Kada je stari čoban Mehmed jedne hladne noći začuo dječiji plač iz napuštenog bunara, krv mu se sledila u žilama. Taj bunar na vrhu kamenitog brda seljani su godinama zvali prokletim i niko mu se nije približavao poslije akšama.
Govorili su da se iz njega čuju glasovi, da koze uz njega nemirno bleje i da je jedan čovjek davno nestao baš na tom mjestu. Mehmed je cijeli život slušao te priče i nikada im nije potpuno vjerovao, ali te noći, dok su se njegove koze stisle jedna uz drugu, iz dubine bunara jasno se začuo slab, promukao dječiji glas: „Pomozite mi…“
Mehmed je živio sam u maloj kamenoj kući na rubu sela, podno planine. Imao je sedamdeset godina, bijelu bradu, savijena leđa i stado koza koje su mu bile i društvo i hljeb. Žena mu je umrla davno, djece nije imao, a ljudi su ga poštovali, ali ga nisu mnogo obilazili. Bio je od onih tihih staraca koje selo vidi svaki dan, ali ih se sjeti tek kad zatreba mlijeko, sir ili savjet.
Svakog jutra vodio je koze prema brdu iznad sela. Tamo je trava bila oskudna, ali mirisna, a između stijena rasle su trave koje su koze voljele. Na tom brdu stajao je stari bunar, dubok i obrastao mahovinom. Oko njega su se godinama plele priče. Stariji su govorili da su ga nekada koristili putnici i pastiri, ali poslije jednog nesretnog događaja ljudi su ga napustili i zatrpali strahom više nego kamenjem.
Pričalo se da je prije mnogo godina iz sela nestala mala djevojčica po imenu Hana. Bila je kćerka siromašne udovice Safije, žene koja je prala tuđu odjeću i živjela u kući kraj potoka. Jednog maglovitog dana djevojčica se nije vratila iz šume. Ljudi su je tražili dva dana, ali onda su starješine sela rekle da ju je vjerovatno odnijela rijeka ili vukovi. Safija nikada nije povjerovala u to. Godinama je hodala selom i govorila da čuje kćerkin plač iz pravca bunara, ali ljudi su je proglasili ludom od tuge.
Mehmed se sjećao Safije. Bio je tada mlađi čovjek, tek oženjen. Sjećao se kako je žena hodala bosonoga po blatu, dozivajući Hanu, dok su joj se ljudi sklanjali s puta. Sjećao se i kako su neki muškarci, naročito bogati trgovac Derviš, govorili da treba prestati kopati po starim ranama. Derviš je tada imao najveću riječ u selu, novac, zemlju i rodbinu u općini. Kada bi on rekao da je nešto gotovo, većina bi spustila glavu.
Safija je umrla nekoliko godina kasnije, slomljena od tuge. Njena kuća je opustjela, a bunar na brdu proglašen je prokletim. Ljudi su govorili da se tamo ne ide jer duša izgubljenog djeteta ne miruje. Djeci su prijetili tim bunarom da ne lutaju predaleko. Tako je istina, ako je ikada i postojala, zakopana pod strahom i praznovjerjem.
Mehmed nikada nije volio te priče. Vjerovao je da ljudi često nazivaju prokletim ono čega se boje. Ipak, ni on nije prilazio bunaru noću. Ne zato što se plašio duhova, nego zato što star čovjek zna da planina poslije mraka ne prašta nepažnju.
Te večeri, međutim, jedna koza mu se izgubila. Bila je mlada, tvrdoglava i često bi se odvajala od stada. Mehmed ju je tražio sve dok se nebo nije zatamnilo. Vjetar je nosio hladnu maglu preko brda, a mjesec se jedva vidio iza oblaka. Kada je konačno čuo zvonce oko kozijeg vrata, zvuk je dolazio baš od starog bunara.
Prišao je polako, oslanjajući se na štap. Koza je stajala blizu kamenog obruča i nemirno kopala prednjom nogom. Ostale koze nisu htjele prići. Mehmed je uhvatio izgubljenu kozu za uže i već se spremao da krene nazad, kada se iz bunara začuo zvuk koji nije pripadao ni vjetru, ni vodi, ni životinji.
Bio je to plač.
Slab, dalek, dječiji.
Mehmed se ukočio. Srce mu je udaralo toliko jako da je čuo vlastiti krvotok u ušima. Nagnuo se nad bunar, ali unutra je bio mrak. Mirisalo je na vlagu, kamen i staru zemlju.
„Ima li koga?“ povikao je.
