Kada je šezdesetšestogodišnja Mara Babić ušla u svadbenu salu, na rubovima njenih crnih cipela još se vidjelo osušeno blato. Pokušala ga je obrisati maramicom ispred ulaza, ali nije sve uspjela skinuti. Padala je kiša od ranog jutra, autobus iz njenog sela kasnio je gotovo četrdeset minuta, a posljednjih sedamsto metara do stanice morala je pješačiti neasfaltiranim putem.
Njen sin Ivan ugledao ju je tek kada je već prišla stolu mladenaca. Prije nego što je stigao ustati, njegova supruga Lorena pogledala je Marine cipele, zatim svijetli tepih kojim je prolazila i rekla dovoljno glasno da čuju ljudi oko njih: „Maro, stvarno ste mogli paziti. Pogledajte šta unosite unutra.“ Mara je zastala. „Obrisala sam koliko sam mogla.“
Lorena je pozvala konobara i dodala: „Molim vas donesite nešto da se ovo očisti prije fotografisanja. Cijeli ulaz će biti blatnjav.“ Nekoliko gostiju okrenulo se prema Mari. Ivan je nervozno pogledao poslovne prijatelje za susjednim stolom, ali nije rekao ništa. Lorena je tada pokazala prema sporednom prolazu. „Možda je najbolje da sačekate tamo dok se cipele ne očiste.
Fotograf će uskoro snimati porodicu.“ Mara je pogledala sina. Čekala je samo jednu njegovu riječ. Ivan je spustio pogled. „Mama, samo par minuta.“ Mara je tiho odgovorila: „Dobro.“ Okrenula se, ali nije stigla napraviti ni tri koraka.
Muškarac koji je upravo nadgledao postavljanje posljednjih bijelih ruža na ukrasnom zidu naglo je spustio makaze. Bio je to vlasnik cvjećare, pedesetdevetogodišnji Zdravko Knežević. Prišao je Mari i zbunjeno pitao: „Gospođo Babić, šta vi radite ovdje sa strane?“
Lorena je odgovorila umjesto nje: „Samo čekamo da joj očiste cipele.“ Zdravko je pogledao blato, pa stotine ruža, božura i zelenih grana raspoređenih po sali. „Zanimljivo“, rekao je. „Jer osoba čije vas cipele sada brinu platila je gotovo svaki cvijet koji gledate.“ Ivan se naglo okrenuo.
„Šta?“ Zdravko je shvatio da je rekao nešto što Mara nije željela otkriti, ali bilo je kasno. Ivan je prišao majci. „Mama, odakle ti novac za ovo?“ Mara je problijedjela i pogledala vlasnika cvjećare.
„Rekla sam vam da nikome ne govorite.“ Zdravko je spustio pogled. A onda je izgovorio ono što je Ivana potpuno zbunilo: „Vaša majka nije uzela kredit i nije prodala zemlju. Novac je zaradila od nečega što ste vi prije dvije godine htjeli baciti.“
Iza Marine male kuće nalazio se stari plastenik njenog pokojnog supruga Ante. Nije bio veliki niti moderan. Anto ga je napravio prije skoro dvadeset godina od metalnih lukova i folije, prvenstveno za povrće koje su prodavali na pijaci.
Nakon njegove smrti plastenik je nekoliko godina gotovo potpuno propadao. Folija je na dva mjesta bila poderana, vrata su se jedva zatvarala, a korov je rastao između starih gredica.
Ivan je više puta govorio majci da ga sruše. „Samo ti zauzima dvorište“, rekao joj je jedne jeseni. Mara se nije protivila zato što je plastenik imao neku veliku sentimentalnu vrijednost. Jednostavno nije imala novca da ga popravi, a nije joj smetao dovoljno da plati rušenje.
Sve se promijenilo kada je njena susjeda Jelena, koja je vikendom prodavala povrće i cvijeće na gradskoj pijaci, zamolila Maru da joj preko zime sačuva nekoliko sanduka lukovica i mladih sadnica ukrasnog bilja. Jelenina mala šupa bila je vlažna, a Mara je u plasteniku imala jedan suh ugao. Pristala je.
Na proljeće su zajedno presadile dio biljaka. Mara je primijetila nešto što nikada ranije nije ozbiljno razmatrala: na maloj površini ukrasno rezano cvijeće moglo je vrijediti više od količine povrća koju je ona fizički mogla uzgojiti i prodati.
Nije odmah pretvorila plastenik u uspješan posao. Prva sezona bila je gotovo smiješna. Posadila je previše različitih vrsta, pogrešno procijenila vrijeme cvjetanja i dio biljaka izgubila zbog kasnog mraza.
