Kada je šezdesetogodišnja Alma izašla iz automobila na početku uskog seoskog puta nedaleko od Travnika, prvo što je ugledala nije bila kuća u kojoj je rođena. Kuća se jedva vidjela iza visoke trave, divljeg žbunja i starog kamenog zida. Ono što je odmah prepoznala bilo je ogromno stablo oraha koje se uzdizalo iznad krova i širilo grane gotovo preko cijele avlije.
Alma je ostala nepomična. To drvo nikada ranije nije vidjela vlastitim očima, ali ga je prepoznala sa desetina fotografija koje joj je majka pokazivala dok je bila dijete. „Tvoj babo ga je zasadio onog jutra kada si se rodila“, govorila joj je. „Rekao je: ‘Ako ja ne dočekam da vidim kakva će žena postati, neka joj ovo drvo kaže koliko sam se radovao njenom dolasku.’
“ Alma je tada mislila da je to samo lijepa porodična priča. Imala je manje od godinu dana kada ju je majka odvela iz Bosne i više se nikada nisu vratile. Sada, šest decenija kasnije, stajala je pred zaključanom kapijom sa starim ključem u ruci. Njena majka je bila mrtva, otac također, a pismo pronađeno nekoliko mjeseci ranije među majčinim stvarima dovelo ju je na mjesto koje je cijelog života postojalo samo u pričama.
Kada je prišla orahu, primijetila je nešto neobično. U debeloj kori, skoro potpuno zarasla, još su se mogla pročitati dva slova: „A. 1966.“ Alma je spustila dlan na stablo i prvi put nakon majčine smrti zaplakala. Nije znala da će upravo ispod tog drveta pronaći odgovor na pitanje koje je nosila cijelog života: zašto je njen otac nikada nije potražio.
Alma je rođena u proljeće 1966. godine kao jedino dijete Jusufa i Behije. Jusuf je radio u pilani, a Behija je bila krojačica. Prema majčinim pričama, bili su siromašni, ali sretni sve dok se nekoliko mjeseci nakon Alminog rođenja nije dogodila velika svađa između Jusufa i Behijinog oca Salema. Salem nikada nije prihvatio zeta.
Smatrao je da njegova kćerka zaslužuje čovjeka sa boljim poslom i sigurnijom budućnošću. Kada je Behiji stigla ponuda da sa roditeljima ode kod rodbine u Francusku, Jusuf je odbio napustiti Bosnu. „Ovdje nam je kuća“, rekao je. Behija je, prema verziji koju je Alma slušala cijelog života, molila muža da pođe s njima. On je odbio.
Jednog jutra Behija je uzela bebu i otišla, vjerujući da će Jusuf nakon nekoliko sedmica promijeniti mišljenje i doći za njima. Nikada nije došao. Godine su prolazile. Behija se u Francuskoj zaposlila, kasnije se ponovo udala i Almi pružila miran život. Kada bi djevojčica pitala za biološkog oca, majka bi govorila: „Tvoj babo je izabrao svoju zemlju i svoju kuću.
“ Alma je dugo bila ljuta na čovjeka kojeg se nije ni sjećala. Kao tinejdžerka prestala je pitati. Kao odrasla žena govorila je sebi da joj otac koji je nije želio nije ni potreban. Ali nakon Behijine smrti pronašla je kovertu sakrivenu na dnu starog kofera. Na njoj je majčinim rukopisom pisalo: „Almi — kada mene više ne bude.“
U koverti je bilo kratko pismo. „Kćeri moja, postoji nešto što sam trebala reći mnogo ranije. Tvoj otac nije znao gdje smo otišle. Moj babo mu nije dao našu adresu. Kada sam shvatila šta je uradio, već je prošlo nekoliko godina i nisam imala hrabrosti vratiti se. Znam da ovo ne opravdava moju šutnju. Ako ikada poželiš saznati istinu o Jusufu, vrati se u selo.
Potraži orah.“ Alma je pročitala pismo desetak puta. Majka nije objasnila šta znači posljednja rečenica. Zato je sada bila ovdje. Kuću je otključala ključem koji je pronašla uz pismo. Unutra je sve mirisalo na vlagu i staro drvo. Namještaj je bio prekriven čaršafima, na zidu je još visio sat koji više nije radio, a u jednoj sobi stajao je dječiji krevetić.
