Godinama su se ljudi u selu smijali sedamdesetogodišnjoj udovici Hanifi Mešanović zato što je svako jutro, prije nego što bi nahranila kokoši i otvorila kapiju, odlazila do starog kamenog bunara na kraju svog dvorišta, skidala drveni poklopac, spuštala praznu kantu nekoliko metara i pažljivo osluškivala.
Bunar više od dvadeset godina niko nije koristio za vodu. Kuće su odavno bile priključene na vodovod, a Hanifin sin Edin, koji je živio u Tuzli, nekoliko puta joj je predlagao da ga potpuno zatvore betonskom pločom jer je smatrao da samo zauzima mjesto i predstavlja opasnost.
Hanifa nije pristajala. Dozvolila je da se oko njega napravi čvrsta metalna ograda i da poklopac dobije novu bravu, ali bunar nije htjela zatrpati. „Dok sam ja živa, neka ostane“, govorila je. Upravo zbog toga komšije su počele praviti šale. Jedni su tvrdili da u njemu čuva novac pokojnog muža Sulejmana, drugi da očekuje da će jednog dana pronaći zlato, a najmlađi su pričali da „nana Hanifa razgovara s bunarom“
. Istina je bila mnogo običnija: Hanifa je u bunar povremeno spuštala praznu metalnu kantu kako bi provjerila je li se na dnu nakupilo granje, smeće ili uginula životinja, jer se nalazio blizu njenog vrta i nije željela da zapušten otvor postane smetlište. Posebno nakon jakog vjetra provjeravala bi poklopac i prostor oko njega. Nije u tome vidjela ništa čudno.
Ali jednog novembarskog jutra, nakon noći pune kiše i vjetra, komšija Mirsad ugledao ju je kako stoji pored bunara i dobacio preko ograde: „Hanifa, je li ti se Sulejman konačno javio odozdo?“ Dvojica muškaraca kraj njegove garaže prasnula su u smijeh. Hanifa je već htjela zatvoriti poklopac kada je iz dubine začula nešto zbog čega joj se ruka ukočila.
Bio je to tih, promukao glas. Prvo nije razumjela riječi. Sagnula se, ali nije prilazila otvoru više nego što je bilo sigurno. Zatim se glas ponovo začuo, ovoga puta jasnije: „Ima li koga gore?“ Hanifa je podigla glavu prema Mirsadu i viknula samo jednu rečenicu: „Prestani se smijati i zovi pomoć.“
Mirsad je u prvi mah mislio da se Hanifa naljutila zbog njegove šale, ali kada je prišao ogradi i sam čuo glas, lice mu se potpuno promijenilo. Hanifa mu nije dozvolila da preskače zaštitnu ogradu niti da se naginje nad bunar. Otključala je kapiju, a zatim pozvala hitne službe i jasno rekla da se u starom bunaru nalazi čovjek.
Niko nije znao kako je dospio unutra ni koliko dugo je tamo. Dok su čekali, Hanifa je glasno govorila prema otvoru, ne pokušavajući sama spuštati uže ili silaziti. Čovjek iz dubine odgovarao je nepovezano. Rekao je da ga boli noga, da je mokar i da ne zna koliko je sati. Kada ga je Hanifa pitala kako se zove, nakon duge pauze rekao je: „Ramo.“
To ime joj nije odmah pomoglo. U selu su postojala najmanje trojica muškaraca koje su zvali Ramo, ali glas nije prepoznala. Za desetak minuta pred njenom kućom okupilo se dvadesetak ljudi. Hanifa ih je tjerala dalje od bunara jer je zemlja oko njega bila natopljena. Ubrzo su stigli vatrogasci, policija i ekipa hitne pomoći.
Tek tada je počelo pažljivo izvlačenje. Bunar je bio dubok, ali na njegovom dnu nije bilo mnogo vode; nakon godina nekorištenja nivo je bio nizak, a preko dna su se nakupili mulj, lišće i sitno kamenje. Čovjek je ležao naslonjen uz zid, djelimično zaštićen starim granama koje su pale unutra.
Vatrogasac koji je spušten sa sigurnosnom opremom prvo ga je osigurao, provjerio stanje koliko je mogao i tek onda je počelo podizanje. Kada su ga izvukli, ljudi okupljeni uz cestu prepoznali su sedamdesetčetverogodišnjeg Ramiza „Ramu“ Čolića iz susjednog zaseoka, udaljenog gotovo dva kilometra.
