Crni automobil zaustavio se pred trošnom kućom udovice Sofije Kovačević tačno u osam ujutro, a nekoliko zavjesa u susjedstvu istog trenutka se pomjerilo. U tom malom selu rijetko se pojavljivao automobil kakav niko nije prepoznavao, a još rjeđe bi se zaustavio pred kućom žene koja je živjela od male penzije, desetak kokoši i povrća iz vrta.
Vrata automobila otvorila su se i izašla je elegantno odjevena žena od četrdesetak godina. Nije nosila nikakvu aktovku s novcem niti je izgledala kao neko ko je došao kupiti zemlju. U rukama je držala samo staru metalnu bocu za vodu, izgrebanu i udubljenu na jednom kraju. Sofija ju je ugledala kroz prozor i problijedjela. Tu bocu vidjela je prethodne večeri kod nepoznatog čovjeka koji joj je pokucao na vrata i zamolio samo za čašu vode.
Dala mu je vodu, komad hljeba i mjesto da desetak minuta odmori u hladu. Otišao je prije mraka i nije rekao ni ko je ni odakle dolazi. Sada je njegova boca bila u rukama nepoznate žene koja je došla crnim automobilom. Kada je Sofija otvorila vrata, žena je upitala: „Jeste li vi sinoć dali vode čovjeku koji se zove Jakov Babić?“ Sofija je klimnula.
Žena je duboko udahnula. „Ja sam njegova kćerka. Moram vam objasniti zašto je moj otac jučer išao od kuće do kuće i zašto nikome nije rekao svoje prezime.“ Tek tada su se na putu počeli okupljati isti ljudi koji su prethodne večeri neznancu zatvarali vrata.
Dan ranije bio je jedan od najtoplijih dana tog ljeta. Temperatura je već oko podneva prešla trideset pet stepeni, a selo je izgledalo prazno. Ljudi su se sklonili u kuće, roletne su bile spuštene, čak su i psi ležali u sjeni. Neznanac se pojavio nešto poslije pet popodne. Bio je u kasnim šezdesetim, mršav, sijede kose, u izblijedjeloj košulji i prašnjavim cipelama.
Na ramenu je nosio malu torbu, a u ruci metalnu bocu iz koje očigledno više nije bilo šta piti. Nije izgledao kao prosjak, ali ni kao čovjek iz tog kraja. Prvo je pokucao na kuću trgovca Vinka. Vinko ga je saslušao kroz poluotvorena vrata. „Oprostite, imate li malo vode? Hodam već nekoliko sati.“ Vinko mu je pokazao prema prodavnici na kraju sela.
„Tamo kupite.“ „Nemam sada gdje promijeniti novac“, rekao je čovjek. Vinko je odmah zatvorio vrata. Nije to učinio zato što nije imao vode. Posljednjih mjeseci po okolnim selima kružile su priče o ljudima koji se predstavljaju kao putnici, traže vodu ili telefon, a zatim gledaju šta domaćin ima u kući. Vinko nije želio riskirati.
Na sljedećoj kući žena mu nije ni otvorila. Razgovarala je kroz prozor i rekla da joj je muž odsutan. Kod treće kuće pustili su psa u dvorište čim su ga vidjeli kraj kapije. Neznanac se nije svađao. Nastavio je niz put. Kada je došao do Sofijine kuće, već je hodao sporije. Ona je u dvorištu skupljala suho rublje.
Vidjela je kako se zaustavio uz ogradu i pitao može li dobiti vode. Sofija ga je odmjerila. I ona je čula iste priče kao Vinko. Živjela je sama otkako joj je muž Petar umro prije devet godina. Sin joj je radio u drugom gradu i dolazio jednom ili dva puta mjesečno. Znala je da mora biti oprezna.
„Sačekajte tu“, rekla je.
Ušla je u kuću, napunila veliki bokal hladnom vodom i iznijela čašu. Čovjek je popio jednu, zatim drugu. Treću je pio sporije. Sofija je primijetila da mu ruke blago drhte.
„Jeste li dobro?“
„Jesam. Samo sam precijenio koliko mogu hodati po ovoj vrućini.“
„Odakle ste krenuli?“
Čovjek je pogledao prema brdu iznad sela. „Od stare željezničke stanice.“
Sofija se iznenadila. Stanica nije radila više od trideset godina i nalazila se nekoliko kilometara dalje. „Tamo nema ništa.“
„Znam.“
Nije objasnio više.
