Prve noći Hamza je mislio da su koze samo pronašle vodu. Druge noći bilo mu je čudno što nijedna ne pije. Treće noći, kada je svih dvadeset sedam koza ponovo nestalo iz tora i stalo u savršenom krugu oko napuštenog bunara visoko na planini, pastir je prvi put osjetio strah. Životinje nisu meketale niti se gurale. Stajale su potpuno mirno i gledale u crni otvor.
Hamza im se polako približio, očekujući da će na dnu vidjeti odsjaj mjeseca. Umjesto toga, gotovo dvadeset metara ispod njega zatreperilo je slabo žuto svjetlo. Nije bilo nepomično. Kretalo se. Neko je bio dole. Hamza je kleknuo i viknuo: „Ima li koga?“ Svjetlo je istog trenutka nestalo. Nekoliko sekundi kasnije iz dubine se začuo muški glas:
„Ne zovi nikoga!“ Hamza je ustuknuo. Bunaru nije postojao poznat prilaz osim odozgo, a stari ljudi su tvrdili da je presušio prije četrdeset godina. Ipak, iste noći Hamza će otkriti da čovjek na dnu nije ušao kroz bunar — i da koze nisu dolazile zbog njega, nego zbog nečega što je svake noći ostavljao u kamenoj pukotini.
Hamza je već sedamnaest ljeta izvodio stado na planinske pašnjake iznad sela. Od maja do početka oktobra živio je u maloj kamenoj kolibi zajedno sa psom Garom. Poznavao je ponašanje svake životinje. Znao je koja koza preskače ogradu, koja se uvijek posljednja vraća i koja će pronaći rupu u ogradi prije nego što je on sam primijeti.
Zato je odmah znao da se događa nešto neobično.
Prva je prema bunaru počela odlaziti stara koza Bjelka. Za njom su krenule ostale. Hamza je popravio tor misleći da izlaze kroz oštećenu ogradu.
Sljedeće noći ponovilo se isto.
Treće noći nije spavao.
Oko jedanaest sati Bjelka je ustala, prišla ogradi i provukla glavu između dvije daske. Hamza je čekao. Nakon nekoliko minuta pronašla je način da gurne labavu dasku.
Jedna za drugom koze su izašle.
Hamza ih je pratio bez lampe.
Prešle su oko osam stotina metara i stigle do starog bunara između stijena.
Tada je ugledao svjetlo.
Nakon glasa iz dubine nije odmah pobjegao.
„Ko si?“ povikao je.
Tišina.
„Kako si sišao?“
Ponovo ništa.
Garo je počeo režati prema stijeni nekoliko metara desno od bunara.
Hamza je okrenuo lampu.
Pas nije gledao prema otvoru.
Njušio je zemlju.
Ispod grma kleke Hamza je pronašao tragove cipela.
Vodili su iza velike stijene.
Tamo je bila uska pukotina koju nikada ranije nije primijetio. Između kamenja osjećao se hladan zrak.
Hamza nije ulazio.
Vratio je koze u tor i ujutro otišao do najbliže kuće na planini. Tamo je živio njegov rođak Sulejman, nekadašnji šumar.
„Neko spava ispod bunara“, rekao mu je.
Sulejman se nasmijao.
Onda je vidio Hamzino lice.
„Ozbiljno govoriš?“
Istog dana zajedno su otišli do stijena.
Sulejman je pregledao pukotinu.
„Ovo je otvoreno skoro“, rekao je. „Vidi zemlju.“
Pronašli su i komadić plave tkanine zakačen za granu.
Ali čovjeka nije bilo.
Nisu ulazili jer nisu znali koliko je prolaz siguran.
Hamza je odlučio sljedeće noći ponovo posmatrati bunar, ali ovaj put izdaleka.
Oko deset sati vidio je slabo svjetlo među stijenama.
Neko je izašao.
Bio je to mršav čovjek s bradom, možda šezdesetih godina. Nosio je staru jaknu i malu baterijsku lampu.
Čovjek nije krenuo prema selu.
Prišao je bunaru.
