„Nemojte ih još odvoditi, molim vas. Samo da ih posljednji put zagrlim“, izgovorio je sedamdesetogodišnji Ibrahim Hadžić nasred stočne pijace u Travniku, dok su se oko njega gurali trgovci i kupci. Njegove ispucale ruke obuhvatile su vrat velikog smeđeg vola, a lice je sakrio u njegovu toplu dlaku.
Drugi vo, bijel s crnom mrljom iznad oka, prišao mu je i nježno gurnuo njuškom njegovo rame. „Hajde, dedo, završili smo trgovinu. Nisu to djeca, nego stoka“, nestrpljivo je rekao kupac, ali Ibrahim nije odgovorio. Samo je zaplakao još jače, ne znajući da ga iz gomile posmatra čovjek koji će za nekoliko minuta promijeniti sudbinu njegove porodice.
„Četrnaest godina smo zajedno orali, moj dobri Mrkonja“, šaputao je starac, milujući vola po vratu. „A ti, Šarone, nikada me nisi ostavio kad je bilo najteže. Oprostite starom Ibrahimu što vas prodaje.“ Nekoliko muškaraca se nasmijalo, a jedan je dobacio da se starac ponaša kao da ispraća rođenu djecu.
Međutim, visok muškarac u tamnom kaputu, koji je stajao pored obližnje tezge, nije se smijao. Spustio je čašu kahve, prišao trgovcu i upitao koliko je platio životinje. Kada je čuo da je cijena šest hiljada maraka, mirno je rekao: „Dat ću vam dvanaest hiljada, ali pod jednim uslovom.“
Ibrahim Hadžić živio je u malom selu na obroncima Vlašića, u staroj kući s kamenim temeljima, drvenim prozorima i krovom koji je svake zime prokišnjavao. Iza kuće nalazila se štala, nekoliko njiva i voćnjak sa sedam starih šljiva.
Nekada je imao ovce, krave i konja, ali je tokom godina gotovo sve morao prodati. Ostala su mu samo dva vola, Mrkonja i Šaron, koji su mu pomagali obrađivati zemlju i bili posljednja uspomena na dane kada je njegova supruga Hatidža još bila živa.
Hatidža je umrla prije devet godina, ostavivši Ibrahima sa sinom Adnanom, koji je tada imao deset godina. Od tog dana starac je sam brinuo o kući, njivama i dječaku.
Ustajao je prije sabaha, hranio stoku, odlazio na njivu i vraćao se tek kada bi sunce zašlo iza planine. Nikada se nije žalio pred sinom, čak ni kada su ga leđa toliko boljela da se noću jedva mogao okrenuti u krevetu.
Adnan je odmalena bio neobično bistro dijete. Dok su druga djeca trčala za loptom, on je često sjedio ispod stare kruške i čitao knjige koje mu je donosila učiteljica. Najviše ga je zanimalo ljudsko tijelo, a kada bi neko u selu bio bolestan, postavljao je toliko pitanja da su mu se odrasli smijali. Govorio je da će jednog dana postati ljekar i liječiti ljude koji nemaju novca da putuju u velike gradove.
Ibrahim bi ga tada pomilovao po glavi i rekao: „Samo ti uči, sine. Neka tvoje ruke jednog dana liječe ljude, a ne neka budu ispucale od motike kao moje.“ Adnan se smijao, ne razumijevajući koliko se brige krije iza očevih riječi.
Kada je završio osnovnu školu, Ibrahim je prodao četiri ovce da mu kupi knjige i plati putovanje do srednje škole u Travniku. Kasnije je prodao staru prikolicu i mali komad šume, uvjeravajući komšije da mu ta imovina ionako više nije potrebna.
Godine su prolazile, a Adnan je postajao jedan od najboljih učenika u školi. Profesori su govorili da ima velike šanse upisati medicinu u Sarajevu. Ibrahim je slušao njihove riječi s ponosom, ali bi se svake večeri vraćao kući i dugo gledao račune koje je držao u staroj limenoj kutiji. Znao je da upis na fakultet nije kraj troškova, nego njihov početak.
