„Sutra ćeš se udati za njega, sviđalo se to tebi ili ne! Ako odbiješ, ostat ćemo bez kuće!“ povikao je otac, udarivši šakom o stari drveni sto. Dvadesetčetverogodišnja Emina stajala je pored prozora, blijeda i uplakana, dok je kroz zamagljeno staklo gledala prema seoskom putu.
Na kapiji je čekao čovjek kojeg su svi u selu zvali Hromi Jusuf, siromašni čoban koji je hodao oslanjajući se na drveni štap. Emina ga je poznavala samo iz viđenja i nikada s njim nije razgovarala duže od nekoliko trenutaka. Nije mogla razumjeti zašto bi baš on pristao preuzeti očev veliki dug u zamjenu za brak s djevojkom koja ga ne voli.
Ali prve bračne noći, kada je Jusuf pred nju stavio staru metalnu kutiju i rekao da je otvori prije nego što odluči hoće li ostati u njegovoj kući, Emina je pronašla dokument sa svojim imenom i datumom od prije sedamnaest godina. Ono što je pročitala natjeralo ju je da sjedne, jer je shvatila da je čovjek kojeg su svi ismijavali godinama čuvao tajnu o njenoj porodici.
Emina je odrasla u malom selu iznad Fojnice, među zelenim brdima, voćnjacima i starim kućama s drvenim kapijama. Njena porodica nekada je živjela pristojno, obrađujući nekoliko njiva i držeći stoku. Otac Mustafa bio je vrijedan čovjek, ali je nakon majčine smrti počeo donositi loše odluke. Posuđivao je novac za poslove koje nije razumio, vjerujući da će brzo zaraditi i vratiti sve dugove.
Eminina majka Sabira umrla je kada je djevojčica imala samo sedam godina. Bila je poznata po dobroti i strpljenju, a komšije su govorile da nikada nije odbila pomoći čovjeku u nevolji. Emina je od nje naslijedila blage oči i ljubav prema knjigama. Nakon majčine smrti često je sjedila pored starog oraha u avliji, čitajući pisma koja joj je Sabira ostavila.
Mustafa se s godinama sve više mijenjao. Dugovi su rasli, a povjerioci su počeli dolaziti na kućna vrata. Prodao je dvije krave, dio šume i gotovo svu mehanizaciju, ali novca nikada nije bilo dovoljno. Emina je radila u maloj pekari u Fojnici, pokušavajući pomoći koliko može.
Jednog jesenskog dana u kuću je došao čovjek po imenu Ramo, poznat u okolini po pozajmljivanju novca uz visoke kamate. Bio je krupan, uvijek uredno obučen i rijetko se smijao. Pred Mustafu je stavio papire i rekao da mu je ostalo još trideset dana da vrati dug. Ako ne plati, izgubit će kuću i zemlju.
Emina je te večeri prvi put saznala koliko je dug velik. Mustafa je godinama skrivao istinu, govoreći da je riječ o privremenim teškoćama. Sada je priznao da duguje gotovo sve što je njihova kuća vrijedila. Emina je osjetila strah, ali je predložila da zajedno potraže pomoć i pokušaju dogovoriti otplatu.
Mustafa je odbio, govoreći da je već pokušao sve. Nekoliko dana kasnije rekao joj je da postoji čovjek spreman preuzeti dug. Emina je u početku osjetila olakšanje, ali je zatim čula uslov. Taj čovjek želio je da se ona uda za njega.
„Ne možeš me dati kao komad zemlje“, rekla je ocu. Mustafa je spustio pogled, ali nije odustao. Govorio je da nema izbora i da će oboje završiti na ulici ako ona odbije. Emina je plakala, pokušavajući ga uvjeriti da brak bez slobodne odluke nije rješenje.
Čovjek o kojem je govorio bio je Jusuf, tridesetdvogodišnji čoban koji je živio na kraju sela. Hodao je otežano, oslanjajući se na drveni štap, a desnu nogu vukao je za sobom. Ljudi su ga zvali Hromi Jusuf, često zaboravljajući da ima pravo ime i dostojanstvo. Živio je sam u staroj kući, čuvao ovce i rijetko dolazio na seoska okupljanja.
Emina ga je nekoliko puta viđala na pijaci. Uvijek je nosio skromnu odjeću i stare čizme, a lice mu je bilo ozbiljno. Nikada nije čula da se svađa s nekim niti da traži pomoć. Ipak, nije mogla zamisliti da provede život s čovjekom kojeg gotovo ne poznaje.