Iz torbe je izvadio nešto i stavio u kamenu pukotinu kraj zida.
Zatim se vratio prema stijeni.
Desetak minuta kasnije pojavile su se koze.
Odmah su krenule prema pukotini.
Hamza je prišao tek kada je čovjek nestao.
U pukotini je pronašao šaku krupne soli.
Tada je misterija ponašanja životinja postala mnogo jednostavnija.
Koze nisu osjećale nikakvu neobjašnjivu silu.
Dolazile su po sol.
Ali ostalo je mnogo veće pitanje.
Ko je čovjek?
Sljedećeg jutra Hamza je ostavio poruku pored pukotine.
„Neću ti nauditi. Ali ovo je planina na kojoj čuvam stado. Moram znati ko si.“
Navečer je papira nestalo.
Na njegovom mjestu stajala je druga poruka.
„Zovem se Jakov. Treba mi još nekoliko dana. Molim te, ne zovi policiju.“
Hamzi se to nije svidjelo.
Ako čovjek nije učinio ništa loše, zašto se krije?
Sulejman je insistirao da budu oprezni.
„Možda je bjegunac. Možda je lopov.“
Ali Hamza je primijetio nešto drugo.
Na mjestu gdje je Jakov ostavljao sol pronašao je praznu kutiju lijeka za srce.
Sljedeće večeri nije čekao.
Sjeo je kraj bunara.
„Jakove!“
Nakon nekoliko minuta čovjek se pojavio iza stijene.
Bio je još mršaviji nego što je Hamza mislio. Lice mu je bilo umorno, a jedna noga zavijena.
„Rekao sam ti da nikoga ne zoveš.“
„Nisam. Ali nećeš mi pričati iz rupe.“
Jakov je dugo šutio.
Na kraju je sjeo na kamen.
Njegova priča nije bila ona koju je Hamza očekivao.
Jakov nije bio bjegunac.
Rođen je upravo u tom kraju.
Kao dječak živio je s ocem Pavlom u maloj kući na drugoj strani planine. Nakon smrti majke otac je počeo raditi u rudniku, a Jakov je otišao u školu u grad. Kasnije se preselio u Njemačku.
Sa ocem se teško posvađao.
„Zbog čega?“ pitao je Hamza.
Jakov je pogledao prema bunaru.
„Zbog zemlje. Zbog tvrdoglavosti. Zbog stvari koje poslije četrdeset godina izgledaju smiješno.“
Pavle je želio da sin ostane i preuzme imanje.
Jakov nije htio.
Posljednji put razgovarali su kada je imao dvadeset šest godina.
Pavle je umro nekoliko godina kasnije.
Jakov nije došao ni na sahranu.
„Zašto si sada ovdje?“
Čovjek je izvadio presavijeno pismo.
Prije nekoliko mjeseci umrla mu je starija sestra. Među njenim stvarima pronašao je očevu poruku koju mu nikada nije poslala.
Pavle je u njoj napisao:
„Ako se ikada vratiš, potraži staro sklonište ispod izvora. Tamo sam ostavio ono što nisam znao reći dok si bio ovdje.“
Jakov je vjerovao da se radi o ovom bunaru.
Pronašao je stari bočni ulaz iza stijene. Tokom čišćenja prolaza povrijedio je nogu. Zato je nekoliko dana ostao u maloj podzemnoj prostoriji dok nije mogao normalno hodati.
„A svjetlo?“
Jakov je podigao baterijsku lampu.
„Moje.“
„A sol za koze?“
Prvi put se nasmiješio.
„Otac je držao koze. U podzemnoj prostoriji pronašao sam vreću stare kamene soli. Svake večeri bih malo izbacio van. Nisam znao da će tvoje stado dolaziti.“
Hamza ga je gledao.
„Jesi li pronašao ono što ti je otac ostavio?“
Jakov je odmahnuo glavom.
„Ne.“
Sljedećeg dana odlučili su zajedno pregledati prostor, ali uz Sulejmanovu pomoć i oprez zbog urušavanja.
