Četrdesetosmogodišnja udovica Ajša Delić iz malog sela iznad Konjica prvi put je primijetila crvenu vrpcu početkom juna, kada se sa svojih devet koza vraćala s planinskog pašnjaka podno Prenja.
Tog jutra, kao i gotovo svakog dana otkako joj je muž Salih umro prije pet godina, ustala je prije šest, pomuzla dvije koze koje su još dojile jarad, stavila komad hljeba i bocu vode u torbu i povela stado starom stazom iznad sela. Na planini je životinje puštala na široku padinu obraslu niskim grmljem i travom, a sama bi nekoliko sati skupljala suhe grane ili popravljala kamenu ogradu oko male livade koju je koristila. Koze su se često razilazile, ali na njen zvižduk vraćale su se jedna za drugom.
Tog dana posljednja se pojavila Bela, mlada bijela koza s crnom mrljom iznad lijevog oka. Oko vrata joj je bila vezana uska crvena vrpca. Ajša je prvo pomislila da se životinja negdje provukla kroz odbačenu tkaninu. Skinula je vrpcu i bacila je u džep. Bila je čista, uredno odrezana i vezana običnim dvostrukim čvorom.
To joj je bilo čudno, ali ne dovoljno da se zabrine. Dva dana kasnije Bela se ponovo odvojila od stada. Kada se vratila, oko vrata je imala novu crvenu vrpcu.
Treći put Ajša ju je skinula i pažljivo pogledala. Bila je gotovo iste širine, ali drugačijeg materijala. Neko ju je očigledno vezao. „Ko te to sređuje po planini?“ promrmljala je kozi, pokušavajući se nasmijati, ali već sljedećeg jutra odlučila je pratiti Belu.
Nije bilo jednostavno. Bela nije odlazila uvijek u isto vrijeme. Nekad bi nestala nakon sat vremena, nekad tek pred povratak. Ajša je dva dana držala životinju na oku i ništa se nije dogodilo.
Trećeg dana sjela je iza velike stijene i pravila se da odmara. Oko podneva Bela se odvojila od ostalih i krenula uz padinu prema gustoj kleki. Ajša ju je slijedila, ali koza se kretala mnogo brže po kamenju.
Nakon desetak minuta izgubila ju je. Čula je zvonce negdje iznad sebe, zatim ništa. Kada se vratila na glavni pašnjak, Bela je već bila među ostalim kozama. Oko vrata joj je bila crvena vrpca. Ajša je tada osjetila pravu nelagodu. Neko se nalazio dovoljno blizu da priđe životinji, uhvati je i zaveže joj komad tkanine, a da ga Ajša nijednom nije vidjela.
Kod kuće je pokazala vrpce komšiji Rasimu. On je odmah počeo pričati o pastirima koji su nekada označavali tuđe životinje ako bi zalutale na njihov teren. Ajša ga je podsjetila da iznad njenog pašnjaka već godinama gotovo niko ne drži stoku.
Nekoliko napuštenih katuna bilo je prazno, a najbliže stalno korišteno planinsko imanje nalazilo se nekoliko kilometara dalje. Rasim je predložio da priveže Belu nekoliko dana. Ajša je odbila. „Ako neko prilazi mojoj životinji, hoću znati ko.“
Sljedeće sedmice zamolila je svog dvadesetčetverogodišnjeg sina Faruka da dođe iz Sarajeva, gdje je radio u skladištu građevinskog materijala. Nije mu rekla da se boji. Samo mu je poslala fotografiju Bele s crvenom vrpcom i napisala: „Dođi u subotu. Imamo nekoga na planini.“
Faruk je stigao s malom kamerom koju su mogli pričvrstiti na ogrlicu. Ajša se bunila da će je koza razbiti među stijenama, ali su je zaštitili gumenim kućištem i postavili tako da snima prema naprijed. Prvog dana snimak nije pokazao ništa osim trave, kamenja, drugih koza i nekoliko trenutaka u kojima je Bela pokušavala pojesti listove toliko blizu kamere da je cijela slika postala zelena.
Drugog dana oko 13:40 Bela je napustila stado. Snimak je pokazao usku stazu kroz kleku koju Ajša nikada nije koristila. Nakon nekoliko minuta pojavila se kamena padina, zatim zid stare građevine. Kamera se zatresla, čulo se kako neko govori:
Evo te opet, tvrdoglava jedna.“ Na snimku se pojavila ljudska ruka. Bela je mirno stajala. Nepoznata osoba ju je pomilovala po glavi, pregledala joj ogrlicu, a zatim oko vrata vezala crvenu vrpcu. Lice se nije vidjelo. Glas je bio muški i stariji.
