Rođeni brat tvrdio je da mu je sestra poklonila svu imovinu i izbacio je iz kuće – sutradan su pred kapijom stala tri luksuzna automobila, a ljudi koji su izašli promijenili su sve

U jednom selu nedaleko od Sarajeva živjela je udovica po imenu Behija Hadžić. Imala je šezdeset četiri godine i gotovo cijeli život provela je u porodičnoj kući koju je naslijedila od roditelja. Njen muž Osman umro je prije deset godina, a iza sebe joj je ostavio dvoje djece. Sin Adnan radio je u Njemačkoj, dok je kćerka Amina živjela u Mostaru sa svojom porodicom.

Behija nije željela napustiti kuću. U njenom dvorištu rasle su dvije stare trešnje, a iza kuće nalazila se mala bašta u kojoj je svake godine sadila paprike, paradajz i luk. U jednoj sobi još je čuvala Osmanove knjige, njegov stari sat i fotografiju s njihovog vjenčanja.

Njen rođeni brat, Hamdija, živio je u susjednom mjestu. Bio je imućniji od nje i imao je nekoliko poslovnih prostora. Godinama je govorio da mu je stalo do sestre, ali je u posljednje vrijeme sve češće spominjao njenu kuću i zemljište.

„Behija, šta ćeš sama s tolikom kućom?“, govorio bi. „Bolje je da sve prepišeš meni. Ja ću se brinuti o imanju, a ti ćeš imati gdje živjeti.“

Behija bi se samo nasmiješila.

„Brate, ne želim ništa prepisivati. Kuća je moja, a kada mene ne bude, neka djeca odluče šta će s njom.“

Hamdija nije bio zadovoljan takvim odgovorom.

Jednog dana doveo je sa sobom čovjeka koji se bavio nekretninama. Pokazao mu je dvorište i zemljište iza kuće, razgovarajući kao da je već vlasnik.

Behija ih je zatekla kod kapije.

„Šta vi radite ovdje?“

Hamdija je odmah odgovorio:

„Samo gledamo šta bi se moglo uraditi s imanjem.“

„Ali zašto?“

„Zato što sam ja sada odgovoran za ovu kuću.“

Behija ga je zbunjeno pogledala.

„Od kada?“

 

Hamdija je izvadio fasciklu i pokazao nekoliko papira.

„Potpisala si da mi daješ svoju imovinu. Zaboravila si?“

Behija je osjetila kako joj srce ubrzano kuca.

„Nikada nisam potpisala da ti poklanjam kuću.“

„Jesi, Behija. Samo se praviš da ne znaš.“

„Sine moj, možda sam ti potpisala neki papir za administraciju, ali nikada nisam pristala da ti dam sve što imam.“

Hamdija je izgubio strpljenje.

„Dosta mi je tvojih priča. Dokumenti postoje i sve je završeno.“

Behija je zatražila da vidi originalne dokumente, ali brat joj je pokazao samo nekoliko kopija. Na jednoj je stajalo da je ona navodno poklonila cijelu nekretninu Hamdiji, a na drugoj se nalazila njegova izjava da je preuzeo posjed.

Behija je odmah nazvala sina Adnana.

„Sine, tvoj amidža kaže da sam mu poklonila kuću. Došao je s nekim ljudima i tvrdi da više nisam vlasnica.“

Adnan se uznemirio.

„Majko, nemoj ništa potpisivati. Dolazim čim mogu.“

„Ne želim da se svađate. Samo želim da znam šta se dogodilo.“

Adnan joj je obećao da će provjeriti dokumente, ali Hamdija nije želio čekati.

Sutradan je došao s nekoliko ljudi i rekao Behiji da mora napustiti kuću.

„Od danas je ovo moje. Ne želim više da se ponašaš kao da si vlasnica.“

Behija ga je pogledala pravo u oči.

„Hamdija, ja sam ovdje živjela prije nego što si ti imao svoju kuću. Ovdje sam dovela svoju djecu na svijet. Ovdje sam sahranila muža. Kako možeš tražiti da odem?“

„To više nije tvoj problem. Imaš djecu, idi kod njih.“

„A gdje da idem dok ne stignu?“

 

„To me ne zanima.“

Hamdija je naredio ljudima da iznesu nekoliko njenih stvari iz hodnika. Behija je pokušala spasiti porodične fotografije, lijekove i nekoliko komada odjeće. Nije vikala, nije ga vrijeđala i nije pokušavala izazvati sukob.

Samo je uzela staru torbu, spakovala najpotrebnije stvari i još jednom pogledala prema kući.

Na vratima se okrenula.