Bočni prolaz bio je dug tridesetak metara. Završavao je u prirodnoj kamenoj komori povezanoj s donjim dijelom bunara. Nekada je vjerovatno služila pastirima kao sklonište i mjesto za čuvanje hrane.
Na zidu su još bile drvene police.
Pronašli su stari alat, razbijene posude i metalnu kantu.
Ništa što bi ličilo na poruku.
Jakov je bio razočaran.
„Možda je neko već uzeo.“
Hamza je pročitao Pavlovu rečenicu još jednom.
„Ostavio je ono što nije znao reći.“
Pogledao je zidove.
„Možda ne tražimo predmet.“
Na suprotnoj strani prostorije nalazila se drvena ploča gotovo potpuno prekrivena prašinom.
Sulejman ju je osvijetlio.
Na njoj su bile urezane crtice.
Pored svake grupe stajala je godina.
Jakov je prišao.
„Ovo je moja visina.“
Kada je bio dječak, otac ga je svake godine mjerio uz dovratak njihove kuće. Nakon što je kuća napuštena, Pavle je očigledno skinuo taj komad drveta i donio ga ovdje.
Na posljednjoj crti pisalo je:
„Jakov, 18 godina.“
Ispod nje nalazila se mnogo kasnije urezana rečenica.
Jakov ju je pročitao naglas.
„Čekao sam da se vratiš. Bio sam previše ponosan da ti to kažem.“
Nije bilo novca.
Nije bilo zlata.
Samo ta rečenica.
Jakov je sjeo na kamen.
Hamza i Sulejman izašli su i ostavili ga samog.
Prošlo je skoro sat vremena prije nego što se pojavio.
U rukama je nosio komad drveta.
„Četrdeset godina“, rekao je. „Četrdeset godina sam mislio da me otac nije želio vidjeti.“
Hamza nije pokušao odgovoriti.
Neke izgubljene godine nisu imale odgovor.
Jakov je narednih dana boravio u Hamzinoj kolibi dok mu noga nije zarasla. Nije se više skrivao.
Kasnije je otišao u selo i pronašao nekoliko ljudi koji su poznavali njegovog oca.
Jedan starac mu je rekao nešto što ga je ponovo slomilo.
„Pavle je godinama ostavljao kapiju otključanu. Govorio je: ‘Ako se mali vrati noću, da ne mora kucati.’“
Jakov je tada prvi put posjetio očev grob.
Nije ostao trajno u selu. Imao je život u Njemačkoj, djecu i unuke. Ali obnovio je malu očevu kuću i počeo dolaziti nekoliko puta godišnje.
Stari bunar je osiguran kako niko slučajno ne bi pao. Bočni prolaz nije zatvoren, ali je ulaz zaštićen.
Koze su još neko vrijeme svake večeri odlazile prema njemu.
„Traže svog tajanstvenog čovjeka“, šalio se Sulejman.
Hamza je znao bolje.
Tražile su sol.
Jednog ljetnog predvečerja Jakov je ponovo došao na planinu. Donio je malu vrećicu mineralne soli za stado.
„Da ne zaborave gdje je sve počelo“, rekao je.
Haris—kako su Hamzu prijatelji ponekad zvali po porodičnom nadimku—nasmijao se i odmahnuo glavom, a onda je Jakov prosuo malo soli na kamen, daleko od opasnog ruba bunara.
Koze su se odmah okupile.
Jakov je stajao među njima i gledao prema otvoru.
Prije nekoliko mjeseci upravo je njegovo svjetlo treperilo u toj dubini i plašilo pastira koji nije mogao razumjeti ko se krije ispod planine.
Sada je odgovor bio jednostavan.
Dole nije živjelo nikakvo čudovište, bjegunac niti čuvar skrivenog blaga.
Bio je čovjek koji se nakon četrdeset godina vratio tražiti posljednju poruku svog oca.
A koze koje su svake noći stajale oko bunara nisu čuvale veliku tajnu.
Samo su, slijedeći miris soli, pokazale Hamzi mjesto na kojem je jedan stari porodični sukob čekao gotovo pola vijeka da konačno bude završen.
KRAJ