Alma mu je prišla i na drvenoj stranici ugledala urezano svoje ime. Noge su joj zadrhtale. Čovjek za kojeg je šezdeset godina vjerovala da je nije želio očigledno nije bacio čak ni njen krevetić. Na komodi je pronašla fotografiju mlade Behije koja drži bebu. Iza fotografije stajala je Jusufova poruka: „Moje dvije žene, ljeto 1966.“ Kuća nije izgledala kao mjesto čovjeka koji je želio zaboraviti. Izgledala je kao mjesto čovjeka koji je nešto čekao.
Dok je Alma pokušavala otvoriti stari prozor, iz dvorišta je začula glas. „Vi ste Behijina kćerka, je li tako?“ Na kapiji je stajao osamdesetosmogodišnji čovjek sa štapom. Zvao se Osman i živio je nekoliko kuća dalje. Čim je čuo da je neko otvorio Jusufovu kuću, došao je vidjeti ko se vratio. Kada mu je Alma rekla svoje ime, starcu su zasuzile oči.
„Jusuf je bio ubijeđen da ćeš jednom doći.“ Alma se ukočila. Osman ju je odveo do klupe ispod oraha. „Tvoj babo je ovo drvo posadio istog dana kada te donio iz bolnice. Bio sam ovdje.“ Zatim joj je ispričao potpuno drugačiju priču. Jusuf nije znao da Behija planira otići tog jutra. Vratio se s posla i pronašao praznu kuću. Otišao je do njenih roditelja, ali Salem mu je rekao da su Behija i dijete otišle dobrovoljno i da ne žele kontakt.
Kada je Jusuf tražio adresu, Salem mu je odbio dati. Jusuf je slao pisma preko rođaka, ali nijedno nije dobilo odgovor. Dvaput je putovao u Francusku sa samo imenom grada u kojem je mislio da žive. Nije ih pronašao. „Godinama je mislio da ga Behija ne želi vidjeti“, rekao je Osman. „A poslije je mislio da si ti odrasla i da možda ni ne znaš da postoji.“
Alma je osjećala kako se ljutnja koju je nosila cijeli život pretvara u nešto mnogo bolnije. „Zašto onda nije nastavio tražiti?“ Osman ju je pogledao. „Jeste.“ Odveo ju je do oraha i pokazao prema staroj kamenoj klupi. Ispod nje je bila zahrđala metalna ploča pričvršćena sa dva vijka. Alma ju je uz Osmanovu pomoć podigla. U plitkom prostoru nalazila se staklena tegla zatvorena metalnim poklopcem, a u njoj nekoliko pažljivo umotanih pisama.
Na prvom je pisalo: „Almi, za deseti rođendan.“ Na drugom: „Za osamnaesti.“ Zatim: „Za trideseti.“ „Za četrdeseti.“ „Za pedeseti.“ Posljednje je bilo napisano prije sedam godina. Jusuf ih nikada nije imao gdje poslati, pa ih je ostavljao ispod drveta koje je zasadio kada se rodila. Alma je otvorila pismo za deseti rođendan.
„Draga moja Alma, danas vjerovatno već ideš u školu. Ne znam voliš li matematiku ili crtanje. Ne znam kakva ti je kosa, jesi li visoka ili niska. Ali znam da danas imaš deset godina jer od dana kada si se rodila nisam zaboravio nijedan tvoj rođendan.“ U pismu za osamnaesti napisao je: „Ako ti je majka rekla da nisam došao, vjeruj joj da nije htjela lagati. Ljudi ponekad ispričaju onu verziju istine s kojom mogu živjeti. Samo nemoj misliti da te nisam tražio.“
Pismo za pedeseti rođendan Alma nije mogla pročitati naglas. Jusuf je tada već bio bolestan. Rukopis mu je bio slabiji. „Danas ti je pedeset. Ja imam sedamdeset osam. Smiješno je kako sam cijeli život zamišljao da ćeš se vratiti kao djevojka, a sada si žena koja možda ima svoju djecu. Ako dođeš i mene više ne bude, sjedni malo ispod oraha.
Nemoj biti ljuta na majku. Volio sam je, čak i kada sam bio povrijeđen. I nemoj biti ljuta na mene što te nisam pronašao. Pokušavao sam više nego što ćeš možda ikada saznati.“ Posljednje pismo nije imalo oznaku rođendana. „Alma, osjećam da mi nije ostalo mnogo vremena. Osman zna gdje su pisma. Zamolio sam ga da ih ne šalje niti da te traži.