„Brate, neću se svađati s tobom. Ali želim da znaš da ti nikada nisam poklonila ono što sada tvrdiš da je tvoje.“

Hamdija je zatvorio vrata za njom.

Behija je otišla do kuće svoje prijateljice Fatime, koja je živjela nekoliko ulica dalje. Fatima ju je dočekala na pragu i odmah primijetila da nešto nije u redu.

„Behija, šta se dogodilo? Zašto nosiš torbu?“

Behija je spustila pogled.

„Brat me izbacio iz kuće.“

Fatima je ostala bez riječi.

„Kako te mogao izbaciti? Pa to je tvoja porodična kuća!“

„Tvrdi da sam mu sve poklonila.“

„Jesi li potpisala takav dokument?“

„Nisam. Potpisivala sam neke papire prije nekoliko godina, kada mi je pomagao oko priključka za vodu i općinskih poslova. Ali nikada mu nisam dala kuću.“

Fatima ju je zagrlila.

„Ostat ćeš kod mene koliko god bude trebalo. Ne brini.“

Te večeri Behija je spavala u maloj sobi u Fatiminoj kući. Nije mogla zaspati. Stalno je razmišljala o Osmanu, o djeci i o svemu što su zajedno gradili.

Ujutro je nazvala kćerku Aminu i ispričala joj šta se dogodilo.

Amina je odmah zaplakala.

„Majko, zašto nam nisi ranije rekla da amidža traži kuću?“

„Nisam htjela praviti probleme. Mislila sam da će shvatiti da to nije njegovo.“

 

„Dolazim danas. Nećeš više biti sama.“

U međuvremenu, Hamdija je u kući već razgovarao s ljudima zainteresiranim za kupovinu zemljišta. Vjerovao je da je pobijedio i da se Behija neće usuditi suprotstaviti mu.

Nije znao da je njegova sestra prije nekoliko godina dobila savjet od jednog čovjeka koji je poznavao njenog muža i znao koliko joj je kuća značila.

Taj čovjek zvao se Faruk Kovačević. Bio je uspješan advokat u Sarajevu, a njegov otac nekada je radio s Osmanom u istoj građevinskoj firmi. Osman je Farukovoj porodici pomogao u teškim vremenima, kada su ostali bez novca nakon očeve bolesti.

Faruk nikada nije zaboravio tu dobrotu.

Kada je prije nekoliko godina saznao da Behija ima problema s bratom oko imovine, savjetovao joj je da sve dokumente čuva na sigurnom i da napravi ovjerene kopije.

„Gospođo Behija, nikada nemojte davati originalne papire nikome bez jasnog razloga. I nemojte potpisivati dokument koji niste pročitali“, rekao joj je tada.

Behija je poslušala njegov savjet.

Faruk je znao da je Osmanova porodična kuća stečena na osnovu uredne dokumentacije. Također je znao da je Behija nakon muževljeve smrti bila upisana kao vlasnica nekretnine.

Kada je prethodne večeri čuo šta se dogodilo, odmah je kontaktirao Adnana i Aminu.

„Ne želim donositi zaključke dok ne pregledam sve dokumente“, rekao je. „Ali ako je neko iskoristio punomoć za nešto za šta nije bila namijenjena, imamo ozbiljan razlog da tražimo zaštitu prava vaše majke.“

Adnan mu je poslao fotografije dokumenata koje je Hamdija pokazivao.

Faruk je pažljivo pregledao papire i primijetio nekoliko nepravilnosti. Punomoć koju je Behija ranije potpisala odnosila se samo na administrativne poslove, a ne na poklon ili prodaju nekretnine. Dokument kojim je Hamdija tvrdio da je postao vlasnik imao je potpuno drugačiji sadržaj.

Odmah je zatražio uvid u zemljišnoknjižnu dokumentaciju i pribavio potvrdu o trenutnom stanju vlasništva.

Tada je otkrio još nešto.

Na osnovu spornog dokumenta pokrenut je postupak promjene vlasništva, ali nije bio okončan na zakonit način. Postojala je i zabilježba koja je ukazivala na spor oko nekretnine.

Faruk je odlučio da ne čeka.

Sljedećeg jutra, nešto poslije deset sati, pred kućom u kojoj je Behija odrasla zaustavila su se tri luksuzna automobila.

Prvi je bio crni Mercedes, drugi tamni BMW, a treći veliki terenac.

Komšije su odmah izašle na kapije. Niko nije znao ko dolazi niti zašto su se tako skupi automobili zaustavili baš pred Hamdijinom kućom.

Iz prvog automobila izašao je Faruk Kovačević, advokat. Iz drugog su izašli Adnan i Amina, a iz trećeg dvojica stručnjaka koji su došli s dokumentacijom i predstavnikom nadležne institucije.