Faruk je želio odmah otići do građevine. Ajša ga je zaustavila. „Sutra idemo zajedno.“ Ujutro su pustili stado kao i obično i čekali da Bela sama pokaže put.
Oko jedanaest krenula je prema kleki. Ajša i Faruk pratili su je s dovoljne udaljenosti. Staza se penjala mnogo više nego što je Ajša očekivala, a zatim prelazila preko uskog kamenog sedla. S druge strane nalazila se mala zaravan koju iz donjeg pašnjaka nije bilo moguće vidjeti.
Na njoj je stajala stara kamena kućica s dijelom obnovljenog krova. Ispred kuće sjedila je osoba. Bela je potrčala prema njoj. Čovjek je ustao, uzeo nešto iz džepa i tada začuo Ajšin glas:
„Nemoj joj danas vezati ništa dok mi ne kažeš ko si.“ Okrenuo se. Bio je mršav, sijed, možda sedamdeset godina star. Ajša ga nije prepoznala. Faruk je stao pored majke. Čovjek nije izgledao iznenađeno što su ga pronašli. „Znao sam da ćete jednom doći za njom“, rekao je.
Predstavio se kao Hamid Šabić. Živio je u Jablanici, ali je tokom ljeta povremeno boravio u kamenoj kućici koja je pripadala njegovoj porodici. Ajša nije znala da iko još koristi taj katun. Hamid je objasnio da se Bela prvi put pojavila kod njega početkom juna. Nije došla slučajno samo jednom.
Od tada je gotovo svakog dana svraćala. „Zašto?“ pitao je Faruk sumnjičavo. Hamid je pokazao prema malom drvenom koritu iza kuće. U njemu je bila voda. Iznad njega, iz tanke metalne cijevi, kapao je mali planinski izvor. Ajša je odmah shvatila dio odgovora. Na njenom pašnjaku voda se nalazila niže i koze su tokom toplijih dana morale čekati da ih ona povede do pojila.
Bela je otkrila Hamidov izvor i počela sama dolaziti. Ali crvene vrpce i dalje nisu imale smisla. „Zašto je označavaš?“ pitala je. Hamid je iz džepa izvadio komad crvene tkanine. „Da znam koliko puta dolazi.“
Ajša ga je gledala kao da se šali. „Svaki put joj stavljaš novu?“ „Ne svaki. Kad dođe bez vrpce, znam da si je skinula.“ „Pa šta onda brojiš?“ Hamid se nasmijao.
„U početku sam mislio da se izgubila. Prvi put sam joj vezao vrpcu da vlasnik zna da ju je neko vidio. Kad se sutradan vratila bez nje, shvatio sam da je stigla kući. Onda je opet došla. Vezao sam drugu da vidim hoće li se isto ponoviti.“
Objašnjenje je bilo toliko jednostavno da je Faruk odmah spustio napetost, ali Ajša je primijetila da Hamid nešto prešućuje. Pitala ga je zašto se nije spustio do sela i rekao čija koza dolazi. Hamid je pogledao Belu, zatim Ajšu. „Jer sam znao čija je.“ Ajša se ukočila. „Kako?“
Hamid nije odgovorio odmah. Ušao je u kućicu i vratio se s malim drvenim predmetom. Bila je to stara ručno izrađena klepka za zvono, izrezbarena jednostavnim ukrasom u obliku dvije ukrštene linije. „Ovo je pravio Salih“, rekao je. Ajša je uzela predmet. Prepoznala je rad svog pokojnog muža.
Salih je godinama izrađivao drvene dijelove za stočna zvona, kašike i sitne predmete koje bi dijelio prijateljima. „Odakle ti ovo?“ pitala je. „Dao mi je prije trideset godina.“ Hamid i Salih poznavali su se iz mladosti. Tokom ljeta su čuvali stoku na susjednim planinskim pašnjacima. Ajša nikada nije čula njegovo ime.
Nije bilo nikakve velike tajne o Salihovom životu. Hamid nije bio izgubljeni rođak niti čovjek kojem je Salih dugovao nešto. Bili su prijatelji nekoliko ljeta, a onda ih je život odveo različitim putevima. Hamid se zaposlio u Jablanici, Salih ostao bliže selu. Viđali su se sve rjeđe.