Kada je Jusuf došao razgovarati s Mustafom, Emina je stajala u kuhinji i slušala. Otac je govorio o dugu, zemlji i dogovoru, kao da pregovara o prodaji stoke. Jusuf je dugo šutio, a zatim upitao je li Emina pristala. Mustafa je odgovorio da će pristati jer razumije situaciju.
Jusuf je tada rekao da želi razgovarati s njom nasamo, ali uz otvorena vrata. Emina je izašla u avliju, držeći ruke čvrsto sklopljene. Nije ga gledala u oči, jer je osjećala poniženje i strah. Jusuf je stajao nekoliko koraka dalje, oslanjajući se na štap.
„Emina, znam da ovo nije ono što želiš“, rekao je tiho. „Neću te prisiljavati ni na šta.“ Djevojka ga je pogledala iznenađeno, jer nije očekivala takve riječi. Upitala ga je zašto je onda pristao na očev prijedlog. Jusuf je odgovorio da postoje stvari koje još ne može objasniti, ali da će joj sve reći kada budu mogli razgovarati bez Mustafinog pritiska.
Emina je osjetila još veću zbunjenost. Rekla je da ne želi brak iz sažaljenja niti da bude nečiji način naplate duga. Jusuf je klimnuo glavom i rekao da razumije. Dodao je da će, ako dođe do vjenčanja, ona sama odlučiti hoće li ostati ili otići.
Mustafa je narednih dana nastavio vršiti pritisak. Govorio je da je sve već dogovoreno i da se selo sprema za svadbu. Emina je pokušala potražiti pomoć kod tetke u Travniku, ali je žena bila bolesna i nije mogla je primiti. Osjećala se zarobljeno između očevog straha i vlastite budućnosti.
Na kraju je pristala na skromno vjenčanje, ne zato što je željela, nego zato što nije vidjela izlaz. U općini su potpisali dokumente, a zatim se okupili u Mustafinoj kući na malom ručku. Nije bilo muzike ni veselja, samo nekoliko komšija i rođaka. Emina je nosila jednostavnu bijelu haljinu koju joj je posudila prijateljica.
Jusuf je došao u čistom tamnom odijelu, oslanjajući se na svoj štap. Kada je ugledao Eminu, nije se osmjehnuo kao čovjek koji je nešto osvojio. Samo ju je pozdravio i upitao osjeća li se dobro. Ona je klimnula glavom, iako je u sebi osjećala prazninu.
Nakon ručka krenuli su prema njegovoj kući na kraju sela. Put je vodio između livada i starih voćnjaka, a u daljini su se vidjela brda prekrivena maglom. Emina je hodala nekoliko koraka ispred Jusufa, noseći malu torbu s odjećom. Nije znala šta je čeka iza drvene kapije.
Kuća je bila skromna, ali uredna. U avliji su rasle ruže, a pored bunara stajala je drvena klupa. Iza kuće nalazila se štala i mali voćnjak. Emina je primijetila da su prozori čisti, a staze pažljivo održavane.
Jusuf joj je pokazao sobu u kojoj može spavati. Rekao je da je to njena soba i da će imati ključ, a on će spavati u drugom dijelu kuće. Emina ga je pogledala s nevjericom, jer je očekivala drugačije ponašanje. Jusuf je samo rekao da ne želi da se osjeća zarobljeno.
Te večeri sjedili su za malim stolom u kuhinji. Na stolu su bile dvije šolje čaja, komad domaćeg hljeba i malo sira. Emina je šutjela, gledajući prema prozoru. Jusuf je nekoliko puta pokušao započeti razgovor, ali nije želio vršiti pritisak.
Kada je sat pokazao deset, Jusuf je ustao i otišao do starog ormara. Izvadio je metalnu kutiju, zaključanu malim ključem. Spustio ju je pred Eminu i rekao da je vrijeme da sazna istinu. Njegov glas bio je miran, ali oči su mu pokazivale duboku tugu.
Emina je otvorila kutiju i ugledala nekoliko starih fotografija, požutjeli dokument i pismo. Na vrhu dokumenta stajalo je njeno ime, a datum je bio od prije sedamnaest godina. Ruke su joj zadrhtale dok je čitala. Bio je to zapis o nesreći koja se dogodila kada je imala sedam godina.