Hamdija je izašao iz kuće, namještajući košulju.

 

„Mogu li vam pomoći?“

Faruk mu je prišao.

„Tražimo gospodina Hamdiju Hadžića.“

„Ja sam. Šta je problem?“

„Zastupam vašu sestru Behiju Hadžić.“

Hamdija se namrštio.

„Ona je već otišla. Ova kuća je sada moja.“

Faruk je otvorio kožnu fasciklu.

„Upravo zbog toga smo došli.“

Pozvao je Hamdiju da pogleda dokumente koje je donio.

U prvoj koverti nalazio se originalni zemljišnoknjižni izvod koji je potvrđivao da je Behija bila vlasnica kuće i zemljišta. U drugoj se nalazila ovjerena kopija punomoći koju je ona ranije dala bratu.

Faruk je stavio oba dokumenta na stočić ispred kapije.

„Ova punomoć vam je omogućavala da obavljate određene administrativne poslove. Nije vam davala pravo da poklonite ili prodate nekretninu u ime svoje sestre.“

Hamdija je pokušao prekinuti razgovor.

„Ali ona je potpisala dokument!“

Faruk je izvadio treći papir.

„Ovo je dokument koji ste koristili kao dokaz o prenosu vlasništva. Njegov sadržaj ne odgovara ovlaštenju koje vam je Behija dala. Postoji osnovana sumnja da je dokument nastao zloupotrebom ranije punomoći i da je potpisivanje izvršeno bez njenog znanja o pravnim posljedicama.“

Hamdija je počeo nervozno gledati prema automobilima.

„Ko vam je dao pravo da dolazite pred moju kuću i optužujete me?“

„Niko vas ne optužuje bez postupka. Došli smo da zaštitimo prava vlasnice i predamo dokumentaciju nadležnim organima.“

Tada je Faruk izvadio još jednu kovertu. U njoj se nalazilo sudsko rješenje o privremenoj mjeri kojom je zabranjeno dalje raspolaganje spornom nekretninom do okončanja postupka.

„Od ovog trenutka ne smijete prodavati, poklanjati niti na drugi način prenositi imovinu dok sud ne utvrdi sve činjenice.“

Hamdija je problijedio.

 

„To nije moguće.“

Faruk ga je mirno pogledao.

„Moguće je. Dokument je izdat i dostavljen nadležnim stranama.“

Amina je tada prišla bratu svoje majke.

„Amidža, zašto si to uradio? Zar ti nije bilo dovoljno što imaš svoju kuću i svoju imovinu? Morao si uzeti i majčinu?“

Hamdija je odmahnuo glavom.

„Vi ne znate šta se dešavalo između mene i vaše majke.“

Adnan je odgovorio:

„Znamo da je naša majka ostala bez krova nad glavom. To je dovoljno.“

U tom trenutku Faruk je pogledao prema trećem automobilu. Iz njega je izašao stariji čovjek s nekoliko dodatnih dokumenata.

Bio je to Hasan, dugogodišnji poznanik porodice, koji je ranije radio u zemljišnoknjižnom uredu. Nakon penzionisanja često je pomagao ljudima da razumiju dokumentaciju o nasljedstvu i vlasništvu.

Hasan je prišao i pozdravio prisutne.

„Donio sam ovjerene kopije iz arhive koje je advokat tražio. U njima se vidi da je Behija nakon smrti roditelja i kasnijeg uređenja nasljedstva zakonito stekla pravo vlasništva. Također se vidi da nije postojao ugovor kojim je svu imovinu poklonila bratu.“

Hamdija je pogledao prema njemu.

„Hasane, i ti si se umiješao?“

Hasan je odgovorio:

„Ne miješam se u porodične svađe. Samo sam donio dokumente koji potvrđuju ono što je već bilo upisano u službenim evidencijama.“

Komšije su se polako okupljale. Ljudi koji su dan ranije vidjeli Behiju kako odlazi s jednom torbom sada su shvatili da se iza cijele priče krije mnogo ozbiljnija nepravda.

Faruk je završio razgovor riječima:

„Vaša sestra nije došla da traži milostinju. Došla je da traži ono što joj po zakonu pripada. O daljnjim pitanjima odlučivat će nadležne institucije.“

Zatim se okrenuo prema Adnanu.

„Gdje je vaša majka?“

„Kod prijateljice Fatime.“

„Idemo po nju.“

Tri automobila krenula su prema Fatiminoj kući. Kada je Behija čula da su stigli, izašla je pred kapiju. Bila je iznenađena kada je vidjela sina, kćerku i ljude koje nije očekivala.