Posljednji put razgovarali su prije desetak godina na pijaci. Hamid tada nije znao da je Salih bolestan. Tek prošlog ljeta čuo je da je umro. „Kako si znao da je Bela naša?“ pitao je Faruk. Hamid je pokazao zvonce oko njenog vrata. Drvena klepka bila je novija, ali na kožnoj ogrlici nalazio se mali metalni ukras koji je Salih godinama stavljao na vlastitu stoku:
jednostavan komad aluminija savijen u obliku polumjeseca. „Možda je mogao pripadati nekome drugom“, rekao je Hamid, „ali onda sam na drugoj strani vidio urezano S. H.“ Ajša je uzela ogrlicu i pogledala. Inicijale je vidjela stotinu puta, ali nikada nije razmišljala o njima.
„Pa zašto crvena vrpca?“ ponovo je pitala. Hamid je sada objasnio pravi razlog zbog kojeg je nastavio. Prvih nekoliko puta vrpca je zaista bila samo oznaka da je pronašao kozu i pustio je da se vrati. Nakon toga primijetio je nešto na Beli. Na lijevoj strani vrata, ispod guste dlake, koža je bila iziritirana jer je stara kožna ogrlica trljala isto mjesto.
Hamid je pomjerao ogrlicu i crvenom vrpcom označavao položaj kako bi sljedeći put vidio je li se ponovo okrenula. „Zašto joj nisi jednostavno skinuo ogrlicu?“ pitao je Faruk. „Jer nije moja životinja.“ „Ali vrpcu si smio vezati?“ Hamid se nasmijao.
„Kad tako kažeš, nema mnogo logike.“ Ajša je pregledala vrat koze i pronašla crvenilo koje joj je promaklo. Nije bilo ozbiljno, ali je trebalo promijeniti ogrlicu. Hamid je rekao da je upravo zato posljednjih dana očekivao da će vlasnik možda primijetiti vrpce i doći.
Ajša mu nije potpuno povjerovala dok nije pogledala ostale komade tkanine koje je držao na prozoru. Bili su izrezani iz stare crvene košulje. Nije postojala nikakva šifra niti skrivena poruka. Bela je jednostavno svakog dana dolazila piti vodu, a usamljeni čovjek koji je prepoznao oznaku pokojnog prijatelja počeo je obraćati pažnju na nju.
„Mogao si napisati poruku i zavezati je za ogrlicu“, rekla je Ajša. „Mogao sam.“ „Mogao si doći do kuće.“ „Mogao sam.“ „Zašto nisi?“ Hamid je dugo gledao prema planini. „Nisam znao kako doći udovici čovjeka kojeg nisam vidio godinama i reći:
ja sam nekada bio prijatelj tvog muža, a sad mi njegova koza svaki dan dolazi na vodu.“ Faruk se nasmijao. „Bolje nego da joj mjesec dana šalješ kozu s crvenim vrpcama kao da joj neko ostavlja znakove.“ Hamid se prvi put glasno nasmijao. „Kad tako kažeš, jeste.“
Ajša je tog dana ostala na zaravni duže nego što je planirala. Hamid je skuhao kafu na maloj plinskoj boci, a Faruk je popravio jednu dasku na koritu. Razgovor o Salihu nije bio težak niti pun velikih otkrića. Hamid je pričao sitnice koje Ajša nikada nije čula: kako je Salih kao mladić jednom cijelo popodne tražio jarca koji je zapravo spavao ispod njihovog zaklona; kako nije znao plivati, ali se pred drugima pravio da zna;
kako je jednu cijelu ljetnu zaradu potrošio na polovni radio koji je prestao raditi nakon tri dana. Ajša se smijala nekim pričama, a druge je pažljivo slušala. Pet godina nakon muževe smrti mislila je da je čula sve što se o njemu može ispričati.
Sada je pred njom sjedio čovjek koji nije imao nikakvu veliku tajnu, samo nekoliko običnih uspomena na dvadesetogodišnjeg Saliha kojeg ona tada još nije poznavala. Upravo su joj te sitnice značile više od bilo kakvog dramatičnog otkrića.
Faruk je sljedećeg dana kupio novu, mekšu ogrlicu za Belu. Ajša je staru skinula i spremila u štalu. Nije je čuvala kao svetinju; jednostavno je još bila upotrebljiva za nešto drugo. Bela je nastavila odlaziti Hamidu na vodu, samo što Ajša sada više nije brinula kada bi nestala iza kleke.
