Kada je stari Adem skliznuo na mokrom kamenu i nestao u dubini bunara, prvo što je začuo nakon vlastitog krika bio je glas čovjeka s kojim nije razgovarao skoro dvadeset godina. „Ademe! Drži se!“ povikao je Husein, klečeći na rubu bunara i pokušavajući da ga vidi kroz tamu.
Nekoliko trenutaka ranije njih dvojica su se opet svađala oko iste stvari zbog koje su gotovo cijeli život proveli kao neprijatelji — kome zapravo pripada stari bunar između njihovih imanja. Adem je tvrdio da ga je njegov otac kopao i da Husein nema pravo uzimati vodu bez pitanja, dok je Husein govorio da su dvije porodice koristile bunar još prije njihovog rođenja i da ga niko ne može prisvojiti.
Te riječi su ponavljali toliko dugo da su ih komšije znale napamet. Ali sada, dok je Adem stajao do pojasa u ledenoj vodi, s povrijeđenom nogom i rukama koje su se grčevito držale za kamen, čovjek kojeg je godinama nazivao lopovom i lažovom bio je jedini koji mu je mogao spasiti život. Najgore od svega bilo je to što je Husein bez razmišljanja već trčao po uže, kao da svih dvadeset godina mržnje nikada nije ni postojalo.
Bunar je stajao na međi još od vremena njihovih djedova. Bio je dubok, obzidan sivim kamenom, s drvenim krovom koji je ljeti pravio hlad, a zimi štitio otvor od snijega. Kao djeca, Adem i Husein zajedno su iz njega izvlačili vodu, pili iz iste metalne čaše, hladili lubenice u kanti i pravili se da je njegova dubina bez dna. Njihovi očevi pomagali su jedni drugima u polju, a niko nikada nije pitao kome bunar pripada.
Ako bi Ademovoj porodici trebalo više vode za stoku, Huseinov otac bi samo rekao da uzmu koliko žele. Ako bi Huseinova majka prala veš, Ademova porodica bi sačekala. Sve je bilo jednostavno dok su ljudi više vjerovali jedni drugima nego papirima. Problem je nastao mnogo kasnije, nakon smrti Ademovog oca, kada su se zemljišta počela ponovo mjeriti.
U jednom starom dokumentu granica parcele bila je nacrtana upravo kroz prostor pored bunara. Adem je tvrdio da linija prolazi iza njega, što bi značilo da je bunar njegov. Husein je imao drugi papir na kojem je izgledalo kao da granica ide s druge strane. Umjesto da zajedno pozovu geometra i završe spor, obojica su odlučila da onaj drugi pokušava ukrasti ono što mu ne pripada.
U početku su se samo prepirali, ali onda je Adem stavio lanac preko poklopca. Husein ga je presjekao. Husein je postavio pumpu, a Adem ju je skinuo i ostavio pred njegovom kapijom. Jednom su se posvađali toliko glasno da su njihove žene morale stati između njih.
Nakon toga dvije porodice prestale su zajedno slaviti praznike, djeca su se udaljila, a prijateljstvo koje je trajalo od djetinjstva nestalo je zbog nekoliko metara zemlje i vode koja je nekada bila dovoljna za sve.
Godine su prolazile, a tvrdoglavost je postajala jača od samog razloga svađe. Kada je Ademova žena umrla, Husein je došao na dženazu, ali je stajao daleko iza ostalih ljudi i nije prišao starom prijatelju. Kada je Husein nekoliko godina kasnije završio u bolnici zbog srca, Adem je pitao komšiju kako je, ali ga nije posjetio.
Obojica su se pretvarala da im nije stalo, iako su krišom pratili šta se događa na drugoj strani međe. Ako bi Huseinova krava otelila, Adem bi to znao istog dana. Ako bi Ademov sin došao iz grada, Husein bi odmah primijetio auto pred kućom. Njihova svađa više nije bila samo ljutnja. Postala je navika, nešto što su nosili toliko dugo da nisu znali kako bez toga živjeti.
