Četrdeset godina niko u selu nije čuo ništa osim tupog odjeka kada bi kamen pao u stari bunar iza kuće osamdesetjednogodišnje Zumre Hadžić, pa je upravo zato nekoliko ljudi pomislilo da im se pričinjava kada je iz njegove dubine, odmah nakon što je starica izgovorila ime „Nedim“, stigao jasan odgovor.
Sve je počelo jednog toplog septembarskog poslijepodneva u selu iznad Jablanice, kada su Zumrin sin Samir i dvojica komšija odlučili očistiti zarasli dio dvorišta. Bunar je bio zatvoren teškim metalnim poklopcem i ograđen, odavno van upotrebe, jer je još početkom osamdesetih presušio nakon radova na seoskom vodovodu.
Zumra ga nikada nije zatrpala, ali ga nije ni otvarala bez potrebe. Tog dana majstor je trebao pregledati kameni obod jer se jedna strana počela osipati. Dok su muškarci uklanjali kupinu, Zumra je sjedila u hladu kruške i posmatrala.
Komšija Fadil našalio se da će možda konačno otkriti šta se nalazi na dnu „nijemog bunara“. Zumra je tada prvi put nakon mnogo godina prišla ogradi i tiho rekla: „Da je Nedim ovdje, on bi znao gdje je napuklo.“ Istog trenutka iz dubine se začulo nešto nalik udarcu, zatim šuštanje, a onda muški glas:
„Ko zove Nedima?“ Samir je ispustio alat iz ruke. Fadil je problijedio. Zumra se uhvatila za ogradu, ali nije vrisnula. Samo je ponovila ime, sada mnogo glasnije: „Nedime?“ Iz bunara je ponovo došlo: „Čujem vas!“ U nekoliko sekundi šala je nestala s lica svih prisutnih, a četrdeset godina seoskih priča o bunaru vratilo se odjednom.
Zumra je ime Nedim posljednji put pred komšijama izgovorila prije više od tri decenije. Nedim Hadžić bio je mlađi brat njenog pokojnog muža Hamze. Kao mladić radio je s građevinskim ekipama koje su popravljale potporne zidove, kanale i seoske puteve.
Početkom osamdesetih otišao je iz sela nakon porodične svađe. Nije nestao bez traga niti je proglašen mrtvim; jednostavno se preselio prvo u Mostar, zatim u Hrvatsku, zasnovao porodicu i godinama održavao vrlo malo kontakta s rodbinom. Hamza i Nedim posvađali su se zbog zemlje koju su naslijedili od oca.
Spor nikada nije prerastao u sudsku bitku, ali je ponos učinio svoje. Braća su prestala razgovarati. Zumra je nekoliko puta pokušala pomiriti ih, a onda odustala. Hamza je umro prije jedanaest godina, a Nedim nije došao na sahranu jer je vijest dobio prekasno.
Od tada je Zumra samo jednom čula da živi negdje kod Rijeke. Zato je Samiru bilo potpuno neshvatljivo kako se iz bunara mogao začuti glas koji odgovara na njegovo ime.
Ipak, nije dozvolio nikome da se naginje preko otvora. Pozvao je nadležne službe i objasnio da se iz zatvorenog starog bunara čuje osoba ili glas čijeg porijekla ne mogu utvrditi. Majstor koji je već bio na putu također je obaviješten da ne prilazi konstrukciji dok se ne provjeri sigurnost.
Dok su čekali, glas se povremeno ponavljao. Čudno je bilo što nije uvijek dolazio jednako jasno. Kada bi Samir govorio direktno iznad poklopca, odgovor je zvučao prigušeno.
Kada bi Zumra stajala nekoliko metara dalje, bliže starom kamenom zidu iza bunara, glas bi se ponekad čuo mnogo jasnije. „Ko si?“ viknuo je Fadil. Nakon nekoliko trenutaka odgovor je stigao: „Nedim!“ To je bilo dovoljno da se priča proširi. Za manje od pola sata pred kućom se okupilo desetak ljudi.
Neko je već govorio da se „vratio Zumrin djever“, iako niko nije znao ni gdje je čovjek niti da li je glas uopće njegov. Zumra je bila jedina koja nije prihvatala takvu priču.
