U malom selu nedaleko od Bihaća živjela je žena po imenu Nura. Bila je udovica i majka jednog sina, Adnana, kojeg je odgajala sama nakon smrti supruga. Njihova kuća bila je stara, s drvenim prozorima i krovom koji je prokišnjavao kada bi padala jaka kiša. Ipak, Nura je uvijek održavala kuću urednom, a u dvorištu je imala nekoliko stabala šljive i malu baštu.
Nije imala mnogo, ali je bila poznata po dobroti. Komšijama je pomagala koliko je mogla, dijelila povrće iz bašte i nikada nije dozvoljavala da neko iz njenog doma ode gladan.
Njen sin Adnan bio je pametan i vrijedan dječak. Još u osnovnoj školi pokazivao je interesovanje za matematiku i računare. Nura je sanjala da će jednog dana završiti fakultet i pronaći dobar posao.
Da bi mu omogućila školovanje, radila je sve što je mogla. Čistila je kuće u susjedstvu, prodavala domaće proizvode na pijaci i povremeno pomagala u jednoj lokalnoj pekari.
Često bi se vraćala kući umorna, s bolovima u leđima i rukama, ali bi se nasmiješila čim bi ugledala sina.
„Jesi li učio, sine?“, pitala bi ga.
„Jesam, majko. Danas sam dobio peticu.“
Tada bi Nura zaboravila na umor.
„Samo ti uči. Jednog dana ćeš imati život kakav zaslužuješ.“
Adnan bi je zagrlio i obećao da će joj jednog dana kupiti veliku kuću i da više nikada neće morati raditi.
Nura nikada nije tražila da joj kupi bilo šta.
„Meni je dovoljno da budeš pošten čovjek“, govorila bi.
Međutim, kako je Adnan odrastao, počeo je sve više razmišljati o životu izvan sela. Nije želio da ga ljudi povezuju sa starom kućom, siromaštvom i majčinim teškim poslovima. Želio je uspjeh, novac i društvo ljudi koji su imali ono o čemu je on nekada samo sanjao.
Nura je primjećivala promjene, ali se nadala da su samo prolazne.
Kada je Adnan završio srednju školu, otišao je u Sarajevo na fakultet. Majka mu je dala svu ušteđevinu koju je godinama čuvala u staroj metalnoj kutiji.
„Ovo je za tvoje prve mjesece. Poslije ćemo nekako.“
„Majko, ne treba mi toliko.“
„Uzmi. Ne želim da ti nešto nedostaje.“
Adnan je uzeo novac, poljubio je u čelo i otišao.
Nura je ostala na kapiji sve dok njegov autobus nije nestao iza krivine.
Nije znala da će proći mnogo vremena prije nego što će je sin ponovo zagrliti.
Godine su prolazile. Adnan je završio fakultet, dobio posao u jednoj velikoj kompaniji i počeo živjeti u Sarajevu. Ubrzo je upoznao ljude iz poslovnog svijeta, počeo nositi skupu odjeću i izlaziti u restorane u koje njegova majka nikada nije kročila.
U početku je redovno zvao Nuru. Kasnije su pozivi postali kraći i rjeđi.
„Kako si, majko?“
„Dobro sam, sine. A ti?“
„Dobro. Imam mnogo posla. Čućemo se.“
Nura bi nakon razgovora dugo gledala u telefon.
Nije joj bilo potrebno mnogo. Željela je samo da čuje njegov glas.
Jednog dana Adnan joj je rekao da se ženi.
Zvao se Lejla djevojka iz ugledne sarajevske porodice. Njen otac, gospodin Omer, bio je vlasnik uspješne firme, a majka Sanela često je organizovala humanitarne večere i druženja za ljude iz visokog društva.
Nura je bila presretna.
„Sine, jedva čekam da je upoznam. Kada ćete doći u selo?“
Adnan je zastao.
„Majko, vidjećemo. Lejla ima mnogo obaveza, a i njeni roditelji žele da sve pripreme budu u Sarajevu.“
„Nema problema. Samo mi reci kada da napravim ručak.“
„Ne trebaš ništa pripremati.“
Nura je ipak narednih dana čistila kuću, kupila novu posteljinu i pripremila kolače. Nadala se da će sin dovesti buduću suprugu da upozna kuću u kojoj je odrastao.
Ali posjeta se nije dogodila.
