U malom bosanskom selu podno Vlašića živio je osamdesetogodišnji Osman Mehić, udovac koji je gotovo petnaest godina provodio sam u staroj kući s niskim krovom i prozorom okrenutim prema glavnoj cesti. Njegov jedini sin Jasmin otišao je u Njemačku još kao mladić i tamo ostao.
U početku je dolazio nekoliko puta godišnje, zatim jednom godišnje, a posljednjih godina sve rjeđe. Osman mu to nikada nije predbacivao. Govorio je susjedima da dijete mora ići tamo gdje može napraviti bolji život. Ipak, svake zime kada bi snijeg prekrio selo, Osman bi gotovo svakog jutra obukao stari kaput, stavio vunenu kapu, uzeo štap i krenuo kroz duboki snijeg do glavne ceste.
Tamo bi stajao po pola sata, ponekad i duže, gledajući svaki automobil koji se pojavi iza zavoja. Ako bi netko stao, Osman bi se uspravio. Ako bi automobil samo prošao, spustio bi pogled i polako se vratio kući. Kad bi ga susjed Mehmed pitao što radi tamo po takvoj hladnoći, odgovorio bi: „Jasmin je rekao da bi mogao doći ove zime.“ Mehmed bi ga upozorio da je sin rekao „mogao“, a ne „dolazi“. Osman bi se nasmijao. „Znam. Ali ako dođe, neću da stoji sam na cesti dok ja spavam kraj peći.“
Jasmin je stvarno prije nekoliko tjedana spomenuo da možda dolazi za nekoliko dana odmora. Nije obećao. Imao je posao u Stuttgartu, dvoje djece i mnogo obaveza. Osman je ipak tu jednu rečenicu pretvorio u razlog da svakog jutra čisti stazu od kuće do ceste. Popravio je stara vrata, zamolio susjedu da mu napravi kolače koje Jasmin voli i iz ormara izvadio deku iz vremena kada je sin još spavao u svojoj staroj sobi.
Nije rekao nikome koliko se raduje. Samo je čekao. Snijeg je padao sve jače, a cesta se ponekad čistila tek kasno poslijepodne. Osman je svejedno išao. Prvih dana vraćao se bez problema. Kasnije je počeo zastajati putem. Noge su mu bile slabe, a disanje teško. Mehmed ga je jednom sreo na pola puta i rekao: „Nemoj više sam. Kad Jasmin krene, nazvat će.“ Osman je odmahnuo rukom.
„Mobitel mi pola vremena nema signala.“ „Pa doći ćemo mi po njega.“ „Nije isto.“ Mehmed nije pitao što to znači. Znao je. Osman je želio da sin, kada se nakon toliko vremena pojavi iza zavoja, prvo ugleda oca.
Jednoga dana Jasmin je nazvao i rekao da ipak ne zna hoće li uspjeti krenuti. U firmi se pojavio problem i možda će morati ostati još nekoliko dana. Osman je odgovorio mirno. „Nema veze, sine. Doći ćeš kad možeš.“ Jasmin je pitao ima li otac dovoljno drva i hrane. Osman je rekao da ima svega.
Nakon razgovora otišao je do prozora i dugo gledao snijeg. Susjeda Fata, koja mu je donosila kruh, vidjela ga je kasnije kako opet oblači kaput. „Pa rekao ti je da možda neće doći.“ Osman je otvorio vrata. „Rekao je možda.“ Fata je odmahnula glavom. „Ti ćeš se smrznuti zbog tog možda.“ Osman se samo nasmiješio. „Kad čovjek čeka dijete, i možda je nešto.“
Te večeri vrijeme se naglo pogoršalo. Počeo je puhati jak vjetar, a snijeg je gotovo potpuno izbrisao put. Osman je oko četiri popodne ponovno krenuo prema cesti. Nitko nije znao da je izašao. Mehmed je bio u štali, Fata kod kćeri, a ostatak sela već se zatvarao u kuće.
Osman je hodao polako, oslanjajući se na štap. Na nekoliko mjesta snijeg mu je bio iznad koljena. Kada je stigao do ceste, bilo je gotovo mračno. Nije bilo automobila. Stao je kraj stare autobusne stanice, zaklonjen od vjetra koliko je mogao, i čekao.
