U selu Gornja Orahovica, nedaleko od Gračanice, živjela je starica po imenu Zekija Mehić.
Imala je sedamdeset jednu godinu, sijedu kosu koju je vezivala tamnom maramom i ruke koje su cijelog života radile više nego što su ikada tražile za sebe.
Njen muž Mustafa umro je prije devet godina.
Nakon njegove smrti, Zekija je ostala sama u maloj kući na kraju sela, gdje su proljeća mirisala na cvijet šljive, a zime donosile snijeg koji je često danima prekrivao usku stazu do glavnog puta.
Imala je jednu kćerku, Amelu.
Amela je bila njeno jedino dijete, njena radost i najveći ponos.
Kada se Amela rodila, Zekija je obećala sebi da će joj pružiti sve što bude mogla.
Nije imala mnogo novca, ali je imala dvije zdrave ruke i srce koje nikada nije znalo reći da je nečemu kraj.
Radila je u tuđim baštama, brala maline, čistila kuće i šila odjeću za komšinice.
Kada bi se vratila kući, često bi zatekla Amelu kako spava nad školskim knjigama.
Tada bi je pažljivo prenijela u krevet, pokrila i poljubila u čelo.
„Samo ti uči, kćeri“, šaputala bi. „Da jednog dana ne moraš živjeti kao ja.“
Amela je završila školu, pronašla posao u gradu i udala se za muškarca po imenu Jasmin.
Zekija je bila sretna kada je čula da će njena kćerka imati vlastiti dom.
Za vjenčanje joj je poklonila nekoliko komada porodičnog nakita koje je naslijedila od majke, a od ušteđevine je kupila posteljinu i posuđe.
Nije joj smetalo što je njen poklon bio skromniji od onih koje su donosili drugi gosti.
Gledala je Amelu u bijeloj haljini i vjerovala da je uradila ono što je svaka majka željela za svoje dijete.
Kada su se rodili unuci, Haris i Lamija, Zekija je često dolazila u posjetu.
Donosila je domaće kolače, voće iz svoje bašte i male pletene čarape koje je izrađivala tokom dugih zimskih večeri.
Amela ju je u početku dočekivala zagrljajem.
Jasmin je također bio ljubazan.
Ali kako su godine prolazile, posjete su postajale sve kraće.
Amela je govorila da je zauzeta poslom.
Jasmin se žalio da Zekija previše dolazi.
Kada bi starica ponudila da pomogne oko djece, govorio bi da imaju svoje načine i da im nije potrebna pomoć.
Zekija se povlačila.
Nije željela biti teret.
S vremenom je počela dolaziti samo kada bi je Amela pozvala.
A pozivi su postajali sve rjeđi.
Ipak, starica je čuvala svaku fotografiju svoje kćerke i unuka.
Na zidu njene kuće visila je slika na kojoj je Amela imala šest godina.
Nosila je crvenu haljinicu, a na licu joj je bio osmijeh koji je Zekija mogla prepoznati među hiljadama drugih.
Kada bi joj nedostajala kćerka, sjela bi ispod fotografije i prisjećala se dana kada je Amela trčala prema njoj, širila ruke i vikala:
„Majko, došla si!“
Tada je vjerovala da će njihova ljubav trajati zauvijek.
Nije znala da će jednoga dana stajati pred kćerkinom kućom, moleći za mjesto na kojem bi mogla prespavati.
Sve je počelo jedne hladne novembarske noći.
Kiša je padala satima.
Vjetar je udarao u prozore, a stara kuća u kojoj je Zekija živjela počela je propuštati vodu kroz oštećeni krov.
Prvo se pojavila mala mrlja na plafonu.
Zekija je podmetnula lavor.
Zatim je voda počela kapati pored starog ormara.
Pomjerila je krevet i pokrila namještaj najlonom.
Ali oko ponoći začula je snažan prasak.
Dio krova iznad kuhinje urušio se pod težinom mokrog crijepa i trulih greda.
Starica je vrisnula i potrčala prema vratima.
Kada je izašla u dvorište, vidjela je kako se voda slijeva niz zidove.
U kuhinji su ostali razbijeni crijepovi, komadi drveta i mokra odjeća.
Pokušala je ući da uzme dokumente i nekoliko toplijih stvari, ali se bojala da bi se još jedan dio krova mogao srušiti.