Seljani su često pokušavali da ih pomire. Jedan imam im je rekao da nijedan bunar nije vrijedan tolikog neprijateljstva, ali Adem je odgovorio da je riječ o pravdi, ne o vodi. Husein je govorio isto. U stvari, obojica su se bojala da bi popuštanje značilo priznanje da su dvije decenije uzalud potrošili na mržnju.
Te jeseni zavladala je velika suša. Seoski vodovod često je ostajao bez vode, pa je stari bunar ponovo postao važan. Husein bi rano ujutro dolazio sa dvije kante i uzimao vodu za stoku. Adem bi stajao ispred štale i pratio ga pogledom. Nekoliko dana ništa nije govorio, ali je napetost rasla. Jednog jutra prišao je bunaru i rekao da od sada Husein neće uzeti ni kap dok se pitanje vlasništva ne riješi.
Husein je spustio kantu i nasmijao se bez radosti. Rekao je da je njegov otac donosio kamen kada je bunar građen i da Adem nema pravo prisvajati nešto što je oduvijek služilo objema porodicama. Adem je odgovorio da je Huseinov otac radio za njegovog i da je sve što je napravio bilo na njihovoj zemlji.
Ubrzo su ponovo vikali jedan na drugoga kao mladi ljudi. Husein je rekao da će prije presušiti cijelo selo nego Ademova tvrdoglavost, a Adem ga je nazvao lopovom.
Tada je krenuo prema poklopcu bunara, vjerovatno da ga ponovo zaključa. Jutarnja rosa učinila je kamen klizavim. Daska pod njegovom nogom, trula od godina, pukla je. Adem je samo uspio raširiti ruke prije nego što je nestao u otvoru.
Husein je nekoliko sekundi ostao potpuno ukočen. Čuo je udarac, zatim zapljuskivanje vode i dubok jauk. Sve ono što je godinama govorio o Ademu, sva ljutnja i ponos, nestalo je u jednom trenutku. Prišao je otvoru i ugledao ga nekoliko metara niže. Adem se jednom rukom držao za izbočeni kamen, druga mu je visjela uz tijelo, a jedna noga bila je neprirodno savijena.
„Ne mogu se popeti“, izgovorio je jedva čujno. Husein je potrčao prema svojoj šupi, zgrabio debelo uže i pozvao sina Farisa. Zajedno su ga vezali za staru krušku kraj bunara. Husein je spustio drugi kraj prema Ademu i naredio mu da ga veže oko struka.
Adem je pokušao, ali ruke su mu se tresle, a povrijeđena noga nije mu dozvoljavala da se osloni na zid. Husein je tada počeo skidati jaknu. Faris ga je uhvatio za rame i rekao da ne silazi jer je kamen mokar i bunar star. Husein ga je samo pogledao. „Ako ga ostavimo, neće izdržati.“ Vezao je uže oko sebe i počeo polako spuštati tijelo niz zid.
Kada je stigao do Adema, voda mu je dosezala gotovo do struka. Prvi put nakon mnogo godina bili su tako blizu da su mogli vidjeti svaku boru jedan drugome na licu. Adem je bio blijed i posramljen. Tiho je rekao: „Pusti me. Izvući ćeš i sebe dole.“ Husein ga je uhvatio ispod ruke i rekao da šuti.
Adem je pokušao ponovo, ali Husein mu nije dao govoriti. Omotao je uže oko njega i povikao Farisu da vuče. U međuvremenu su dotrčala još dvojica komšija. Zajedno su uspjeli izvući Adema, a zatim i Huseina. Kada su starca položili na travu, Adem se tresao od hladnoće.
Husein je skinuo svoj mokri kaput i prebacio ga preko njega kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Neko je pozvao hitnu pomoć, a dok su čekali, Adem je dugo gledao čovjeka kojem dvadeset godina nije rekao ni dobar dan. „Zašto si sišao?“ pitao je konačno. Husein ga je pogledao zbunjeno. „Šta sam trebao? Gledati kako se utapaš?“ Adem nije imao odgovor.
U bolnici su ustanovili da mu je noga slomljena, ali da će se potpuno oporaviti. Husein je ostao u hodniku dok doktor nije rekao da je Adem van opasnosti. Sljedećeg jutra pojavio se ponovo, noseći termosicu kafe i kesu jabuka. Kada je ušao u sobu, nekoliko trenutaka obojica su šutjela.
