Na pijaci u selu Donja Orahovica, nedaleko od Gračanice, svakog petka okupljali su se ljudi iz okolnih mjesta.
Dolazili su kupovati krompir, luk, paprike, domaći sir i voće. Trgovci su glasno dozivali mušterije, cjenkali se i raspravljali o vremenu, politici i svemu što se u malom mjestu moglo pretvoriti u temu za razgovor.
Na samom kraju pijace, uz staru kamenu česmu, nalazila se skromna tezga žene po imenu Rahima Mujić.
Imala je šezdeset dvije godine, nekoliko plastičnih gajbi, staru vagu i izblijedjeli suncobran koji joj je jedva pružao zaštitu od sunca i kiše.
Na njenoj tezgi nije bilo skupih ukrasa ni savršeno složenih proizvoda. Bilo je krompira iz vlastite bašte, mrkve, luka, nekoliko glavica kupusa, paradajza i paprike koje je uzgajala iza svoje kuće.
Povrće nije uvijek bilo iste veličine.
Neke mrkve bile su krive, poneki krompir imao je nepravilan oblik, a listovi kupusa ponekad su nosili tragove vjetra i kiše.
Ali sve je bilo domaće.
Rahima je znala kada je svaka biljka posađena, koliko je puta zalijevana i koliko je puta morala ustati usred noći da zaštiti vrt od mraza.
Svaki komad povrća bio je rezultat njenog rada.
Ipak, na pijaci je malo ljudi gledalo na nju s poštovanjem.
Neki trgovci imali su velike tezge, šarene tende i kamione kojima su svakog jutra dovozili robu iz veleprodajnih skladišta.
Rahima je dolazila starim biciklom, gurajući malu prikolicu natovarenu gajbama.
Kada bi stigla, prvo bi obrisala stol, zatim složila povrće i na kraju izvadila staru vagu iz platnene torbe.
Sve je radila polako, pažljivo i bez mnogo riječi.
„Rahima, opet si donijela svoje krive mrkve?“ doviknuo bi ponekad jedan od trgovaca.
Zvao se Zijo Hadžić.
Bio je poznat po tome što je volio zadirkivati druge, naročito one za koje je mislio da mu ne mogu odgovoriti.
Njegova tezga bila je nekoliko metara dalje. Povrće mu je dolazilo iz velikih skladišta, uredno zapakovano u plastične gajbe.
„Nisu krive, Zijo“, odgovorila bi Rahima. „Samo nisu sve iste.“
„Pa ko će ti to kupiti? Ljudi žele lijepu robu.“
Zijo bi se glasno nasmijao, a nekoliko trgovaca pridružilo bi mu se.
Rahima bi nastavila slagati povrće kao da nije ništa čula.
Nije željela raspravljati.
Znala je da svaki izgubljeni sat znači manje novca za kuću.
Njen muž, Sulejman, umro je prije osam godina. Bio je stolar i čovjek mirne naravi, koji je cijelog života popravljao tuđe stolove, vrata i ormare.
Nakon njegove smrti, Rahima je ostala sama sa sinom Harunom.
Harun je tada imao dvadeset godina i pohađao je višu školu u Tuzli. Želio je postati nastavnik, ali porodica nije imala dovoljno novca da mu bez teškoća plati školovanje.
Rahima je zato povećala baštu, počela prodavati povrće na pijaci i prihvatala svaki pošten posao koji bi joj neko ponudio.
Kada bi se vratila kući, često bi je čekala nova obaveza.
Trebalo je nahraniti kokoši, očistiti kuhinju, pripremiti ručak i odvojiti sjeme za narednu sezonu.
Ponekad bi je leđa toliko boljela da bi morala sjesti na prag prije nego što unese posljednju gajbu.
Ali kada bi pomislila na Haruna, ponovo bi ustala.
„Samo da on završi školu“, govorila je sebi.
Harun je znao koliko njegova majka radi.
Kada je bio mlađi, pomagao joj je u bašti, nosio gajbe i vikendom prodavao povrće na pijaci.
Jednom, dok su zajedno brali paprike, rekao joj je:
„Majko, kada završim školu, više nećeš morati raditi ovako.“
Rahima se nasmiješila.
„Nemoj mi obećavati ono što još ne možeš ispuniti, sine. Samo uči i postani čovjek koji nikoga neće gledati s visine.“
Harun je klimnuo glavom.