Adnan je majci telefonom saopštio datum svadbe i objasnio da će se sve održati u luksuznom hotelu u Sarajevu.
„Doći ćeš, naravno?“, pitala je Nura.
„Dođi, majko. Samo se lijepo obuci.“
„Hoću, sine. Obući ću onu plavu haljinu koju imam.“
Adnan je kratko zašutio.
„Dobro.“
Nije joj rekao da se plaši kako će njegova majka izgledati među gostima koji su bili naviknuti na skupe automobile, luksuzne restorane i poznata prezimena.
Nije joj rekao ni da je već nekoliko puta izbjegao razgovor o svom porijeklu.
Nura je, međutim, bila presretna što će konačno vidjeti sina.
Na dan svadbe ustala je prije zore. Obukla je svoju najbolju plavu haljinu, stavila jednostavnu maramu i oko vrata stavila lančić koji joj je pokojni muž poklonio za desetu godišnjicu braka.
U malu torbicu stavila je poklon za mladence: ručno izvezen stolnjak koji je mjesecima pripremala.
Krenula je autobusom prema Sarajevu.
Kada je stigla do hotela, ostala je zatečena njegovim izgledom. Ispred ulaza stajali su skupi automobili, a gosti su ulazili u elegantnoj odjeći. Iz sale se čula muzika, a veliki cvjetni aranžmani ukrašavali su ulaz.
Nura je zastala na trenutak.
Pogledala je svoju haljinu i pokušala popraviti maramu.
„Samo da vidim svog sina“, šapnula je.
Ušla je u hotel i raspitala se gdje se nalazi svadbena sala. Jedna konobarica joj je ljubazno pokazala put.
Kada je ušla, odmah je ugledala Adnana.
Stajao je pored Lejle, okružen prijateljima i poslovnim poznanicima. Nosio je elegantno odijelo, a na ruci mu je blistao skup sat.
Nura se nasmiješila.
„Adnane, sine!“
Krenula je prema njemu raširenih ruku.
Adnan ju je primijetio.
Na trenutak se ukočio.
Pogledao je njenu jednostavnu haljinu, staru torbicu i cipele koje nisu odgovarale raskoši sale. Onda je pogledao goste koji su stajali oko njega.
Nura je stigla do njega i pokušala ga zagrliti.
„Sine moj, neka ti je sa srećom!“
Ali Adnan je spustio pogled i napravio mali korak unazad.
„Majko, nemoj sada. Ljudi gledaju.“
Nura je polako spustila ruke.
„Samo sam te htjela zagrliti.“
„Znam, ali sada nije trenutak. Idi sjedni tamo, blizu zadnjeg stola.“
Nekoliko gostiju čulo je razgovor.
Lejla je zbunjeno pogledala Adnana.
„Je li to tvoja majka?“
„Da“, odgovorio je kratko.
Nura je pokušala da se nasmiješi.
„Ne brini, sine. Neću vam smetati.“
Okrenula se i krenula prema udaljenom stolu.
U ruci je čvrsto držala mali poklon.
Jedna starija žena koja je sjedila u blizini ustala je i ponudila joj mjesto pored sebe.
„Izvolite, gospođo. Ovdje ima slobodna stolica.“
„Hvala vam, kćeri.“
Nura je sjela, spustila torbicu u krilo i pokušala sakriti suze.
Nije željela da iko primijeti koliko ju je sinova reakcija povrijedila.
Za stolom je bilo nekoliko starijih gostiju. Jedan od njih bio je gospodin Mehmed, sedamdesetogodišnji čovjek iz Sarajeva, nekadašnji direktor velike građevinske kompanije. Bio je poznat po tome što je godinama pomagao mladim ljudima iz siromašnih porodica da završe školovanje i pronađu posao.
Mehmed je došao na svadbu kao dugogodišnji prijatelj porodice mlade.
U jednom trenutku pogledao je prema zadnjem stolu i primijetio stariju ženu koja je sama sjedila, držeći malu torbicu.
Nije odmah prepoznao njeno lice, ali ga je nešto u njenom držanju podsjetilo na prošlost.
Zatim je ugledao Adnana kako prolazi pored nje, a da je ne pogleda.
Mehmed je ustao i polako krenuo prema zadnjem stolu.
„Izvinite, gospođo, mogu li vas nešto pitati?“
Nura je podigla glavu.