Kada je jednog julskog jutra stigla vijest da je Adnan primljen na Medicinski fakultet u Sarajevu, Ibrahim je zaplakao od sreće. Pozvao je nekoliko komšija, skuhao kahvu i iznio posljednju teglu meda koju je čuvao za posebne prilike. Adnan ga je zagrlio i rekao da će jednog dana biti ponosan na njega. Starac se nasmijao i odgovorio da je već ponosan, ali se te noći dugo prevrtavao u krevetu jer nije znao odakle će pronaći novac za sinov početak studija.
Adnanu su bili potrebni novac za smještaj, hranu, knjige i putovanje. Ibrahim je obilazio rodbinu, raspitivao se o stipendijama i pokušavao pronaći dodatne poslove, ali niko nije mogao obećati dovoljno pomoći. Jednog dana vratio se iz Travnika umoran i sjeo na klupu ispred štale. Dugo je gledao Mrkonju i Šarona, koji su mirno preživali sijeno, a zatim je spustio glavu i shvatio šta mora učiniti.
Te večeri Adnan ga je zatekao kako sjedi u mraku. „Babo, ako nema novca, mogu raditi godinu dana pa onda nastaviti školovanje“, rekao je, ali Ibrahim je odmahnuo glavom. „Nećeš, sine. Ti si svoj posao završio kad si učio i položio prijemni. Sad je red na mene.“ Adnan je pokušao objasniti da ne želi da otac ostane bez svega, ali starac ga je prekinuo riječima: „Dok imam dvije ruke, nisam ostao bez svega.“
Nije mu rekao da je već odlučio prodati posljednja dva vola. Sljedećih nekoliko dana ponašao se kao i obično, ali je svake večeri duže ostajao u štali. Četkao je životinje, popravljao im jasle i donosio najbolje sijeno koje je imao. Ponekad bi samo stajao između njih i šutio, prisjećajući se kako je Hatidža nekada dolazila s kantom vode i smijala se kada bi Šaron pokušao zaviriti u njenu korpu.
U subotu je ustao prije zore, obukao staro smeđe odijelo i preko ramena prebacio izblijedjeli kaput. Pažljivo je očistio volovima kopita, privezao im užad i posljednji put pogledao prema štali. Put do pijace trajao je gotovo dva sata. Dok su prolazili uskim seoskim putem, pored maglovitih livada i starih kuća, Ibrahim je nekoliko puta zastajao da odmori bolna koljena.
Na pijaci u Travniku već je bilo mnogo ljudi. Trgovci su pregledali stoku, raspravljali o cijenama i pokušavali kupiti što jeftinije. Prvi kupac ponudio je četiri hiljade maraka, drugi pet, ali Ibrahim je znao da životinje vrijede više. Tek pred podne pojavio se trgovac iz okolice Viteza i ponudio šest hiljada maraka, što je bilo dovoljno da Adnan započne studij.
„Možete li ih ostaviti zajedno?“ upitao je Ibrahim dok su se dogovarali. Trgovac se nasmijao i odgovorio da će, kada ih kupi, sam odlučivati šta će s njima. Starac je spustio pogled i rekao da razumije. Kada su se rukovali i novac prešao u njegove ruke, Ibrahim je osjetio toliku tugu da se morao osloniti na Mrkonjin vrat.
Tada je zaplakao pred cijelom pijacom. Nije ga bilo briga što ga ljudi gledaju niti što mu se neki smiju. Grlio je životinje i šaputao im da mu oproste, dok je Šaron mirno stajao pored njega. U tom trenutku prišao je nepoznati muškarac u tamnom kaputu i ponudio trgovcu dvanaest hiljada maraka.
„Zašto biste toliko platili dva stara vola?“ upitao je trgovac, gledajući ga s nevjericom. Muškarac je odgovorio da ne želi odvesti životinje, nego ih vratiti čovjeku koji ih voli. Objasnio je da će trgovac dobiti novac ako pristane poništiti kupovinu i prepustiti volove Ibrahimu. Nakon kratkog pregovora trgovac je prihvatio, a okupljeni ljudi počeli su šaputati da je nepoznati čovjek vjerovatno neki bogataš iz Sarajeva.