Nekoliko trenutaka nije bilo odgovora. Onda se začulo tiho jecanje.
„Ne mogu izaći… hladno mi je…“
Mehmed je osjetio kako mu se noge tresu. Nije znao je li unutra stvarno dijete ili ga starost i samoća varaju. Ali glas je bio živ. Uplašen. I nije imao pravo čekati.
Otrčao je koliko su mu godine dopuštale do prve kuće ispod brda. Lupao je na vrata dok nije probudio komšiju Ismeta. Kada je rekao šta je čuo, Ismet je problijedio i odmah počeo učiti dovu.
„Ne idi tamo, Mehmede“, rekao je. „To je prokleto mjesto.“
„Ako je dijete unutra“, viknuo je Mehmed, „onda je proklet onaj ko ne pomogne.“
Te riječi su probudile još ljudi. Uskoro se nekoliko muškaraca s lampama, užadima i motikama popelo prema bunaru. Neki su išli iz straha, neki iz radoznalosti, a neki jer ih je bilo stid da starac sam ide. Kada su stigli, Mehmed je opet povikao u dubinu. Ovoga puta svi su čuli.
„Molim vas…“
Više niko nije govorio o duhovima.
Spustili su lampu na užetu. Svjetlo se ljuljalo niz mokre zidove bunara dok nije obasjalo uski kameni otvor sa strane, nešto poput malog prolaza ili urušene niše. U toj niši, sklupčan i promrzao, sjedio je dječak od desetak godina. Bio je blatnjav, ogreban i drhtao je. Kasnije su saznali da se zove Tarik, siroče iz susjednog zaseoka, koje je pobjeglo od rođaka koji ga je tukao. Lutao je planinom, skliznuo kod bunara i upao na kamenu izbočinu. Da nije bilo Mehmedove koze, niko ga ne bi čuo.
Muškarci su ga izvukli nakon dugog napora. Mehmed ga je prvi ogrnuo svojim kaputom. Dječak nije prestajao drhtati, ali je u ruci čvrsto držao nešto zamotano u mokru krpu.
„To sam našao tamo dole“, šapnuo je. „Bilo je u rupi iza kamena.“
Mehmed nije odmah gledao šta je. Prvo su dječaka odnijeli u selo, nahranili ga, zagrijali i pozvali ljekara. Ali kada se smirio, svi su se okupili u staroj školskoj prostoriji. Tarik je predao mokru krpu Mehmedu. U njoj je bila mala limena kutija, zahrđala, ali zatvorena.
Kada su je otvorili, unutra su našli dječiju narukvicu od crvenih perli, požutjelu fotografiju i nekoliko papira umotanih u voštano platno. Na fotografiji je bila mala Hana, djevojčica koja je nestala prije mnogo godina. Pored nje stajala je majka Safija. Na poleđini je pisalo: „Mojoj Hani, da je čuva od uroka.“
U prostoriji je nastala tišina.
Stari učitelj Hamdija, koji je jedini imao strpljenja za stare papire, uzeo je pismo. Ruke su mu drhtale dok je čitao. Pismo nije napisala Safija. Pisao ga je čovjek po imenu Osman, nekadašnji sluga kod trgovca Derviša. U pismu je priznao da Hana nije pala u rijeku i da je nisu odnijeli vukovi. Vidjela je nešto što nije smjela vidjeti.
Prema pismu, djevojčica je tog dana naišla na Derviša i dvojicu ljudi dok su kod napuštenog bunara skrivali ukradene dokumente i zlato jedne porodice koja je poslije rata protjerana iz sela. Hana ih je prepoznala. Uplašena je pobjegla, ali su je uhvatili. Osman je napisao da su je zatvorili u staru kolibu dok ne smisle šta će, ali je iste noći nestala. Vjerovao je da je pobjegla prema brdu i pala u šumski ponor. Derviš je zatim prisilio sve uključene da šute i proširio priču o prokletom bunaru kako se niko ne bi približavao mjestu gdje su sakriveni dokazi.
Ljudi su slušali otvorenih usta. Ime Derviša, koji je godinama bio najugledniji čovjek u selu, sada je padalo kao kamen na savjest svih prisutnih. Derviš je već bio mrtav, ali njegovi sinovi i unuci još su živjeli u velikoj kući kraj džamije, bogati i poštovani. Niko nije znao da je dio njihovog bogatstva možda izrastao iz tuđe nesreće i dječijeg nestanka.
