedmice pratio tvoje mokre noge.“
Do jeseni se odnos između Nermina i sina polako popravio. Nije postao savršen. Almir mu više nije slao novac bez dogovora. Nermin je morao pokazivati račune za veće popravke, što ga je u početku vrijeđalo. Kasnije je priznao da razumije zašto. Senad je nastavio raditi i vraćati dug za koji je Nermin garantovao. Braća su nekoliko puta ponovo posvađala, ali više nisu skrivala iznose jedan od drugog.
Narednog proljeća krov je konačno popravljen.
Almir je došao na nekoliko dana i radio zajedno s majstorima. Kada je sve završeno, Nermin je stajao u dvorištu i dugo gledao nove crjepove.
„Sad možeš opet pobjeći u kolibu“, našalio se Almir.
„Neću.“
„Zašto?“
„Tamo nema televizije.“
Obojica su se nasmijala, ali su znala da odgovor zapravo nije u televiziji.
Godinu kasnije Jusuf je opet jednog vrelog dana prolazio pored starog bunara. Sunce je bilo gotovo na istom mjestu kao onog ljeta kada je prvi put pronašao tragove. Na zemlji više nije bilo mokrih stopala. Čuo se samo tihi žubor iz novog pojilišta.
Tada je ugledao Nermina kod kolibe.
Na trenutak mu se učinilo da se starac opet krije.
„Šta radiš ovdje?“ viknuo je.
Nermin je podigao dvije šolje.
„Donio kafu.“
„Imaš kuću.“
„Znam. Sad sam ovdje dobrovoljno.“
Sjediše u hladu dok su ovce pasle oko njih. Nermin je pogledao prema suhom bunaru i rekao da mu je sada gotovo nevjerovatno koliko se tada bojao povratka kući.
„Mislio sam da će me Almir prestati poštovati ako sazna da sam pogriješio.“
„I?“
„Bio je ljut.“
„To nije isto.“
Nermin je klimnuo.
Mokri tragovi koji su Jusufu sedmicama izgledali kao neobjašnjiva pojava nisu vodili do duha, lopova niti tajanstvenog čovjeka koji je noću dolazio po vodu. Vodili su do starca koji je napravio finansijsku grešku, slagao iz srama i onda se toliko uplašio priznanja da je pobjegao iz vlastite kuće.
A voda iz „suhog“ bunara također nije bila čudo. Stari dovod se prekinuo, izvor je promijenio put i decenijama tiho tekao ispod napuštene kolibe.
Jusuf je kasnije često govorio da su te dvije stvari bile neobično slične.
I voda i Nermin nestali su ljudima iz vida.
Ni jedno ni drugo zapravo nije nestalo.
Samo su pronašli skriveni put.
KRAJ