Pastir Jusuf je prvo pomislio da mu se pričinjava kada je treći dan zaredom ugledao istu bijelu ovcu kako se tačno u podne odvaja od stada, nestaje iza tamnih stijena iznad pašnjaka i vraća se dvadesetak minuta kasnije s potpuno mokrim nogama i vunom oko trbuha.
Tog ljeta suša je spalila gotovo svu travu na brdu. Potok ispod sela presušio je još u junu, seoski bunari davali su sve manje vode, a ljudi su svaku kantu čuvali kao da je zlato. Zato nije imalo nikakvog smisla da se ovca vraća mokra kao da je upravo prošla kroz duboku vodu. Četvrtog dana Jusuf je odlučio da je prati.
Prošao je između dvije velike stijene, spustio se uskom stazom koju prije nikada nije primijetio i zaustavio se kada je ugledao nešto zbog čega mu je srce počelo snažno udarati. Ovca je stajala kraj napuštenog kamenog bunara za koji su svi u selu vjerovali da je suh najmanje trideset godina.
Nagnula je glavu kroz srušeni rub, a iz njegove dubine jasno se čulo kapanje. Kada se Jusuf približio i pogledao unutra, nije vidio samo vodu. Na dnu bunara, iza sloja mahovine i korijenja, nalazila se mala kamena pukotina iz koje je tekla čista, hladna voda kao iz skrivenog izvora.
Jusuf je imao šezdeset i četiri godine i gotovo čitav život proveo je s ovcama na brdima iznad sela. Poznavao je svaki kamen, svaku livadu i svaki hlad ispod starih bukvi. Ipak, taj uski prolaz iza stijena nikada nije primijetio.
Stari bunar mu je bio poznat samo iz priča. Njegov djed govorio je da su ga nekada koristili pastiri koji su vodili stoku visoko u planinu, ali je nakon jednog odrona zatrpan i napušten. Godinama su djeca iz sela prilazila do njegovog kamenog zida, bacala unutra kamenčiće i slušala koliko dugo padaju.
Poslije je zarastao u grmlje, a ljudi su ga potpuno zaboravili. Jusuf je kleknuo pored ruba i još jednom pogledao u dubinu. Voda nije stajala kao u običnom bunaru.
Ulazila je sa strane, iz stijene, stvarajući plitko, bistro jezerce na dnu, a zatim nestajala kroz drugi otvor. Ovca je očigledno pronašla način da se spusti do plićeg dijela preko urušenog zida na drugoj strani. Zato se vraćala mokra.
Jusuf je tog dana natočio malo vode u metalnu bocu. Bila je ledena i potpuno bistra. Nije odmah rekao nikome šta je našao. Znao je kakvo je selo postalo tokom suše. Posljednjih sedmica ljudi su se svađali čak i oko seoske česme.
Oni koji su imali dublje bunare nisu željeli dijeliti previše, bojeći se da će i njima nestati. Neki su noću punili velike plastične spremnike prije drugih. Jusuf se bojao da bi, ako kaže da je našao vodu, desetine ljudi pohrlile prema starom bunaru, oštetile stijenu ili potpuno zamutile izvor.
Zato je prvo otišao starom Ibrahimu, jedinom čovjeku u selu koji se još sjećao priča o tom mjestu. Ibrahim je imao osamdeset i šest godina. Kada je čuo gdje je Jusuf pronašao vodu, dugo je šutio, a zatim rekao: „Moj otac je pričao da ispod tog brda teče voda koju sunce nikad ne vidi.“
Sljedećeg jutra dvojica staraca otišla su zajedno do bunara. Ibrahim se kretao sporo, oslanjajući se na štap, ali kada je ugledao kamenje oko otvora, odmah je prepoznao nekoliko znakova uklesanih u zid. Očistili su mahovinu i pronašli stari kanal širok jedva nekoliko centimetara. Nekada je vodio vodu dalje niz padinu prema koritu koje je bilo potpuno zatrpano zemljom.
„Ovo nije bio samo bunar“, rekao je Ibrahim. „Ovo je bio izvor.“ Objasnio je da su njihovi pradjedovi napravili kameni bazen oko prirodne pukotine i vodu usmjeravali prema zajedničkom pojilu za stoku. Nakon velikog odrona kanal je zatrpan, a voda je vjerovatno pronašla novi put ispod zemlje. Tokom većine godina ljudi je nisu ni trebali jer su imali potok. Ali sada, kada je suša spustila nivo podzemnih voda, stari tok se možda ponovo pojavio.
Jusuf i Ibrahim naredna dva dana pažljivo su čistili samo vanjski dio kanala. Nisu dirali samu stijenu iz koje je voda izlazila. Uskoro su otkrili da je ispod zemlje sačuvana duga kamena cijev, napravljena od ravno složenih ploča. Kada su uklonili blato, tanka struja vode počela je teći nekoliko metara niz padinu.
Jusuf je postavio staro metalno korito. Do večeri se napunilo do pola. Njegove ovce odmah su prišle i počele piti. Bijela ovca koja ih je dovela do izvora stajala je sa strane, kao da ne razumije zašto su ljudi tek sada otkrili ono što je ona već sedmicama znala.