Adem je prvi prekinuo tišinu. „Je li kafa iz tvog bunara?“ upitao je. Husein se namrštio, a zatim shvatio da se Adem prvi put nakon mnogo godina šali. „Našeg“, odgovorio je. Ta jedna riječ promijenila je više nego sve rasprave, papiri i svađe koje su ikada imali.
Adem je spustio pogled i rekao da mu je žao. Ne samo zbog posljednje svađe, nego zbog svih godina. Husein je dugo šutio, a zatim priznao da ni on nije bio ništa bolji. Rekao je da je mnogo puta poželio prići, ali bi ga svaki put ponos zaustavio. Obojica su se nasmijala kada su shvatila koliko su puta čekala da onaj drugi napravi prvi korak.
Kada se Adem vratio kući, nekoliko sedmica je hodao na štakama. Husein mu je svako jutro donosio dvije kante vode. Nije pitao treba li mu. Samo bi ih ostavio pred vratima. Jednog dana Adem ga je pozvao unutra, izvadio iz ormara fasciklu sa svim dokumentima o zemlji i stavio je na sto.
Husein je pomislio da će konačno pozvati geometra, ali Adem je rekao da više ne želi da bunar pripada ni njemu ni Huseinu. Predložio je da izdvoje mali dio obje parcele oko bunara i poklone ga mjesnoj zajednici, tako da ga može koristiti svako kome treba voda.
Husein se nasmijao i rekao: „Dvadeset godina se svađamo da bude naš, a ti sad hoćeš da bude svačiji?“ Adem je klimnuo. „Možda je to jedini način da budemo sigurni da više nikada neće stati između nas.“ Husein mu je pružio ruku, istu onu kojom ga je nekoliko sedmica ranije izvukao iz hladne tame. „Dogovoreno.“
Do proljeća su zajedno obnovili bunar. Zamijenili su trule daske, popravili krov, postavili novu ručnu pumpu i napravili kamenu stazu kako se niko više ne bi okliznuo. Mladi iz sela napravili su malu drvenu ploču i postavili je pored bunara.
Na njoj je pisalo: „Voda ne pita čija je zemlja.“ Adem i Husein često su sjedili u hladu kraj te ploče i pili kafu. U početku su razgovarali oprezno, kao ljudi koji ponovo uče govoriti istim jezikom. Kasnije su počeli pričati o ženama koje su izgubili, djeci koja su odselila, svojim bolestima i svim godinama koje su prošle.
Jednog dana Husein je pitao: „Znaš li koliko smo života izgubili zbog ovog kamenja?“ Adem je pogledao prema bunaru i rekao: „Previše.“ Husein ga je zatim pitao ko je na kraju bio u pravu. Adem se nasmijao. „Bunar.“ Kada ga je Husein zbunjeno pogledao, Adem je dodao: „Natjerao nas je obojicu da prestanemo biti budale.“
Nekoliko godina kasnije njihovi unuci trčali su između dva imanja i nisu ni znali gdje je nekada bila granica zbog koje su se njihovi djedovi mrzili. Ograda je uklonjena, a između kuća napravljena mala staza. Jednog dana Ademov unuk pronašao je stare papire i pitao zbog čega su se djed i Husein toliko dugo svađali. Adem je pokazao prema bunaru.
„Zbog vode.“ Dječak se nasmijao jer mu je zvučalo nevjerovatno da se dvojica odraslih ljudi mogu dvadeset godina mrziti zbog nečega što cijelo selo danas koristi besplatno. Adem se tada sjetio hladne vode oko nogu, tamnog zida bunara i ruke koja se spustila prema njemu iz svjetlosti iznad.
Shvatio je da ga tog dana Husein nije samo izvukao iz dubine. Izvukao je obojicu iz dvadeset godina ponosa, ljutnje i izgubljenog vremena. Od tada, kada bi ga neko pitao kome pripada bunar, Adem bi odgovorio: „Onome ko prvi pruži ruku čovjeku koji je pao.“ A Husein bi se nasmijao i dodao: „I onome ko je dovoljno pametan da tu ruku prihvati.“
KRAJ