„Ko ti je rekao da čistiš ovu avliju, mali? Zar nemaš pametnijeg posla nego da svakog jutra skupljaš tuđe smeće?“ upitao je trgovac Ramo, posmatrajući jedanaestogodišnjeg dječaka kako starom metlom čisti kamene stepenice seoske džamije.
Dječak je spustio pogled i nastavio raditi, iako su mu promrzli prsti jedva držali drvenu dršku. Već šest mjeseci dolazio je prije sabaha, čistio lišće, prao stepenice i uređivao avliju, a nikada nije tražio ni jednu marku.
Niko nije znao zašto to radi, sve dok jednog petka imam nije pronašao njegovu malu bilježnicu i pred punom džamijom otkrio tajnu koja je rasplakala i najstarije džematlije.
Dječak se zvao Hamza i živio je s majkom Selmom u trošnoj kući na kraju sela, nedaleko od Travnika. Otac mu je preminuo prije dvije godine nakon teške bolesti, ostavljajući porodicu bez sigurnih prihoda. Selma je povremeno čistila kuće i pomagala komšinicama oko šivanja, ali novca je uvijek nedostajalo. Hamza je često nosio iste cipele po nekoliko sezona, a školske knjige čuvao je pažljivije od bilo čega drugog.
Uprkos siromaštvu, bio je miran i vrijedan dječak. U školi nije pravio probleme, a učiteljica ga je opisivala kao nekoga ko uvijek prvi ponudi pomoć. Nakon nastave pomagao je majci donositi drva i vodu. Uvečer bi sjedio za malim kuhinjskim stolom i pisao nešto u plavu bilježnicu koju nikome nije pokazivao.
Stara seoska džamija nalazila se na brežuljku iznad glavnog puta. Bila je sagrađena prije više od stotinu godina, s kamenim stepenicama i malom avlijom okruženom starim lipama. Posljednjih godina džemat je imao sve manje ljudi koji su mogli redovno održavati prostor oko nje. Stariji mještani nisu imali snage, a mlađi su uglavnom radili u gradu.
Jednog jutra imam Mustafa primijetio je da je avlija neobično čista. Lišće je bilo skupljeno, klupe obrisane, a stepenice pometene. Pomislio je da je neko od komšija odlučio pomoći. Međutim, kada se isto ponovilo narednih dana, počeo se pitati ko dolazi tako rano.
Jednog hladnog jutra stigao je u džamiju ranije nego obično. Našao je Hamzu kako pažljivo skuplja mokro lišće u staru vreću. Dječak je bio toliko zaokupljen poslom da nije primijetio imama. Tek kada je začuo korake, okrenuo se i uplašeno zastao.
Mustafa ga je upitao zašto čisti avliju prije škole. Hamza je tiho odgovorio da voli kada je džamija uredna i da mu nije teško doći ranije. Imam mu je ponudio nešto novca, ali dječak je odmah odbio. Rekao je da ne želi nikakvu naknadu.
Mustafa je pomislio da dječak samo želi učiniti dobro djelo. Pohvalio ga je, ali mu je savjetovao da ne dolazi po velikoj hladnoći i da nikada ne zapostavlja školu. Hamza je obećao da će paziti na sebe. Ipak, nastavio je dolaziti gotovo svakog jutra.
Vremenom su ga počeli primjećivati i drugi mještani. Neki su govorili da je vrijedan, dok su drugi smatrali da samo želi privući pažnju. Ramo, vlasnik male prodavnice pored džamije, često ga je zadirkivao. Govorio je da će dječak jednog dana tražiti platu za sve što je uradio.
Hamza nikada nije odgovarao na takve komentare. Kada bi završio posao, oprao bi ruke na česmi i požurio prema školi. Ponekad bi zakasnio nekoliko minuta, ali se uvijek izvinjavao učiteljici. Nije želio objašnjavati gdje je bio.
Jednog dana majka Selma primijetila je da su mu dlanovi puni sitnih ogrebotina. Upitala ga je šta radi prije škole. Hamza je priznao da čisti džamijsku avliju. Selma ga je zagrlila i rekla da je lijepo pomagati, ali da ne smije ugrožavati zdravlje niti školovanje.
Dječak je obećao da će biti pažljiviji. Majka mu je kupila jeftine radne rukavice, iako je zbog toga morala odgoditi kupovinu novih papuča. Nije znala zašto je sinu toliko važno da svakog jutra ide do džamije. Primjećivala je samo da se nakon povratka čini mirnijim.