Bio je blatnjav, promrzao i zbunjen, ali živ. Hitna pomoć ga je odmah odvezla u bolnicu. Tek nakon odlaska vozila neko je postavio pitanje koje je svima bilo na umu: kako je čovjek mogao pasti u Hanifin zaključani bunar kada je poklopac tog jutra bio zatvoren?
Odgovor se nije pojavio istog dana i upravo je zato selo do večeri proizvelo deset različitih priča. Neko je tvrdio da je Ramo pokušavao nešto ukrasti iz Hanifinog dvorišta, drugi da je u bunar ušao tražeći sakriveni predmet, a treći su počeli pričati da je poklopac neko namjerno zatvorio iznad njega. Policija nije prihvatila nijednu verziju bez provjere.
Hanifa je pokazala da je vanjska ograda oko bunara bila zaključana, ali jedan njen dio uz staru šljivu bio je prethodne noći oboren jakim vjetrom. Sam drveni poklopac bunara imao je jednostavan metalni zasun koji se mogao zatvoriti kada padne nazad na okvir; nije bio zaključan lokotom. Tragovi u blatu pokazivali su da je neko prišao sa strane oštećene ograde.
Nekoliko metara dalje pronađen je Ramin štap. Njegova kćerka Aida stigla je iz Živinica istog popodneva i objasnila ono što niko u Hanifinom selu nije znao. Ramo je posljednjih mjeseci imao sve više problema s orijentacijom. Porodica je već razgovarala s ljekarom i čekala dodatne procjene jer je nekoliko puta krenuo poznatim putem pa zaboravio gdje je pošao.
Još je živio u svojoj kući, ali kćerka i zet obilazili su ga svakodnevno. Te noći Aida je mislila da spava. Ujutro ga nije pronašla u kući i odmah je počela potragu, prvo prema autobuskoj stanici i kući njegovog brata, jer je ranije odlazio tim pravcima. Policiji je nestanak prijavljen nešto prije nego što je Hanifa čula glas.
Najvjerovatnije je Ramo tokom noći, zbunjen i po jakoj kiši, došao do Hanifinog dvorišta starom pješačkom stazom koju je poznavao iz mladosti. Prošao je kroz oboreni dio ograde, prišao bunaru i podigao poklopac, možda očekujući nešto sasvim drugo.
Na mokrom kamenu izgubio je ravnotežu i pao. Poklopac se zatim vratio na okvir. Niko nije mogao sa sigurnošću reći šta je Ramo mislio da radi, a kada su ga kasnije pitali, ni on se nije sjećao pada.
Ramo je u bolnici ostao nekoliko dana. Imao je povredu noge, brojne ogrebotine i posljedice pothlađivanja, ali nije zadobio tešku povredu glave niti unutrašnja oštećenja kojih su se ljekari u početku bojali. Njegova porodica nije događaj pokušala pretvoriti u čudesno spašavanje.
Za njih je to bilo upozorenje da se njegova svakodnevica mora promijeniti. Nakon razgovora s ljekarima organizovali su da više ne ostaje sam tokom noći, a kasnije je dio vremena provodio kod kćerke. Hanifa ga je posjetila kada se vratio iz bolnice. Ponijela je kafu i domaće kifle, ali nije znala šta da mu kaže o bunaru. Ramo ju je preduhitrio.
„Kažu da sam ti upao u dvorište bez pitanja.“ Hanifa se nasmijala. „U dvorište bih ti oprostila. Morao si baš izabrati bunar?“ Ramo se također nasmijao, a onda ozbiljno rekao da se ne sjeća gotovo ničega. Sjećao se hladnoće, tame i trenutaka kada je pokušavao vikati, ali nije znao koliko je dugo bio unutra. Najjasnije se sjećao zvuka metalne kante koja je udarila o zid kada ju je Hanifa tog jutra spustila.
Taj zvuk ga je, rekao je, natjerao da shvati da je neko iznad njega. Zato je skupio snagu i povikao. Hanifa je tada prvi put shvatila koliko je malo nedostajalo da tog jutra preskoči svoju naviku. Kiša je još padala, leđa su je boljela i već je razmišljala da bunar provjeri kasnije.
Da je to uradila, potraga bi se nastavila na sasvim drugim mjestima. Ipak, kada su ljudi počeli govoriti da je „predosjećala“ da se neko nalazi unutra, odmah ih je zaustavila. Nije imala nikakav predosjećaj. Radila je ono što je radila godinama. Upravo je običnost te navike bila ono što je Rami tog jutra pomoglo.
Nakon nesreće Edin je insistirao da se bunar učini sigurnijim. Ovoga puta Hanifa se nije protivila. Stručan majstor pregledao je kameni obod, postavljen je novi težak poklopac koji se mogao zaključati, popravljena je metalna ograda i uklonjena šljiva čije su grane godinama pritiskale jednu njenu stranu. Hanifa je zadržala bunar, ali više nije sama otvarala poklopac da ga provjerava.