„Hoću.“
Godine su prolazile.
Završio je školovanje, dobio posao u školi i počeo živjeti u Tuzli.
Rahima je bila ponosna.
Na zid kuće objesila je njegovu diplomu, a pored nje fotografiju na kojoj stoji u košulji koju mu je kupila za prvi razgovor za posao.
Kada bi komšinice došle na kafu, pokazivala bi im fotografiju.
„Evo mog Haruna.“
Nikada nije govorila da je njegov uspjeh platila svojim umornim rukama.
Nije smatrala da joj zbog toga nešto duguje.
Bila je sretna što je njen sin dobio priliku koju ona nikada nije imala.
Međutim, Harun se s vremenom promijenio.
U gradu je upoznao ljude koji su živjeli drugačije. Počeo je nositi skuplju odjeću, izlaziti u restorane i sve rjeđe dolaziti u selo.
Kada bi ga majka pitala kada će je posjetiti, odgovarao bi da ima mnogo obaveza.
„Majko, ne mogu svaki vikend putovati.“
„Znam, sine. Samo pitam.“
„Nazvat ću te kada budem imao vremena.“
Rahima bi tada spustila slušalicu i nastavila raditi.
Nije željela biti majka koja stalno traži pažnju.
Ali nije znala da se Harun počeo stidjeti njenog posla.
Jednog dana došao je u posjetu s dvojicom kolega.
Rahima ih je dočekala na vratima, obrisala ruke o kecelju i ponudila ih kafom.
Kada je jedan od kolega upitao čime se bavi, Harun je kratko odgovorio:
„Majka mi je kod kuće. Ima malu baštu.“
Nije spomenuo pijacu.
Nije spomenuo povrće.
Nije rekao da njegova majka već deset godina svakog petka stoji na hladnoći i prodaje ono što sama uzgoji.
Rahima je čula njegov odgovor iz kuhinje.
Nije rekla ništa.
Samo je spustila tacnu s kafom na sto i vratila se svojim poslovima.
Tog petka pijaca je bila posebno puna.
Nebo je bilo oblačno, a hladan vjetar povremeno je podizao prašinu s puta. Rahima je došla ranije nego inače jer je željela prodati posljednju gajbu paradajza prije nego što se vrijeme pogorša.
Na tezgi je uredno složila krompir, luk i mrkvu.
Pored njih je stavila nekoliko glavica kupusa i malu korpu paprike.
Nije imala mnogo robe, ali je bila zadovoljna.
Ako sve proda, moći će platiti račun za struju i kupiti lijekove koje je odgađala nabaviti.
Oko devet sati počele su pristizati mušterije.
Prva je bila starija žena iz susjednog sela.
„Rahima, daj mi dvije kile krompira i malo mrkve.“
„Hoćeš li još nešto, Fato?“
„Ne treba. Samo mi izaberi dobar krompir.“
Rahima je pažljivo izmjerila robu i stavila je u kesu.
„Evo, dušo.“
Fata je platila, a zatim se nagnula prema njoj.
„Čula sam da će danas na pijacu doći neki važan čovjek iz općine.“
Rahima se nasmiješila.
„Neka dođe. Možda će i on kupiti krompir.“
Fata se nasmijala i otišla.
Nedugo zatim, Zijo Hadžić ponovo je počeo zadirkivati Rahimu.
„Pogledajte ljudi, naša Rahima prodaje povrće kao da ga dijeli besplatno. Još samo da počne kupcima poklanjati po jednu mrkvu.“
Nekoliko muškaraca nasmijalo se.
Jedan mladi prodavač dobacio je:
„Možda će uskoro morati zatvoriti tezgu. Ko će kupovati povrće koje nije ni iste veličine?“
Rahima je podigla glavu.
„Ko želi domaće povrće, uvijek može doći.“
Zijo je odmahnuo rukom.
„Domaće, domaće. Svi se time hvale. A gdje ti je potvrda da je sve domaće?“
Rahima je mirno odgovorila:
„Nemam potvrdu za svaku mrkvu, Zijo. Imam svoju baštu i svoje ruke.“
„E, pa danas ti to nije dovoljno.“
Smijeh se ponovo prolomio pijacom.
Rahima je osjetila kako joj obrazi gore.
Nije bila navikla da se raspravlja, ali tog jutra su je riječi posebno zaboljele.