Jednog četvrtka ujutro počela je padati jaka kiša. Hamza je ipak otišao do džamije, noseći metlu i malu vreću. Dok je skupljao mokro lišće, okliznuo se na stepenicama i pao. Nije se ozbiljno povrijedio, ali mu je iz džepa ispala plava bilježnica.
Dječak je nije primijetio. Požurio je prema školi, zabrinut da će zakasniti na prvi čas. Bilježnica je ostala ispod drvene klupe, djelimično zaštićena od kiše. Nekoliko sati kasnije pronašao ju je imam Mustafa.
Kada je ugledao dječije ime na koricama, odmah je znao kome pripada. Namjeravao je ostaviti bilježnicu na sigurnom i vratiti je Hamzi. Međutim, iz nje je ispao mali presavijeni papir. Mustafa ga je podigao i ugledao nekoliko riječi ispisanih dječijim rukopisom.
Na papiru je pisalo: „Za babu. Da ne zaboravim šta sam obećao.“
Imam je zastao. Znao je da je Hamzin otac preminuo, ali nije razumio kakve veze bilježnica ima s čišćenjem avlije. Pažljivo je otvorio prvu stranicu, želeći pronaći podatak koji bi mu pomogao da vrati izgubljenu stvar. Tada je ugledao naslov koji ga je duboko potresao.
„Sto dobrih djela za mog babu.“
Ispod naslova nalazila se lista s brojevima i datumima. Prvi zapis glasio je: „Očistio sam stepenice da stariji ljudi ne padnu.“ Drugi je bio: „Pokupio sam staklo pored česme da se neko ne povrijedi.“ Treći je glasio: „Pomogao sam dedi Ismetu da ponese drva.“
Mustafa je polako okretao stranice. Svaki zapis bio je kratak, jednostavan i iskren. Dječak je bilježio male postupke koje je učinio, ali pored njih nije pisao koliko je vremena potrošio niti šta je dobio zauzvrat. Na mnogim stranicama stajala je ista rečenica: „Babo, danas sam opet pokušao biti dobar.“
Imam je osjetio kako mu se oči pune suzama. Na posljednjoj ispisanoj stranici pronašao je duži zapis, nastao nekoliko dana ranije. Hamza je napisao da mu otac mnogo nedostaje i da se plaši kako će zaboraviti njegov glas. Zatim je objasnio zašto je počeo čistiti džamijsku avliju.
Njegov otac Samir nekada je pomagao održavati džamiju. Svakog petka dolazio je ranije, čistio stepenice i donosio vodu starijim ljudima. Hamza je kao mali dječak često išao s njim. Jednom ga je upitao zašto radi besplatno kada kod kuće nemaju mnogo novca.
Samir mu je tada rekao da čovjek ne mora biti bogat da bi nekome olakšao dan. Objasnio mu je da su male stvari ponekad veoma važne, posebno ljudima koji nemaju snage ili mogućnosti da ih sami urade. Hamza je te riječi zapamtio. Nakon očeve smrti odlučio je nastaviti ono što je on započeo.
U bilježnici je pisalo i da dječak želi uraditi sto dobrih djela u znak sjećanja na oca. Nije vjerovao da će time vratiti babu, ali je želio sačuvati njegov primjer. Svaki put kada bi očistio avliju, osjećao je kao da ponovo hoda pored njega. Zato nije tražio novac.
Mustafa je zatvorio bilježnicu i dugo sjedio u tišini. Sjetio se Samira, skromnog čovjeka koji je godinama pomagao oko džamije bez ikakve naknade. Nikada nije tražio pohvalu niti posebno mjesto među džematlijama. Sada je njegov sin nastavljao isti put, iako je porodica živjela veoma teško.
Tog popodneva imam je otišao do Selmine kuće. Pokucao je na vrata i zamolio da razgovara s njom. Kada joj je pokazao bilježnicu, žena je odmah prepoznala sinov rukopis. Nije znala da Hamza zapisuje dobra djela posvećena uspomeni na oca.
Selma je pročitala nekoliko stranica i zaplakala. Sjetila se kako je Samir često govorio da želi odgojiti sina koji će imati dobro srce. Nije očekivala da će dječak tako duboko sačuvati njegove riječi. Zagrlila je bilježnicu kao da u rukama drži dio izgubljenog supruga.
Mustafa je predložio da se priča podijeli s džematom. Želio je da ljudi razumiju zašto dječak dolazi svakog jutra i da prestanu s podrugljivim komentarima. Selma je oklijevala, jer nije željela da Hamza postane predmet sažaljenja. Na kraju je pristala da imam pročita nekoliko zapisa, ali bez otkrivanja najličnijih dijelova.
