Kada se nepoznati putnik jednog vrelog augustovskog popodneva pojavio pred najvećim imanjem u selu kod Cazina, niko nije obratio posebnu pažnju na njega. Imao je možda šezdeset pet godina, prašnjave cipele, izblijedjelu košulju i mali ruksak preko ramena. Hodao je sporo, kao čovjek koji je dugo bio na putu. Tog dana temperatura je prešla trideset pet stepeni, a seoska česma na raskrsnici nije radila zbog kvara.
Putnik je prošao kroz otvorenu kapiju imanja Safeta Bećirovića, najbogatijeg čovjeka u okolini, i zastao nekoliko metara od velike kuće. Safet je upravo sjedio pod sjenicom sa sinom Edinom, dvojicom poslovnih partnera i nekoliko rođaka. Na stolu su bili hladna mineralna voda, sokovi, kafa i tanjiri puni hrane. Stranac je skinuo kapu i pristojno rekao:
„Izvinite što smetam. Mogu li dobiti samo čašu vode?“ Safet ga je odmjerio od glave do pete. „Imaš prodavnicu dva kilometra niz cestu.“ Čovjek je mirno odgovorio: „Znam, ali ostao sam bez vode, a malo mi se zavrtjelo.“ Edin se nasmijao.
„Ako svakom prolazniku budemo posluživali, možemo odmah otvoriti kafanu.“ Nekoliko ljudi za stolom se nasmijalo. Safet je pokazao prema kapiji. „Hajde, prijatelju. Ovo je privatno imanje.“ Stranac je samo klimnuo, vratio kapu na glavu i krenuo prema izlazu. Nije molio drugi put.
Sve je to iz dvorišta gledao dvadesetšestogodišnji Harun Mujić, Safetov pomoćni radnik. Harun je na imanju radio gotovo sve što drugi nisu željeli: čistio štalu, nosio vreće, popravljao ogradu, kosio travu i pomagao oko voćnjaka. Živio je s majkom Sabihom u maloj kući na drugom kraju sela. Otac mu je poginuo dok je Harun bio dječak, a majčina mala penzija nije bila dovoljna za život.
Harun nije imao mnogo, ali je tog dana u starom frižideru pored štale držao flašu vode koju je ponio od kuće. Kada je vidio da stranac odlazi, spustio je vile i potrčao za njim. „Čekajte!“ Čovjek se okrenuo. Harun mu je pružio svoju flašu. „Nije baš ledena, ali je čista.“ Stranac je popio nekoliko gutljaja i pokušao vratiti flašu. „Popijte sve“, rekao je Harun. „A ti?“ „Ja znam gdje je bunar.“
Putnik se nasmiješio prvi put otkako je ušao u dvorište. Harun je zatim iz svoje torbe izvadio polovinu sendviča koji mu je majka spakovala. „Ako niste jeli, uzmite i ovo.“ „Tražio sam samo vodu.“ „Znam. Ali izgledate kao da vam treba i nešto drugo.“
Safet je primijetio šta Harun radi i pozvao ga. „Harune! Jesam li te platio da dijeliš pauzu s ljudima na cesti?“ Mladić se vratio prema dvorištu. Stranac je krenuo za njim nekoliko koraka i rekao: „Nemojte momka grditi. Ja sam ga zaustavio.“ Safet je odmahnuo rukom. „Nije problem voda. Problem je što ako jednom počneš, sutra će ti pred kapijom biti deset ljudi.“
Harun je tiho rekao: „Gazda, jedna flaša vode neće nas osiromašiti.“ Za stolom je nastala neprijatna tišina. Safet nije volio da mu radnici odgovaraju pred gostima. „Tebe možda neće. Mene pitaj šta mene košta.“ Harun je spustio pogled. Stranac ga je kratko posmatrao, a zatim upitao: „Kako se zoveš?“ „Harun.“ „Hvala ti, Harune.“ „Nema na čemu.“ Čovjek je otišao niz cestu. Edin se nasmijao i dobacio: „Eto, možda ti u testamentu ostavi ruksak.“ Harun nije odgovorio.
Safet Bećirović nije bio čovjek koji je bogatstvo naslijedio. Počeo je s nekoliko dunuma zemlje, starim traktorom i malom štalom, a tokom trideset godina izgradio je veliko poljoprivredno imanje. Imao je hladnjaču, nekoliko desetina hektara zemlje pod zakupom, voćnjake i ugovore s trgovačkim lancima.
Upravo tih mjeseci planirao je najveći posao u životu. Jedna regionalna kompanija tražila je lokalnog partnera za otkup i preradu voća. Ako Safet dobije ugovor, mogao bi proširiti hladnjaču i zaposliti još dvadesetak ljudi.
Zato su posljednjih sedmica na imanje dolazili procjenitelji, agronomi i poslovni ljudi. Safet je bio uvjeren da će upravo on biti izabran. Imao je najveće kapacitete, najviše zemlje i dovoljno novca za proširenje. „U poslu se gleda šta imaš, ne koliko se lijepo smiješ“, govorio je sinu.