Od onoga što je preživjelo Jelena je napravila jednostavne bukete za pijacu. Prodali su se za dva jutra. Mara je dobila svoj dio novca i prvi put pomislila da stari plastenik možda ipak nije otpad.
Naredne godine nije radila naslijepo. Nije imala agronoma koji će čudesno riješiti sve probleme niti bogatog kupca koji će joj unaprijed garantirati zaradu. U gradskoj biblioteci posuđivala je knjige o rezanom cvijeću, razgovarala s dvije žene koje su već prodavale bukete i vodila malu bilježnicu u koju je zapisivala datume sadnje, cvjetanja i koliko je pojedina vrsta trajala nakon rezanja.
Odlučila se na samo nekoliko biljaka koje je mogla održavati: cinije, ukrasni suncokret, različak, mirisni grašak i nešto zelenila za bukete. Plastenik je koristila za ranu proizvodnju i zaštitu osjetljivijih biljaka, dok je dio sadila na dvije male gredice iza kuće.
Ivan ništa od toga nije smatrao ozbiljnim poslom. Kada bi došao vikendom i vidio majku s kantama, šalio se: „Mama je postala cvjećarka.“ Mara bi odgovarala: „Bolje nego da sjedim i gledam televiziju.“
Nije mu govorila koliko zaradi jer ni sama nije znala hoće li posao trajati. Nekad bi se vratila s pijace s gotovo svim prodanim, a nekad bi pola buketa donijela kući. Jedne sedmice jaka kiša uništila joj je gotovo sve suncokrete.
Drugog mjeseca pojavile su se lisne uši. Jednom je pogrešno procijenila potražnju pred praznik i ostala s desetinama cvjetova koje više nije mogla prodati po punoj cijeni. Naučila je praviti male aranžmane, sušiti ono što je pogodno za sušenje i ne saditi više nego što može sama održavati.
Zdravka je upoznala sasvim slučajno. Jednog subotnjeg jutra njegov redovni dobavljač nije isporučio dovoljno zelenila i sezonskog cvijeća za nekoliko narudžbi. Vidio je Marine bukete na Jeleninom štandu i pitao odakle dolaze.
Mara mu je rekla da ih uzgaja iza kuće. Kupio je gotovo sve što joj je tog jutra ostalo, ali joj nije obećao nikakav stalni posao. „Ako kvalitet bude dobar i ako mi se uklopi u narudžbe, zvat ću vas“, rekao je.
Zvao ju je deset dana kasnije.
Njihova saradnja ostala je mala i neredovna. Zdravko je od nje uzimao sezonsko cvijeće kada mu je trebalo nešto lokalno, prirodnijeg izgleda ili kada bi imao manje svadbe i proslave. Mara nije mogla proizvesti stotine identičnih ruža niti egzotične vrste.
Nije to ni pokušavala. Njena prednost bila je u cvijeću koje je raslo u sezoni i koje je mogla ubrati rano ujutro. Nekoliko puta bi ustala prije pet, rezala cvjetove dok je još hladno, stavljala ih u kante s vodom i autobusom slala Jeleni ili ih predavala Zdravkovom vozaču na glavnoj cesti.
Za dvije godine od tog posla skupila je više novca nego što je Ivan pretpostavljao, ali daleko od bogatstva. Veći dio potrošila je na novu foliju za plastenik, sjeme, lukovice, kante i popravku sistema za vodu. Ostatak je držala na posebnom računu. Nije štedjela za sina. Planirala je zamijeniti prozore na kući i možda konačno urediti kupatilo.
Onda je čula Ivana i Lorenu kako razgovaraju o svadbenom cvijeću.
Lorena je željela salu punu bijelih ruža i zelenila. Kada je dobila ponudu, ostala je zatečena cijenom. Ivan joj je rekao da smanje dekoraciju. Posvađali su se. Lorena je tvrdila da su već uštedjeli na drugim stvarima i da ne želi da sala izgleda prazno. Mara je bila u susjednoj sobi i čula gotovo cijeli razgovor. Nije se umiješala.
Nekoliko dana kasnije otišla je Zdravku.
Pitala je koliko bi koštalo cvijeće koje su mladenci izabrali ako se dekoracija malo pojednostavi i ako se dio sezonskog zelenila i cvijeća zamijeni onim što ona može proizvesti. Zdravko je napravio novu kalkulaciju. I dalje je iznos bio velik. Mara je otvorila torbu i pokazala mu svoju ušteđevinu.