Kada se Hamza vratio iz škole, majka mu je pokazala bilježnicu. Dječak se uplašio, misleći da je učinio nešto pogrešno. Selma ga je zagrlila i rekla da je ponosna na njega. Zatim mu je objasnila da imam želi govoriti o njegovim dobrim djelima na džumi.
Hamza je odmah rekao da ne želi da ga ljudi hvale. Smatrao je da nije učinio ništa posebno. Mustafa mu je objasnio da priča može podsjetiti druge da pomognu džamiji i ljudima kojima je potrebna podrška. Nakon razgovora dječak je pristao, ali je zamolio da se ne čitaju riječi u kojima govori koliko mu nedostaje otac.
Sljedećeg petka džamija je bila puna. Došli su stariji mještani, mladići iz sela i ljudi koji su se rijetko pojavljivali na zajedničkim okupljanjima. Među njima bio je i Ramo, trgovac koji je često zadirkivao Hamzu. Dječak je sjedio pored majke, ne znajući šta će se dogoditi.
Nakon uobičajenog obraćanja imam Mustafa izvadio je malu plavu bilježnicu. Rekao je da želi podijeliti priču o jednom dječaku koji je mjesecima činio dobro, a da za to nikada nije tražio nagradu. Zatim je objasnio kako je bilježnica pronađena. U džamiji je zavladala tišina.
Mustafa je pročitao naslov: „Sto dobrih djela za mog babu.“ Nekoliko ljudi podiglo je pogled, iznenađeno jednostavnošću tih riječi. Zatim je pročitao nekoliko zapisa o čišćenju stepenica, skupljanju smeća i pomaganju starijim komšijama. Nije spominjao dječakove najintimnije misli.
Kada je objasnio da Hamza sve radi u znak sjećanja na pokojnog oca, mnogi su spustili glave. Neki su poznavali Samira i sjećali se njegovog rada oko džamije. Drugi su tek tada shvatili koliko su pogrešno tumačili dječakovo ponašanje. Ramo je sjedio nepomično, osjećajući dubok stid.
Imam je zatim rekao da Hamzina bilježnica nije važna zato što sadrži veliki broj dobrih djela. Važna je zato što pokazuje kako dijete može sačuvati ljubav prema roditelju kroz svakodnevnu dobrotu. Dodao je da odrasli često čekaju posebne prilike da učine nešto korisno, dok je dječak pronašao način da pomaže svakog jutra. Njegove riječi dirnule su mnoge prisutne.
Na kraju je Mustafa zamolio džemat da razmisli o tome koliko su puta prošli pored prljavih stepenica ne primjećujući da ih neko drugi čisti. Rekao je da se zahvalnost ne pokazuje samo riječima, nego i spremnošću da podijelimo posao. Predložio je da se organizuje raspored održavanja džamije, kako Hamza više ne bi morao sve raditi sam. Nekoliko muškaraca odmah je pristalo.
Nakon džume ljudi su prilazili dječaku. Neki su mu zahvaljivali, dok su drugi govorili da ih je podsjetio na vlastite roditelje. Hamza se osjećao neugodno zbog pažnje, ali mu je bilo drago što više neće sam čistiti avliju. Najviše ga je obradovalo kada je nekoliko njegovih školskih drugova reklo da žele pomagati.
Ramo je posljednji prišao Hamzi. U rukama je držao malu kesu sa slatkišima, ali je zastao prije nego što ju je pružio. Rekao je da mu je žao zbog svih podrugljivih riječi. Priznao je da nije pokušao razumjeti dječaka i da se ponašao nepravedno.
Hamza ga je pogledao i tiho rekao da se ne ljuti. Ramo je tada predložio da svakog petka donosi vreće za smeće i sredstva za čišćenje. Dječak se nasmiješio i odgovorio da bi to bilo mnogo korisnije od slatkiša. Trgovac je klimnuo glavom, a zatim ga nježno potapšao po ramenu.
Narednih sedmica džamijska avlija počela je izgledati drugačije. Mještani su popravljali oštećene stepenice, uređivali staze i čistili prostor oko česme. Djeca su pomagala skupljati lišće, dok su odrasli obavljali teže poslove. Hamza je i dalje dolazio, ali više nije morao raditi sam niti prije škole po velikoj hladnoći.