U međuvremenu Jasmin je u Njemačkoj donio odluku u zadnji trenutak. Završio je posao ranije nego što je očekivao i rekao supruzi da kreće sam. Nije ocu javio. Htio ga je iznenaditi. Vozio je noću kroz Austriju i Hrvatsku, a kada je prešao u Bosnu, snijeg je usporio put. Telefon mu je nekoliko puta izgubio signal. Bio je uvjeren da će u selo stići do kasno u noć.
Osman nije znao ništa od toga.
Oko šest navečer vjetar je postao još jači. Starac je krenuo natrag prema kući. Snijeg je već prekrio dio njegovih starih tragova. Na pola puta osjetio je slabost u nogama. Zastao je kraj ograde jednog napuštenog imanja, pokušavajući doći do daha. Onda je nastavio još nekoliko desetaka metara. Tu se tragovi više nisu držali ravno. Jedan je skretao prema šumi, drugi opet prema putu. Osman je očito izgubio osjećaj smjera u mećavi.
Kada se Fata vratila kući oko osam, primijetila je da u Osmanovoj kući nema svjetla. Pokucala je. Nitko nije odgovorio. Vrata su bila otključana. Peć je još bila topla, a na stolu je stajala nedovršena šalica čaja. Njegov kaput nije bio na vješalici.
Odmah je pozvala Mehmeda.
„Otišao je opet na cestu.“
Mehmed je samo opsovao i počeo zvati susjede.
U roku od pola sata nekoliko muškaraca izašlo je s baterijama i lopatama. Snijeg je padao toliko gusto da se jedva vidjelo nekoliko metara naprijed. Pronašli su Osmanove tragove koji su vodili prema cesti, ali tragovi natrag bili su mnogo slabiji. Na jednom mjestu gotovo potpuno su nestali.
„Moramo ga naći večeras“, rekao je Mehmed. „Neće izdržati do jutra.“
Tražili su satima.
Nisu pronašli ništa.
Oko ponoći morali su se vratiti jer je vjetar postao preopasan. Dogovorili su se da čim svane ponovno kreću.
Jasmin je u selo stigao nešto poslije dva ujutro.
Kada je skrenuo prema očevoj kući, očekivao je mrak i tišinu. Umjesto toga ugledao je nekoliko ljudi pred kućom.
Odmah je znao da nešto nije u redu.
Izašao je iz automobila.
„Što je bilo?“
Nitko mu nije odgovorio odmah.
Mehmed je prišao.
„Babo ti je otišao prema cesti.“
„Zašto?“
Mehmed ga je pogledao kao da pitanje nema smisla.
„Čekao te.“
Jasmin je problijedio.
„Gdje je?“
„Nismo ga našli.“
Te tri riječi potpuno su ga slomile.
Jasmin nije htio čekati jutro. Uzeo je bateriju i krenuo prema snijegu, ali Mehmed ga je zaustavio. „Nećeš ništa vidjeti. Sam ćeš se izgubiti.“ Jasmin je vikao da mora tražiti. Na kraju su dvojica muškaraca pošla s njim. Do četiri ujutro prošli su isti put nekoliko puta. Snijeg je gotovo sve izbrisao.
Kada je svanulo, pola sela izašlo je van.
Tada su ponovno pronašli tragove.
Vodili su od ceste prema kući, a zatim su na jednom mjestu skretali prema maloj šumi. Netko je primijetio trag štapa na snijegu. Slijedili su ga.
Nakon nekoliko stotina metara pronašli su Osmanovu kapu.
Jasmin ju je podigao.
„Babo!“
Nije bilo odgovora.
Nastavili su.
Iza nekoliko stabala, u maloj udolini gdje je vjetar nanosio manje snijega, ugledali su tamnu mrlju.
Osman je sjedio naslonjen na stablo, djelomično prekriven snijegom.
Jasmin je potrčao.
„Babo!“
Starac je bio živ.
Jedva.
Oči su mu se otvorile kada je čuo glas.
„Jasmine?“
Sin je kleknuo pred njega.
„Tu sam.“
Osman se pokušao nasmijati.