Sjećala se samo dijelova tog dana. Bila je zima, put je bio zaleđen, a ona se igrala pored starog mosta s nekoliko djece. U jednom trenutku okliznula se i pala niz strmu obalu prema hladnom potoku. Nakon toga sjećanje joj je bilo maglovito.
Jusuf je polako počeo pričati. Tada je imao petnaest godina i vraćao se kući nakon što je pomagao ocu oko ovaca. Čuo je dječiji vrisak i potrčao prema mostu. Ugledao je Eminu kako leži na kamenju pored vode, dok su druga djeca u panici dozivala pomoć.
Spustio se niz zaleđenu obalu, ne razmišljajući o opasnosti. Kada je stigao do djevojčice, vidio je da je povrijeđena i da ne može ustati. Podigao ju je i pokušao se vratiti uz strmu stazu. Međutim, pod njegovim nogama odronio se komad zemlje i oboje su počeli kliziti.
Jusuf je uspio gurnuti Eminu prema sigurnijem dijelu obale, gdje su je odrasli mogli dohvatiti. Sam je pao između velikih kamenih blokova, teško povrijedivši desnu nogu. Ljudi su ga izvukli tek nakon nekoliko sati. Ljekari su mu spasili život, ali noga nikada nije potpuno zarasla.
Emina je slušala, osjećajući kako joj se grlo steže. Nikada nije znala ko ju je spasio. Otac joj je govorio da su je pronašli komšije i da je sve bilo slučajno. Nije spominjao dječaka koji je zbog nje ostao trajno povrijeđen.
Jusuf je nastavio govoriti. Nakon nesreće njegova porodica zapala je u teškoće, jer su troškovi liječenja bili veliki. Njegov otac prodao je dio zemlje i stoke, ali dugovi su ostali. Jusuf je napustio školu i počeo raditi koliko je mogao, iako mu je hodanje predstavljalo veliki napor.
Emina je pogledala njegovu nogu, a zatim dokument u rukama. Shvatila je da je čovjek kojeg su svi u selu ismijavali zbog hromosti upravo zbog nje ostao invalid. Suze su joj potekle niz lice. Pokušala je nešto reći, ali nije mogla pronaći riječi.
Jusuf je tada izvadio drugo pismo. Bilo je napisano rukom njene pokojne majke Sabire. Emina je odmah prepoznala rukopis, jer je godinama čuvala nekoliko majčinih pisama. Polako je otvorila kovertu i počela čitati.
Sabira je u pismu zahvaljivala Jusufu što je spasio Eminu. Pisala je da nikada neće zaboraviti njegovu hrabrost i da se nada kako će jednog dana moći pomoći njegovoj porodici. Dodala je da je Emina još mala i da možda neće razumjeti šta se dogodilo, ali da će joj jednog dana ispričati istinu. Međutim, Sabira je ubrzo nakon toga teško oboljela i umrla.
Emina je spustila pismo na sto i zaplakala. Sjećala se majčinih posljednjih mjeseci, ali nije znala da je nosila toliku zahvalnost prema Jusufu. Osjetila je duboku tugu zbog svega što je ostalo neizgovoreno. Zatim je upitala zašto joj Jusuf nikada ranije nije rekao istinu.
„Nisam želio da me gledaš kao čovjeka kojem nešto duguješ“, odgovorio je. „Bio sam dječak koji je vidio dijete u nevolji i pokušao pomoći.“ Emina je dugo gledala njegovo lice, pokušavajući razumjeti njegovu skromnost. Zatim je upitala kakve veze sve to ima s očevim dugom.
Jusuf je duboko uzdahnuo. Objasnio je da je prije nekoliko mjeseci saznao za Mustafine probleme. Čovjek koji je držao dug namjeravao je pokrenuti postupak prodaje kuće i zemlje. Jusuf je tada odlučio pomoći, jer nije želio da Emina izgubi dom u kojem je odrasla.
Međutim, nije imao dovoljno novca da jednostavno otplati dug. Zato je prodao dio stada i naslijeđenu parcelu koju je godinama čuvao. Tim novcem otkupio je potraživanje od povjerioca, a zatim razgovarao s Mustafom. Nije želio tražiti ništa zauzvrat, ali Mustafa je insistirao da mu kćerka postane žena.