„Nedim bi sada imao sedamdeset i sedam godina“, rekla je. „Ovo nije njegov glas.“ Samir ju je iznenađeno pogledao. „Kako znaš?“ „Zato što sam ga slušala dvadeset godina. Starost promijeni glas, ali ne baš u tuđeg čovjeka.“ Upravo je ta rečenica zaustavila najluđe pretpostavke.
Kada su stigli vatrogasci i policija, prvo su osigurali prostor. Pregled bunara pokazao je nešto neočekivano: na dnu nije bilo čovjeka. Kamera spuštena sa sigurnom opremom pokazala je kamenje, talog, nekoliko starih grana i vrlo malo vode.
Nije bilo ni prolaza dovoljno velikog da bi neko mogao stajati unutra. Ipak, dok je kamera bila spuštena, jedan od vatrogasaca jasno je čuo glas. Sada je već bilo očigledno da zvuk ne nastaje na samom dnu, nego negdje u konstrukciji ili okolnom terenu.
Majstor koji je stigao nešto kasnije primijetio je usku pukotinu u kamenom zidu nekoliko metara iza bunara. Kada je prislonio uho blizu nje, začuo je razgovor. Ne iz bunara, nego s druge strane brda. Niko još nije razumio kako.
Sljedećeg jutra pregled terena nastavljen je bez rušenja zidova i bez ulaska u opasne prostore. Stariji mještanin Avdo sjetio se da je prije mnogo decenija iza dvije kuće postojao plitki kameni kanal kojim je odvođena kišnica s padine.
Kanal nije vodio kroz bunar, ali je prolazio u njegovoj blizini. Kasnije je dio zatrpan prilikom proširenja puta, a drugi dio ostao između kamenih zidova. To nije bio tunel kojim se moglo hodati, nego uska drenažna struktura.
Na drugoj strani padine, skoro stotinu metara dalje, nalazio se napušteni voćnjak kroz koji je tih dana prolazila mala geodetska ekipa zbog mjerenja granica parcele pred prodaju. Jedan od radnika zvao se Nedim Kovačević.
Kada su ga pronašli, cijela priča je konačno dobila oblik koji niko nije očekivao. Nedim Kovačević imao je tridesetdevet godina i prethodnog dana radio je s kolegom u voćnjaku. U jednom trenutku kolega ga je nekoliko puta dozivao imenom dok je stajao uz staru kamenu udubinu na rubu parcele.
Nedim je zatim kroz otvor začuo udaljen ženski glas kako izgovara njegovo ime. Mislio je da ga kolega zadirkuje, pa je odgovorio: „Ko zove Nedima?“ Zbog neobične konfiguracije uskog kamenog kanala, pukotina i šupljina u zidu, zvuk se prenosio prema prostoru uz Zumrin bunar, gdje ga je kameni otvor dodatno pojačavao i mijenjao.
Nije bunar „govorio“, niti je glas dolazio s njegovog dna. Ljudi su samo stajali na mjestu gdje je zvuk zvučao kao da izlazi iz dubine. Kada je Zumra izgovorila ime svog djevera, gotovo istovremeno je kolega na drugoj strani padine dozivao svog Nedima. Podudarnost je bila toliko nevjerovatna da je svima izgledala kao odgovor na njene riječi.
Ali priča nije završila tim objašnjenjem. Za Zumru je slučajnost otvorila nešto što je mnogo duže bilo zatvoreno od bunara. Kada je te večeri ostala sama sa sinom, pitala ga je ima li ikakav kontakt Nedima Hadžića, pravog Nedima čije je ime izgovorila. Samir je priznao da ga ima.
Prije dvije godine preko rođaka je dobio broj njegovog sina Marina, ali majci nije rekao jer je vjerovao da nema smisla otvarati staru porodičnu svađu. Zumra se naljutila. „Čija je svađa?“ pitala ga je.
„Tvoja ili njihova?“ Samir nije imao odgovor. Sutradan su nazvali Marina. Nedim Hadžić bio je živ. Živio je u okolini Rijeke, bio je udovac i posljednjih godina rijetko putovao zbog problema s koljenima. Kada mu je sin rekao ko zove, dugo je šutio. Onda je pristao razgovarati sa Zumrom.
Prvi razgovor nije bio dramatičan. Niko nije plakao u telefon niti izgovarao velike rečenice. Zumra ga je pitala kako je. Nedim je pitao za Samira i unuke. Tek nakon nekoliko minuta spomenuli su Hamzu.
