Punih dvadeset godina između kuća porodica Kovačević i Hadžić u malom selu nedaleko od Travnika nije se čulo ni obično „dobro jutro“. Njihova dvorišta dijelila je samo niska kamena ograda, njihove njive dodirivale su se na kraju voćnjaka, a djeca su im nekada zajedno išla u školu.
Ipak, zbog starog bunara između dva imanja postali su neprijatelji. Sve je počelo kada su još živi bili Ilija Kovačević i Mustafa Hadžić, očevi današnjih vlasnika. Bunар je decenijama koristilo cijelo selo, ali obje porodice tvrdile su da se nalazi na njihovoj zemlji. Poslije jedne posebno sušne godine svađa je postala toliko ozbiljna da su pale teške riječi, prijetnje i optužbe.
Ilijin sin Marko tvrdio je da su Hadžići pomjerili među i prisvojili bunar. Mustafin sin Kemal govorio je da su Kovačevići pokušali uzeti ono što nikada nije bilo njihovo. Starci su umrli u razmaku od nekoliko godina, ali svađa je ostala njihovoj djeci kao nasljedstvo. Onda je, poslije najtoplijeg ljeta koje je selo pamtilo, bunar prvi put potpuno presušio.
Marko i Kemal morali su zajedno spustiti pumpu da provjere šta se dogodilo. Na samom dnu, ispod mulja i kamenja, ugledali su zahrđalu metalnu kutiju. Kada su je izvukli, na poklopcu su bila urezana dva imena: ILija i Mustafa. Unutra se nalazila fotografija dvojice nasmijanih mladića, nekoliko dokumenata i pismo koje je počinjalo riječima: „Našoj djeci, ako se ikada počnu svađati zbog ovog bunara.“
Marko je držao pismo, ali ga nije odmah otvorio. Kemal je stajao preko puta njega, mokrih čizama i blatnjavih ruku. Bio je to najduži trenutak koji su proveli tako blizu jedan drugome u posljednjih dvadeset godina. „Daj da vidim“, rekao je Kemal. Marko je instinktivno povukao kovertu prema sebi. Stara navika nepovjerenja bila je jača od razuma. „Na njoj je i ime mog oca.“ „I mog.“
Nekoliko mještana koji su pomagali oko bunara počelo se okupljati. Markova supruga Ana napokon je rekla: „Ako ćete se opet svađati, vratite kutiju dole još dvadeset godina.“ Niko se nije nasmijao. Marko je otvorio pismo.
Ilija i Mustafa u mladosti nisu bili neprijatelji. Bili su najbolji prijatelji. Fotografija iz kutije pokazivala ih je kako zajedno stoje pored bunara dok je još bio u izgradnji. U pismu su objasnili da je velika suša prije više od četrdeset godina ostavila nekoliko domaćinstava bez vode. Mustafa je znao mjesto gdje bi moglo biti podzemne vode, dok je Ilija imao nešto novca i alat.
Zajedno su sedmicama kopali. Kada su pronašli vodu, dogovorili su se da bunar nikada neće pripadati samo jednoj porodici. Trebao je služiti objema kućama, ali i svakom komšiji kojem zatreba voda. Zato ga namjerno nisu iskopali duboko unutar jednog imanja, nego gotovo tačno na tadašnjoj međi.
„Ovo ništa ne dokazuje“, rekao je Marko. „Možda su se kasnije posvađali upravo zbog vlasništva.“ Kemal je pokazao prema dokumentima. Među njima je bio stari nacrt parcela i rukom napisan sporazum sa potpisima oba čovjeka i dvojice svjedoka. Međutim, posljednja stranica je nedostajala. Na dnu jednog papira stajala je samo rečenica: „Ako jednog dana jedan od nas poželi prodati zemlju, bunar…“ Nastavka nije bilo.
Ta nedovršena rečenica ponovo je probudila sumnju. Marko je tvrdio da je možda pisalo da bunar ostaje Kovačevićima. Kemal je odgovorio da je jednako moguće da je pripadao Hadžićima. Za nekoliko minuta izgledalo je kao da dvadeset godina nije prošlo.
Tada je Markov sin Luka, dvadesetdvogodišnjak koji nikada nije razumio porodičnu mržnju, izvadio ostatak sadržaja kutije. Na dnu je pronašao mali mesingani ključ i crno-bijelu fotografiju stare napuštene vodenice iznad sela. Na poleđini fotografije Mustafa je napisao: „Ono što nedostaje čuvamo tamo gdje je sve počelo.“
Kemal je odmah prepoznao vodenicu. Pripadala je njegovom djedu, ali je napuštena više od trideset godina. Marko je također znao za nju. Njihovi očevi su se kao mladi često tamo sastajali. „Idemo“, rekao je Kemal. Marko ga je pogledao. „Sad?“ „Dvadeset godina pričamo da znamo istinu. Valjda možemo potrošiti jedan sat da je stvarno pronađemo.“
Do vodenice su stigli predvečer. Vrata su bila skoro istruhla, ali na unutrašnjem zidu pronašli su malu metalnu bravicu. Ključ iz bunara odgovarao je savršeno. Iza drvene pregrade nalazila se uska rupa u zidu, a u njoj još jedna koverta. Ovaj put na njoj nije pisalo ništa. Kemal ju je otvorio. Unutra je bila nedostajuća stranica sporazuma i još jedno pismo, napisano mnogo kasnije od prvog.