Emina je osjetila kako joj se lice mijenja od iznenađenja. Upitala je Jusufa zašto je pristao na takav dogovor ako nije želio brak iz prisile. On je spustio pogled i priznao da je pogriješio što nije odmah odbio Mustafin prijedlog. Mislio je da će tako dobiti priliku da Emini objasni istinu i ponudi joj sigurnost, ali je shvatio da je time samo povećao njen strah.
Zatim je izvadio posljednji dokument iz kutije. Bio je to ovjeren papir kojim je potvrdio da od Mustafe više ne potražuje novac i da ne polaže nikakvo pravo na njegovu kuću. Na dnu je stajao njegov potpis. Emina je dugo gledala dokument, ne vjerujući onome što vidi.
„Kuća je sigurna“, rekao je Jusuf. „I ne moraš ostati ovdje zbog mene.“ Dodao je da će joj pomoći da, ako želi, pokrene postupak za razvod i vrati se svom životu. Nije želio da njihov brak bude nastavak nepravde koju je otac učinio. Emina je osjećala kako joj se misli sudaraju.
Prvi put te večeri pogledala je Jusufa bez straha. Vidjela je čovjeka koji je cijelog života nosio posljedice nesreće, a ipak nije tražio zahvalnost. Istovremeno je shvatila da njegova dobrota ne može opravdati način na koji je brak dogovoren. Trebalo joj je vremena da odluči šta želi.
Te noći nije donijela nikakvu odluku. Jusuf joj je poželio laku noć i otišao u svoju sobu, ostavljajući je samu s dokumentima. Emina je dugo sjedila pored prozora, gledajući mjesečinu nad livadama. Razmišljala je o majci, ocu i dječaku koji ju je spasio prije sedamnaest godina.
Ujutro je ustala rano i pronašla Jusufa u štali. Hranio je ovce, oslanjajući se na štap dok je nosio sijeno. Kada ju je ugledao, nasmiješio se i upitao je li dobro spavala. Emina je klimnula glavom, a zatim rekla da želi razgovarati s ocem.
Jusuf je pristao i ponudio da je odveze do sela. Emina je odbila, govoreći da želi ići sama. Hodala je poznatim putem, osjećajući kako joj se u grudima miješaju ljutnja i tuga. Kada je stigla kući, Mustafa je sjedio za stolom, pijući kahvu.
Emina je pred njega stavila dokument o dugu i upitala zašto ju je prisilio na brak. Mustafa je spustio pogled i pokušao objasniti da nije imao izbora. Emina ga je prekinula, rekavši da je uvijek imao izbor da joj kaže istinu i zatraži pomoć. Dodala je da nijedan dug ne daje roditelju pravo da odlučuje o životu vlastitog djeteta.
Mustafa je dugo šutio. Zatim je priznao da ga je strah od gubitka kuće potpuno zaslijepio. Rekao je da se stidi onoga što je učinio, ali da ne zna kako popraviti štetu. Emina mu je odgovorila da će mu trebati vrijeme i djela, a ne samo riječi.
Zatim mu je pokazala Sabirino pismo i dokument o nesreći. Mustafa je problijedio kada je shvatio da Emina sada zna istinu. Priznao je da je godinama skrivao Jusufovu ulogu, jer ga je podsjećala na vlastitu nemoć tog dana. Nije mogao podnijeti pomisao da je drugi dječak spasio njegovu kćerku dok on nije bio prisutan.
Emina je osjetila bol zbog tog priznanja. Shvatila je da je očev ponos godinama skrivao istinu koja je mogla promijeniti njen pogled na Jusufa. Rekla mu je da više neće dozvoliti da njegov strah upravlja njenim životom. Zatim je otišla, ostavljajući ga samog za stolom.
Narednih dana Emina je ostala u Jusufovoj kući, ali ne kao žena koja je prihvatila nametnuti brak. Dogovorili su se da žive odvojeno dok ona ne odluči šta želi. Jusuf joj je dao potpunu slobodu da radi, posjećuje prijatelje i odlazi gdje želi. Nije tražio objašnjenja niti pokazivao ljubomoru.
Emina je nastavila raditi u pekari u Fojnici. Svakog jutra odlazila je autobusom, a navečer se vraćala u kuću na kraju sela. Jusuf je za to vrijeme čuvao ovce i radio oko imanja. Njihovi razgovori postajali su duži, ali su oboje pazili da ne žure.
