Kada se sljedećeg jutra pred zahrđalom kapijom udovice Rabije Mehić zaustavio dugački crni automobil sa zatamnjenim staklima, njen prvi strah bio je da se nešto dogodilo nepoznatom čovjeku kojem je prethodne večeri dala posljednju bocu vode. Automobil je bio toliko neobičan za malo planinsko selo da su se ljudi počeli pojavljivati na prozorima prije nego što se motor ugasio.
Posebno su gledali Nedim i njegova supruga Azra iz velike kuće preko puta, isti ljudi koji su jučer tog putnika otjerali iz dvorišta riječima da „ovo nije javna česma“. Vozač je otvorio zadnja vrata. Iz automobila nije izašao čovjek kojeg je Rabija očekivala, nego starija žena u svijetloj ljetnoj haljini. Za njom je izašao mladić noseći kožnu torbu i neobičnu drvenu kutiju.
Žena je pogledala broj na Rabijinoj kući, zatim iz džepa izvadila presavijeni papir. „Tražim Rabiju Mehić“, rekla je. Rabija je prišla kapiji oprezno. „Ja sam.“ Žena ju je nekoliko trenutaka posmatrala, a onda izgovorila pitanje od kojeg je Rabija zaboravila i automobil i radoznale komšije:
„Je li vaš otac prije rata pravio drvene frule i popravljao stare šargije?“ Rabija se uhvatila za kapiju. Niko je to nije pitao više od trideset godina. „Jeste“, odgovorila je. Žena je tada podigla drvenu kutiju koju je mladić nosio i rekla: „Onda čovjek kojem ste jučer dali vodu nije slučajno završio pred vašom kućom. Tražio je ovu porodicu već mjesecima.“
Dan ranije vrućina je pritisnula selo već prije podneva. Čak su se kokoši skrivale ispod šupa, a prašina na makadamskom putu dizala se pri svakom prolasku automobila. Rabija je imala šezdeset tri godine i živjela sama otkako joj je muž Salih umro prije sedam godina.
Njena kuća bila je mala, s napuklom fasadom i krovom koji je na jednom mjestu još čekao popravku. Imala je nekoliko kokoši, mali vrt i dvije stare šljive. Voda je tog ljeta bila poseban problem.
Seoski vodovod često je gubio pritisak, a tog dana česme su potpuno presušile. Općina je najavila cisternu tek za večer. Rabija je u frižideru imala jednu bocu vode od litru i po. Čuvala ju je za sebe jer je do cisterne trebalo izdržati još nekoliko sati.
Oko četiri popodne putem se pojavio nepoznat muškarac. Bio je visok, možda šezdeset pet godina, s platnenim šeširom i malim ruksakom. Košulja mu je bila mokra od znoja, a lice crveno od vrućine.
Prvo je ušao u dvorište Nedima Hadžića, jednog od imućnijih ljudi u selu. Nedim je imao veliku kuću, klima-uređaje, duboki privatni bunar i hladnjak u garaži pun flaširane vode. Neznanac nije tražio da uđe. Ostao je kod kapije i rekao: „Izvinite, imate li čašu vode? Promašio sam put, a moja boca je prazna.“
Nedim ga je odmjerio. U posljednje vrijeme bio je nervozan zbog nekoliko krađa u okolini. „Put je tamo“, rekao je pokazujući prema centru sela. „Kod prodavnice kupi šta ti treba.“
„Prodavnica je zatvorena. Samo malo vode, molim vas.“
Azra je izašla na terasu i šapnula mužu nešto. Nedim je odmah postao još hladniji. „Ne možemo mi svakome ko prođe davati i otvarati dvorište. Idi dalje.“
Čovjek nije protestovao. Zahvalio je i otišao.
Na još dvije kuće nije dobio ništa. Jedan domaćin nije bio kod kuće, a druga žena se uplašila nepoznatog muškarca i nije otvorila kapiju. Do Rabijine kuće stigao je vidno iscrpljen. Ona je sjedila u hladu i čistila grah kada je začula: „Dobar dan. Oprostite što smetam.“
Rabija je odmah vidjela suhe usne i znoj koji mu se slijevao niz vrat.
„Treba mi samo malo vode.“
Pogledala je prema kuhinji. Znala je da joj je ostala jedna boca.