„Naravno.“
„Kako se zovete?“
„Nura. Nura Hadžić.“
Starac je zastao.
„Iz okoline Bihaća?“
„Da. Iz jednog sela blizu grada.“
Mehmed je pažljivo pogledao njeno lice.
„Jeste li vi možda majka Adnana Hadžića?“
Nura se iznenadila.
„Jesam. Poznajete mog sina?“
Mehmed je nekoliko sekundi šutio, a zatim mu se lice promijenilo.
„Poznajem ga. Ali poznajem i vas.“
Nura je zbunjeno pogledala starca.
„Mene?“
„Vi ste prije mnogo godina radili u pekari blizu stare autobuske stanice u Bihaću?“
„Jesam. Radila sam tamo dugo.“
Mehmed je duboko udahnuo.
„Onda vas se sjećam. Vi ste žena koja mi je jednog zimskog jutra dala hljeb i topli burek kada nisam imao novca.“
Nura je pokušala da se prisjeti.
„Gospodine, mnogo ljudi je dolazilo u pekaru. Ne mogu se svega sjetiti.“
„Ja se sjećam svakog detalja.“
Mehmed je pozvao stolicu i sjeo pored nje.
„Bilo je to prije skoro dvadeset godina. Tada sam radio kao mladi inženjer na jednom projektu u Bihaću. Tog jutra sam krenuo na posao, ali mi je novčanik ostao kod kuće. U pekari sam pokušao objasniti da ću platiti kasnije. Bila je velika gužva, a ja sam se osjećao poniženo.“
Nura se blago nasmiješila.
„Sjećam se da je jedan mladi čovjek bio zabrinut.“
„Vi ste mi tada rekli: ‘Uzmite šta vam treba. Niko ne treba ostati gladan zbog nekoliko maraka.’ Dali ste mi burek i jogurt, a kada sam se vratio da platim, odbili ste novac.“
Nura je spustila pogled.
„To nije bilo ništa posebno.“
„Za vas možda nije. Za mene jeste. Tada sam prolazio kroz težak period. Otac mi je bio bolestan, a ja sam tek počeo raditi. Nisam znao kako ću sastaviti kraj s krajem.“
Mehmed je zastao.
„Nikada nisam zaboravio vašu dobrotu.“
Zatim je pogledao prema Adnanu.
„A sada vidim da je vaš sin.“
Nura se tužno nasmiješila.
„Jeste. Danas se ženi.“
Mehmed je primijetio suze u njenim očima.
„Zašto sjedite ovdje sami?“
Nura nije željela govoriti loše o sinu.
„Ima mnogo gostiju. Ne želim mu smetati.“
Mehmed je pogledao prema glavnom stolu i shvatio šta se dogodilo.
Ustao je, namjestio sako i krenuo prema sredini sale.
Nije bio čovjek koji je volio privlačiti pažnju, ali ono što je vidio nije mogao prešutjeti.
U međuvremenu je svadbeno slavlje bilo u punom jeku. Adnan je razgovarao s nekoliko poslovnih partnera. Lejla je primijetila da se njegova majka nije vratila za glavni sto.
„Zašto tvoja majka sjedi sama tamo?“, pitala je.
„Tako je bolje.“
„Kako misliš bolje?“
„Lejla, molim te. Nemoj sada počinjati.“
„Ali ona je tvoja majka.“
Adnan je nervozno pogledao prema njoj.
„Znam. Samo ne želim da se svi okreću prema nama.“
Lejla je ostala zatečena.
Prije nego što je mogla odgovoriti, začuo se glas iz sale.
„Molim vas, mogu li dobiti malo pažnje?“
Mehmed je stajao pored glavnog stola i držao mikrofon koji mu je dao voditelj programa.
Muzika je utihnula.
„Izvinjavam se što prekidam slavlje, ali mislim da je važno da kažem nekoliko riječi.“
Adnan se okrenuo.
Kada je ugledao starca, odmah ga je prepoznao iz poslovnog svijeta. Mehmed je bio čovjek čije je ime poznavalo mnogo ljudi u građevinskoj industriji.
„Gospodine Mehmede, izvolite“, rekao je Adnan pokušavajući se nasmiješiti.
Mehmed ga je pogledao.
„Adnane, znam ko si. Ali večeras sam upoznao i ženu koja te je odgojila.“
Adnan je problijedio.