Tajnu više nije bilo moguće skrivati. Jedan dječak vidio je vodu u koritu i već do večeri cijelo selo je znalo. Sljedećeg jutra prema stijeni je došlo gotovo četrdeset ljudi s kantama, bocama i velikim plastičnim posudama. Jusuf je stao ispred prolaza i rekao da niko neće uzimati vodu dok ne utvrde koliko je izvor jak.
Neki su se naljutili. Jedan čovjek ga je optužio da želi vodu zadržati za svoju stoku. Jusuf nije odgovorio ljutnjom. Samo je pokazao prema tankom mlazu i rekao: „Ako danas svako uzme koliko želi, sutra možda neće biti ništa. Ako budemo pametni, možda će biti za sve.“
Selo je iste večeri održalo sastanak. Dogovorili su da prvo očiste stari kanal i naprave zajednički spremnik, a da se voda koristi prvenstveno za piće ljudi i stoke. Nekoliko mlađih muškaraca donijelo je alat. Stariji su pokazivali gdje su nekada prolazili stari putevi.
Žene su pripremale hranu za one koji su radili. Ono što je počelo kao svađa oko nekoliko kanti vode pretvorilo se u posao cijelog sela. Nakon gotovo sedmicu dana otkrili su još veći dio starog sistema.
Izvor nije bio snažan, ali je tekao neprestano, danju i noću. Kada su napravili zatvoreni kameni spremnik i doveli cijev do nižeg dijela brda, selo je svakog dana dobijalo dovoljno vode za osnovne potrebe.
Najveće iznenađenje došlo je kada je jedan geolog, porijeklom iz njihovog kraja, čuo za otkriće i došao pogledati stijenu. Objasnio je da se kišnica i otopljeni snijeg godinama skupljaju u pukotinama planine, prolaze kroz slojeve krečnjaka i na tom mjestu izlaze kao prirodni izvor.
Voda nije nastala tokom suše. Bila je tu mnogo duže od sela. Ljudi su samo zaboravili gdje da je traže. Savjetovao im je da ne produbljuju otvor niti koriste velike pumpe, jer bi mogli poremetiti prirodni tok. Najsigurnije je bilo uzimati samo ono što izvor sam daje.
Jusuf je posebno insistirao da tako i ostane. Nekoliko ljudi već je počelo govoriti da bi se voda mogla flaširati i prodavati u gradu. Jedan trgovac čak je ponudio novac da dobije pravo korištenja izvora. Ali Jusuf je pred svima rekao:
„Ovu vodu nije pronašao nijedan biznismen. Našla ju je ovca jer je bila žedna. Ako od nečega što je spasilo selo napravimo robu, nismo ništa naučili.“ Stariji ljudi su ga podržali. Opština je kasnije pomogla da se mjesto zaštiti, ali je izvor ostao zajednički i besplatan.
Suša se nastavila još gotovo dva mjeseca. Okolna polja bila su smeđa, mnogi manji bunari potpuno su presušili, ali stari izvor nije stao. Svakog jutra ljudi su dolazili po vodu prema dogovorenom rasporedu. Više nije bilo noćnog skrivanja posuda niti svađe pred seoskom česmom.
Čak su i porodice koje godinama nisu razgovarale sada stajale zajedno uz isti spremnik. Jusuf je često sjedio na kamenu iznad izvora i posmatrao ljude. Shvatio je da voda nije spasila samo stoku i bašte. Natjerala je selo da ponovo nauči dijeliti ono bez čega niko ne može.
Kada su početkom jeseni konačno pale prve velike kiše, cijelo selo izašlo je na ulice. Djeca su trčala po blatu, odrasli stajali pod kišom i smijali se kao da je praznik. Potok se nakon nekoliko dana ponovo napunio.
Bunari su počeli rasti. Ali niko nije napustio stari izvor. Popravili su stazu, postavili malu drvenu ogradu i iznad korita napravili nadstrešnicu. Na jednom kamenu uklesali su godinu u kojoj su ga ponovo pronašli.
Jusuf je tražio da dodaju još nešto.
Ispod godine uklesali su malu ovcu.
Ljudi su se smijali, ali niko se nije protivio.
Bijela ovca nastavila je svakog dana ići prema stijeni, iako više nije morala nestajati iza nje da bi došla do vode. Jusuf bi je ponekad gledao kako pije iz novog korita zajedno s ostatkom stada i razmišljao koliko je malo nedostajalo da nikada ne otkriju mjesto koje im je bilo toliko blizu.
Jednog dana njegov unuk ga je pitao: „Djede, kako je ovca znala gdje je voda?“
Jusuf je pogledao prema planini.
„Nije znala ništa što mi ne bismo mogli znati“, odgovorio je. „Samo je tražila duže nego mi.“
Dječak je pogledao mali znak ovce uklesan u kamenu, a zatim prema bistrom mlazu koji je izlazio iz stare stijene.
Od tada su ljudi u selu pričali da ih tokom najveće suše nije spasio novi bunar, velika mašina niti bogat čovjek iz grada. Spasilo ih je nešto što je cijelo vrijeme bilo ispod njihovih nogu — stari zaboravljeni izvor i jedna tvrdoglava ovca koja nije odustala dok nije pronašla vodu.
A Jusuf je svaki put kada bi neko pohvalio njega zbog otkrića odmahivao glavom i govorio isto:
„Ja sam samo išao za njom.“
KRAJ