Stajala je pod nadstrešnicom, drhteći od hladnoće.
Kuća u kojoj je provela gotovo cijeli život više nije bila sigurna za stanovanje.
Ujutro je pozvala komšiju Ibrahima.
On je odmah došao i pomogao joj da iznese ono što se moglo spasiti.
Kada je vidio stanje krova, zabrinuto je odmahnuo glavom.
„Zekija, ovdje se ne može ostati. Moraš naći neko mjesto dok se kuća ne popravi.“
Starica je pogledala prema oštećenom krovu.
„Gdje da idem, Ibrahime?“
Komšija nije znao šta da odgovori.
Zekija je imala nešto ušteđevine, ali nedovoljno da sama plati popravku cijelog krova i istovremeno pronađe drugi smještaj.
Nije željela tražiti novac od komšija.
Nije željela nikoga opterećivati.
A onda se sjetila Amele.
„Možda će me moja kćerka primiti nekoliko dana“, rekla je.
Ibrahim je klimnuo glavom.
„Naravno da hoće. Ti si joj majka.“
Te riječi su joj donijele olakšanje.
Cijeli dan je skupljala svoje stvari.
U jednu staru putnu torbu stavila je dvije haljine, vuneni džemper, lijekove koje je koristila protiv bolova i fotografiju pokojnog Mustafe.
Posebno je umotala sliku Amele iz djetinjstva.
Nije mogla ostaviti uspomene u kući čiji se krov mogao svakog trenutka dodatno urušiti.
Predvečer je krenula prema gradu.
Autobus je bio pun, a put joj se činio dužim nego ikada.
Držala je torbu u krilu i razmišljala kako će joj Amela otvoriti vrata.
Zamišljala je da će je kćerka zagrliti, skuhati joj čaj i reći da se ne brine.
„Samo nekoliko dana“, govorila je sebi. „Dok se krov ne popravi.“
Kada je stigla pred kuću svoje kćerke, već je pao mrak.
U dvorištu je gorjelo svjetlo.
Iza prozora se vidio televizor, a iz kuhinje je dopirao miris večere.
Zekija je zastala pred kapijom.
Osjetila je nervozu, ali i nadu.
Pritisnula je zvono.
Nakon nekoliko trenutaka vrata je otvorio Jasmin.
Kada je ugledao punu torbu u njenoj ruci, namrštio se.
„Šta je sad?“
Zekija je pokušala nasmiješiti se.
„Dobro veče, Jasmin. Izvini što dolazim ovako kasno.“
„Šta se dogodilo?“
„Krov mi se srušio tokom noći. Kuća više nije sigurna. Došla sam da pitam mogu li ostati nekoliko dana kod Amele, dok ne nađem majstora i ne popravim kuću.“
Jasmin je pogledao torbu.
„A zašto ste došli baš ovdje?“
Zekija je ostala zbunjena.
„Pa… Amela mi je kćerka.“
„To znam.“
„Nemam gdje drugo otići.“
Jasmin je uzdahnuo i pogledao prema unutrašnjosti kuće.
„Amela je zauzeta. Imamo svoj život, djecu, obaveze. Ne možemo tek tako primati ljude.“
Starica je pomislila da se možda samo loše izrazio.
„Neću vam smetati. Mogu spavati na kauču. Sama ću pripremati hranu i pomoći oko kuće.“
„Nije stvar u kauču“, odgovorio je Jasmin. „Jednostavno, ne možemo.“
U tom trenutku Amela se pojavila u hodniku.
Bila je odjevena u kućnu odjeću, a u rukama je držala peškir.
Kada je vidjela majku s torbom, na licu joj se pojavila nelagoda.
„Majko? Zašto nisi nazvala?“
Zekija joj je prišla korak bliže.
„Kćeri, krov mi se srušio. Ne mogu ostati u kući. Došla sam samo na nekoliko dana.“
Amela je pogledala prema Jasminu.
On je odmahnuo glavom.
„Rekao sam joj da ne možemo.“
Zekija je pogledala kćerku.
„Amela, samo dok ne popravim krov. Neću vam praviti nikakav problem.“
Amela je šutjela.
Majka je čekala.
U njenim očima još je bilo nade.
„Sjećaš li se, kćeri, kada si bila mala i kada je naša kuća prokišnjavala? Spavale smo zajedno na jednom krevetu dok tvoj otac nije popravio krov.“
Amela je oborila pogled.