Mehmed je nastavio:
„Prije nekoliko godina, kada si bio student, dobio si stipendiju jedne fondacije. Jesi li ikada razmišljao ko je preporučio tvoje ime?“
Adnan je šutio.
„Ja sam bio član komisije koja je pregledala tvoju prijavu. Tada sam pročitao da dolaziš iz skromne porodice, da ti je otac umro dok si bio dijete i da tvoja majka radi nekoliko poslova kako bi ti omogućila školovanje.“
Nekoliko gostiju počelo je pažljivije slušati.
„Sjećam se da sam tada rekao ostalim članovima komisije da takvom mladiću treba pružiti priliku. Bio si odličan student, imao si dobre rezultate i preporuke profesora. Dobio si stipendiju koja ti je pomogla da završiš fakultet.“
Adnan je spustio pogled.
Mehmed je podigao ruku.
„Ali večeras sam saznao nešto što me je mnogo više pogodilo od svega što sam pročitao u tvojoj prijavi.“
Okrenuo se prema Nuri.
„Žena koja je nekada nahranila mene kada nisam imao novca danas sjedi sama na tvojoj svadbi. A ti si, Adnane, čovjek kojem je ona omogućila da stigne do mjesta na kojem danas stoji.“
U sali je nastala potpuna tišina.
Mehmed je nastavio:
„Neću te pitati koliko zarađuješ, koliko vrijedi tvoje odijelo niti ko su tvoji poslovni prijatelji. Želim te samo pitati jedno: kako si mogao pogledati svoju majku i odlučiti da ti je njen zagrljaj neprijatan pred ljudima?“
Adnan nije odgovorio.
Mehmed je zatim izgovorio rečenicu koja je mnoge goste rasplakala:
„Da nije bilo te žene, možda danas ne bi bilo ni tvoje diplome, ni tvog posla, ni ove raskošne svadbe. A sada se stidiš upravo one osobe zbog koje sve to imaš.“
Adnan je pokušao nešto reći.
„Gospodine Mehmede, ja se ne stidim svoje majke.“
Mehmed ga je mirno pogledao.
„Onda zašto si joj spustio pogled kada je došla da te zagrli?“
Adnan je ostao bez riječi.
Lejla je pogledala prema Nuri, a zatim prema svom budućem suprugu.
„Adnane, je li istina da ti je majka omogućila školovanje?“
„Naravno da jeste.“
„Onda zašto se ponašaš kao da je neko koga treba sakriti?“
Adnan je nervozno prošao rukom kroz kosu.
„Nisam želio da ljudi komentarišu.“
Lejla je tiho odgovorila:
„Ljudi sada imaju mnogo više razloga za razgovor.“
Mehmed je vratio mikrofon voditelju, ali prije nego što se udaljio, prišao je glavnom stolu i rekao:
„Želim da znate još nešto. U životu sam upoznao mnogo bogatih ljudi. Neki su imali velike kuće, skupe automobile i poznata prezimena. Ali rijetko sam sreo čovjeka koji je spreman dati posljednji komad hljeba nekome koga ne poznaje.“
Zatim je prišao Nuri i pružio joj ruku.
„Gospođo Nura, ako vam ne smeta, volio bih da sjedite sa mnom za glavnim stolom.“
Nura je zbunjeno pogledala oko sebe.
„Ne treba, gospodine. Ne želim praviti problem.“
„Vi ne pravite problem. Vi ste večeras pokazali šta znači biti čovjek.“
Pomogao joj je da ustane i poveo je prema glavnom stolu.
Gosti su se spontano pomjerili.
Adnan je stajao nepomično.
Kada je Nura stigla do stola, Mehmed joj je ponudio mjesto pored sebe. Lejla je odmah ustala i prišla joj.
„Gospođo Nura, molim vas, sjednite pored mene.“
Nura ju je pogledala.
„Hvala ti, kćeri.“
Lejla je uzela njenu ruku.
„Žao mi je što ste se osjećali nepoželjno. Niste to zaslužili.“
Nura je blago klimnula glavom.
Adnan je prišao nekoliko trenutaka kasnije.
„Majko…“
Nura je podigla pogled.
„Izvoli, sine.“
„Možemo li razgovarati?“
„Možemo, naravno.“
Adnan je pogledao prema gostima.
„Žao mi je zbog onoga što se dogodilo.“
Nura ga je pažljivo slušala.