Sljedećeg jutra selo je probudila vijest da su se pred Safetovim imanjem zaustavila tri automobila. Iz prvog su izašli direktor regionalne kompanije, pravnik i žena koju je Safet već poznavao iz ranijih pregovora.
Iz drugog su izašla dvojica stručnjaka za proizvodnju. Safet je odmah obukao sako i izašao pred njih. Edin je donio kafu. Međutim, iz trećeg automobila izašao je čovjek zbog kojeg je Safet zastao nasred dvorišta. Bio je uredno obrijan, u čistoj košulji i tamnim pantalonama. Cipele više nisu bile prašnjave. Ipak, lice je bilo isto. Bio je to jučerašnji putnik.
Edin je prvi prošaptao: „To je onaj…“ Safet ga je pogledom ušutkao. Direktor kompanije prišao je starijem čovjeku i rekao: „Gospodine Kadiću, možemo početi kad vi želite.“ Safetovo lice se promijenilo. Ime mu je bilo poznato. Jusuf Kadić bio je osnivač i većinski vlasnik kompanije s kojom je mjesecima pregovarao.
Godinama je živio između Sarajeva i Austrije i rijetko se pojavljivao na terenu. Safet ga nikada nije upoznao uživo. Jučer je čovjeka koji je mogao odlučiti o najvećem poslu u njegovom životu poslao dva kilometra niz cestu zbog čaše vode.
Priča je, naravno, stigla do pola sela prije podneva. Ali ono što se dogodilo zatim iznenadilo je i Safeta i Haruna. Jusuf nije sazvao sastanak da bi se osvetio. Nije rekao da će Safet izgubiti ugovor zato što mu nije dao vodu. Umjesto toga zatražio je da obiđe cijelo imanje kao što je bilo planirano. Pregledao je hladnjaču, skladišta, voćnjake, dokumentaciju i prostorije za radnike.
Pitao je koliko sezonski radnici zarađuju, imaju li vodu tokom rada, gdje ručaju, ko plaća zaštitnu opremu i šta se događa kada se neko povrijedi. Safet je postajao sve nervozniji. „Gospodine Kadiću, zbog jučer…“ počeo je. Jusuf ga je zaustavio. „O jučer ćemo poslije. Danas gledamo firmu.“
Kada su stigli do štale, Jusuf je ugledao Haruna kako popravlja vrata. „Evo čovjeka kojeg tražim“, rekao je. Harun se zbunio. Jusuf mu je pružio novu metalnu flašu za vodu. „Jučer sam ti popio tvoju.“ Harun se nasmijao. „Niste morali.“ „Znam.“ Safet je stajao nekoliko metara dalje i pokušavao procijeniti šta će se dogoditi. Jusuf je tada pred svima objasnio zašto je prethodnog dana bio sam i prašnjav.
Nije se prerušio da bi tajno testirao ljude, niti je namjerno glumio siromaha. Automobil mu se pokvario nekoliko kilometara dalje na sporednoj cesti. Telefon mu se ispraznio, a vozač je otišao prema glavnoj cesti tražiti pomoć. Jusuf je odlučio pješice krenuti prema selu. „Nisam došao ovdje da provjeravam hoće li mi neko dati vodu“, rekao je. „Ali čovjek ponekad sasvim slučajno sazna više nego što je planirao.“
Safet je spustio pogled. „Pogriješio sam.“ Jusuf je klimnuo. „Jeste.“ „Ako mislite da sam vas otjerao zato što sam…“ „Nije važno šta ste mislili o meni.“ Jusuf je pokazao prema Harunu. „Važnije je kako se ponašamo prema čovjeku kada vjerujemo da nam nikada neće biti koristan.“ Ta rečenica utišala je cijelo dvorište.
Safet je pokušao objasniti da svakodnevno dolaze ljudi koji nešto traže, da ne može svakome pomoći i da vodi veliki posao. Jusuf ga je saslušao. „Ne očekujem da hranite cijeli kanton. Ali jučer je na vašem stolu bilo deset boca vode, a čovjek pred vama tražio je jednu čašu. To nije poslovna odluka.“
Poslijepodne su predstavnici kompanije otišli. Safet nije znao je li izgubio ugovor. Edin je bio bijesan. „Zbog jedne vode sad možemo izgubiti posao vrijedan stotine hiljada.“ Harun ga je pogledao i prvi put mu odgovorio bez straha: „Ako je problem samo jedna voda, onda nije problem u vodi.“ Safet je čuo te riječi, ali nije ništa rekao.
Tri dana kasnije stigla je odluka. Safetova firma nije dobila ugovor u obliku koji je očekivao. Kompanija je zaključila da tehnički ima najbolje kapacitete, ali je tokom provjere pronađeno nekoliko ozbiljnih nedostataka u uslovima za sezonske radnike: nedovoljno mjesta za odmor, nejasna evidencija prekovremenih sati i loše organizovana dostupnost pitke vode na udaljenim parcelama.