Nedim je rekao da ga najviše boli što nije stigao na bratovu sahranu. Vijest je do njega došla preko čovjeka koji je broj pronašao tek nekoliko dana kasnije. „Mislio sam da bi me svi tamo gledali kao stranca“, rekao je. Zumra mu je odgovorila:
„Možda bi. Ali Hamza ne bi mogao ništa reći, a ti si trebao doći zbog sebe.“ Nedim nije pokušao opravdavati četrdeset godina šutnje. Rekao je samo da su dvojica tvrdoglavih muškaraca od jednog spora oko komada zemlje napravila pola života. Zumra je priznala da je i ona kasnije prestala pokušavati. Nisu riješili prošlost jednim pozivom, ali su dogovorili da ponovo razgovaraju.
Selo je, naravno, izabralo ljepšu verziju. Već nakon nekoliko dana pričalo se da je Zumra izgovorila ime čovjeka kojeg nije vidjela četrdeset godina i da joj je bunar odgovorio njegovim glasom. Neki nisu željeli čuti objašnjenje o drugom Nedimu, geodetskoj ekipi i neobičnom prenošenju zvuka.
„Možeš ti pričati šta hoćeš“, rekao joj je Fadil, „ali baš da se čovjek zove Nedim?“ Zumra se nasmijala. „Da se zvao Fadil, ti bi sad govorio da je bunar zvao tebe.“ Nije negirala da je podudarnost neobična.
Samo nije željela od nje praviti dokaz nečega što niko nije mogao dokazati. Majstor je kasnije objasnio da su stari kameni kanal i pukotine vjerovatno godinama prenosili različite zvukove, ali ih niko nije primjećivao jer nije bilo razloga da stoji uz zatvoreni bunar i sluša. Nakon sanacije zida dio tog efekta potpuno je nestao.
Tri mjeseca kasnije pred Zumrinu kuću zaustavio se običan tamnoplavi automobil hrvatskih registarskih oznaka. Iz njega su izašli Marin i stariji čovjek koji se oslanjao na štap. Zumra je stajala na vratima i nekoliko sekundi ga samo gledala. Nedim Hadžić bio je niži nego što ga je pamtila, sijed i pogrbljen, ali način na koji je podigao obrve kada ju je ugledao bio je isti.
„Zumra“, rekao je. Ona mu je prišla i odgovorila: „Ovaj glas poznajem.“ Tek tada su se zagrlili. Samir ih je odveo do Hamzinog mezara. Nedim je tamo ostao dugo, sam, bez publike. Poslije su kod kuće razgovarali o stvarima koje se nisu mogle vratiti:
propuštenim svadbama, rođenjima djece, smrti roditelja, godinama u kojima su mogli nazvati jedni druge, a nisu. Niko nije tvrdio da je sve oprošteno i riješeno. Ali prije odlaska Nedim je rekao da će se vratiti na proljeće, a ovog puta broj telefona ostao je zapisan kod svih.
Predvečer su zajedno izašli u dvorište. Nedim je prišao ogradi starog bunara, pogledao novi osigurani poklopac i nasmijao se kada mu je Samir ispričao cijelu priču o mlađem Nedimu Kovačeviću.
„Znači nije mene dozivao?“ pitao je. Zumra je odmahnula glavom. „Nije.“ Nedim je pogledao prema njoj. „A ipak si me nazvala.“ Zumra je kratko šutjela. „To jesam.“
Bunar je nakon popravke ponovo postao nijem. Više nije prenosio čudne glasove s druge strane padine, niko nije dolazio osluškivati ga, a Zumra nije dozvolila da ga pretvore u seosku atrakciju. Ostao je zatvoren i siguran, isti stari kameni krug koji desetljećima nije davao vodu.
Ali svaki put kada bi neko rekao da je bunar poslije četrdeset godina „progovorio“, Zumra bi objasnila da se dogodilo nešto mnogo jednostavnije i, po njenom mišljenju, važnije. Bunar nije znao nijedno ime.
Slučajnost je samo učinila da jedan glas stigne s pogrešne strane brda u tačno onom trenutku kada je ona izgovorila ime čovjeka o kojem je predugo šutjela. Pravi odgovor nije došao iz dubine tog popodneva. Došao je sutradan, kroz telefon, kada se sa druge strane javio starac i rekao: „Zumra, ovdje Nedim.“ Četrdeset godina šutnje nije prekinuo bunar. Prekinuli su je ljudi koji su konačno odlučili da više ne šute.
KRAJ