Jednog dana Mustafa je pozvao Selmu na razgovor. Rekao joj je da je nekoliko džematlija ponudilo pomoć za Hamzino školovanje. Nisu željeli javno prikupljati novac niti porodicu izlagati neprijatnosti. Predložili su da preko džematskog fonda obezbijede školske knjige, odjeću i dio troškova za narednu godinu.
Selma je u početku odbijala, govoreći da postoje porodice kojima je pomoć potrebnija. Imam joj je objasnio da prihvatanje podrške nije sramota i da Hamza ne mora svojim radom zaslužiti osnovne potrebe. Dodao je da džemat želi pomoći porodici iz poštovanja, a ne iz sažaljenja. Nakon dugog razgovora Selma je pristala.
Hamza je nastavio učiti i pomagati majci. Bilježnicu je čuvao u ladici pored očeve fotografije. Kada bi učinio nešto dobro, ponekad bi zapisao datum i nekoliko riječi. Međutim, više nije brojao samo do stotinu.
Jedne večeri majka ga je upitala šta će uraditi kada ispuni svoj cilj. Hamza je razmislio, a zatim rekao da će nastaviti pomagati. Objasnio je da njegov otac nije činio dobra djela zato što je želio dostići neki broj. Radio je to zato što je vjerovao da ljudi trebaju brinuti jedni o drugima.
Selma ga je zagrlila i rekla da bi njegov babo bio ponosan. Hamza je pogledao prema fotografiji na zidu. Još uvijek mu je nedostajao očev glas, ali više nije osjećao da su njihove zajedničke uspomene daleko. Svaki put kada bi pomogao nekome, sjećao se onoga što ga je otac učio.
Godinu dana kasnije u selu je organizovana akcija uređenja starog mezarja i džamijske avlije. Došlo je mnogo više ljudi nego što su organizatori očekivali. Ramo je donio alat, mladići su popravljali ogradu, a žene su pripremile hranu za volontere. Hamza je radio zajedno sa svojim prijateljima, smijući se i razgovarajući.
Imam Mustafa posmatrao je okupljene i sjetio se jutra kada je pronašao malu plavu bilježnicu. Tada nije mogao zamisliti da će nekoliko dječijih rečenica pokrenuti toliku promjenu. Shvatio je da su ponekad upravo najjednostavnije priče one koje najdublje dotaknu ljude. Nije bilo potrebno veliko bogatstvo ni poseban položaj da bi neko ostavio trag.
Kada je Hamza napunio trinaest godina, u bilježnici je već bilo više od dvije stotine zapisa. Neki su govorili o pomoći starijim komšijama, drugi o čišćenju džamije ili dijeljenju školskog pribora. Na posljednjoj stranici napisao je novu rečenicu: „Babo, sada više nisam sam. Cijelo selo pomaže.“
Jednog petka odnio je bilježnicu imamu Mustafi i zamolio ga da je pogleda. Starac je pročitao posljednji zapis i nasmiješio se kroz suze. Rekao je da je Hamza učinio nešto što mnogi odrasli pokušavaju cijelog života. Pokazao je ljudima da se dobrota širi kada je neko prvi spreman započeti.
A tajna koju je imam pronašao u dječakovoj bilježnici bila je duboko dirljiva. Hamza je zapisivao sto dobrih djela koja je želio učiniti u znak sjećanja na pokojnog oca Samira. Čistio je džamijsku avliju jer je njegov otac nekada radio isti posao, a svaki novi zapis bio je način da sačuva uspomenu na čovjeka kojeg je mnogo volio.
Nije tražio novac, pohvale niti posebnu pažnju. Želio je samo nastaviti očev primjer i pokazati da se ljubav može sačuvati kroz dobra djela. Dok su neki mještani mislili da dječak uzalud troši vrijeme, on je svakog jutra pokušavao ispuniti obećanje koje je dao samome sebi.
Godinama kasnije, kada je Hamza odrastao i otišao na školovanje, džamijska avlija ostala je uredna. Mještani su nastavili zajednički održavati prostor, a mlađa djeca učila su pomagati starijima. Na maloj drvenoj polici u džamijskoj biblioteci čuvala se kopija prve stranice njegove bilježnice, uz dopuštenje porodice.
Na njoj su stajale samo jednostavne riječi: „Sto dobrih djela za mog babu.“
I svaki put kada bi neko pročitao taj naslov, sjetio bi se siromašnog dječaka koji je prije zore čistio kamene stepenice. Njegova priča podsjećala je ljude da se ljubav prema onima koji više nisu s nama ne čuva samo u uspomenama i suzama. Čuva se i u načinu na koji živimo, pomažemo drugima i nastavljamo dobro koje su nas naučili.
Kraj.