Ako si sretna, nisam želio da ti se neki nepoznati starac pojavi na vratima i sruši život koji si izgradila. Ali ako se ti jednog dana vratiš ovdje, onda znači da si sama željela znati. Kuća je tvoja. Orah je tvoj. A ispod njega sam proveo mnogo večeri zamišljajući da sjediš preko puta mene i pričaš mi kakav ti je bio život.“ Alma je pritisnula pismo na grudi. „Kada je umro?“ upitala je. „Prije šest godina“, odgovorio je Osman. „Do posljednjeg ljeta sjedio je baš ovdje.“
Sljedećeg jutra Osman je odveo Almu na Jusufov mezar. Ponijela je jedno od njegovih pisama i malu fotografiju sebe sa mužem i dvije odrasle kćerke. Sjela je pored mezara i dugo nije govorila. Konačno je izgovorila: „Babo, imam dvije kćerke. Zovu se Lejla i Hana. Lejla je tvrdoglava, Hana se smije kao moja mama. Bila sam učiteljica skoro trideset godina.
Udala sam se za dobrog čovjeka. I cijeli život sam mislila da ti ništa od toga nije bilo važno.“ Glas joj je pukao. „Da sam znala, došla bih ranije.“ Ostavila je fotografiju nekoliko trenutaka na kamenu, a zatim je vratila u torbu. Nije željela da je kiša uništi. Kada se vratila kući, nazvala je svoje kćerke u Francuskoj i prvi put im ispričala cijelu priču.
Mjesec kasnije Lejla i Hana došle su u Bosnu. Stajale su ispod oraha koji je njihov djed zasadio gotovo četrdeset godina prije njihovog rođenja i zajedno čitale njegova pisma. Hana je dotakla urezana slova na stablu i rekla: „Mama, ovo drvo je cijeli tvoj život bilo staro tačno koliko i ti.“ Alma se tada prvi put nasmijala dok je plakala. „Izgleda da je ono jedino znalo oba moja života.“
Alma je prvobitno planirala ostati samo nekoliko dana i zatim prodati kuću. Nije je prodala. Tokom sljedeće godine popravila je krov, zamijenila prozore i obnovila staru klupu ispod oraha. Nije pokušala kuću pretvoriti u muzej prošlosti. Donijela je novi sto, fotografije svojih kćerki i nekoliko stvari iz Francuske. Na zid je stavila fotografiju mladog Jusufa sa bebom u naručju.
Svakog ljeta porodica je počela dolaziti na nekoliko sedmica. Jednog dana Almina najmlađa unuka pitala ju je ko je zasadio ogromno drvo u dvorištu. Alma ju je uzela za ruku i odvela do debla. „Tvoj pradjed“, rekla je. „Zašto?“ „Zato što mu se rodila kćerka.“ Djevojčica je pogledala prema vrhu koji se gubio među zelenim granama. „Je li je volio?“ Alma je dugo gledala u stablo. Šezdeset godina ranije na to pitanje odgovorila bi drugačije. Sada je samo rekla: „Više nego što je ona znala.“
Na svoj šezdeset prvi rođendan Alma je ustala rano i sjela ispod oraha sa kafom. Pored sebe je stavila praznu stolicu. Ne zato što je očekivala da će se Jusuf pojaviti, nego zato što je prvi put željela provesti rođendan na mjestu gdje je njeno rođenje nekada bilo razlog za nečiju ogromnu sreću. Izvadila je posljednje očevo pismo i na njegovoj poleđini napisala:
„Babo, vratila sam se. Kasnila sam šezdeset godina, ali pronašla sam put.“ Zatim ga je vratila među ostala pisma. Nije više krivila majku. Behija je napravila grešku iz straha, ponosa i srama, a zatim je predugo živjela sa njom da bi znala kako je ispraviti. Nije krivila ni oca što je na kraju prestao kucati na zatvorena vrata. Žalila je samo zbog godina koje niko nije mogao vratiti. Kada je vjetar prošao kroz krošnju, nekoliko oraha palo je na zemlju pored klupe. Alma je podigla jedan i nasmiješila se.
Jusuf nije dočekao povratak svoje kćerke. Ali drvo koje je zasadio onog dana kada se rodila jeste. Šezdeset zima, šezdeset proljeća i hiljade dana stajalo je ispred prazne kuće, raslo zajedno sa djevojčicom koja je živjela stotinama kilometara daleko i čuvalo pisma čovjeka koji je nikada nije prestao zvati svojom kćerkom. A kada se Alma konačno vratila, nije pronašla oca kojeg je tražila. Pronašla je dokaz da je cijelog života imala dom koji ju je čekao.
KRAJ