„Želim platiti.“
Zdravko ju je gledao kao da nije dobro čuo. „Sve?“
„Koliko mogu.“
„Maro, to vam je skoro cijela ušteđevina od onoga što ste mi prodavali.“
„Znam.“
„Zar niste govorili da mijenjate prozore?“
„Prozori mogu još jednu zimu.“
Zdravku se odluka nije sviđala. Rekao joj je da cvijeće traje nekoliko dana, a prozori godinama. Mara je to znala. Ipak, nije odustajala. Na kraju su napravili kompromis.
Mara je platila veliki dio dekoracije iz svoje ušteđevine, a Zdravko je smanjio ukupnu cijenu jer je dio materijala dolazio iz njenog plastenika. Ivan i Lorena platili su samo manji iznos za koji su vjerovali da je konačna cijena nakon „sezonskog popusta“.
Zašto je Mara to skrivala?
Ne zato što je htjela jednog dana pred svima otkriti svoju žrtvu.
Upravo suprotno.
Znala je da bi Ivan odbio.
Nekoliko godina ranije, kada mu je pokušala dati novac za kupovinu automobila, vratio joj ga je i rekao da svoju penziju čuva za sebe. Bio je dobar sin u mnogim stvarima. Plaćao joj je veće popravke kada je mogao, vozio je liječniku i zvao gotovo svaki dan. Mara je znala da joj ne bi dozvolio potrošiti ušteđevinu na cvijeće koje će nakon svadbe završiti u kantama.
Zato je zamolila Zdravka da šuti.
Ali sada je taj isti sin stajao usred sale i gledao prema hiljadama latica oko sebe.
„Koliko si dala?“ pitao je.
Mara nije odgovorila.
„Mama, koliko?“
„Dovoljno.“
„Od novca za prozore?“
Mara je pogledala Zdravka. „Baš ste morali sve reći.“
Zdravko je odmah priznao: „Nisam trebao.“
Lorena je prišla. Lice joj je bilo crveno. Pogledala je Marine blatnjave cipele, a zatim cvjetni zid iza sebe. „Je li ovo cvijeće iz vašeg plastenika?“
„Samo dio. Većina nije.“
„Ali vi ste ga platili?“
„Dio sam platila.“
Zdravko ju je ispravio: „Veliki dio.“
Mara ga je ponovo pogledala.
„Dobro, šutim“, rekao je.
Lorena je pokušala nešto reći, ali Mara ju je prekinula. „Ako ćeš mi se sada izvinjavati samo zato što si saznala ko je platio cvijeće, nemoj.“
Ta rečenica je pogodila Lorenu tačno tamo gdje je trebala.
„Nije zbog cvijeća“, rekla je nakon nekoliko trenutaka.
„Dobro.“
„Ono s cipelama je bilo ružno.“
„Jeste.“
„Brinula sam zbog fotografija i tepiha i…“
Mara ju je mirno pogledala.
Lorena nije završila opravdanje. „Nije važno. Nisam to smjela reći.“
Ivan je cijelo vrijeme šutio.
Mara se okrenula prema njemu. „A ti?“
Sin nije imao iza čega da se sakrije.
„Trebao sam nešto reći.“
„Jesi.“
„Znam.“
„Čekala sam.“
Te dvije riječi bile su mnogo teže od svega što je Zdravko otkrio.
Ivan je mogao objasniti da je bio nervozan, da su oko njega bili gosti, da je mislio kako će se situacija smiriti za nekoliko minuta. Ali ništa od toga nije mijenjalo činjenicu da je vidio majku kako stoji ponižena i izabrao tišinu.
„Izvini“, rekao je.
Mara je klimnula. „Dobro.“
„Samo dobro?“
„Šta hoćeš, da ti održim govor na svadbi?“
Prvi put te večeri Ivan se skoro nasmijao.
Lorena je donijela vlažnu krpu i čučnula pored Marine stolice.
„Šta radiš?“ upitala je Mara.
„Očistit ću vam cipele.“
Mara je odmah povukla nogu. „Nećeš.“
„Ali ja sam…“
„Daj mi krpu.“
Lorena joj ju je pružila. Mara je sama obrisala cipele. Zatim je rekla: „Ako želiš nešto popraviti, ne moraš klečati predamnom. Samo drugi put razmisli prije nego što nekoga postidiš zbog blata.“
Lorena je klimnula.
Fotografije su napravljene dvadesetak minuta kasnije. Mara je stajala pored sina. Na jednoj cipeli ostala je mala smeđa mrlja koju nije uspjela potpuno skinuti. Fotograf je kasnije ponudio da je ukloni obradom.