Ibrahim je stajao zbunjen, držeći uže u rukama. „Gospodine, ne razumijem. Zašto biste to učinili za mene?“ upitao je. Muškarac mu je prišao i pružio ruku. „Zovem se doktor Faruk Selimović. Prije dvadeset dvije godine jedan siromašni čovjek spasio je život dječaku kojeg niko drugi nije htio primiti u kuću.“
Starac ga je gledao, pokušavajući razumjeti njegove riječi. Faruk je tada iz unutrašnjeg džepa izvadio malu, izblijedjelu fotografiju. Na njoj je stajao mršav dječak od desetak godina, odjeven u preveliku jaknu, između mlađeg Ibrahima i njegove supruge Hatidže. Starac je nekoliko trenutaka gledao fotografiju, a zatim podigao ruku prema ustima. „Faruk? Jesi li to ti, sine?“
Muškarac je klimnuo glavom, a oči su mu se napunile suzama. „Jesam, amidža Ibrahime. Tražio sam vas godinama.“ Ibrahim je ispustio uže i zagrlio ga toliko snažno da su obojica zaplakala. Ljudi koji su se nekoliko minuta ranije smijali starcu sada su stajali u tišini, ne znajući kakva ih priča povezuje.
Prije dvadeset dvije godine Ibrahim je tokom jedne izuzetno hladne zime pronašao dječaka kako sjedi pored autobuske stanice u Travniku. Bio je promrzao, gladan i odjeven u tanku jaknu. Majka mu je nedavno umrla, a otac ga je napustio nekoliko godina ranije. Dječak je pobjegao iz kuće daljih rođaka kod kojih se osjećao nepoželjno i nije znao kamo da ode.
Ibrahim ga je pitao je li gladan, a dječak je samo klimnuo glavom. Starac je tada bio mnogo mlađi i imao je nešto novca od prodaje krompira. Kupio mu je hljeb, sir i topli čaj, a zatim ga odveo kući jer nije mogao ostaviti dijete na hladnoći. Hatidža ga je dočekala bez mnogo pitanja, naložila vatru i donijela čistu odjeću.
Faruk je te noći prvi put nakon mnogo mjeseci zaspao bez straha. Ibrahim i Hatidža pomogli su da se uključe nadležne službe i pronađe siguran smještaj za dječaka. Dok se sve nije uredilo, Faruk je boravio kod njih, pomagao oko sitnih poslova i išao u školu. Hatidža mu je krpila odjeću, a Ibrahim mu je kupovao školski pribor i govorio da nikada ne smije odustati od učenja.
Nakon nekoliko mjeseci pronađen je rođak u Sarajevu koji je mogao preuzeti brigu o dječaku. Ibrahim ga je odvezao do autobuske stanice i u džep mu stavio nekoliko novčanica. „Uči, sine“, rekao mu je tada. „Nemoj se stidjeti što si bio siromašan. Stidi se samo ako jednog dana vidiš čovjeka u nevolji i okreneš glavu.“
Faruk nikada nije zaboravio te riječi. Završio je školu, upisao medicinu i postao ljekar, ali je godinama pokušavao pronaći ljude koji su mu pomogli kada nije imao nikoga. Pisma koja je slao na staru adresu vraćala su se neuručena, jer se Ibrahimova porodica u međuvremenu preselila u drugo selo. Tek nekoliko mjeseci ranije saznao je od jednog poznanika da Ibrahim još živi u okolini Travnika.
Tog jutra Faruk je krenuo prema njegovom selu, ali je usput zastao na pijaci. Kada je ugledao starca kako plače grleći dva vola, u početku ga nije prepoznao. Tek kada je čuo kako spominje Hatidžu i vidio njegovo lice, shvatio je da pred njim stoji čovjek kojeg traži više od dvadeset godina. Nije mogao dopustiti da se njihov ponovni susret završi tako što će Ibrahim ostati bez posljednjih životinja koje voli.
„Amidža Ibrahime, zašto ste ih prodavali?“ upitao je Faruk kada su se malo smirili. Starac je obrisao oči i odgovorio da mu je sin primljen na medicinu u Sarajevo, ali da nema dovoljno novca za smještaj i knjige. Faruk ga je pogledao iznenađeno. „I vaš sin želi biti doktor?“ upitao je, a Ibrahim je ponosno klimnuo glavom i rekao da Adnan od djetinjstva sanja kako će liječiti siromašne ljude.
Faruk je dugo šutio, a zatim izvadio vizitkartu. „Želim upoznati vašeg sina“, rekao je. Ibrahim je odmahnuo rukom, govoreći da je već učinio previše i da ne želi uzimati njegov novac. Doktor se nasmiješio i odgovorio da mu ne nudi milostinju, nego priliku da nastavi dobrotu koju je nekada primio.
