Prvog dana Hamid nije obraćao pažnju kada je primijetio da se njegove koze tačno u podne zaustavljaju kraj starog bunara iznad sela i nekoliko minuta nepomično gledaju u njegovu tamnu dubinu. Drugog dana učinile su isto. Trećeg su se gotovo sve okupile oko kamenog zida, ali nijedna nije pokušala piti, jer je bunar bio suh najmanje dvadeset godina.
Hamid je tada osjetio nelagodu. Taj bunar ljudi su odavno izbjegavali; drveni poklopac istrunuo je, vitlo se raspalo, a između kamenja izrasla je trava. Kao dječak slušao je priče da se ispod njega nekada nalazio stari prolaz prema planinskom izvoru, ali niko nikada nije dokazao da je to istina. Četvrtog dana koze su opet stale.
Najstarija među njima, bijela koza koju je Hamid zvao Biserka, nagnula je glavu preko zida i glasno zameketala. Tada se iz dubine začulo nešto što ga je potpuno ukočilo. Prvo slab kašalj, zatim udarac o kamen, a onda glas, toliko tih da je Hamid pomislio da ga vara vjetar:
„Hamide… Hamide, nemoj otići.“ Pastiru je ispao štap iz ruke. Nikome iz sela nije rekao da tog dana ide na taj pašnjak. A glas koji ga je dozivao iz bunara pripadao je čovjeku kojeg nije čuo gotovo dvadeset pet godina.
Hamid je imao šezdeset i jednu godinu i cijeli život proveo je na brdima iznad malog bosanskog sela. Poznavao je zvuk svakog zvona na svojim kozama i mogao bi zatvorenih očiju reći koja se od njih odvojila od stada. Nakon smrti supruge živio je sam u kamenoj kući, a jedini sin radio je u Sloveniji.
Ljudi su ga smatrali mirnim čovjekom, ali postojao je dio njegovog života o kojem nije govorio. Imao je mlađeg brata Samira. Kao dječaci bili su nerazdvojni. Zajedno su čuvali stoku, spavali u istoj sobi i jednom čak pobjegli od kuće da bi vidjeli voz u gradu. Ali poslije smrti njihovog oca posvađali su se zbog malog komada zemlje i nekoliko ovaca.
Hamid je smatrao da je, kao stariji sin koji je ostao uz roditelje, zaslužio veći dio imanja. Samir je tvrdio da otac nikada nije tako želio. Jedna svađa postala je druga, a najteže riječi izgovorene su pred cijelom porodicom. „Idi onda i ne vraćaj se“, rekao je Hamid bratu.
Samir je sljedećeg jutra zaista otišao. Kasnije su čuli da radi u Njemačkoj. Prvih godina majci je slao pisma, zatim sve rjeđe. Nakon njene smrti prekinut je i posljednji kontakt. Hamid je mnogo puta poželio pronaći brata, ali svaki put bi sebi rekao da, ako Samir želi razgovarati, zna gdje je kuća. Tako su prošle gotovo dvije i po decenije.
Sada je isti glas dolazio iz zemlje. Hamid se nagnuo preko bunara. Na dnu nije mogao razaznati ništa osim tame. „Samire?“ povikao je, osjećajući se glupo i uplašeno u isto vrijeme. Nekoliko sekundi nije bilo odgovora. Zatim: „Ja sam.“
Hamid nije ni pokušao razumjeti kako je moguće da se njegov brat nalazi dole. Potrčao je prema selu, ostavljajući koze oko bunara. Prvo je stigao do kuće komšije Rasima i jedva izgovorio da treba uže.
Rasim ga je pitao šta se dogodilo, a Hamid je samo rekao: „Čovjek je u bunaru.“ Za deset minuta okupilo se nekoliko muškaraca. Ponijeli su konopce, lampe i staru metalnu ljestvu. Kada su stigli, koze se nisu pomjerile. I dalje su stajale uz otvor, kao da čuvaju nekoga.
Spustili su lampu niz bunar. Tek tada su ugledali da dno nije onakvo kakvim su ga svi zamišljali. Otprilike šest metara niže postojao je kameni ispust, a u bočnom zidu crni otvor poput malog tunela. Iz njega se pojavila ruka.
Rasim je pozvao vatrogasce iz obližnjeg grada, ali Hamid nije želio čekati. Kada je ponovo čuo bratov glas, slabiji nego prije, vezao je uže oko struka. Ostali su ga pokušali zaustaviti. „Ne znaš kakav je zid“, upozoravali su ga. Hamid je samo odgovorio:
„Predugo sam ga jednom pustio da ode sam.“ Polako su ga spuštali. Kada je stigao do kamenog ispusta, uvukao se u tunel i nakon nekoliko metara ugledao čovjeka naslonjenog na stijenu. Bio je sijed, mršav, prljav i s otečenom nogom.
Hamid bi ga možda jedva prepoznao da nije bilo istih tamnih očiju koje je pamtio iz djetinjstva. Samir ga je pogledao i pokušao se nasmiješiti. „Ostario si.“ Hamid je kleknuo kraj njega. „Ti izgledaš još gore.“
Tek kada su ih spasioci obojicu izvukli, Hamid je saznao kako je Samir završio ispod bunara. Vratio se u selo prethodne noći, prvi put nakon dvadeset četiri godine. Nije nikome želio pokucati na vrata. Planirao je samo posjetiti majčin mezar i ujutro nastaviti dalje.
Međutim, prije odlaska poželio je vidjeti mjesto gdje su on i Hamid kao dječaci napajali koze. Znao je nešto što su drugi zaboravili: stari bunar imao je bočni prolaz do prirodnog izvora.