„Majko, nemoj sada o tome.“
„Ne tražim ništa drugo. Samo mjesto da prespavam.“
Jasmin je otvorio vrata šire, ali ne da bi je pustio unutra.
Izašao je na prag.
„Slušajte, gospođo Zekija. Ovo nije rješenje. Ako vas sada primimo, ko zna koliko ćete ostati. Imamo djecu i nemamo prostora za dodatne ljude.“
Starica je pogledala prema unutrašnjosti kuće.
Iza Amele se pojavila mala Lamija.
Kada je ugledala baku, obradovala se.
„Bako!“
Djevojčica je potrčala prema vratima, ali ju je Amela zaustavila.
„Lamija, vrati se unutra.“
„Ali, mama, to je nana!“
„Rekla sam ti da ideš.“
Djevojčica je zbunjeno pogledala baku.
Zekija joj je pokušala poslati osmijeh, ali usne su joj drhtale.
„Idi, dušo. Baka će doći drugi put.“
Lamija se polako vratila u hodnik.
Starica je ponovo pogledala Amelu.
„Kćeri, zar me zaista nećeš pustiti unutra?“
Amela je otvorila usta, ali nije izgovorila ništa.
Jasmin je izgubio strpljenje.
„Dosta je bilo. Ne možemo vas primiti. Molim vas, idite.“
Zekija je čvršće uhvatila torbu.
„Samo mi reci, Amela. Je li ovo i tvoja odluka?“
Kćerka je dugo šutjela.
Zatim je rekla:
„Majko, najbolje je da se vratiš i pokušaš dogovoriti popravku kuće. Mi sada stvarno ne možemo.“
Te riječi bile su teže od svih Jasminovih prigovora.
Zekija nije očekivala da će joj zet pružiti ljubav.
Ali od vlastite kćerke očekivala je barem ruku.
Pogledala ju je posljednji put.
„Razumijem, kćeri.“
Nije podigla glas.
Nije je vrijeđala.
Samo je polako sišla s praga.
Jasmin je zatvorio vrata.
Brava je kliknula.
Zekija je ostala u dvorištu, pod hladnim vjetrom, s torbom koja joj je odjednom izgledala teža nego ikada.
Pogledala je osvijetljene prozore.
Znala je da se iza njih nalazi njena kćerka, njeni unuci i porodica za koju je vjerovala da joj nikada neće okrenuti leđa.
A sada nije imala ni krov ni mjesto na kojem bi mogla prespavati.
Krenula je prema kapiji.
Kada je izašla na ulicu, počela je sitna kiša.
Starica je zastala pod jednim drvetom i spustila torbu na zemlju.
Nije znala kuda da ide.
Autobusna stanica bila je daleko, a posljednji autobus za selo već je otišao.
Nije imala dovoljno novca za hotel.
U džepu je pronašla nekoliko novčanica i sitniša.
Mogla je kupiti čaj i komad hljeba, ali nije znala gdje će provesti noć.
Sjedila je na hladnoj klupi blizu zatvorene prodavnice.
Ljudi su prolazili pored nje, neki su žurili kući, drugi razgovarali telefonom.
Niko nije znao da žena na klupi nema siguran krov nad glavom.
Niko nije znao da je prije nekoliko minuta stajala pred vratima vlastite kćerke.
A ona nije željela nikome objašnjavati.
Iz torbe je izvadila fotografiju Amele iz djetinjstva.
Na slici je djevojčica imala šest godina i držala majku za vrat.
Zekija je palcem prešla preko fotografije.
„Šta se dogodilo, kćeri moja?“, prošaptala je. „Kada smo se toliko udaljile?“
Te noći nije plakala glasno.
Suze su joj tiho tekle niz lice dok je sjedila na klupi i pokušavala ugrijati prste.
Ujutro ju je pronašao penzionisani učitelj Hamid Velić, koji je svakog dana prolazio tom ulicom na putu do pijace.
Prepoznao ju je odmah.
„Zekija? Šta radiš ovdje tako rano?“
Starica je brzo obrisala lice.
„Čekam prevoz, Hamide.“
Učitelj je pogledao njenu torbu, mokru maramu i umorne oči.
„Jesi li spavala ovdje?“
Zekija nije odgovorila.