„Sine, ja nisam došla da ti pokvarim dan. Došla sam jer sam željela vidjeti kako se ženiš.“
„Znam.“
„Kada si bio mali, uvijek si trčao prema meni kada bih se vratila s posla. Danas sam samo željela da te zagrlim kao nekada.“
Adnan je spustio glavu.
„Majko, pogriješio sam.“
„Jesi, sine.“
Nije vikala niti ga je vrijeđala. Samo je izgovorila istinu.
„Ali još uvijek možeš naučiti da se čovjek ne treba stidjeti onih koji su ga podigli.“
Adnanove oči napunile su se suzama.
„Oprosti mi.“
Nura je posegnula za njegovom rukom.
„Oprostit ću ti. Ali želim da zapamtiš ovo što se večeras dogodilo.“
Adnan je klimnuo glavom.
„Hoću.“
Mehmed je nakon toga sjeo pored Nure i nastavio razgovor s njom.
Ispričao joj je kako je kasnije napredovao u poslu, kako je osnovao porodicu i kako je godinama pomagao mladim ljudima koji nisu imali mogućnosti da studiraju.
„Uvijek sam govorio svojoj djeci da se sjete ljudi koji su im pomogli. Jer čovjek koji zaboravi tuđu dobrotu lako zaboravi i vlastiti put.“
Nura se nasmiješila.
„Lijepo je to što radite.“
„Vi ste me tome naučili, iako vjerovatno niste ni znali.“
Zatim je iz džepa izvadio malu posjetnicu.
„Ako vam ikada bude nešto trebalo, nazovite me. Ne nudim vam pomoć zato što ste večeras bili poniženi. Nudim vam je zato što ste je zaslužili još onog dana u pekari.“
Nura je zahvalila, ali nije željela prihvatiti nikakvu posebnu pomoć.
„Dobro sam, gospodine. Samo želim da moj sin bude dobar čovjek.“
Mehmed se nasmiješio.
„To je najveće bogatstvo koje majka može poželjeti.“
Svadba se nastavila, ali se atmosfera promijenila. Neki gosti koji su ranije hvalili Adnanov uspjeh sada su ga gledali drugačije. Nisu ga osuđivali zbog toga što je potekao iz siromašne porodice, nego zbog toga što je zaboravio koliko mu je majka pomogla.
Adnan je tokom večeri nekoliko puta prilazio Nuri. Donio joj je sok, pitao je treba li joj nešto i pokušavao započeti razgovor.
Nura nije željela da ga kažnjava šutnjom, ali nije ni glumila da se ništa nije dogodilo.
Kada je došlo vrijeme za prvi ples, Adnan je prišao majci.
„Majko, mogu li te nešto zamoliti?“
„Šta je, sine?“
„Hoćeš li zaplesati sa mnom?“
Nura se iznenadila.
„Ja?“
„Da. Ako želiš.“
Nura je pogledala Lejlu. Ona se nasmiješila i klimnula glavom.
„Idite. Ovo je i vaš trenutak.“
Adnan je pružio majci ruku. Nura je ustala, a on ju je poveo na sredinu sale.
Muzika je svirala tiho. Nura nije bila vješta u plesu, ali je pratila sinove korake.
„Sjećaš li se kada si me kao dječaka nosila na rukama?“, pitao je Adnan.
„Sjećam se. Bio si mali, a stalno si želio da te podignem.“
„A sada ja držim tebe.“
Nura se nasmiješila kroz suze.
„Samo nemoj nikada zaboraviti gdje si počeo.“
Adnan ju je zagrlio.
Ovoga puta nije spuštao pogled.
Nekoliko dana nakon svadbe Adnan se vratio u majčino selo. Nije joj najavio dolazak. Stigao je rano ujutro, noseći vrećicu namirnica i buket cvijeća.
Nura je bila u dvorištu i zalijevala baštu.
Kada ga je ugledala, iznenadila se.
„Šta radiš ovdje, sine?“
„Došao sam da te vidim.“
„Zar nemaš posla?“
„Ima. Ali danas mi je važnije da budem ovdje.“
Ušao je u kuću i sjeo za stari kuhinjski sto. Na zidu je još stajala fotografija njegovog pokojnog oca.
Adnan je dugo gledao u nju.
„Majko, želim nešto da ti kažem.“
Nura je sjela preko puta njega.