Faruk joj je prišao i pružio fasciklu.

 

„Gospođo Behija, donijeli smo dokumente koji potvrđuju vaše vlasništvo i sudsku mjeru kojom je spriječeno dalje raspolaganje kućom.“

Behija je drhtavim rukama uzela papire.

„Znači, nisam izgubila svoj dom?“

„Ne. Postoji postupak koji treba završiti, ali vaša prava su zaštićena.“

Behija je počela plakati.

„Hvala vam. Nisam se svađala s bratom jer nisam željela da me djeca jednog dana pamte po ružnim riječima i sukobima. Ali nikada nisam pristala da mu dam svoju kuću.“

Faruk joj je odgovorio:

„To što niste željeli svađu ne znači da ste se odrekli svojih prava.“

Amina je zagrlila majku.

„Majko, sada se vraćaš kući. Ne moraš više biti ovdje zbog nečije samovolje.“

Behija je pogledala prema staroj kući u daljini. Nije bila sigurna šta je čeka, ali prvi put nakon mnogo dana osjetila je da nije sama.

Nekoliko sedmica kasnije, nakon pribavljanja dodatnih dokaza, pokrenut je postupak radi osporavanja spornog prenosa. Vještačenje i provjera dokumentacije pokazali su da Hamdija nije imao valjano ovlaštenje za poklon nekretnine i da je raniju punomoć iskoristio izvan njene namjene.

Tokom postupka saslušana je Behija. Mirno je objasnila da je bratu dala ograničeno ovlaštenje za administrativne poslove i da nikada nije pristala da mu pokloni kuću.

Hamdija je pokušavao tvrditi da je sestra znala šta potpisuje, ali nije mogao ponuditi uvjerljive dokaze koji bi potvrdili njegove tvrdnje.

Na kraju je sud poništio sporni prenos vlasništva i naložio da se u zemljišnim knjigama ponovo potvrdi Behijino pravo. Pokrenut je i odgovarajući postupak zbog sumnje na zloupotrebu dokumentacije.

Behija se vratila u svoju kuću. Prvo je otvorila prozore, zatim otišla u dvorište i dotakla staru trešnju koju je Osman zasadio mnogo godina ranije.

„Eto, Os mane, opet sam kod kuće“, prošaptala je.

Adnan i Amina pomogli su joj da zamijeni bravu, sredi sobu i vrati stvari koje su bile pomjerene tokom njenog odlaska.

Nekoliko dana kasnije Hamdija se pojavio pred kapijom. Ovoga puta nije imao fasciklu niti ljude koji bi ga pratili.

„Behija, možemo li razgovarati?“

Sestra ga je pogledala.

„Možemo. Reci.“

„Nisam mislio da će sve otići ovako daleko.“

„A šta si mislio, Hamdija? Da ću zauvijek šutjeti dok mi uzimaš kuću?“

 

„Bio sam u teškoj situaciji. Mislio sam da će imanje jednog dana svakako pripasti porodici.“

Behija je duboko uzdahnula.

„Ono što je moje ne može postati tvoje samo zato što si moj brat. Mogao si me pitati za pomoć, mogao si razgovarati sa mnom. Ali ti si odlučio da me izbaciš iz kuće i predstaviš kao da sam ti sve poklonila.“

Hamdija je spustio glavu.

„Žao mi je.“

Behija nije povisila glas.

„Ne želim ti zlo. Ali ne mogu se praviti da se ništa nije dogodilo. Povjerenje koje si uništio neće se vratiti samo zato što si danas došao i rekao da ti je žao.“

Hamdija je otišao bez daljnjih riječi.

Behija je ostala na pragu i pogledala prema dvorištu. Znala je da joj se život neće odmah vratiti na staro, ali je barem ponovo imala svoj dom.

Tog dana tri luksuzna automobila nisu donijela novac, poklone niti bogatstvo. U njima su stigli njen sin, kćerka, advokat i ljudi koji su donijeli originalne dokumente, arhivske dokaze i sudsko rješenje koje je zaustavilo nepravdu.

Hamdija je mislio da je pobijedio jer je njegova sestra otišla bez svađe. Nije razumio da tišina ponekad nije znak slabosti, nego odluka da se istina dokaže na pravi način.

A Behija je naučila da oprost i odricanje nisu isto. Čovjek može odbiti svađu, a ipak čvrsto braniti ono što mu pripada.

 

Jer kuća nije samo zidovi i krov. Ona je uspomena na roditelje, život proveden s voljenom osobom i sigurnost koju čovjek zaslužuje u starosti. A nijedna porodična veza ne daje pravo nekome da drugome oduzme njegov dom.

Leave a Comment