Sofija mu nije ponudila da uđe u kuću. Umjesto toga izvukla je stolicu pod krušku u dvorištu. To joj se činilo dovoljno gostoljubivo, ali i dovoljno oprezno. Čovjek je sjeo. Donijela mu je komad hljeba, malo sira i paradajz. „Nisam tražio hranu“, rekao je. „Niste. Ali ako se onesvijestite pred mojom kućom, opet ću ja imati problem.“ Prvi put se nasmijao.
Zvao se Jakov. To je bilo sve što je rekao o sebi. Dok je jeo, pitao je Sofiju koliko dugo živi u selu. „Cijeli život.“ „Sjećate li se stare stanice?“ „Naravno.“ „A čovjeka po imenu August Babić?“
Sofija je zastala. Prezime joj nije odmah značilo mnogo, ali ime jeste. Kao djevojčica slušala je priče o Augustu, nekadašnjem željezničaru koji je živio u maloj službenoj kući pored pruge. Nestao je iz sela još dok je ona bila dijete. Neki su govorili da je otišao u Njemačku, drugi da se preselio na more.
„Zašto pitate?“
Jakov nije odgovorio direktno. Iz torbe je izvadio malu fotografiju stare stanice. Na njoj je stajalo nekoliko željezničara. Fotografija je bila toliko izblijedjela da su se lica jedva razlikovala.
„Tražim jednu kuću“, rekao je. „Bila je negdje iza stanice. Bijela, s bunarom u dvorištu i velikim dudom.“
Sofija je znala na koju misli. Kuća više nije postojala. Srušena je nakon klizišta prije mnogo godina. Pokazala mu je gdje je nekada stajala. Jakov ju je pažljivo slušao, zahvalio se, napunio bocu i otišao. Sofija ga je gledala dok nije nestao iza zavoja.
Nije znala da se nekoliko stotina metara dalje Jakovu zavrtjelo u glavi.
Pronašao ga je mladić koji je biciklom prolazio prema susjednom selu. Jakov je sjedio kraj puta, svjestan, ali iscrpljen. Mladić je pozvao hitnu pomoć. Ljekari su utvrdili da je dehidrirao i zadržali ga nekoliko sati na posmatranju. U njegovom telefonu pronašli su kontakt njegove kćerke Lane. Kada je stigla iz grada, bila je bijesna.
„Rekla sam ti da ne ideš sam.“
„Da sam ti rekao gdje idem, pošla bi sa mnom.“
„Naravno da bih.“
„Upravo zato ti nisam rekao.“
Lana nije razumjela zašto se njen sedamdesetogodišnji otac iznenada odlučio vratiti u selo u kojem, koliko je znala, nikada nije živio. Tek u bolničkoj sobi Jakov joj je ispričao cijelu priču.
August Babić bio je njegov otac.
Jakov je kao dijete vjerovao da je August napustio porodicu. Njegova majka gotovo nikada nije govorila o njemu. Govorila je samo da su se razišli i da je August otišao. Jakov je odrastao s gorčinom prema ocu kojeg se jedva sjećao. August je umro prije mnogo godina, a njih dvojica se nikada nisu pomirili.
Nekoliko sedmica ranije, nakon smrti Jakovljeve starije tetke, porodica je praznila njen stan. U jednoj kutiji pronašli su desetak pisama koja August nikada nije poslao.
Iz njih je Jakov saznao da njegov otac nije jednostavno napustio porodicu. Nakon nesreće na željeznici izgubio je posao, upao u ozbiljne dugove i otišao tražiti posao daleko od kuće. Brak se u međuvremenu raspao. August je pisao sinu, ali pisma iz razloga koje Jakov još nije razumio nikada nisu stigla do njega.
U jednom pismu stalno se spominjala kuća kraj stare stanice i žena po imenu Mara.
August je napisao da mu je Mara pomogla tokom najgoreg perioda života, kada nekoliko dana nije imao ni dovoljno hrane. Jakov nije znao ko je Mara. Znao je samo da je otac u jednom pismu napisao: „Ako ikada budeš želio razumjeti zašto sam otišao, pronađi mjesto gdje je bio stari dud. Tamo sam ostavio ono što nisam imao hrabrosti poslati.“
Jakov je zbog toga došao u selo.
Nije tražio bogatstvo. Nije vjerovao da ga čeka nasljedstvo. Želio je pronaći nekoga ko se sjeća kuće i Mare. Ali kada je stigao, stara stanica bila je napuštena, put se promijenio, a kuće kojih se sjećao sa fotografija više nije bilo. Hodao je satima, izgubio vodu i na kraju počeo kucati na vrata.