Jednog dana Emina je primijetila da Jusuf ima mnogo knjiga u maloj sobi pored kuhinje. Na policama su stajali romani, knjige o poljoprivredi i nekoliko starih udžbenika. Upitala ga je zašto ih toliko čuva. Jusuf je odgovorio da je nekada želio postati veterinar, ali je nakon nesreće morao napustiti školovanje.
Emina je bila iznenađena. Nikada nije zamišljala da čovjek kojeg su svi zvali običnim čobanom toliko voli učiti. Jusuf joj je pokazao bilježnice u kojima je zapisivao zapažanja o zdravlju životinja. Govorio je o bolestima ovaca, ishrani i načinu kako prepoznati kada je životinji potrebna pomoć. Emina ga je slušala s iskrenim zanimanjem.
Vremenom je počela pomagati oko imanja. Učila je hraniti ovce, praviti sir i brinuti se o mladim janjcima. Jusuf joj je strpljivo objašnjavao svaki posao, nikada je ne ismijavajući kada bi pogriješila. Emina je prvi put nakon dugo vremena osjećala mir.
Ipak, nije zaboravila okolnosti njihovog vjenčanja. Jedne večeri rekla je Jusufu da želi da pravno razriješe brak koji je sklopljen pod pritiskom. Objasnila je da ne može graditi budućnost dok osjeća da je neko drugi odlučio umjesto nje. Jusuf je odmah pristao, iako je u njegovim očima vidjela tugu.
Postupak je trajao nekoliko mjeseci. Tokom tog vremena Emina se preselila kod tetke u Travnik i nastavila raditi. Jusuf je ostao u svojoj kući, poštujući njenu odluku. Povremeno su razgovarali telefonom, uglavnom o svakodnevnim stvarima i zdravlju životinja.
Kada je brak konačno pravno razriješen, Emina je osjetila olakšanje. Prvi put nakon mnogo mjeseci znala je da sama odlučuje o svojoj budućnosti. Ipak, shvatila je da joj nedostaju razgovori s Jusufom, mir njegove kuće i način na koji ju je uvijek pažljivo slušao. Nije znala je li to zahvalnost, prijateljstvo ili nešto dublje.
Jednog proljetnog dana odlučila ga je posjetiti. Ponijela je domaći kolač i nekoliko knjiga koje je pronašla u knjižari. Kada je stigla, Jusuf je sjedio ispred kuće, popravljajući staru drvenu ogradu. Iznenadio se kada ju je ugledao, ali se iskreno obradovao.
Sjeli su u avliju i dugo razgovarali. Emina mu je ispričala kako se osjeća nakon svega što se dogodilo. Rekla je da mu je zahvalna što joj je pružio slobodu i što nikada nije pokušao iskoristiti njenu situaciju. Jusuf je odgovorio da je to najmanje što je mogao učiniti nakon što je pristao na pogrešan dogovor.
Emina je zatim rekla da želi nastaviti njihovo prijateljstvo. Nije obećavala ljubav niti brak, nego je željela da se upoznaju bez pritiska i očekivanja. Jusuf je pristao, osjećajući radost koju nije pokušavao sakriti. Tog dana su prvi put razgovarali kao dvoje ljudi koji sami biraju biti zajedno.
Narednih mjeseci često su se viđali. Emina je dolazila vikendom, a Jusuf je ponekad odlazio u Travnik da je posjeti. Zajedno su obilazili seoske pijace, šetali uz rijeku i razgovarali o knjigama. Njihovo prijateljstvo polako se pretvaralo u ljubav.
Jedne večeri Jusuf je priznao da se boji ponovo je zaprositi. Rekao je da ne želi da ikada pomisli kako mu nešto duguje zbog nesreće iz djetinjstva. Emina ga je pogledala i odgovorila da je sada odrasla žena koja zna šta želi. Dodala je da ga ne voli zbog njegove žrtve, nego zbog čovjeka kojeg je upoznala nakon svega.
Godinu dana nakon prvog vjenčanja odlučili su se ponovo vjenčati. Ovoga puta nije bilo dugova, prijetnji ni pritiska. Organizovali su skromno slavlje u avliji Jusufove kuće, uz nekoliko bliskih prijatelja i rođaka. Emina je nosila jednostavnu bijelu haljinu, a Jusuf čisto tamno odijelo.