Ulaz u taj prolaz nalazio se niže na padini, skriven između stijena. Kao dječaci su jednom kroz njega prošli nekoliko metara prije nego što ih je otac otkrio i zabranio im da se tamo vraćaju.
Samir je pronašao ulaz i ušao, više zbog uspomena nego zbog razuma. Dio mokre zemlje iza njega se urušio. Pokušavajući pronaći drugi izlaz kroz bunar, pao je i povrijedio nogu. Telefon nije imao signal. Cijelu noć je vikao, ali mjesto je bilo predaleko od kuća da ga iko čuje.
Ujutro su stigle Hamidove koze. Biserka je prva prišla otvoru tunela sa druge strane bunara. Samir je čuo zvona. Počeo je dozivati i udarati kamenom o zid. Koze nisu mogle pomoći, ali su svaki put ostajale iznad njega.
Zbog toga su se danima vraćale na isto mjesto. Samir je kasnije objasnio da je prvih dana još imao malo vode u boci i komad hljeba, jer je planirao dugo hodati. Nije odmah shvatio da koze pripadaju Hamidu. Tek kada je kroz otvor čuo njega kako ih doziva po imenima, prepoznao je bratov glas. Tada je prvi put nakon skoro četvrt vijeka izgovorio njegovo ime.
Samir je zbog povrijeđene noge nekoliko dana proveo u bolnici. Hamid je bio tamo svakog dana. U početku su pričali o jednostavnim stvarima: doktorima, vremenu, kozama i selu. O pravom razlogu njihove dvadesetčetverogodišnje tišine nisu govorili. Tek četvrte večeri Samir je izvadio iz stare torbe presavijen papir.
Bio je to dokument o zemlji zbog koje su se nekada posvađali. „Znaš šta je najgore?“ pitao je. „Ja sam prije petnaest godina saznao da je otac ostavio tu parcelu tebi. Našao sam kopiju ugovora među majčinim papirima.“ Hamid ga je zapanjeno pogledao. „Zašto mi nisi rekao?“ Samir se gorko nasmijao.
„Jer tada više nije bilo važno ko je bio u pravu. Bilo me sramota da se vratim poslije svega što sam rekao.“ Hamid je dugo gledao u papir, a zatim ga pocijepao na pola. „Dvadeset četiri godine zbog nekoliko dunuma zemlje.“ Samir je spustio glavu. „Nije zemlja bila problem.“ „Nego šta?“ „Ponos.“ Hamid nije mogao pronaći bolji odgovor.
Kada je Samir izašao iz bolnice, namjeravao je otići nazad u Njemačku čim mu noga ozdravi. Hamid to nije dozvolio tako lako. Odveo ga je u porodičnu kuću i otvorio sobu koja je nekada pripadala njihovim roditeljima. „Ostani dok ne možeš normalno hodati“, rekao je. Samir se našalio da ga je prije dvadeset četiri godine izbacio, a sada ga tjera da ostane.
Hamid je odgovorio: „Tada sam bio budala. Ne moram ostati budala do kraja života.“ Prvih dana bilo je čudno. Dvojica staraca sjedila bi za istim stolom i pokušavala nadoknaditi četvrt vijeka.
Samir je pričao o poslovima koje je radio, propalom braku i kćerki koja živi u Hamburgu. Hamid mu je pričao o smrti supruge, sinu, selu i roditeljima. Najteže mu je bilo priznati da je majka do posljednjih dana vjerovala da će Samir doći. „Čuvala je tvoju staru jaknu“, rekao mu je. Samir je te večeri dugo plakao.
U međuvremenu su mještani očistili područje oko bunara. Stručnjak kojeg je opština poslala potvrdio je da stari bočni kanal još vodi do malog prirodnog izvora. Voda je bila čista, ali prolaz opasan i djelimično urušen.
Umjesto da ga ponovo zatvore i zaborave, selo je odlučilo zaštititi bunar, zatvoriti tunel za ulazak i izvesti vodu cijevi do kamenog korita. Hamid i Samir radili su zajedno koliko su mogli. Kada su prvi put pustili vodu u novo korito, upravo su Hamidove koze prve prišle. Biserka je gurnula ostale i počela piti. Ljudi su se nasmijali.
Samir je nakon nekoliko mjeseci otišao u Njemačku samo da završi svoje obaveze. Vratio se sljedećeg proljeća. Nije donio mnogo stvari, samo dva kofera i staru fotografiju na kojoj su on i Hamid kao dječaci sjedili upravo kraj bunara, svaki s rukom oko ramena onog drugog. Fotografiju su kasnije uvećali i stavili u porodičnu kuću.
Jednog toplog podneva sjedili su ponovo uz bunar dok su koze pile iz korita. Samir se nasmijao i rekao: „Da nije bilo njih, možda bih još bio dole.“ Hamid je pogledao Biserku. „A da nisi izgovorio moje ime, možda bih mislio da umišljam.“ Samir je zašutio, a zatim rekao: „Možda sam ga trebao izgovoriti dvadeset godina ranije.“
Hamid je klimnuo.
„I ja tvoje.“
Na kamenom zidu bunara kasnije su postavili malu ploču. Nije pisalo ništa o tajanstvenom glasu niti o čovjeku pronađenom pod zemljom. Stajala je samo rečenica koju je Hamid sam izabrao:
„Neka nijedna tišina ne traje duže od života.“
A kada bi posjetioci pitali zašto su koze svaki dan gledale u napušteni bunar, Hamid bi se nasmiješio i pokazao prema bratu koji je sjedio nekoliko metara dalje.
„Čuvale su ga“, rekao bi. „Dok ja nisam konačno naučio slušati.“
KRAJ