„Jedna žena mi je pomogla“, rekao je Lani u bolnici. „Sofija. Ona zna gdje je kuća bila.“
Zato je Lana sljedećeg jutra sjela u crni službeni automobil koji je koristila za posao i otišla pronaći Sofiju.
Kada je objasnila zašto je došla, Sofija ju je pozvala da sjedne pod istu krušku pod kojom je prethodnog dana sjedio Jakov. Komšije koje su se okupile uz cestu nisu čule razgovor, ali Vinko je prepoznao metalnu bocu i shvatio da je riječ o čovjeku kojem je odbio dati vodu.
„Kako je?“ prvo je pitala Sofija.
„Dobro. Ljekar ga je jutros pustio. Tvrdoglav je više nego bolestan.“
Sofija se nasmijala. „To sam primijetila.“
Lana joj je pokazala kopiju Augustovog pisma i pitala zna li ko je Mara. Sofija je dugo gledala ime. Onda je ustala.
„Čekajte.“
Vratila se iz kuće s malom kutijom fotografija. Među njima je pronašla sliku seoske proslave snimljenu prije više od pedeset godina. Pokazala je ženu u srednjim godinama s maramom na glavi.
„Ovo je Mara Lovrić. Bila je moja tetka.“
Lana je zanijemjela.
Mara nije imala djece. Nakon što joj je muž umro, živjela je sama u kući pored stanice. Sofija ju je često posjećivala kao djevojčica. Sjećala se i Augusta.
„Bio je mršav čovjek, uvijek u željezničkoj uniformi“, rekla je. „Dolazio je kod tetke. Mislila sam da joj popravlja stvari.“
„Znate li je li nešto ostavio kod nje?“
Sofija je odmahnula glavom. „Kuća je prazna stajala godinama nakon tetkine smrti. Onda je klizište oštetilo zidove i općina ju je srušila.“
Lana je izgledala razočarano, ali Sofija je nastavila: „Međutim, bunar nije srušen.“
Istog popodneva Jakov se vratio, ovog puta s kćerkom. Sofija ih je odvela starim putem iza stanice. Nisu išli sami kopati niti tražiti zakopano blago. Mjesto je bilo zaraslo i dijelom na zemlji koja je sada pripadala drugom vlasniku. Prvo su pronašli vlasnika i objasnili šta traže. Čovjek im je dopustio da pogledaju ostatke starog dvorišta.
Dud više nije postojao. Ostao je samo širok panj gotovo potpuno istrunuo. Bunar je bio zatvoren teškim betonskim poklopcem postavljenim radi sigurnosti.
Jakov je dugo stajao na mjestu gdje je nekada bila kuća.
„Možda nema ničega“, rekla je Lana.
„Možda.“
Sofija je tada primijetila nešto na starom kamenom zidu koji je nekada razdvajao dvorište od pruge. Jedan kamen imao je urezana slova A.B. Ispod njih bila je godina.
Jakov je prešao prstima preko inicijala.
Nisu pronašli kutiju s novcem. Nisu pronašli zlato. Ali vlasnik parcele spomenuo je da je prilikom čišćenja stare kuće prije rušenja sačuvano nekoliko metalnih predmeta i dokumenata koji su predani mjesnoj arhivi jer niko nije znao kome pripadaju.
Narednog dana otišli su tamo.
Među starim papirima nalazila se mala smeđa koverta s Augustovim imenom.
Unutra je bilo pismo.
Nije bilo upućeno Jakovu nego Mari.
August joj je zahvaljivao što mu je tokom nekoliko mjeseci davala hranu i dopuštala da spava u šupi kada nije imao gdje otići. Pisao je da odlazi raditi u drugi grad i da će, čim stane na noge, pokušati ponovo uspostaviti odnos sa sinom. Na kraju je dodao: „Ako Jakov ikada dođe ovdje tražiti odgovor, reci mu da nisam otišao zato što ga nisam volio. Otišao sam jer sam se stidio čovjeka kakav sam tada postao.“
Jakov je nekoliko minuta samo sjedio.
Sofija nije pokušavala utješiti ga velikim riječima. Pustila ga je da pročita pismo još jednom.
Tada je shvatila nešto što joj je izazvalo jezu. Prethodnog dana Jakov je hodao istim putem kojim je njegov otac vjerovatno hodao prije više od pola stoljeća. Bio je žedan, umoran i nepoznat ljudima. Kucao je na vrata tražeći samo vodu. A na kraju mu je pomogla nećakinja žene koja je nekada pomagala njegovom ocu.