Ponekad bi je sama pratila do zaravni. Hamid joj je pokazao gdje izvor izlazi između stijena i objasnio da tokom najvećih ljetnih vrućina gotovo nikada ne presušuje. Ajša je zbog toga promijenila način na koji vodi stado.
Umjesto da koze svakog dana spušta do udaljenog pojila, dogovorila se s Hamidom da ih nekoliko sati pušta na njegov dio pašnjaka kada je on tamo. Nije to bila pomoć iz sažaljenja. Ona je zauzvrat povremeno donosila sir, a Faruk je pomogao očistiti dio zarasle staze do katuna. Svako je znao šta daje i šta dobija.
Mjesec dana kasnije dogodilo se nešto zbog čega se Ajša opet nasmijala cijeloj priči. Bela se jednog popodneva vratila s plavom vrpcom oko vrata. Ajša je odmah otišla prema Hamidovoj kućici. „Šta je sad ovo?“ pitala je čim ga je ugledala. Hamid je podigao ruke. „Nisam ja.“ I zaista nije bio.
Njegova desetogodišnja unuka Lejla došla je u posjetu i odlučila „uljepšati“ Belu jer joj je djed pričao priču o crvenim vrpcama. Ajša je djevojčici objasnila da koza nije lutka i skinula plavu vrpcu. Lejla je ozbiljno obećala da neće ponovo. Hamid je stajao sa strane i pokušavao ne smijati se. „Ni riječi“, rekla mu je Ajša. „Nisam ništa rekao.“
Do jeseni su se po selu već pojavile različite verzije priče. Neko je tvrdio da je nepoznati čovjek crvenim vrpcama pokušavao označiti kozu koju želi ukrasti.
Drugi su govorili da je Salih prije smrti ostavio nekakav znak na planini. Jedna starija žena bila je uvjerena da crvena vrpca „nešto znači“ jer se takve stvari ne događaju bez razloga. Ajša je svaki put objašnjavala isto: koza je pronašla izvor, Hamid je prepoznao Salihovu oznaku na ogrlici, prvom vrpcom označio životinju koju je pronašao, a kasnijima pratio mjesto na kojem ju je ogrlica žuljala. Nekima je takvo objašnjenje bilo previše obično.
Ajši nije. Nakon dovoljno godina života naučila je da stvarni događaji rijetko izgledaju onako uredno i dramatično kako ih ljudi kasnije prepričavaju.
Kada je došla zima, Hamid se vratio u Jablanicu, a katun je ostao prazan. Bela više nije išla prema zaravni jer su koze ostajale niže. Jednog hladnog jutra Ajša je u štali pronašla staru crvenu vrpcu koju je ljeti skinula s Bele i stavila na policu. Uzela ju je u ruku, razmislila nekoliko trenutaka i zavezala je oko drške stare kante.
Ne kao uspomenu na tajnu, nego da joj više ne smeta među alatima. Faruk ju je vidio i pitao: „Zar nećeš sačuvati jednu?“ „Evo, sačuvala sam je. Drži kantu na okupu.“ Sin se nasmijao. To je bila upravo njegova majka.
Sljedećeg proljeća, kada su se prvi put vratili na visoki pašnjak, Bela se nakon manje od pola sata odvojila od stada i bez oklijevanja krenula starom stazom kroz kleku. Ajša je znala kuda ide. Nije potrčala za njom. Nekoliko sati kasnije koza se vratila, ovaj put bez ikakve vrpce. Hamid još nije stigao na planinu.
Bela je očigledno otišla do praznog korita, pronašla malo vode koja je i dalje kapala iz izvora i vratila se. Ajša ju je pomilovala po novoj ogrlici i pogledala prema kamenoj zaravni koju iz svog pašnjaka još uvijek nije mogla vidjeti. Sve je počelo pitanjem ko njenoj kozi tajno vezuje crvenu vrpcu. Odgovor nije otkrio neprijatelja, krađu ni skrivenu poruku.
Otkrio je starog čovjeka koji je prepoznao oznaku prijatelja kojeg više nije bilo, jednu malu povredu koju vlasnica nije primijetila i nekoliko uspomena na njenog muža iz vremena prije nego što je postao njen muž. Ajši je to bilo sasvim dovoljno. Jer ponekad najčudniji znak na planini ne vodi do velike tajne; samo otvori put do dijela nečijeg života za koji nismo znali da je još ostao u tuđem sjećanju.
KRAJ