Možda zato što je prethodne noći slabo spavala.
Možda zato što joj je Harun već skoro mjesec dana govorio da nema vremena doći.
A možda zato što se prvi put zapitala hoće li iko ikada razumjeti koliko je rada uložila u svaki komad povrća na svom stolu.
Upravo tada, na drugom kraju pijace, zaustavio se crni automobil.
Iz njega je izašao stariji čovjek u tamnom kaputu.
Bio je to Ibrahim Velić, penzionisani učitelj koji je u Donjoj Orahovici proveo gotovo četrdeset godina radeći u školi.
Selo ga je poštovalo.
Bio je poznat po tome što je pomagao učenicima koji nisu imali novca za knjige, obilazio bolesne komšije i nikada nije odbijao razgovor s čovjekom kojem je trebala pomoć.
Čak i nakon penzionisanja, ljudi su mu se obraćali za savjet.
Ibrahim je polako hodao između tezgi, pozdravljajući trgovce.
Kada je stigao do mjesta gdje je stajala Rahima, zaustavio se.
Pogledao je njeno povrće, zatim nju.
„Dobro jutro, Rahima.“
Ona je iznenađeno podigla glavu.
„Dobro jutro, učitelju.“
Ibrahim je prišao bliže i uzeo jednu mrkvu.
„Ovo je iz tvoje bašte?“
„Jeste.“
„A krompir?“
„Također.“
„I kupus?“
„Sve je moje.“
Ibrahim se nasmiješio.
„Onda mi napuni dvije velike kese.“
Rahima je pogledala robu, pa njega.
„Dvije velike kese?“
„Tako je. Treba mi krompir, mrkva, luk, kupus i paprika. Uzet ću i nekoliko glavica bijelog luka ako imaš.“
Počela je puniti kese.
Dok je vagala krompir, Ibrahim je pogledao okupljene trgovce.
„Čuo sam da se ovdje ljudi smiju domaćem povrću.“
Zijo se odmah javio.
„Ma ne, učitelju. Samo se šalimo. Pijaca je, mora biti malo veselja.“
Ibrahim ga je mirno pogledao.
„Šala je dobra kada se svi smiju. Kada se jedan čovjek smije, a drugi spušta glavu, onda to više nije šala.“
Na pijaci je nakratko zavladala tišina.
Ibrahim je nastavio:
„Znate li zašto sam se zaustavio baš ovdje?“
Niko nije odgovorio.
„Zato što sam prije nekoliko godina imao priliku vidjeti kako Rahima radi. Moj unuk je tada bio bolestan, a njegova majka nije mogla otići na pijacu. Rahima je saznala da nam treba povrće i sama je donijela dvije kese do moje kuće.“
Rahima je pokušala prekinuti razgovor.
„Učitelju, to nije bilo ništa posebno.“
Ibrahim je odmahnuo glavom.
„Za tebe možda nije. Ali meni je mnogo značilo.“
Okrenuo se prema trgovcima.
„I još nešto. Prije nekoliko godina, kada je škola organizovala prikupljanje pomoći za učenike iz siromašnih porodica, Rahima je bila među prvima koji su donijeli novac.“
Zijo je podigao obrve.
„Ona?“
„Da, ona.“
Ibrahim je pogledao Rahimu.
„Donijela je novac od prodaje povrća. Nije tražila da se njeno ime spominje. Nije tražila zahvalnicu. Samo je rekla da zna kako je kada dijete nema dovoljno za knjige.“
Rahima je osjetila kako joj se oči pune suzama.
Nije očekivala da će se iko sjećati tog dana.
Tada je Harun tek počinjao školovanje, a ona je znala koliko znači svaki novčić.
Ipak, odvojila je dio zarade kako bi pomogla drugoj djeci.
Ibrahim je nastavio:
„Ljudi često misle da je vrijednost čovjeka u tome koliko ima. Ja sam cijeli život radio s djecom i mogu vam reći da sam upoznao bogate ljude koji nisu imali vremena ni za vlastite roditelje, kao i siromašne ljude koji su drugima davali posljednji komad hljeba.“
Niko više nije smijao.
Ibrahim je izvadio novčanik i platio povrće.
Zatim je uzeo kese, ali prije nego što je krenuo, zastao je.