„Došao si.“
„Došao sam, babo.“
„Znao sam.“
Jasmin je počeo plakati.
Susjedi su ga brzo zamotali u deke i prenijeli do traktora. Odvezli su ga u bolnicu. Liječnici su rekli da je imao ozbiljnu pothlađenost i iscrpljenost, ali da je nevjerojatno preživio cijelu noć.
Jasmin je proveo sljedeća tri dana uz njegov krevet.
Osman se polako oporavljao.
Jednog poslijepodneva sin ga je pitao:
„Zašto si išao? Rekao sam ti da možda ne dolazim.“
Osman je gledao prema prozoru.
„Znam.“
„Pa zašto?“
„Jer sam mislio, ako ipak dođeš…“
Glas mu je oslabio.
„…da te ne dočeka prazna cesta.“
Jasmin je spustio glavu.
„A mene je umalo dočekala prazna kuća.“
Osman ga je pogledao.
„Nisam mislio da će ovako.“
„Nikad ne misliš.“
Nakon izlaska iz bolnice Jasmin nije odmah otišao natrag u Njemačku. Ostao je nekoliko tjedana. Popravio je kuću, uredio grijanje i organizirao da netko svaki dan provjeri oca. Najvažnije je bilo što je promijenio nešto u sebi. Prije je dolaske planirao tek kada bi sve drugo bilo završeno. Od tada je nekoliko puta godišnje unaprijed određivao datum i nije ga mijenjao zbog manjih poslovnih problema.
Osman više nikada nije išao sam kroz snijeg do ceste. Ali kada bi znao da sin dolazi, sjeo bi uz prozor i čekao.
Jednog ljeta Jasmin ga je pitao:
„Babo, zašto nisi ljut na mene?“
„Zašto bih bio?“
„Jer sam rijetko dolazio.“
Osman je dugo šutio.
„Bio sam ponekad tužan. To nije isto.“
„Zašto mi nisi rekao?“
„Što bi napravio? Došao iz krivnje?“
Jasmin nije odgovorio.
Osman je dodao:
„Ja sam htio da dođeš jer želiš.“
Ta rečenica ostala je s njim.
Osman je živio još četiri godine. Umro je u proljeće, mirno, u svojoj kući. Jasmin je ovaj put bio ondje. Na dan dženaze snijega nije bilo, ali cesta kojom je starac godinama hodao bila je jasno vidljiva.
Nakon svega Jasmin je sačuvao očev štap i kapu koju su pronašli u snijegu. Jednom je njegov sin u Njemačkoj pitao zašto drži tako staru kapu.
Jasmin mu je ispričao cijelu priču.
Dječak je pitao:
„Dedo je stvarno svako jutro hodao do ceste samo da vidi dolaziš li?“
„Da.“
„I kad nisi rekao da dolaziš?“
„Da.“
„Zašto?“
Jasmin je pogledao prema fotografiji oca.
„Zato što ljudi koji čekaju djecu ne čekaju samo dogovor. Čekaju mogućnost.“
Godinama je mislio da je dovoljno zvati, slati novac i obećavati da će doći kad posao dopusti. Tek one noći, dok je držao očevu kapu pronađenu u dubokom snijegu, shvatio je koliko riječi „možda“ i „uskoro“ mogu biti teške nekome tko ih pretvori u svakodnevno čekanje.
Osman nije otišao na cestu zato što je bio lud, zaboravan ili tvrdoglav.
Otišao je zato što je želio biti prvi čovjek kojeg će sin vidjeti kada se vrati.
A kada su ujutro pronašli njegove tragove kako nestaju prema šumi, cijelo selo shvatilo je nešto što Jasmin više nikada nije zaboravio: ponekad roditelji ne kažu koliko nas čekaju jer ne žele da se vratimo iz sažaljenja. Samo izađu na cestu, pogledaju prema zavoju i nadaju se da će se jednog dana automobil ipak pojaviti.
Te zime automobil je došao.
Samo nekoliko sati prekasno da bi otac stajao kraj ceste.
Ali dovoljno rano da ga sin još jednom pronađe živog i kaže mu ono što je trebao reći mnogo ranije:
„Došao sam, babo.“
KRAJ