Kada je to rekla Jakovu, on se prvi put tog dana nasmiješio.
„Izgleda da moja porodica već drugi put duguje vašoj čašu vode.“
Sofija je odmahnula glavom. „Za vodu se ne pravi dug.“
Priča o crnom automobilu, naravno, proširila se selom mnogo brže od istine. Do večeri su neki tvrdili da je Jakov bogataš koji je došao nagraditi Sofiju. Drugi su govorili da je žena iz automobila advokatica i da je Sofija dobila nasljedstvo. Vinko je čak svratio pitati je li sve u redu.
„Jeste“, rekla je.
„Ko je bila ona žena?“
„Kćerka čovjeka kojem sam jučer dala vode.“
Vinko je čekao nastavak. „I?“
„I ništa.“
„Nije ti nešto ostavio?“
Sofija ga je pogledala začuđeno. „Šta bi mi ostavio?“
Vinko se zacrvenio. „Ma, ljudi pričaju.“
Sofija se nasmijala. „Ljudi uvijek bolje znaju šta je u tuđem automobilu nego šta je u vlastitoj kući.“
Nekoliko dana kasnije Jakov i Lana ponovo su došli, ovaj put običnim automobilom. Donijeli su Sofiji novu metalnu bocu za vodu. Na njoj nije bilo skupocjenog natpisa ni velikog poklona. Samo su s jedne strane ugravirali: „Za vodu se ne pravi dug.“
Sofija se naljutila kada je vidjela da su potrošili novac na graviranje, ali bocu je ipak zadržala.
Jakov je nakon toga još nekoliko puta dolazio u selo. Ne zbog Sofijine zemlje niti da joj izgradi novu kuću. Počeo je sređivati očevu porodičnu priču. Pronašao je nekoliko ljudi koji su se sjećali Augusta i otkrio da priča nije bila jednostavna. Njegov otac jeste napravio greške. Dugovi su bili stvarni. Brak se raspao i dijelom njegovom krivicom. Pisma nisu pretvorila Augusta u savršenog čovjeka. Ali Jakovu su dala nešto što nije imao skoro cijeli život: potpuniju istinu.
Jednog popodneva pitao je Sofiju zašto mu je otvorila kapiju kada drugi nisu.
„Nisam ti otvorila kuću“, ispravila ga je. „Dala sam ti vodu kroz kapiju.“
„Dobro. Zašto si mi dala vodu?“
Sofija je slegnula ramenima. „Bilo je trideset i nešto stepeni.“
„Nisi se bojala?“
„Jesam. Zato sam te ostavila u dvorištu.“
Jakov se nasmijao.
Upravo je taj odgovor najviše pamtio. Sofija nije bila neustrašiva svetica koja vjeruje svakom strancu. Bila je sama žena koja je znala da oprez i ljudskost ne moraju biti suprotnosti. Nije pustila nepoznatog čovjeka u kuću. Nije mu pokazala gdje drži novac niti mu pričala da živi sama. Dala mu je ono što je sigurno mogla dati: vodu, hranu i stolicu u hladu.
Godinu dana kasnije, tokom novog vrelog ljeta, Vinko je postavio česmu s pitkom vodom na vanjski zid svoje prodavnice. Iznad nje je stavio malu tablu: „Voda besplatna.“ Kada ga je Sofija zadirkivala da je postao previše velikodušan, odmahnuo je rukom.
„Lakše mi je ovo nego da mi opet neki crni automobil dođe u selo.“
Oboje su se nasmijali.
Sofija nikada nije dobila bogatstvo zbog jedne čaše vode. Crni automobil nije dovezao advokata, milionera ni čovjeka koji joj je kupio novu kuću. Dovezao je kćerku žednog stranca s jednom starom bocom u rukama i pitanjem koje je otvorilo priču staru više od pola stoljeća.
A Jakov je konačno pronašao ono zbog čega je došao.
Ne zakopano blago ispod duda.
Ne nasljedstvo iza stare stanice.
Pronašao je pismo čovjeka kojeg je cijelog života smatrao ocem koji ga je jednostavno napustio. Pismo nije izbrisalo prošlost niti opravdalo sve Augustove postupke, ali mu je omogućilo da posljednje godine vlastitog života provede bez mržnje prema priči koju nikada nije poznavao do kraja.
Sve zato što je jednog vrelog popodneva, iscrpljen i bez vode, stigao do posljednje male kuće na kraju sela.
Svi prije nje zatvorili su vrata.
Sofija nije.
KRAJ