Već nakon nekoliko redova Marko je problijedio.
Njihovi očevi se nisu prvobitno posvađali zbog bunara.
Posvađali su se zbog nečega što su obojica godinama skrivali od svojih porodica.
Dvadeset dvije godine ranije, tokom jedne noći velikih poplava, Mustafa je pokušao zatvoriti dotok vode prema njivama kako bi zaštitio obje kuće. Ilija mu je pomagao. U mraku je došlo do nesreće i dio kamenog zida bunara se urušio. Ilija je teško povrijedio nogu.
Mustafa je sebe smatrao krivim, dok je Ilija pred porodicom rekao da je Mustafa namjerno oštetio bunar pokušavajući preusmjeriti vodu na svoju zemlju. U pismu je priznao zašto je slagao: bio je ljut, povrijeđen i previše ponosan da prizna da je sam insistirao da rade tokom oluje.
Ali posljednji red bio je još teži.
„Ako naša djeca danas ne govore zbog bunara, krivica nije njihova. Mi smo im ostavili laž umjesto istine.“
Marko je spustio papir.
Kemal je dugo gledao kroz razbijeni prozor vodenice.
A onda je tiho rekao:
„Dvadeset godina mrzim tvoju porodicu zbog nečega što se nikada nije dogodilo.“
Marko nije odmah odgovorio, jer je upravo shvatio da je cijelog odraslog života ponavljao očevu verziju priče kao činjenicu. Govorio ju je svojoj ženi, djeci, rođacima i komšijama. Učio je Luku da nikada ne vjeruje Hadžićima. Kemal je radio isto sa svojim sinovima. Jedna laž izgovorena u bijesu preživjela je ljude koji su je započeli i postala porodična istina.
Ali u pismu je stajalo još nešto. Nekoliko godina nakon svađe Ilija je priznao Mustafi da je pogriješio. Mustafa mu je oprostio. Njih dvojica su se tajno pomirila, ali nijedan nije imao hrabrosti priznati porodici koliko su daleko pustili svađu. Plašili su se vlastitog stida. Zato su napisali pisma i sakrili dokumente, uvjereni da će jednog dana sve objasniti. Umrli su prije nego što su to učinili.
„Znači oni su ponovo razgovarali?“ pitao je Kemal. Marko je pokazao datum na pismu. Bilo je napisano gotovo četiri godine prije Mustafine smrti. Četiri godine njihovi očevi su znali istinu dok su njihove porodice nastavile živjeti kao neprijatelji.
Kemal je ljutito udario dlanom po starom stolu. „Zašto nam nisu rekli?“ Marko je prvi put stao u odbranu čovjeka kojeg je dvadeset godina smatrao sinom neprijateljske porodice. „Možda iz istog razloga zbog kojeg ti i ja nikada nismo prvi prišli ogradi.“ Kemal ga je pogledao. Nije morao pitati na šta misli. Ponos.
Kada su se vratili u selo, ljudi su ih čekali pored presušenog bunara. Marko je pročitao oba pisma naglas. Niko nije govorio dok nije završio. Najviše su bili potreseni stariji mještani koji su poznavali Iliju i Mustafu. Jedan od njih, osamdesetogodišnji Franjo, počeo je plakati.
Priznao je da je znao da su se starci pred kraj života pomirili. Vidio ih je nekoliko puta kako zajedno sjede kod vodenice. „Zašto nisi rekao?“ upitao je Kemal. Franjo je spustio pogled. „Mislio sam da nije moje da se miješam.“ Kemal je gorko odgovorio: „Dvadeset godina niko se nije miješao. Pogledaj šta smo dobili.“
Te večeri dvije porodice prvi put nakon dvije decenije sjedile su za istim stolom. Nije bilo čudesnog trenutka u kojem je sve odmah zaboravljeno. Previše ružnih stvari bilo je izgovoreno tokom godina. Marko je jednom prijavio Kemala zbog ograde. Kemal je odbio dati vodu Markovoj porodici tokom jedne suše.
Njihove žene prestale su se pozdravljati, a djeca su odrasla slušajući priče o tome zašto „onima preko ograde“ ne treba vjerovati. Luka je slušao starije i napokon rekao: „Možda bunar nije najveći problem. Možda je problem što ste svi dvadeset godina više voljeli biti u pravu nego saznati istinu.“
Niko mu nije mogao odgovoriti.