Ivan je rekao da ne treba.
Nakon svadbe pokušao je majci vratiti sav novac koji je potrošila na dekoraciju. Mara nije htjela ni čuti. Svađali su se skoro sedmicu. Na kraju su postigli dogovor koji nije potpuno zadovoljio nijedno od njih: Ivan neće vraćati novac za cvijeće, ali će on platiti zamjenu dva najlošija prozora na kući. Ostale će Mara mijenjati kada sama odluči.
„Nemoj mi renovirati cijelu kuću iz grižnje savjesti“, upozorila ga je.
„Dva prozora.“
„Dva.“
„I vrata?“
„Ne.“
„Dobro.“
Mara je nastavila uzgajati cvijeće. Nije pretvorila plastenik u veliku firmu. Nije zaposlila deset ljudi niti postala poznata cvjećarka. Jednostavno je postala bolja u poslu koji je slučajno otkrila u poznim godinama. Zdravko je i dalje povremeno kupovao od nje. Jelena je prodavala njene male bukete na pijaci. Mara je sljedeće godine proširila gredicu za samo nekoliko metara, jer je već znala koliko fizički može izdržati.
Lorena je nekoliko puta dolazila pomoći.
Prvi put pojavila se u potpuno novim bijelim patikama.
Mara ju je pogledala i rekla: „To ti je loša odluka.“
Dva sata kasnije patike su bile pune zemlje.
Lorena je pogledala blato i počela se smijati. „Nemojte nikome pokazati.“
„Čekaj da pozovem fotografa.“
Bio je to prvi put da su se obje mogle našaliti na račun svadbe bez nelagode.
Nekoliko mjeseci kasnije Lorena je pitala može li za rođendan svoje majke sama napraviti buket. Mara joj je pokazala koje stabljike treba rezati, koliko listova ukloniti i zašto se cvijeće ne bere usred najveće vrućine. Nisu postale najbolje prijateljice preko noći. I dalje su se razlikovale u gotovo svemu. Ali nestala je potreba da jedna drugu procjenjuju prema odjeći, kući ili načinu života.
Ivan je tek tada počeo shvatati koliko malo zna o posljednjim godinama majčinog života. Mislio je da ona uglavnom živi od penzije, obrađuje mali vrt i čeka njegove posjete. U stvarnosti je imala svoje kupce, raspored sadnje, bilježnicu troškova i planove za sljedeću sezonu.
Jednog jutra pomogao joj je zamijeniti oštećeni dio folije na plasteniku. Dok su radili, pronašao je u uglu stari metalni okvir koji je prije dvije godine želio odvesti na otpad.
„Sjećaš se kad sam rekao da sve ovo treba srušiti?“ pitao je.
„Sjećam.“
„Dobro da me nisi poslušala.“
„Sine, kad bih te uvijek slušala, život bi mi bio mnogo skuplji.“
Oboje su se nasmijali.
Istina o novcu za svadbeno cvijeće bila je mnogo jednostavnija nego što su gosti kasnije prepričavali. U selu se pojavila priča da je Mara tajno prodala vrijednu zemlju. Neko je tvrdio da je imala skrivenu ušteđevinu pokojnog muža. Treći su govorili da joj je vlasnik cvjećare poklonio cijelu dekoraciju.
Ništa od toga nije bilo tačno.
Mara je novac zaradila u starom plasteniku koji je njen sin smatrao bezvrijednim. Počela je s nekoliko tuđih sadnica, napravila mnogo grešaka, naučila šta može uzgojiti, prodavala male sezonske bukete na pijaci i dio cvijeća povremeno isporučivala Zdravkovoj cvjećari. Novac je odvajala gotovo dvije godine.
Nije ga skupljala za svadbu.
Trebala je njime zamijeniti prozore.
Kada je čula da se Ivan i Lorena svađaju zbog cijene dekoracije, odlučila je potrošiti dio svoje ušteđevine da im olakša trošak, uvjerena da će to ostati između nje i cvjećara.
Zato je na svadbu stigla autobusom.
Zato je do stanice hodala po blatnjavom seoskom putu.
I zato su cipele zbog kojih ju je snaha pokušala skloniti sa fotografija bile blatnjave upravo od zemlje iz koje je Mara mjesecima rezala dio cvijeća što je ukrašavalo tu istu salu.
Kada je Ivan to konačno shvatio, više ga nije bilo sramota mrlje na majčinim cipelama.
Bilo ga je sramota što je tek nakon tuđeg objašnjenja naučio pogledati odakle je to blato došlo.
KRAJ