„Rahima, treba mi još nešto.“
„Recite, učitelju.“
„Hoću da ti sutra dođem u posjetu. Imam jednu molbu.“
Rahima se iznenadila.
„Naravno. Dođite kad god želite.“
Ibrahim je klimnuo glavom i otišao prema automobilu.
Tek kada se udaljio, pijaca je ponovo počela živjeti.
Ali više ništa nije bilo isto.
Zijo je gledao u svoju tezgu, a mladi prodavač koji se ranije smijao počeo je slagati robu bez riječi.
Nakon nekoliko minuta prišla je jedna žena.
„Rahima, daj mi dvije kile krompira.“
Zatim je došao stariji čovjek po luk.
Ubrzo su se oko njene tezge okupile nove mušterije.
Neki su kupovali povrće, a neki su samo željeli razgovarati s njom.
Rahima nije podizala cijene.
Nije se hvalila onim što je Ibrahim rekao.
Samo je radila kao i svakog drugog petka.
Ipak, tog dana prodala je gotovo sve što je donijela.
Kada se vratila kući, bila je umorna, ali je prvi put nakon dugo vremena osjećala da je neko zaista vidio njen trud.
Sljedećeg jutra Ibrahim je došao u njenu kuću.
Donio je fasciklu s nekoliko papira.
Rahima ga je dočekala kafom i domaćim kolačima.
„Učitelju, izvolite. Nisam očekivala da ćete doći tako rano.“
Ibrahim je sjeo za sto.
„Rahima, jučer sam te gledao na pijaci i nešto mi je palo na pamet.“
„Šta to?“
„U našem kraju ima mnogo ljudi koji žele kupovati domaće povrće, ali ne znaju od koga mogu kupiti. A ima i mnogo starijih žena koje uzgajaju povrće u svojim baštama, ali ga nemaju gdje prodati.“
Rahima je pažljivo slušala.
„Razmišljam da pomognem nekoliko takvih porodica da se organizuju. Da napravimo zajednički štand na pijaci, da ljudi mogu kupovati domaće proizvode direktno od onih koji ih uzgajaju.“
Rahima je pogledala kroz prozor prema svojoj bašti.
„To bi bilo lijepo. Ali ja ne znam mnogo o takvim stvarima.“
„Znaš više nego što misliš. Znaš uzgojiti povrće, odabrati kvalitetnu robu i razgovarati s ljudima. Ostalo možemo naučiti.“
„A ko će to voditi?“
Ibrahim se nasmiješio.
„Volio bih da ti pomogneš drugim ženama. Ljudi ti vjeruju, a tvoj rad je pošten.“
Rahima je bila zatečena.
Nikada nije pomislila da bi njena mala tezga mogla postati nešto veće.
Nije željela bogatstvo.
Željela je samo da može živjeti od svog rada i da više ne mora strahovati hoće li prodati dovoljno povrća da plati račune.
„Razmislit ću“, rekla je.
Ibrahim je ostavio papire i obećao da će se ponovo javiti.
Narednih sedmica, uz pomoć nekoliko komšija, Rahima je počela razgovarati s drugim ženama iz sela.
Neke su uzgajale krompir, druge grah, luk, paprike ili domaće začinsko bilje. Većina je radila sama, bez mogućnosti da svoje proizvode ponudi većem broju kupaca.
Zajedno su napravile jednostavan plan.
Ibrahim je razgovarao s upravom pijace i pomogao im da dobiju zajednički prostor. Jedan lokalni prevoznik pristao je da im nekoliko puta sedmično prevozi robu po povoljnijoj cijeni.
Rahima je bila zadužena za raspored prodaje i dogovor s mušterijama.
Nije imala veliku kancelariju, niti je nosila skupa odijela.
Sjedila je za drvenim stolom, zapisivala narudžbe i pozivala žene koje su imale spremnu robu.
Ali sada je njen rad pomagao i drugim porodicama.
Priča o zajedničkom štandu proširila se okolnim selima.
Ljudi su dolazili kupovati domaće povrće, a nekoliko restorana počelo je naručivati proizvode od žena koje su se priključile grupi.
Rahima nije zaboravila kako je sve počelo.
Nije zaboravila ni ljude koji su joj se smijali.
Zijo je s vremenom primijetio da mušterije sve češće odlaze do njenog štanda.
Jednog petka prišao joj je dok je slagala kupus.
„Rahima, izgleda da ti posao dobro ide.“
Ona je podigla glavu.