Sljedećeg jutra Marko je prvi prišao kamenoj ogradi. Kemal je bio u dvorištu. „Bunar treba očistiti i produbiti“, rekao je Marko. Kemal je klimnuo. „Treba.“ „Pola troškova ja.“ „Pola ja.“ Marko je zastao. „A ako neko iz sela treba vodu?“ Kemal ga je pogledao i prvi put nakon dvadeset godina blago se nasmiješio. „Onda ćemo poslušati naše tvrdoglave očeve barem u onome u čemu su bili pametni.“
Radovi su trajali skoro dvije sedmice. Na većoj dubini pronašli su novi izvor vode. Bunar se polako napunio, prvo nekoliko centimetara, zatim pola metra, pa još više. Kada je voda ponovo došla do stare oznake na kamenu, gotovo cijelo selo se okupilo. Marko je donio dvije metalne čaše. Jednu je pružio Kemalu. „Da provjerimo jesu li nas i za kvalitet vode lagali.“ Kemal se nasmijao. Popili su vodu zajedno.
Najveća promjena ipak se dogodila među njihovom djecom. Luka je počeo pomagati Kemalovom sinu Emiru oko popravke traktora. Markova kćerka Ivana ponovo je razgovarala s Kemalovom kćerkom Aminom, s kojom se kao dijete igrala preko ograde prije nego što su im roditelji zabranili druženje. Jednog popodneva Amira je kroz šalu predložila da sruše kamenu ogradu. Marko i Kemal su istovremeno odgovorili: „Ne!“ Svi su se počeli smijati. Ograda je ostala, ali su napravili mala drvena vrata između dva dvorišta.
Metalnu kutiju nisu vratili na dno bunara. Očistili su je i stavili u obnovljenu vodenicu zajedno sa fotografijom Ilije i Mustafe. Na zid su okačili kopiju njihovog sporazuma. Ispod njega Luka je predložio da napišu: „Ovaj bunar nema jednog vlasnika.“ Kemal je dodao još jednu rečenicu: „Ali jedna svađa skoro je imala dvije porodice.“
Godinu kasnije ponovo je došlo sušno ljeto. Nekoliko plićih bunara u selu presušilo je. Stari bunar između dvije kuće i dalje je imao vodu. Jednog jutra pred njim se napravio red ljudi s kantama. Marko je otvorio kapiju sa svoje strane, Kemal sa svoje. Niko nije pitao čija je voda. Niko nije tražio novac. Starci su sjedili u hladovini i gledali ljude kako dolaze.
„Znaš šta je najgore?“ rekao je Kemal.
„Šta?“
„Da je bunar cijelo vrijeme radio ono zbog čega su ga naši očevi napravili. Samo smo mi zaboravili.“
Marko je klimnuo.
„Trebalo je da presuši da bismo mi progledali.“
Nekoliko godina kasnije, kada su uređivali stare porodične stvari, Luka je pronašao još jednu fotografiju. Na njoj su Ilija i Mustafa kao mladići stajali do koljena u zemlji dok su kopali bunar. Obojica su bili blatnjavi i nasmijani. Na poleđini je jednom rukom bilo napisano: „Ako pronađemo vodu, pola sela će govoriti da smo ludi.“ Drugim rukopisom neko je dopisao: „Ako ne pronađemo, druga polovina će biti u pravu.“
Marko i Kemal dugo su se smijali kada su je pročitali.
Ta fotografija postala je važnija od svih dokumenata.
Jer je pokazivala kakvi su njihovi očevi bili prije nego što ih je jedna svađa pretvorila u priču koju su djeca pogrešno naslijedila.
Dvadeset godina dvije porodice živjele su nekoliko metara jedna od druge, a bile udaljenije nego ljudi na različitim krajevima zemlje. Nisu zajedno slavili. Nisu jedni drugima odlazili na kafu. Djeca su im odrasla bez prijateljstva koje su mogla imati. Sve zbog uvjerenja da je bunar pripadao jednoj strani i da je druga strana pokušala nešto ukrasti.
Kada je bunar konačno presušio, na njegovom dnu nisu pronašli zlato.
Nisu pronašli novac.
Pronašli su nešto mnogo neprijatnije.
Dokaz da su dvije porodice izgubile dvadeset godina zbog priče koja nije bila istinita.
Vrijeme nisu mogli vratiti.
Ilija i Mustafa nisu mogli ustati iz mezara i groba da objasne svoje greške.
Ali njihova djeca mogla su odlučiti da tu grešku ne ostave vlastitoj djeci.
Zato su na kamenu pored bunara uklesali kratku rečenicu koju je jednog dana predložio Kemal:
„Voda je bila zajednička. Neka takva bude i istina.“
Od tada su se vrata između dva dvorišta rijetko zatvarala.
A stari bunar, zbog kojeg dvije porodice dvadeset godina nisu govorile, ponovo je postao ono zbog čega su ga dvojica prijatelja davno iskopala — mjesto na kojem ljudi dolaze jedni drugima, a ne mjesto koje ih razdvaja.
KRAJ