„Sačekajte.“
Vratila se s bocom i čašom. Nasula mu je punu čašu. Popio ju je gotovo bez daha. Nasula je drugu. Tada je pogledao bocu i primijetio da više nema mnogo.
„Nemojte više. Ostavite sebi.“
„Popijte.“
„A vi?“
„Cisterna dolazi navečer.“
„Ali ovo vam je posljednje.“
Rabija je slegnula ramenima. „Ako vam je potrebno sada, onda nije moje posljednje nego vaše prvo.“
Čovjek ju je pogledao kao da želi nešto reći, ali nije. Popio je još malo, a ostatak vode Rabija mu je gurnula u ruke. Nije ga pozvala u kuću. Bila je sama i oprezna. Umjesto toga pokazala mu je klupu pod šljivom.
„Sjedite deset minuta prije nego što nastavite.“
Čovjek se predstavio kao Haris. Rekao je da nije iz tog kraja i da pokušava pronaći ostatke starog zaseoka koji je nekada stajao iza brda. Rabija mu je objasnila da tamo više gotovo niko ne živi. Haris je zatim postavio neobično pitanje: „Je li u ovom selu nekada živio čovjek koji je pravio muzičke instrumente?“
Rabija je podigla pogled.
„Bilo ih je nekoliko.“
„Ovaj je navodno pravio frule od šljive. Zvao se Osman.“
Rabijini prsti zastali su na mahunama graha.
„Osman Mehić?“
Haris se uspravio. „Poznavali ste ga?“
„Bio mi je otac.“
Čovjek je nekoliko sekundi šutio.
Rabija je očekivala objašnjenje, ali Haris je samo izvadio malu bilježnicu i pitao je li Osman živ. Kada mu je rekla da je umro prije gotovo trideset godina, vidno se razočarao.
Pitao je postoji li nešto od njegovog starog alata ili instrumenata. Rabija je rekla da je većina nestala kada je stara porodična kuća oštećena tokom ratnih godina. Nekoliko stvari sačuvala je njena sestra, ali sestra je kasnije umrla i nije znala gdje su završile.
„Zašto ga tražite?“ pitala je.
Haris je pogledao prema putu. „Duga priča. Ako mi dozvolite, sutra ću se vratiti i sve objasniti. Ne bih želio pričati napola.“
Prije odlaska pitao je smije li zapisati njeno ime i broj kuće. Rabija je pristala. Nije mu dala broj telefona.
Kada je otišao, pomislila je da ga više nikada neće vidjeti.
Zato ju je crni automobil sljedećeg jutra toliko uplašio.
Starija žena koja je izašla iz njega zvala se Helena Marić. Mladić s njom bio je njen unuk David. Haris nije bio bogataš niti vlasnik automobila. Bio je penzionisani nastavnik muzike i dugogodišnji prijatelj Helenine porodice. Posljednjih mjeseci pomagao im je riješiti jednu neobičnu porodičnu zagonetku.
Helena je otvorila drvenu kutiju.
Unutra je ležala stara šargija.
Instrument je bio oštećen, drvo izblijedjelo, a jedna žica nedostajala. Na unutrašnjoj strani kutije nalazio se gotovo nevidljiv urez: „O. Mehić, 1968.“
Rabija je sjela na stolicu.
„Ovo je napravio moj otac.“
Helena je klimnula. „Zato smo došli.“
Priča je počela mnogo prije Rabijinog siromaštva, prije Salihove smrti i čak prije nego što je Rabija upoznala muža. Helenin otac Viktor bio je geometar. Krajem šezdesetih nekoliko mjeseci radio je na terenu u tom kraju.
Jedne večeri, tokom seoskog okupljanja, čuo je Osmana kako svira. Viktor je volio narodnu muziku i zamolio ga da mu napravi instrument. Osman je pristao. Međutim, prije nego što je šargija završena, Viktor je premješten na drugi projekat. Instrument mu je poslan nekoliko mjeseci kasnije.
Viktor ga je čuvao cijelog života.
Nakon njegove smrti Helena je pronašla šargiju zajedno s malom kasetom i pismom. Na kaseti je bio snimljen Osman kako svira melodiju koju Viktor nikada nije znao imenovati. U pismu je stajalo da je Osman rekao kako je melodiju naučio od svog oca i da se u njihovom kraju nekada svirala na ispraćajima i povratcima iz daljine.