Hamid je sjeo pored nje.
„Ne moraš mi govoriti ako ne želiš. Ali neću te ostaviti ovdje.“
Ponudio joj je da pođe s njim do njegove sestre, koja je živjela u blizini i imala slobodnu sobu.
Zekija je odmah počela odbijati.
„Ne mogu vam se nametati.“
„Ne namećeš se. Danas si ti u nevolji. Sutra ću možda ja biti.“
Nakon dugog nagovaranja, pristala je.
Hamidova sestra, Nermina, dočekala ju je toplim čajem i čistom posteljinom.
Nije postavljala suvišna pitanja.
Dala joj je suhu odjeću i pripremila doručak.
Kada je Zekija sjela za sto, prvi put nakon mnogo sati osjetila je da se nalazi na sigurnom mjestu.
Ali njeno srce nije bilo mirno.
Stalno je mislila na Amelu.
Pitala se je li kćerka primijetila da je otišla po kiši.
Pitala se je li barem jednom pogledala kroz prozor.
A najviše se pitala zašto je njena kćerka šutjela kada ju je zet tjerao iz kuće.
U međuvremenu, u Amelinoj kući jutro je počelo kao i svako drugo.
Jasmin je otišao na posao.
Djeca su doručkovala.
Amela je pospremala kuhinju kada je primijetila malu pletenu torbicu koju je njena majka ostavila prije nekoliko mjeseci.
U njoj je bila vunena kapa koju je Zekija isplela za Harisa.
Pored nje se nalazila mala papirna vrećica s domaćim keksima.
Amela je sjela.
Sjetila se kako je majka nekada dolazila iz bašte s rukama punim povrća, umorna, ali uvijek spremna da joj pomogne oko školskih zadataka.
Sjetila se dana kada je dobila prvu temperaturu i kada je Zekija cijelu noć sjedila pored nje, mijenjala joj obloge i molila Boga da joj bude bolje.
Pokušala je odgurnuti te uspomene.
Govorila je sebi da je samo slijedila dogovor sa suprugom.
Da nije imala izbora.
Da je majka mogla otići nekome drugom.
Ali kada je Lamija ušla u kuhinju i upitala:
„Mama, zašto nana nije ostala kod nas?“
Amela nije znala šta da odgovori.
„Nana ima svoju kuću“, rekla je.
Djevojčica ju je pogledala ozbiljno.
„Ali tata je rekao da joj se krov srušio.“
Amela je osjetila kako joj se stomak steže.
„O tome ćemo drugi put.“
Lamija je spustila glavu.
„Kad sam ja bila bolesna, nana je spavala pored mene. Zašto mi nismo dali da ona spava kod nas?“
Amela je ostala bez riječi.
Dijete je otišlo u sobu, a ona je ostala sama u kuhinji.
Pogledala je prema vratima.
Prvi put je sebi dopustila da prizna ono što je cijelo jutro pokušavala sakriti.
Majka nije otišla zato što nije željela biti s njima.
Otišla je zato što su je oni poslali.
Te večeri Amela je nazvala majku.
Telefon je dugo zvonio.
Kada se Zekija javila, Amela je pokušala govoriti normalno.
„Majko, gdje si?“
„Dobro sam, kćeri.“
„Jesi li se vratila u selo?“
„Nisam još.“
Amela je zašutjela.
„Gdje si onda?“
„Kod jedne dobre žene. Ima slobodnu sobu i primila me je dok ne vidim šta ću s kućom.“
Amela je osjetila stid.
Njenoj majci krov se srušio, a utočište joj je pružila strankinja.
„Zašto mi nisi javila?“, upitala je, i čim je izgovorila te riječi, shvatila je koliko su nepravedne.
Zekija je mirno odgovorila:
„Nisam htjela da ti smetam.“
Amela je spustila telefon od uha i zatvorila oči.
To je bila rečenica koju je njena majka izgovarala cijelog života.
Nikada nije željela smetati.
Čak ni onda kada joj je bilo najteže.
„Majko, možemo li razgovarati?“, pitala je Amela.
„Možemo, kćeri.“
„Ja… žao mi je zbog onoga što se dogodilo.“
S druge strane nastala je tišina.
„Nisam te pitala da li ti je žao“, rekla je Zekija nježno. „Samo sam željela da me pustiš unutra.“
Amela je počela plakati.