„Slušam.“
„Godinama sam pokušavao biti neko drugi. Kada sam otišao u Sarajevo, želio sam da me ljudi vide kao uspješnog čovjeka. Počeo sam se stidjeti svega što me podsjećalo na siromaštvo. Čak sam se stidio i ove kuće.“
Nura je šutjela.
„Mislio sam da će me ljudi više poštovati ako ne govorim odakle dolazim. A onda sam na vlastitoj svadbi pokazao koliko sam pogriješio.“
„Važno je da si to shvatio.“
Adnan je izvadio telefon.
„Razgovarao sam s gospodinom Mehmedom. Zahvalio sam mu što mi je pomogao da otvorim oči. Rekao mi je da mu nije bila namjera da me ponizi, nego da me podsjeti na ono što sam zaboravio.“
Nura je blago klimnula glavom.
„To je dobar čovjek.“
„Jeste. I rekao mi je da je ono što si mu dala prije mnogo godina vrijedilo više od svih poslovnih ugovora koje je kasnije potpisao.“
Nura se nasmiješila.
„Samo sam mu dala doručak.“
„A meni si dala cijeli život.“
Adnan je ustao i zagrlio majku.
Ovoga puta Nura nije morala čekati da se sin osvrne prema gostima. U staroj kuhinji nije bilo nikoga pred kim bi se morao dokazivati.
Narednih mjeseci Adnan je počeo češće dolaziti u selo. Pomogao je majci da popravi krov, zamijeni stare prozore i uredi kupatilo. Ali najvažnija promjena nije bila u kući.
Počeo je razgovarati s njom svakog dana.
Lejla je također dolazila. U početku je Nura bila pomalo suzdržana, ali je s vremenom zavoljela snahu. Zajedno su pripremale ručak, išle na pijacu i razgovarale o porodičnim stvarima.
Jednog dana Lejla je predložila da naprave malu porodičnu fotografiju u dvorištu.
„Želim da je stavimo u naš stan“, rekla je.
Nura je obukla svoju plavu haljinu, a Adnan je stao pored nje. Lejla je bila s druge strane.
Kada je fotografija bila gotova, Adnan ju je pogledao i rekao:
„Ovo je najljepša slika koju imam.“
Nura se nasmiješila.
„Ljepša od one sa svadbe?“
„Mnogo ljepša.“
Godinama kasnije, kada je Adnan postao otac, sinu je često pričao o baki Nuri i o čovjeku koji je na njegovoj svadbi ustao pred stotinama gostiju.
„Ko je bio taj čovjek, babo?“, pitao ga je dječak.
„Zvao se Mehmed. Bio je čovjek kojem je tvoja baka nekada pomogla kada nije imao novca za doručak. Kasnije je i on meni pomogao da završim fakultet.“
„A zašto je ustao na svadbi?“
Adnan je pogledao prema fotografiji na zidu.
„Zato što je vidio da sam zaboravio koliko dugujem svojoj majci.“
Dječak je razmišljao nekoliko trenutaka.
„Je li baka bila siromašna?“
Adnan ga je privukao sebi.
„Nije imala mnogo novca. Ali bila je bogata u svemu što je zaista važno.“
Te večeri Adnan je ponovo nazvao majku.
Nije imao nikakav poseban razlog. Samo je želio čuti njen glas.
„Kako si, majko?“
„Dobro sam, sine. A ti?“
„Dobro sam. Samo sam htio da ti kažem da te volim.“
Nura se nasmiješila.
„I ja tebe, sine.“
A onda je tiho dodala:
„Samo nemoj nikada zaboraviti da me možeš zagrliti pred bilo kim.“
Adnan je zatvorio oči.
„Nikada više, majko.“
Jer čovjek može steći bogatstvo, ugled i poštovanje hiljada ljudi, ali ako se stidi majke koja ga je odgojila, izgubio je nešto što nijednim novcem ne može kupiti.
A stariji gost koji je ustao na njegovoj svadbi nije bio samo nekadašnji direktor i ugledni poslovni čovjek.
Bio je čovjek kojem je Nura jednom, bez ikakvog očekivanja, pružila komad hljeba.
I upravo je on podsjetio Adnana da se prava veličina čovjeka ne vidi po tome koliko visoko stigne, nego po tome da li se s poštovanjem sjeća ruku koje su ga podigle kada nije mogao sam.