Tog popodneva Faruk je pratio Ibrahima do sela, dok je jedan poznanik prikolicom dovezao volove. Kada su stigli pred kuću, Adnan je izašao iz štale i zastao od iznenađenja. Nije očekivao da će vidjeti Mrkonju i Šarona, jer mu je otac prethodne večeri rekao da ih mora prodati. „Babo, šta se dogodilo?“ upitao je, a Ibrahim je pokušao odgovoriti, ali su mu suze ponovo krenule.
Faruk je prišao mladiću i pružio mu ruku. „Doktor Faruk Selimović. Čuo sam da ste budući student medicine“, rekao je. Adnan se zbunjeno rukovao i odgovorio da se nada kako će moći otići na fakultet. Faruk mu je objasnio da će zajedno provjeriti mogućnosti za stipendiju i studentski smještaj, a da je spreman pomoći s troškovima koje ne uspiju pokriti.
Adnan je odmah pokušao odbiti, govoreći da ne može prihvatiti toliko od nepoznatog čovjeka. Faruk se nasmiješio i rekao da njegov otac za njega nije nepoznat. Te večeri, za starim drvenim stolom, Ibrahim je sinu prvi put ispričao priču o dječaku kojeg su on i Hatidža nekada primili u kuću. Adnan je slušao bez prekidanja, ne vjerujući da je njegov otac toliko godina čuvao takvu uspomenu bez ijedne riječi.
„Babo, zašto mi nikada nisi rekao?“ upitao je. Ibrahim je slegnuo ramenima i odgovorio da nije imao šta posebno pričati. „Dijete je bilo gladno, sine. Dali smo mu jesti.“ Faruk je tada spustio pogled prema rukama i tiho rekao da je za Ibrahima to možda bio običan dan, ali je njemu promijenio cijeli život.
Narednih sedmica Faruk je pomogao Adnanu prikupiti dokumentaciju za stipendije i studentski dom. Kada je postalo jasno da će za početak studija ipak nedostajati novca, ponudio je da pokrije razliku. Adnan je dugo odbijao, jer je želio uspjeti vlastitim radom. Faruk mu je objasnio da prihvatanje pomoći ne znači odustajanje od truda i podsjetio ga da ni on ne bi završio medicinu bez ljudi koji su mu nekada pružili priliku.
Na kraju su se dogovorili da će Adnan prihvatiti pomoć za prvu godinu, a zatim pokušati pronaći stipendiju i raditi tokom raspusta. Faruk mu je obećao da će mu biti mentor i pomagati savjetima kada naiđu teški ispiti. Ibrahim je sve posmatrao s nevjericom, kao da se boji da će se probuditi i shvatiti da je sve san. Nije mogao razumjeti kako se jedan mali čin dobrote, učinjen prije toliko godina, vratio baš onda kada je mislio da mora prodati posljednje što posjeduje.
Farukova pomoć nije završila na tome. Nekoliko dana kasnije ponovo je došao u selo, ovoga puta s veterinarom i čovjekom koji je poznavao poljoprivredne mašine. Veterinar je pregledao Mrkonju i Šarona, a drugi čovjek starčevu dotrajalu opremu. Faruk je predložio da Ibrahim dio zemlje obrađuje uz pomoć komšije koji ima traktor, dok bi volovi ostali na imanju i koristili se za lakše poslove koliko im zdravlje dopušta.
Ibrahim je u početku odbijao, govoreći da ne želi da drugi rade umjesto njega. Faruk ga je strpljivo uvjeravao da pomoć nije sramota i da je nakon toliko godina teškog rada zaslužio malo odmora. Na kraju su se dogovorili da će komšija pomagati oko oranja, a Ibrahim će mu uzvraćati domaćim proizvodima i onim što bude mogao. Starac je prvi put nakon dugo vremena osjetio da ne mora sve nositi sam.
U septembru je Adnan otišao u Sarajevo. Ibrahim ga je ispratio do autobuske stanice u Travniku, baš kao što je nekada ispratio malog Faruka. U džep mu je stavio nekoliko novčanica koje je mjesecima čuvao, iako je Adnan govorio da ima dovoljno. Zatim mu je popravio kragnu i rekao: „Kad jednog dana obučeš bijeli mantil, nemoj gledati kakve cipele čovjek nosi. Gledaj šta ga boli.“
Adnan je zagrlio oca toliko snažno da je starcu spala kapa. Autobus je krenuo, a Ibrahim je ostao stajati na stanici sve dok nije nestao iza zavoja. Kada se vratio kući, Mrkonja i Šaron čekali su ga pored štale. Pomilovao ih je i prvi put nakon mnogo mjeseci osjetio da nije potpuno sam.
