U malom bosanskom selu, okruženom zelenim brdima, starim kućama i uskim seoskim putevima, živio je čovjek po imenu Haris. Imao je pedeset osam godina i bio je poznat kao miran i vrijedan čovjek. Svakog jutra ustajao je rano, pio kahvu ispred kuće i odlazio do svoje njive.
Njegov život bio je jednostavan i gotovo svaki dan izgledao je isto. Zbog toga niko nije očekivao da će se jednog običnog ponedjeljka dogoditi nešto što će cijelo selo dugo pamtiti.
Tog jutra Haris je izašao iz kuće nešto poslije sedam sati. Supruzi Fatimi rekao je da ide do stare šupe iza brda. Trebao je uzeti nekoliko alata i vratiti se prije ručka.
Fatima ga je ispratila na vrata.
„Nemoj dugo ostati“, rekla mu je.
Haris se nasmiješio i odgovorio da će se brzo vratiti.
Ali nije se vratio.
Prošlo je podne, a zatim i poslijepodne. Fatima je nekoliko puta pogledala prema seoskom putu, očekujući da će ugledati Harisa kako se vraća.
Kada je sunce počelo zalaziti, počela je ozbiljno brinuti.
Pozvala je Harisovog prijatelja Mehmeda i zajedno su krenuli prema staroj šupi.
Tamo su pronašli njegovu torbu.
U njoj su bili ključevi, novčanik i telefon.
Sve je bilo na svom mjestu.
Samo Harisa nije bilo.
Mehmed je pogledao oko sebe.
„Možda je otišao drugim putem“, rekao je.
Pretražili su njivu, šumu i stari put prema rijeci. U potragu su se uključili i drugi ljudi iz sela.
Tražili su ga satima.
Nisu pronašli ništa.
Te noći selo je bilo neobično tiho. Fatima je sjedila kraj prozora i gledala prema putu.
Duboko u sebi nadala se da će se Haris svakog trenutka pojaviti.
Ali nije došao.
Sljedećeg jutra, nešto prije sedam sati, Fatima je čula kako se otvaraju ulazna vrata.
Kada je izašla, ugledala je Harisa.
Stajao je ispred kuće kao da se ništa nije dogodilo.
Fatima mu je potrčala u susret.
„Gdje si bio cijelu noć?“
Haris ju je zbunjeno pogledao.
Nekoliko sekundi nije odgovarao.
Onda je tiho rekao:
„Ne znam.“
Fatima je pomislila da se šali.
Ali Haris je ponovio isto.
Nije znao gdje je bio.
Nije znao kako je proveo noć.
Nije se čak ni sjećao kako se vratio kući.
Mehmed je ubrzo stigao. Pažljivo je pogledao Harisa i odmah primijetio nešto neobično.
Na njegovoj lijevoj ruci nalazio se stari ručni sat.
„Odakle ti taj sat?“ upitao je Mehmed.
Haris je pogledao prema svojoj ruci.
„Ne znam“, odgovorio je.
Sat je bio star, sa ogrebanim staklom i tamnim kožnim remenom. Kazaljke su stajale na 7:13.
Mehmed ga je okrenuo i primijetio nekoliko sitnih slova ugraviranih na poleđini.
Pisalo je:
„Vrati se tamo gdje si počeo.“
Haris je dugo gledao poruku.
Nije mu bila poznata.
Kasnije tog dana njih dvojica su odlučili ponovo otići do stare šupe.
Na zemlji su pronašli tragove cipela.
Tragovi su vodili prema starom putu koji se godinama gotovo nije koristio.
Pratili su ih sve do malog kamenog mosta iznad rijeke.
Tamo je Mehmed primijetio nešto urezano u jedan veliki kamen.
Bilo je to ime.
Haris.
Haris je nekoliko trenutaka samo gledao u kamen.
„Kako moje ime može biti ovdje?“ upitao je.
Mehmed nije znao šta da odgovori.
Rezbarija je bila stara i prekrivena mahovinom. Sigurno nije napravljena prethodne noći.
Vratili su se kući bez odgovora.
Te večeri Haris nije mogao spavati. Stalno je gledao stari sat na svojoj ruci.
U jednom trenutku učinilo mu se da se sjeća nečega.
Vidjeti most.
Čuti rijeku.
Stajati pored stare kuće.
A onda ništa.
Sljedećeg jutra pozvao je Mehmeda i rekao mu da se ponovo vrate do mosta.
Ovoga puta pažljivije su pregledali kamenje oko rijeke.
Ispod jednog velikog kamena pronašli su malu metalnu kutiju.
Bila je prekrivena zemljom i rđom.
Kada su je otvorili, unutra su pronašli nekoliko starih fotografija i jedno pismo.
Na prvoj fotografiji bio je čovjek koji je nevjerovatno ličio na Harisa.
Mehmed je odmah prepoznao lice.
Bio je to Ibrahim, Harisov djed.
Ibrahim je nestao iz sela prije više od četrdeset godina.
Porodica je uvijek govorila da je otišao zbog posla i da se nikada nije vratio.
Ali fotografija je otvarala potpuno drugačiju priču.
Ibrahim je na fotografiji nosio isti takav sat.
Haris je pažljivo uzeo fotografiju.
Na njenoj poleđini pisalo je:
„Jednog dana će se vratiti onaj koji pronađe sat.“
Mehmed je nekoliko puta pročitao rečenicu.
Tada su obojica shvatila da Ibrahim možda nije jednostavno nestao.
Možda je ostavio trag koji je čekao da ga neko pronađe.
Ali zašto baš Haris?
I gdje je Haris proveo cijeli jedan dan?
Na to pitanje nisu pronašli odgovor.
Te večeri Haris je skinuo sat i stavio ga na sto.
Kazaljke su i dalje pokazivale 7:13.
Odjednom se začuo tihi zvuk.
Tik.
Haris je podigao pogled.
Kazaljka se pomjerila.
7:14.
Sat je nakon toliko godina ponovo počeo raditi.
Haris je prišao prozoru i pogledao prema starom putu.
Nije znao šta se dogodilo tog dana.
Nije znao gdje je bio.
Ali jedno je sada bilo sigurno.
Njegov nestanak nije bio slučajnost.
A sat koji se pojavio na njegovoj ruci možda je čuvao tajnu njegove porodice mnogo duže nego što je iko mogao zamisliti.
Haris je još jednom pogledao sat.
Ovoga puta kazaljke nisu stale.
Nastavile su se polako kretati.
Kao da je nakon mnogo godina konačno došlo vrijeme da se priča nastavi.