Mehmed je osjetio kako mu se vraća slika Safije, one jadne majke koju su ljudi zvali ludom jer je tvrdila da se istina krije kod bunara. Srce ga je zaboljelo od stida. I on je tada šutio. Nije joj se smijao, ali joj nije ni vjerovao dovoljno da joj pomogne do kraja.
Sutradan su pozvali policiju i ljude iz općine. Pregledali su bunar i prostor oko njega. Ispod kamenog otvora pronašli su još ostataka stare torbe, dijelove dokumenata i nešto nakita koji je pripadao porodici nestaloj iz sela poslije rata. U staroj šumi, nekoliko stotina metara dalje, pronašli su i ostatke dječije cipelice. Nikada se nije moglo potpuno dokazati šta se Hani dogodilo nakon što je pobjegla, ali bilo je jasno da Safija nije bila luda. Njena kćerka nije nestala onako kako su joj govorili.
Selo je tog dana plakalo.
Naročito stariji ljudi. Plakali su jer su se sjetili Safijinog lica, njenih molbi, njenog hodanja od kuće do kuće. Plakali su jer su dopustili da je moćni čovjek ušutka strahom. Plakali su jer je bunar godinama nosio krivicu koju su oni nazivali prokletstvom.
Derviševi potomci pokušali su prvo sve poreći. Govorili su da mrtvi ne mogu odgovarati, da su papiri stari, da se ne zna šta je istina. Ali kada su stručnjaci potvrdili autentičnost dokumenata, više nisu imali gdje pobjeći. Dio njihove imovine stavljen je pod istragu, a porodici kojoj su ukradeni dokumenti vraćen je barem dio prava. Nije sve moglo biti popravljeno, jer godine pojedu tragove, ali istina je konačno izašla iz tame.
Mehmed je najviše brinuo za dječaka Tarika. Da nije upao u bunar, tajna možda nikada ne bi bila pronađena. Dječak nije imao nikoga ko bi ga iskreno čekao. Rođaci su ga smatrali teretom, a on se bojao vratiti. Mehmed ga je gledao kako sjedi kraj peći, mršav i uplašen, i osjetio nešto što nikada prije nije osjetio tako snažno. Kao da mu je Bog u starosti poslao dijete iz bunara, baš onda kada je mislio da je njegov život već ispričan.
„Ako hoćeš“, rekao mu je tiho, „možeš ostati kod mene. Nije moja kuća velika, ali ima hljeba, mlijeka i mjesta kraj peći.“
Tarik ga je gledao nekoliko trenutaka, a onda prvi put zaplakao ne od straha, nego od olakšanja.
Stari bunar više niko nije zvao prokletim. Seljani su ga očistili, obnovili kameni obruč i postavili drvenu ogradu oko njega. Pored bunara podigli su malu ploču za Hanu i Safiju. Na njoj je pisalo: „Istina može šutjeti dugo, ali ne zauvijek.“ Svake godine, na dan kada je pronađena kutija, žene iz sela donosile su cvijeće, a djeca su učila da se nikada ne smiju onome ko traži pravdu.
Mehmed je i dalje vodio koze na brdo, ali više nije išao sam. Tarik je išao s njim, noseći malu torbu s hljebom i sirom. Dječak je učio čuvati stado, ali je još više učio slušati tišinu planine. Ponekad bi zastali pored bunara, a Tarik bi ga gledao s mješavinom straha i zahvalnosti.
„Da nisam upao“, rekao je jednom, „niko ne bi znao za Hanu.“
Mehmed je spustio ruku na njegovo rame.
„Nekad čovjek padne u tamu da bi iz nje iznio svjetlo za druge.“
Selo se promijenilo nakon toga. Ne odjednom, jer se savjest teško čisti, ali polako. Ljudi su manje vjerovali bogatima samo zato što imaju više. Više su slušali siromašne kada govore. Kada bi neka majka plakala za pravdom, niko više nije žurio da je proglasi ludom. Bunar ih je naučio da se najveće tajne ne kriju uvijek u zemlji, nego u strahu ljudi koji ne žele da govore.
Mehmed je dočekao starost s Tarikom u kući. Dječak je rastao, završio školu i kasnije postao socijalni radnik, pomažući djeci bez roditelja i onima koje niko ne sluša. U svom uredu držao je malu fotografiju starog bunara. Ispod nje je napisao: „Glas iz dubine me spasio.“
A Mehmed je, kad god bi ga neko pitao boji li se još bunara, samo mirno odgovarao:
„Ne bojim se bunara. Bojim se sela koje čuje plač, a pravi se da je vjetar.“
Kraj.