Prva godina fakulteta bila je mnogo teža nego što je Adnan očekivao. Predavanja su trajala satima, knjige su bile debele, a Sarajevo mnogo bučnije od sela u kojem je odrastao. Ponekad je noću ležao budan i pitao se hoće li uspjeti. Posebno mu je bilo teško kada bi čuo da otac ima bolove u leđima ili da je zima u selu bila oštra.
Faruk ga je povremeno pozivao na ručak i razgovarao s njim o studiju. Nije mu davao gotova rješenja, nego ga je učio kako da organizuje vrijeme i potraži pomoć kada nešto ne razumije. Adnan je postepeno sticao samopouzdanje i počeo vjerovati da zaista može ostvariti svoj san. Kada je položio prvi veliki ispit, prvo je nazvao oca.
„Babo, položio sam!“ uzviknuo je u telefon. Ibrahim je stajao u štali, držeći kantu vode, i nekoliko trenutaka nije mogao progovoriti. Zatim je spustio kantu i rekao da je znao kako će uspjeti. Kada je prekinuo razgovor, sjeo je na staru klupu i zaplakao od sreće, dok su ga Mrkonja i Šaron mirno posmatrali.
Tokom zimskog raspusta Adnan se vratio kući s položenim ispitima i torbom punom knjiga. Ibrahim ga je čekao pred kapijom, nasmijan i ponosan. Međutim, Adnan je primijetio da otac teže hoda nego ranije i da su mu ruke još ispucalije. Te večeri rekao mu je da nakon završetka fakulteta želi raditi u srednjoj Bosni, gdje mnogim ljudima nedostaje ljekara.
Ibrahim ga je dugo gledao, a zatim rekao da ne smije donositi takvu odluku samo zbog njega. „Nemoj potrošiti život pokušavajući vratiti ono što sam ti dao“, rekao je. „Ja sam ti otac, sine. Nisam ti pozajmio djetinjstvo.“ Adnan je spustio pogled, shvatajući da njegov otac nikada nije očekivao nagradu za svoju žrtvu.
Prošle su godine, ispunjene učenjem, ispitima, neprospavanim noćima i kratkim povratcima kući. Adnan je završio medicinu i počeo raditi kao mladi ljekar. Faruk je prisustvovao njegovoj promociji, a Ibrahim je prvi put u životu obukao novo odijelo koje mu je sin kupio. Kada su Adnana prozvali da preuzme diplomu, starac je ustao prije svih ostalih i pljeskao toliko snažno da su ga zaboljeli dlanovi.
Nakon svečanosti Adnan je prišao ocu i stavio mu diplomu u ruke. „Ovo je i tvoje, babo“, rekao je. Ibrahim je odmahnuo glavom i nasmijao se, govoreći da ne bi znao pročitati pola onoga što piše na njoj. Adnan ga je zagrlio i odgovorio da bez njegovog rada i žrtve nikada ne bi ni stigao do te diplome.
Faruk je stajao nekoliko koraka dalje i posmatrao ih s osmijehom. U tom trenutku sjetio se dana kada ga je Ibrahim ispratio na autobus za Sarajevo, stavivši mu nekoliko novčanica u džep. Sada je gledao kako isti čovjek ispraća vlastitog sina u novi život. Shvatio je da se neke priče ne završavaju kada čovjek dobije pomoć, nego tek kada nauči pružiti je drugima.
Nekoliko mjeseci kasnije Adnan je prihvatio posao u zdravstvenoj ustanovi u srednjoj Bosni. Radni dani bili su dugi, a obaveze velike, ali osjećao je da je tamo potreban. Često su mu dolazili stariji ljudi iz udaljenih sela, s rukama ispucalim od rada i odjećom koja je mirisala na štalu i drva. Svaki put kada bi ih ugledao, sjetio bi se oca i njegovih riječi na autobuskoj stanici.