„Hvala Bogu, ide.“
Zijo se počešao po vratu.
„Slušaj, možda bih i ja mogao ponuditi neke proizvode preko vašeg štanda.“
Rahima ga je pogledala bez ljutnje.
„Možeš razgovarati s Ibrahimom. Imamo pravila koja svi moraju poštovati.“
„Znam, znam. Samo pitam.“
„Nema problema, Zijo.“
Nije mu uzvratila istom mjerom.
Nije ga ismijavala pred drugima.
Samo mu je pokazala da se posao može graditi i bez ponižavanja ljudi.
U međuvremenu, Harun je čuo da se u njegovom selu priča o majci.
Jedan kolega mu je pokazao fotografiju zajedničkog štanda na kojoj je Rahima stajala pored Ibrahima i nekoliko žena.
„Je li ovo tvoja majka?“ upitao je.
Harun je pogledao fotografiju.
„Jeste.“
„Svaka čast. Čuo sam da je pomogla mnogim ženama da počnu prodavati svoje proizvode.“
Harun nije znao šta da kaže.
Bilo mu je drago zbog majke, ali istovremeno ga je pekla savjest.
Sjetio se koliko je puta izbjegavao govoriti o njenom poslu. Sjetio se da je ponekad prekinuo razgovor kada bi ga pitala može li doći u posjetu.
Tog vikenda otišao je u Bistricu.
Zatekao je Rahimu kako u dvorištu slaže prazne gajbe.
„Majko.“
Okrenula se i nasmiješila.
„Harune, sine! Što nisi javio da dolaziš?“
„Htio sam te iznenaditi.“
Pomogao joj je unijeti gajbe, a zatim su sjeli u kuhinju.
„Čuo sam šta radiš s Ibrahimom.“
Rahima je skromno slegnula ramenima.
„Pomažemo ženama da prodaju ono što uzgajaju.“
„To je velika stvar, majko.“
„Samo radimo ono što možemo.“
Harun je gledao njene ruke.
„Sjećaš li se kada si mi govorila da nije sramota raditi pošten posao?“
Rahima se nasmiješila.
„Sjećam se.“
Harun je duboko udahnuo.
„Ja sam to znao, ali sam se ponekad ponašao kao da sam zaboravio. Nekada sam se stidio kada bi me neko pitao čime se baviš.“
Rahima nije odmah odgovorila.
„Zašto, sine?“
Harun je oborio glavu.
„Ne znam. Htio sam da izgledam uspješno. Mislio sam da će me ljudi više poštovati ako kažem da si samo kod kuće.“
Rahima je polako spustila šolju na sto.
„Sine, ja nikada nisam tražila da se hvališ mojim poslom. Ali ne želim ni da ga se stidiš. Od tog posla sam te hranila i školovala. Nema ničeg lošeg u tome.“
Harunove oči napunile su se suzama.
„Znam, majko. Žao mi je.“
Rahima je pružila ruku preko stola i dodirnula njegovu.
„Ne moraš cijeli život nositi krivicu. Samo nemoj ponoviti istu grešku. Kada vidiš nekoga ko radi pošteno, nemoj ga ponižavati. Nikada ne znaš koliko je tereta ta osoba ponijela prije nego što je došla na posao.“
Harun je klimnuo glavom.
„Neću.“
Nakon tog razgovora počeo je češće dolaziti u selo.
Ponekad bi majci pomagao pripremiti robu, a ponekad bi je odvezao na pijacu. Kada bi ga kolege pitale za majku, više nije izbjegavao istinu.
„Moja majka prodaje povrće“, govorio bi. „I godinama je radila više nego što sam ja tada mogao razumjeti.“
Rahima nije znala za svaki takav razgovor.
Ali primjećivala je da se njen sin promijenio.
Više nije dolazio samo na kratko. Sjedio bi s njom, slušao je i pitao kako ide posao.
Jednog dana Ibrahim je organizovao mali susret na pijaci kako bi zahvalio ženama koje su se priključile zajedničkom štandu.
Bilo je tu domaćih kolača, hljeba, povrća i nekoliko stolova za kojima su žene pokazivale svoje proizvode.
Ibrahim je kratko govorio o važnosti poštenog rada i međusobne pomoći.
Zatim je pozvao Rahimu da stane pored njega.