Jusuf nije tražio da Safet bude izbačen. Naprotiv, ponuđen mu je rok od tri mjeseca da ispravi nedostatke, nakon čega bi mogao ponovo ući u izbor. Uz dokumentaciju je bila jedna kratka napomena: „Velika firma se ne prepoznaje samo po tome koliko robe može isporučiti, nego i po tome kako tretira čovjeka koji joj tog trenutka ne donosi zaradu.“
Safet je mogao sve shvatiti kao poniženje. Prvih nekoliko dana upravo je tako i osjećao. Onda je učinio nešto što niko nije očekivao. Pozvao je Haruna u kancelariju. Mladić je bio uvjeren da će dobiti otkaz zbog svega što se dogodilo. Safet mu je, međutim, pokazao izvještaj. „Znaš li čitati ove tabele?“ „Znam.“ „Završio si neku školu?“ Harun je objasnio da je završio poljoprivrednu tehničku školu, ali nakon očeve smrti nije imao novca za dalje obrazovanje.
Safet je bio iznenađen. Četiri godine je mladića gledao kako nosi vreće, a nikada ga nije pitao šta zna. „Hoćeš mi pomoći da ovo sredimo?“ pitao je. Harun je pogledao dokument. „Kao sluga?“ Safet se postidio te riječi. „Ne. Kao čovjek koji je jučer vidio ono što ja nisam.“
Tokom narednih mjeseci na imanju su postavljene cisterne s pitkom vodom na udaljenim parcelama, uređena je prostorija za odmor, uvedena jasna evidencija radnog vremena i nabavljena nova zaštitna oprema. Harun je postao koordinator za radnike i proizvodnju. Prvi put je imao posao koji nije zavisio samo od snage njegovih leđa.
Safet je čak počeo ručati s radnicima nekoliko puta sedmično, isprva pomalo neprirodno, a kasnije bez razmišljanja. Edinu je trebalo duže da se promijeni. Jednog dana Harun ga je vidio kako pred kapijom daje vodu dvojici biciklista. „Šta je?“ pitao je Edin kada je primijetio njegov osmijeh. „Ništa.“ „Smiješ se.“ „Samo provjeravam hoćeš li im naplatiti.“ Edin se prvi put nasmijao na vlastiti račun.
Nakon tri mjeseca Jusuf se ponovo pojavio na imanju. Ovoga puta Safet ga je dočekao bez velike trpeze i poslovnih partnera. Sam mu je natočio čašu vode. „Ovaj put bez pitanja“, rekao je. Jusuf se nasmijao.
Nakon nove provjere Safetova firma dobila je ugovor, ali Jusuf mu je jasno rekao da razlog nije gostoprimstvo prema vlasniku kompanije. „Da ste promijenili ponašanje samo prema meni, ne bismo imali o čemu razgovarati. Promijenili ste stvari za ljude čija imena naši direktori nikada neće znati. To je razlika.“
Prije odlaska Jusuf je potražio Haruna. Ponudio mu je posao u svojoj kompaniji, s mnogo većom platom i mogućnošću dodatnog školovanja. Harun je nekoliko dana razmišljao. Na kraju je prihvatio program stručnog usavršavanja, ali je još neko vrijeme ostao raditi kod Safeta. „Zašto?“ pitala ga je majka. Harun je odgovorio:
„Zato što prvi put ovdje ne radim samo ono što mi kažu. Sad nešto mogu i promijeniti.“ Kasnije je završio dodatnu edukaciju iz upravljanja poljoprivrednom proizvodnjom i postao jedan od ljudi koji su povezivali male proizvođače iz okolnih sela s većim otkupljivačima.
Godinama poslije na ulazu u Safetovo imanje stajala je obična česma s nekoliko metalnih čaša. Nije imala Safetovo ime niti naziv firme. Iznad nje je na maloj drvenoj ploči pisalo samo: „Voda za putnika.“ Mještani su znali zašto je postavljena. Safet nikada nije skrivao priču, čak ni kada mu je bilo neugodno što je ljudi prepričavaju.
Jednom ga je unuk pitao: „Dedo, je li istina da si skoro izgubio veliki posao jer nisi nekome dao čašu vode?“ Safet je odgovorio: „Nisam skoro izgubio posao zbog vode. Skoro sam ga izgubio zato što sam mislio da mogu procijeniti koliko čovjek vrijedi po njegovim cipelama.“
A Harun je uvijek pamtio nešto drugo. Tog vrelog popodneva nije znao da pred njim stoji bogat čovjek, vlasnik velike kompanije niti neko ko mu jednog dana može otvoriti vrata boljeg života. Vidio je samo umornog čovjeka koji je bio žedan. Upravo zato je njegov postupak vrijedio. Jer dobrota koja zavisi od toga ko stoji pred nama nije dobrota nego računica.
Selo je tako sutradan zaista saznalo ko je nepoznati putnik bio. Ali mnogo važnije bilo je ono što su nekoliko mjeseci kasnije saznali o siromašnom mladiću kojeg su godinama zvali samo Safetovim slugom. Čovjek s najmanje novca u dvorištu bio je jedini koji nije morao znati ko je stranac da bi mu dao ono što je imao.
KRAJ