Ibrahim je ostao u svojoj kući, ali više nije morao obavljati najteže poslove. Adnan mu je pomogao urediti imanje, a komšija je preuzeo oranje. Mrkonja i Šaron provodili su dane na maloj livadi iza štale, gdje su ih svi poznavali. Starac je često sjedio pored njih i pričao im kako je njegov Adnan sada doktor.
Jednog proljetnog jutra Adnan je zatekao oca kako sjedi na klupi ispred štale. Ibrahim je držao u rukama stari konopac kojim je nekada vodio volove na pijacu. Kada ga je sin upitao o čemu razmišlja, starac je odgovorio da se sjeća onog dana kada je mislio da mora izgubiti posljednje što ima da bi njemu dao budućnost. Adnan je sjeo pored njega i rekao da nikada neće zaboraviti šta je otac učinio.
Ibrahim je tada priznao nešto što Adnan ranije nije znao. Rekao je da na pijaci nije plakao samo zbog volova, nego i zbog straha da će sin jednog dana saznati koliko su bili siromašni i pomisliti da je ocu bio teret. Adnan ga je pogledao i čvrsto zagrlio. „Nikada to nisam pomislio, babo. Ti si mi dao više nego što sam mogao tražiti.“
Gotovo osam godina nakon onog dana na pijaci, pred Ibrahimovu kuću stigao je automobil iz Sarajeva. Iz njega je izašao Faruk, noseći malu kožnu torbu. Starac ga je dočekao na kapiji i našalio se da je sigurno ponovo došao nešto kupovati. Faruk se nasmijao i rekao da je ovoga puta došao s jednom molbom.
Sjediše pod starom kruškom, gdje je Hatidža nekada ljeti posluživala kahvu. Faruk je iz torbe izvadio nekoliko fotografija djece iz siromašnih porodica, učenika koji su imali odlične ocjene, ali nisu imali dovoljno novca za dalje školovanje. Objasnio je da je s nekoliko kolega pokrenuo mali fond za pomoć učenicima iz ruralnih krajeva. Dodao je da je Adnan jedan od prvih ljekara koji se pridružio toj ideji.
Ibrahim je pažljivo gledao fotografije i rekao da je to lijepo djelo. Faruk je zatim izvadio papir na kojem je pisalo: „Fond Hatidža i Ibrahim Hadžić — za djecu koja ne smiju ostati bez prilike.“ Starac je dugo gledao u papir, a zatim podigao pogled prema doktoru. „Zašto moje ime, sine? Ja nisam učinio ništa veliko.“
Faruk se nagnuo prema njemu i odgovorio da je upravo u tome stvar. Ibrahim i Hatidža nekada su pomogli jednom dječaku, ne očekujući ništa zauzvrat, a taj dječak je dobio priliku da završi školu i pomogne drugima. Sada je želio da njihova dobrota nastavi živjeti kroz djecu koja se nalaze u sličnoj nevolji. Ibrahim je obrisao oči i tiho rekao da bi Hatidži bilo drago.
Te večeri Adnan je došao kući nakon smjene i zatekao oca kako sjedi ispred štale. Ibrahim je u rukama držao fotografiju pokojne supruge i gledao prema volovima. Kada ga je sin upitao šta radi, starac je odgovorio da razmišlja o tome koliko je život neobičan. „Jednog dana daš gladnom djetetu komad hljeba, a dvadeset godina kasnije to dijete ti vrati nadu baš kada misliš da si je izgubio“, rekao je.
Adnan je sjeo pored njega i odgovorio da dobrota nikada nije bila uzaludna. Ibrahim se nasmiješio i rekao da se čovjek ipak ne smije nadati nagradi svaki put kada nekome pomogne. „Ako daješ samo zato da ti se vrati, onda nisi dao srcem“, objasnio je. Adnan je dugo razmišljao o tim riječima, jer je znao da je upravo tako njegov otac živio cijelog života.
Narednog proljeća Mrkonja je uginuo od starosti. Ibrahim ga je pronašao jednog jutra kako mirno leži u štali. Pozvao je veterinara, ali bilo je jasno da je životinja završila svoj dugi život. Starac je dugo stajao pored njega, držeći Šarona za uže, a zatim sjeo na klupu i zaplakao.
Adnan je došao čim je čuo vijest. Zatekao je oca kako sjedi ispred štale, pogrbljen i tih. „Otišao je moj Mrkonja“, rekao je Ibrahim. Sin je sjeo pored njega i zagrlio ga, a starac je nakon duge šutnje dodao da je ipak sretan što se vo vratio s one pijace i proveo još osam lijepih godina kod kuće.