„Kada sam je prvi put vidio na pijaci, neki ljudi su joj se smijali zbog povrća koje je prodavala. Danas je mnogo porodica zahvaljujući njoj dobilo priliku da zaradi novac od vlastitog rada.“
Rahima je spustila glavu, pomalo postiđena zbog pažnje.
Ibrahim je nastavio:
„Nije postala vrijedna tek kada su joj ljudi počeli dolaziti na štand. Bila je vrijedna i onog dana kada je stajala sama, sa starom vagom i nekoliko gajbi. Mi smo tek danas počeli primjećivati ono što je ona oduvijek bila.“
Ljudi su zapljeskali.
Rahima je obrisala suzu.
Nije razmišljala o uspjehu, novcu ni tome koliko je ljudi sada poznaje.
Sjetila se svog muža, sina koji je nekada pomagao u bašti i svih jutara kada je dolazila na pijacu umorna, ali odlučna.
Poslije okupljanja, prišao joj je jedan dječak koji je s majkom kupovao povrće.
„Teta Rahima, moja mama kaže da ste najbolji prodavač na pijaci.“
Rahima se nasmijala.
„Reci mami da imam još mnogo toga naučiti.“
Dječak je potrčao nazad prema majci.
Rahima je pogledala svoju tezgu.
Povrće je bilo isto kao i prije. Mrkve su i dalje bile krive, krompir nije uvijek imao pravilan oblik, a kupus je ponekad nosio tragove kiše.
Ali sada je znala da ne mora svima dokazivati vrijednost svog rada.
Ljudi koji su je željeli razumjeti već su je razumjeli.
A oni koji su je nekada ismijavali mogli su naučiti da je poštovanje važnije od pobjede u razgovoru.
Nekoliko godina kasnije, Rahima je smanjila broj dana koje je provodila na pijaci. Mlađe žene preuzele su dio posla, a ona im je pomagala savjetima o uzgoju povrća i dogovaranju s kupcima.
Na kraju svake sezone zajedno bi organizovale malu večeru za sve koji su učestvovali u zajedničkom radu.
Na stolu bi se našli domaći hljeb, krompir, salata, pita i povrće iz njihovih bašti.
Rahima bi tada sjedila pored Ibrahima i smijala se pričama koje su se ponavljale svake godine.
Jednom ju je upitao:
„Rahima, da li se još sjećaš onog petka kada sam stao pred tvoju tezgu?“
Ona je pogledala prema pijaci.
„Sjećam se.“
„Jesi li tada mislila da će se sve ovako završiti?“
Rahima se nasmiješila.
„Nisam. Mislila sam samo da moram prodati dovoljno povrća da platim račune.“
Ibrahim se nasmijao.
„A vidi dokle si stigla.“
Rahima je odmahnula glavom.
„Nisam ja stigla daleko, učitelju. Samo sam nastavila raditi.“
„Ponekad je upravo to najvažnije.“
Kada se te večeri vratila kući, Rahima je izvadila iz ladice staru vagu koju je koristila na početku.
Obrisala je prašinu i stavila je na policu.
Nije je čuvala zato što je bila vrijedna novca.
Čuvala ju je kao podsjetnik na vrijeme kada je imala malo, ali nije odustajala.
Pored vage stavila je fotografiju svog sina, fotografiju zajedničkog štanda i malu cedulju na kojoj je pisalo:
„Ne moraš biti bogat da bi nekome bio oslonac. Dovoljno je da budeš pošten, vrijedan i spreman pomoći.“
Zatim je ugasila svjetlo u kuhinji.
Sutradan će ponovo ustati rano, kao i mnogo puta prije toga.
Ali sada više neće morati nositi sve sama.
Jer ponekad je dovoljan jedan čovjek koji zastane pred nečijom skromnom tezgом i pokaže poštovanje da bi i drugi počeli gledati drugačije.
Pouka: Nikada ne ismijavajte čovjeka zbog njegovog posla, odjeće ili skromnog života. Ne znate koliko je truda, odricanja i neprospavanih noći uložio da bi zaradio ono što ima. Pošten rad ne umanjuje ljudsku vrijednost, nego je pokazuje. A prava veličina čovjeka ne vidi se u tome koliko je bogat, već u tome kako se odnosi prema onima koji nemaju mnogo. Ponekad je dovoljan jedan glas poštovanja da utiša čitavu pijacu punu podsmijeha.