Dogovorila je da se stanje pregleda povremeno i sigurno, bez nepotrebnog približavanja otvoru. „Eto“, rekao joj je Mirsad dok su majstori završavali posao, „na kraju si dokazala da bunar treba čuvati.“ Hanifa ga je pogledala i odgovorila: „Ne. Dokazala sam da ga treba dobro zaključati.“ Mirsad se nasmijao, ali je shvatio šta želi reći.
Činjenica da je Ramo preživio nije značila da je stari bunar bio koristan kao otvorena rupa u dvorištu. Upravo suprotno. Da je ograda bila čvršća i poklopac sigurniji, čovjek vjerovatno nikada ne bi pao. Hanifa nije željela od nesreće praviti opravdanje za svoju tvrdoglavost.
Priznala je sinu da je ranije trebala bolje osigurati cijelo mjesto, a Edin je priznao da je godinama ismijavao njenu naviku provjeravanja umjesto da s njom jednostavno riješi problem kako treba. Bunar je ostao dio dvorišta, ali sada kao zatvoren stari objekat, ne kao nešto oko čega treba stvarati legendu.
Najzanimljivije je bilo kako se promijenila priča među komšijama. Prije događaja bunar je bio razlog za šalu. Poslije su odjednom svi tvrdili da su oduvijek znali da „stare stvari ne treba dirati“. Jedan čovjek je čak počeo pričati da je Hanifin pokojni muž namjerno ostavio bunar jer je znao da će jednog dana spasiti nečiji život.
Kada je Hanifa to čula, naljutila se više nego kada su joj se smijali. „Sulejman je umro prije devet godina. Nije planirao da Ramo padne u bunar“, rekla je pred prodavnicom. „Nemojte od tuđe nesreće praviti bajku.“
Ramo se nakon oporavka nekoliko puta pojavio u selu s kćerkom. Hodao je sporije i koristio novi štap. Kada je prvi put prošao pored Hanifine kuće, zastao je pred kapijom, pogledao prema metalnoj ogradi i rekao: „Neću više tamo.“
Hanifa mu je odgovorila: „Od svih odluka koje si donio u posljednje vrijeme, ta ti je najbolja.“ Ljudi oko njih su se nasmijali, uključujući i Ramu. Nakon toga su sjeli pred kućom i pili kafu, a bunar iza njih nije izgledao ni tajanstveno ni posebno. Bio je samo krug starog kamena pod novim sigurnim poklopcem.
Sljedećeg novembra ponovo je došla jaka kiša. Mirsad je prolazio cestom kada je ugledao Hanifu kako stoji nekoliko metara od bunara i gleda prema ogradi. Zastao je i, po staroj navici, gotovo izgovorio neku šalu, ali se predomislio. Umjesto toga pitao je: „Je li sve dobro?“ Hanifa je provjerila da je poklopac zatvoren i odgovorila da jeste.
Tada se iz pravca ceste začuo glas: „Hanifa!“ Mirsad se toliko brzo okrenuo prema bunaru da je ona prasnula u smijeh. Na kapiji je stajao Ramo s kćerkom Aidom, noseći kesu mandarina. „Ne boj se“, viknuo je Mirsadu. „Ovaj put sam gore.“ Smijali su se svi zajedno, ali Hanifa je kasnije dugo razmišljala o tome koliko se jedan isti glas može drugačije čuti kada znaš odakle dolazi.
Prvi put, iz hladne dubine, bio je tih i jedva živ. Sada je dolazio s ceste, uz smijeh i škripanje kapije. Ljudi su godinama vjerovali da je najveća tajna Hanifinog bunara razlog zbog kojeg ga nije zatrpala.
Nakon svega pokazalo se da tajna nije bila ni u vodi, ni u starim pričama, ni u nečemu sakrivenom na dnu. Jednog kišnog jutra tamo se jednostavno našao čovjek kojem je trebala pomoć, a žena kojoj su se smijali zastala je dovoljno dugo da ga čuje.
Od tada, kada bi neko u selu spomenuo „glas iz Hanifinog bunara“, ona bi odmah ispravila: „Nije bunar progovorio. Ramo je vikao, a mi smo konačno slušali.“ I možda je upravo zbog toga cijela priča ostala u selu mnogo duže od svih izmišljenih legendi, jer je ono što se zaista dogodilo bilo dovoljno neobično bez ijednog čuda.
KRAJ