Nekoliko dana kasnije Adnan je pronašao staru fotografiju na kojoj je Ibrahim stajao između Mrkonje i Šarona, nasmijan i ponosan. Odnio ju je fotografu, dao uokviriti i objesio u dnevnoj sobi. Ispod fotografije stavio je malu pločicu s riječima: „Dva vola, jedan očev san i budućnost koju nije htio pustiti.“ Kada je Ibrahim ugledao fotografiju, dugo je stajao pred njom, a zatim tiho rekao da sin nije morao trošiti novac na takve stvari.
Adnan se nasmiješio i odgovorio da nije morao, ali je želio. Starac je tada sjeo u svoju staru fotelju i dugo gledao fotografiju. Sjetio se svih godina provedenih na njivi, Hatidžinog smijeha, Adnanovog djetinjstva i onog dana kada je mislio da zauvijek gubi posljednje životinje koje posjeduje. Shvatio je da mu život, uprkos siromaštvu i gubicima, ipak nije uskratio ono najvažnije.
Godinama kasnije mladi ljekari često su pitali Adnana zašto je odlučio raditi u srednjoj Bosni umjesto da potraži bolje plaćen posao u velikom gradu. On bi im tada ispričao priču o ocu koji je prodao posljednja dva vola da bi sinu omogućio studiranje. Govorio bi im o starcu koji je na pijaci zaplakao grleći životinje i o nepoznatom kupcu koji je ponudio dvostruko više novca samo da se volovi vrate kući. Ali uvijek bi naglasio da najvažniji dio priče nije novac.
Objašnjavao bi da je taj nepoznati kupac bio dječak kojem su njegov otac i majka prije mnogo godina pružili ruku kada nije imao nikoga. Postao je doktor, a zatim se vratio da pomogne drugom dječaku ostvariti isti san. Adnan je vjerovao da se tako dobrota prenosi s čovjeka na čovjeka, često bez velikih riječi i bez očekivanja. Upravo zato je i sam nastojao pomoći mladima koji nisu imali dovoljno novca za školovanje.
Jednog ljetnog predvečerja Adnan je zatekao oca pod starom kruškom. Šaron je mirno pasao na livadi, a sunce se spuštalo iza planine. Ibrahim je držao u rukama fotografiju Hatidže i gledao prema štali. Kada ga je sin upitao šta bi majka rekla da ih sada vidi, starac se nasmijao i odgovorio da bi ga prvo izgrdila što je onog dana otišao na pijacu bez doručka.
Obojica su se nasmijala, a zatim je Ibrahim tiho dodao da bi Hatidža sigurno bila ponosna na Adnana. Sin je sjeo pored njega i naslonio glavu na očevo rame, baš kao kada je bio mali dječak. Nisu govorili ništa nekoliko minuta, jer su obojica osjećala da riječi nisu potrebne. Ispred njih pružale su se njive koje je Ibrahim obrađivao cijelog života, a iz štale se čulo mirno disanje starog Šarona.
Tog trenutka Adnan je shvatio da njegov otac nikada nije bio siromašan onako kako su ga drugi ljudi smatrali. Nije imao mnogo novca, veliku kuću ni skup automobil, ali je imao sposobnost da voli i daje čak i onda kada je njemu samom nedostajalo. Upravo ta dobrota omogućila je jednom napuštenom dječaku da postane doktor, a zatim se vratila da pomogne njegovom sinu. Ono što je Ibrahim smatrao običnim ljudskim postupkom postalo je početak priče koja je promijenila nekoliko života.
A nepoznati kupac s pijace učinio je ono što niko nije očekivao: vratio je starcu njegova posljednja dva vola, pomogao njegovom sinu da započne studij medicine i nakon dvadeset dvije godine pokazao da dobrota ne mora nestati kada je ljudi zaborave. Ibrahim je toga dana mislio da prodaje posljednje što ima, ne sluteći da će upravo tamo ponovo pronaći dječaka kojem je nekada pružio dom. Nije dobio bogatstvo, ali je dobio priliku da vidi kako se ljubav koju je dijelio s drugima vratila njegovoj porodici onda kada joj je bila najpotrebnija.
Kraj.