„Znam.“
„Kada si bila mala, bojala si se mraka. Svake noći si me zvala da ostanem pored tebe. Nikada te nisam ostavila samu.“
Amela je pokrila lice rukama.
„Znam, majko.“
„A sinoć sam se ja bojala. Nisam znala gdje ću prespavati. I prvi put sam se bojala da moja kćerka ne želi da me vidi.“
Amela više nije mogla govoriti.
Zekija nije vikala.
Nije je optuživala.
Upravo zato su njene riječi boljеле više od bilo kakve svađe.
Nakon razgovora, Amela je ostala sjediti u mraku.
Jasmin se vratio kući i primijetio da plače.
„Šta ti je?“
„Moramo razgovarati o mojoj majci.“
Jasmin je odložio ključeve.
„Opet?“
„Da, opet. Ne mogu se praviti da se ništa nije dogodilo.“
„Amela, već smo razgovarali. Nemamo prostora.“
„Imamo dvije spavaće sobe, dnevni boravak i sobu koju koristimo za odlaganje stvari.“
„To nije poenta.“
„A šta je poenta? Da moja majka nema gdje spavati, a da mi nastavimo živjeti kao da je to normalno?“
Jasmin je pokušao odgovoriti, ali Amela je prvi put nastavila govoriti bez povlačenja.
„Kada je meni bilo teško, ona je uvijek nalazila način da mi pomogne. Nikada me nije pitala jesam li joj teret. A ja sam je pustila da ode po kiši.“
Jasmin je zašutio.
„Nisam želio da se svađamo“, rekao je nakon nekog vremena.
„Ni ja. Ali nismo morali izbaciti moju majku da bismo izbjegli svađu.“
Te noći Amela nije mogla zaspati.
Ujutro je nazvala Hamida i saznala gdje se njena majka nalazi.
Odmah je krenula prema Nermininoj kući.
Kada je stigla, Zekija je sjedila u dvorištu i slagala odjeću koju je Nermina oprala i osušila.
Amela je zastala na kapiji.
Nije znala kako da priđe.
Majka je podigla glavu i ugledala je.
„Kćeri?“
Amela je polako krenula prema njoj.
„Majko, došla sam po tebe.“
Zekija je spustila komad odjeće na koljena.
„Kuda ćemo?“
„Ako želiš, možeš doći kod mene.“
Starica ju je dugo gledala.
„A Jasmin?“
„Razgovarali smo. Rekla sam mu da neću više šutjeti kada te neko ponižava.“
Zekija nije odmah ustala.
„Amela, ja ne želim da zbog mene imaš probleme u braku.“
Kćerka je kleknula pored njene stolice.
„Majko, ti nisi problem. Problem je što sam se ponašala kao da jesi.“
Suze su joj klizile niz lice.
„Nisam te zaštitila kada si me trebala. Ne mogu vratiti onu noć, ali želim pokušati popraviti ono što sam pokvarila.“
Zekija je pogledala njene ruke.
Bile su to ruke njene djevojčice, sada odrasle žene.
„Ne mogu zaboraviti kako sam stajala pred tvojim vratima“, rekla je.
„Znam.“
„I ne želim da me primiš samo zato što se osjećaš krivom.“
Amela je klimnula glavom.
„Razumijem.“
„Želim da, ako se vratim, znam da sam dobrodošla.“
Amela je uhvatila majčinu ruku.
„Jesi, majko. I ovaj put ću ti to pokazati, a ne samo govoriti.“
Zekija je dugo šutjela.
Zatim je podigla ruku i pomilovala Amelu po kosi, kao kada je bila dijete.
„Hajde da pokušamo, kćeri.“
Amela ju je zagrlila.
Taj zagrljaj nije izbrisao bol.
Nije mogao vratiti noć provedenu na hladnoj klupi niti poništiti riječi koje su izgovorene pred zatvorenim vratima.
Ali bio je početak.
Kada su stigle kući, Jasmin ih je čekao pred ulazom.
Izgledao je nelagodno.
Prišao je Zekiji i rekao:
„Žao mi je što sam vas onako otjerao. Nisam smio tako postupiti.“
Zekija ga je pogledala.
„Nadam se da se više neće ponoviti.“
„Neće“, odgovorio je.