Helenin unuk David studirao je etnomuzikologiju. Kada je čuo snimak, zainteresovao se jer melodiju nije pronašao u dostupnim zbirkama. Nije tvrdio da je riječ o nepoznatoj ili jedinstvenoj pjesmi; možda je samo bila lokalna varijanta neke mnogo poznatije melodije. Ali želio je pronaći nekoga iz Osmanove porodice ko je se sjeća.
Haris se ponudio da potraži selo jer je već putovao tim krajem.
„A automobil?“ pitala je Rabija, još uvijek zbunjena.
Helena se nasmijala. „Od mog sina. Radi s vozačem i insistirao je da nas dovezu jer ja više ne vozim na duže relacije.“
Rabija je tada shvatila koliko bi se selo razočaralo. Luksuzni automobil nije skrivao vreće novca, poslovnog magnata niti tajnog nasljednika. Samo stariju ženu, studenta i stari instrument.
Ali onda je David izvadio telefon i pustio digitalizovani snimak.
Iz malog zvučnika začulo se pucketanje stare kasete. Nakon nekoliko sekundi počela je melodija.
Rabija je spustila ruku na usta.
Nije čula tu muziku gotovo pola stoljeća.
„Znam je“, šapnula je.
David je odmah prekinuo snimak. „Znate kako se zove?“
Rabija je odmahnula glavom. „Ne znam je li ikada imala ime. Otac ju je svirao kada bi se neko iz porodice vraćao kući.“
„Znate li riječi?“
„Nije imala riječi.“
„Možete li je otpjevati?“
Rabija se nasmijala kroz suze. „Mogu pokušati.“
U tom trenutku na kapiji se pojavio Nedim. Došao je pod izgovorom da pita treba li nešto, ali oči su mu stalno bježale prema automobilu. Prepoznao je Harisa tek kada je ovaj izašao iz vozila s dvije nove boce vode.
Nedimovo lice se zacrvenjelo.
„Vi ste… od jučer.“
„Jesam.“
„Nisam vas prepoznao.“
Haris se nasmiješio. „Jučer nisam imao automobil pored sebe.“
Nedim je shvatio kako je to zvučalo. Počeo je objašnjavati da su se po okolini događale krađe i da čovjek mora biti oprezan. Haris mu nije zamjerio. „Trebali ste biti oprezni. Nisam ni tražio da uđem u kuću.“
Nedim je spustio pogled prema bocama vode.
„Mogao sam vam barem donijeti čašu kroz kapiju.“
„Mogli ste.“
Nije bilo svađe. Upravo je zbog toga Nedimu bilo još neugodnije.
Naredna dva sata David je snimao Rabijina sjećanja. Ona nije znala sve što je očekivao. Nije mogla objasniti porijeklo melodije niti dokazati koliko je stara. Ali sjećala se načina na koji je Osman držao instrument, nekoliko drugih melodija koje je svirao i imena dvojice starijih svirača od kojih je učio. Sjetila se i da u starom sanduku na tavanu možda još postoji jedna njegova nedovršena frula.
Pronašli su je umotanu u komad platna.
David je nije tretirao kao skupocjeni predmet. Fotografisao ju je, izmjerio i zapisao ono što Rabija zna. Objasnio joj je da želi napraviti studentski istraživački rad o lokalnim varijantama muzike tog područja i, ako ona pristane, predati kopije snimaka regionalnoj kulturnoj zbirci kako ne bi ponovo nestali u nečijem tavanu.
„A šargija?“ pitala je Rabija.
Helena ju je uzela iz kutije i pružila joj.
„Želim da bude kod vas.“
Rabija je odmah odmahnula glavom. „Vaš otac ju je platio.“
„Jeste. I čuvao ju je pedeset godina. Mislim da bi mu bilo drago da se vrati kući čovjeka koji ju je napravio.“
Rabija nije htjela prihvatiti. Na kraju su napravili kompromis. Instrument će privremeno ostati kod Davida dok ga stručnjak ne pregleda i stabilizuje, a zatim će se vratiti Rabiji. Ako jednog dana bude željela, moći će ga dati lokalnoj zbirci uz jasno navedeno ime Osmana Mehića.
Tek pred podne Helena je saznala da je Rabija prethodnog dana Harisu dala posljednju bocu vode.
„Zašto mi to nisi rekao?“ pitala je Harisa.