Mustafa je došao na slavlje, ali nije sjedio na počasnom mjestu. Prije početka prišao je kćerki i zamolio je za oprost. Rekao je da je naučio koliko je pogriješio kada je pokušao odlučiti o njenom životu. Emina mu je odgovorila da će mu trebati još vremena da ponovo stekne njeno potpuno povjerenje, ali da je spremna graditi bolji odnos.
Jusuf je stajao nekoliko koraka dalje, ne želeći se miješati. Mustafa mu je zatim prišao i pružio ruku. Zahvalio mu je što je prije sedamnaest godina spasio Eminu i što joj je kasnije pomogao da sačuva dom. Dodao je da se stidi načina na koji je pokušao iskoristiti njegovu dobrotu.
Jusuf je prihvatio rukovanje, ali je rekao da je najvažnije da Emina sada ima pravo odlučivati o svom životu. Mustafa je klimnuo glavom, razumijevajući njegove riječi. Zatim se povukao među goste, ostavljajući mladence da uživaju u svom danu.
Nakon vjenčanja Emina i Jusuf nastavili su živjeti u kući na kraju sela. Zajedno su uredili bašču, proširili stado i otvorili malu proizvodnju domaćeg sira. Emina je vodila prodaju i razgovarala s kupcima, dok je Jusuf brinuo o životinjama. Njihov posao polako je rastao, ali nisu željeli napustiti skroman život.
Jednog dana Emina je predložila Jusufu da završi školovanje koje je nekada morao prekinuti. Rekla je da nikada nije kasno učiti i da njegovo znanje o životinjama može biti korisno. Jusuf je u početku oklijevao, ali je na kraju upisao stručni program za stočarstvo. Bio je ponosan što ponovo ima priliku učiti.
Nekoliko godina kasnije dobili su kćerku. Nazvali su je Sabina, po Emininoj majci Sabiri. Kada je Jusuf prvi put uzeo djevojčicu u naručje, oči su mu se napunile suzama. Rekao je da nikada nije vjerovao da će imati vlastitu porodicu.
Emina ga je zagrlila i odgovorila da je sreća došla onda kada su oboje imali slobodu da je izaberu. Nije zaboravila bol kroz koju su prošli, ali je bila zahvalna što su uspjeli izgraditi odnos na poštovanju. Jusuf je poljubio kćerku u čelo i obećao da će je jednog dana učiti da nikada ne dozvoli drugima da odlučuju umjesto nje.
Jednog proljetnog dana, dok su sjedili ispod stare jabuke, Emina je ponovo otvorila metalnu kutiju. U njoj su i dalje bili dokument o nesreći, Sabirino pismo i stara fotografija mosta. Pogledala je Jusufa i rekla da joj je ta kutija promijenila život. On se nasmiješio i odgovorio da je najvažnije što su oboje naučili koliko vrijedi istina.
A tajna koju je Emina otkrila prve bračne noći bila je da je Jusuf prije sedamnaest godina spasio njen život kada je kao djevojčica pala niz zaleđenu obalu potoka. Zbog tog hrabrog čina teško je povrijedio nogu i ostao trajno hrom, ali nikada nije tražio zahvalnost. Kasnije je otkupio očev dug kako bi zaštitio Eminin dom, a dokumenti su pokazali da je kuća već bila sigurna i da ona nije morala ostati u nametnutom braku.
Emina je naučila da se čovjekova vrijednost ne mjeri izgledom, bogatstvom ili fizičkim nedostatkom. Jusuf je shvatio da čak i dobra namjera može dovesti do nepravde ako se zanemari tuđa sloboda. Njihova ljubav nije nastala iz duga niti obaveze, nego tek onda kada su oboje mogli slobodno odlučiti da žele biti zajedno.
Godinama kasnije, kada bi mala Sabina pitala zašto njen otac hoda sa štapom, Emina bi joj ispričala priču o hrabrom dječaku koji je nekada spasio djevojčicu pored starog mosta. Jusuf bi se tada nasmiješio i rekao da je to bilo davno, ali Sabina bi ga zagrlila i nazvala svojim junakom. A Emina bi ih posmatrala s ljubavlju, znajući da je najveća tajna koju je otkrila one prve noći bila jednostavna istina: čovjek kojeg je cijelo selo potcjenjivalo imao je srce veće od svih njihovih predrasuda.
Kraj.