Starica nije tražila da joj pripreme posebnu sobu niti da joj se svi neprestano izvinjavaju.
Prihvatila je malu sobu koju su ranije koristili za odlaganje stvari, ali je zamolila da joj ostave dovoljno prostora za njene stvari i da se s njom razgovara otvoreno, bez ponižavanja.
Amela je odmah počela uređivati sobu.
Lamija je donijela bakinu fotografiju.
Haris je stavio jastuk na krevet i rekao:
„Nana, sada imaš svoje mjesto.“
Zekija ga je privukla sebi i poljubila u čelo.
„Imam, dušo.“
Tokom narednih sedmica, porodica je polako učila živjeti zajedno.
Amela je pomagala majci da dogovori popravku krova.
Jasmin je pronašao majstora i organizovao prevoz materijala.
Zekija je, kada se osjećala dovoljno dobro, odlazila u baštu i pomagala unucima da posade luk i peršun.
Nije više morala moliti da vidi djecu.
Ali Amela je znala da jedan lijep mjesec ne može izbrisati godine udaljavanja.
Zato je svakog dana pokušavala pokazati majci da njeno prisustvo nije neželjena obaveza.
Jedne večeri, dok su sjedile u kuhinji, Amela je iz ormara izvadila staru fotografiju na kojoj ju je majka držala u naručju.
„Majko, čuvaš li ovu sliku još od mog djetinjstva?“
Zekija se nasmiješila.
„Od dana kada je napravljena.“
Amela je prešla prstom preko požutjelog papira.
„Zašto si me toliko voljela, čak i kada sam bila nepravedna prema tebi?“
Zekija je pogledala kroz prozor.
„Zato što si moje dijete. Ali to ne znači da je ono što si uradila bilo ispravno.“
Amela je spustila glavu.
„Znam.“
„Ljubav ne znači da nikada nećemo pogriješiti. Znači da moramo imati hrabrosti priznati grešku i promijeniti se.“
Amela je poljubila majčinu ruku.
„Pokušat ću biti bolja kćerka.“
Zekija ju je pomilovala po obrazu.
„Samo nemoj čekati da neko ostane bez doma da bi se sjetila gdje mu je mjesto.“
Nekoliko mjeseci kasnije, Zekijina kuća u Gornjoj Orahovici bila je popravljena.
Krov je ponovo bio čvrst, prozori zatvoreni, a u kuhinji se osjećao miris svježeg hljeba.
Amela je predložila da majka ostane kod njih, ali Zekija je odlučila da se vrati svojoj kući.
Željela je ponovo spavati u vlastitom krevetu, njegovati svoje ruže i sjediti pod šljivom koju je Mustafa zasadio prije mnogo godina.
Amela je poštovala njenu odluku.
Dogovorile su se da će se redovno posjećivati i da nijedna više neće morati moliti za razgovor ili pomoć.
Kada je došao dan povratka, Amela je spakovala majčine stvari u automobil.
Prije nego što je Zekija ušla, kćerka ju je zagrlila.
„Majko, sada znam koliko je strašno kada čovjek nema gdje otići.“
Zekija je naslonila glavu na njeno rame.
„Nauči to dok još imaš priliku da nekome otvoriš vrata.“
Amela je čvrsto zagrlila majku.
Ovoga puta nije okrenula glavu.
A Zekija je, vraćajući se u svoju obnovljenu kuću, prvi put nakon dugo vremena osjetila da nije izgubila sve što je voljela.
Njen dom ponovo je imao krov.
A njena kćerka konačno je počela razumijevati da porodica nije samo mjesto u kojem dijelimo zidove i račune.
Porodica je mjesto na kojem niko ne bi smio ostati sam onda kada mu se svijet sruši.
Pouka: Kada roditelj izgubi dom, zdravlje ili sigurnost, ne treba mu prvo postavljati pitanje koliko će nam biti teško da mu pomognemo. Treba se sjetiti koliko je puta on nama otvorio vrata kada nismo imali ništa. Majčina ljubav ne daje joj pravo da upravlja našim životom, ali joj ljudsko dostojanstvo daje pravo na poštovanje i saosjećanje. Ne okrećite glavu od onih koji su vas nekada držali za ruku. Jer jednog dana svako može ostati bez krova nad glavom, ali najteže je kada shvati da je izgubio i mjesto u srcu vlastite porodice.