„Jer nema veze s razlogom zbog kojeg smo došli.“
I zaista nije imalo. Haris bi se vratio i da mu je vodu dao neko drugi. Nije izabrao Rabiju zbog njene dobrote. Slučajno je pokucao upravo na vrata kćerke čovjeka kojeg je tražio.
Ali za Rabiju je ta slučajnost imala težinu.
Da je i ona zatvorila kapiju, Haris bi možda nastavio dalje. Možda bi nekoga drugog pitao za Osmana. Možda bi ga ipak pronašao. A možda bi se zbog vrućine vratio u grad i potragu odgodio mjesecima.
Prije odlaska Helena je pokušala Rabiji ostaviti novac. Rabija je odbila.
„Niste došli kupovati moja sjećanja.“
Helena nije insistirala.
David je, međutim, nekoliko sedmica kasnije ponovo došao. Donio je restauriranu šargiju i nekoliko kvalitetno odštampanih fotografija njenog oca koje su pronašli među Viktorovim starim negativima. Na jednoj fotografiji mladi Osman sjedio je ispred svoje radionice, okružen komadima drveta i alatima. Rabija tu sliku nikada ranije nije vidjela.
To je bio poklon zbog kojeg je zaplakala.
Tokom narednih mjeseci David je pronašao još troje starijih ljudi iz okolnih sela koji su poznavali slične melodije. Pokazalo se da Osmanova melodija nije bila potpuno nepoznata, ali njegova verzija imala je nekoliko posebnosti koje su vrijedile dokumentovati. Davidov rad kasnije je predstavljen na fakultetu i u lokalnom kulturnom centru. Na jednom malom javnom događaju pušten je stari Viktorov snimak, a ispod fotografije instrumenta stajalo je ime: „Izradio Osman Mehić, 1968.“
Rabija je sjedila u drugom redu.
Nije dobila ni marku od tog događaja.
Ipak, kada se vratila kući, rekla je sinu koji ju je vozio: „Danas sam prvi put nakon dugo vremena čula da neko izgovori ime mog oca, a da nije samo na nišanu.“
Njoj je to vrijedilo više od onoga što su ljudi u selu zamišljali kada su vidjeli crni automobil.
Nedim se u međuvremenu također promijenio, ali ne preko noći. Nekoliko dana nakon svega postavio je dvije velike boce vode i papirne čaše u hlad pored svoje radionice. Azra ga je pitala zašto.
„Za ljude koji prolaze.“
„A šta ako dođe neko s lošim namjerama?“
„Ne moramo ga pustiti u kuću da bismo mu dali vodu.“
Kada je Rabija to vidjela, ništa nije komentarisala. Samo se nasmiješila.
Sljedećeg ljeta selo je ponovo pogodio toplotni val. Jednog popodneva mladi biciklista zaustavio se kod Nedimove kuće i pitao može li napuniti bocu. Nedim mu je pokazao prema vodi u hladu. Rabija je to posmatrala iz svog dvorišta.
Na zidu njene dnevne sobe tada je već visila stara šargija. Ispod nje nalazila se fotografija Osmana ispred radionice. Ponekad bi Rabija pogledala oba predmeta i pomislila koliko je čudno što su se vratili u njen život zbog čovjeka koji je jednog vrelog dana promašio put.
Ljudi su još dugo priču pričali drugačije. Govorili su: „Udovica je dala posljednju vodu siromašnom putniku, a sutradan joj je došao luksuzni automobil.“ Zvučalo je kao priča u kojoj se dobrota nagrađuje bogatstvom.
Rabija bi ih svaki put ispravila.
„Nije bio siromašan, samo je bio žedan. Automobil nije bio njegov. A niko mi nije donio novac.“
„Pa šta su onda donijeli?“ pitala ju je jednom susjeda.
Rabija je pogledala prema fotografiji svog oca.
„Nešto što nisam znala da sam izgubila.“
Crni automobil pred njenom kapijom nije bio nagrada za bocu vode. Bio je kraj jedne potrage koja je počela prije mnogo desetljeća. U njemu su stigli stari instrument, zaboravljeni snimak i ljudi koji su željeli sačuvati muziku čovjeka čije je ime gotovo nestalo zajedno s njegovom radionicom.
A sve je počelo sasvim običnim pitanjem umornog čovjeka na vrelom putu:
„Imate li malo vode?“
Mnogi su imali više nego dovoljno i zatvorili su vrata.
Rabija je imala jednu posljednju bocu.
I pružila ju je kroz kapiju.
KRAJ