Mećava je već drugi dan držala malo selo iznad Travnika potpuno odsječeno od svijeta kada su se braća Haris i Mirza prvi put ozbiljno posvađala pred svojim sedamdesetdevetogodišnjim ocem Jusufom. Snijeg je zatrpao cestu, nestalo je struje, a vjetar je tijekom noći napravio nanos gotovo do polovice prozora. U kući su, osim njih trojice, bile Harisova supruga Amira i njihova djeca, dvanaestogodišnji Kerim i osmogodišnja Hana. Mirza je živio u Sarajevu i došao je ocu samo za vikend, ali oluja ga je spriječila da se vrati.
Haris je već godinama živio u obiteljskoj kući, obrađivao nekoliko parcela i brinuo o Jusufu otkako je starac nakon moždanog udara počeo teže hodati. Zbog toga je između braće već dugo postojala napetost. Haris je vjerovao da je ostao nositi ono od čega je Mirza pobjegao, dok je Mirza smatrao da brat koristi brigu o ocu kao razlog da jednog dana sebi prisvoji kuću i zemlju. Sve su to godinama skrivali iza kratkih razgovora i pristojnih obiteljskih ručkova. Trebala je samo jedna mećava i gotovo prazna šupa da sve izađe na površinu.
Jusuf je još početkom zime upozorio Harisa da naruči više drva. Haris je odgađao jer je čekao isplatu za prodanu stoku, a zatim je kamion dva puta otkazao dolazak. Kada je počeo veliki snijeg, u šupi je ostalo tek nešto više od dvadeset cjepanica. Prve noći potrošili su gotovo polovicu jer su grijali dvije prostorije. Drugoga dana zatvorili su sve osim kuhinje i dnevne sobe.
Predvečer je Haris otvorio kutiju pokraj peći i pronašao samo sedam suhih cjepanica. U šupi je možda bilo još nekoliko mokrih komada, ali do nje se zbog nanosa nije moglo sigurno doći. Mirza je rekao da vatru moraju smanjiti i čuvati drva za noć. Haris mu je odgovorio da Hana kašlje i da djeca neće sjediti u hladnoći samo zato što se Mirza odjednom ponaša kao stručnjak za zimu. „Ja sam barem mislio unaprijed“, rekao je Mirza. „Ti živiš ovdje i nisi mogao osigurati ni drva vlastitoj djeci.“
Haris je ustao tako naglo da je stolica pala iza njega. Godine zamjeranja stale su u nekoliko rečenica. Pitao je Mirzu gdje je bio kada je trebalo voziti oca liječniku, popravljati krov, cijepati drva i čistiti snijeg. Mirza mu je uzvratio da svakog mjeseca šalje novac i da je prošle godine upravo on platio popravak krova. Haris je rekao da se novcem ne može držati oca za ruku kada mu pozli.
Mirza mu je tada dobacio da Haris sve što učini za Jusufa jednog dana namjerava naplatiti kroz nasljedstvo. Amira je pokušala prekinuti svađu, ali tada je Haris izgovorio ono što je godinama mislio: „Kad babo umre, ti ćeš prvi doći mjeriti zemlju.“ Mirza je problijedio i odgovorio: „A ti je već deset godina mjeriš kao da je tvoja.“
Jusuf je cijelo vrijeme sjedio pokraj peći i slušao. Nije povisio glas. Samo je rekao: „Dosta.“ Braća ga gotovo nisu čula. Nastavila su raspravljati o sedam cjepanica kao da upravo one odlučuju tko je bolji sin. Haris je htio staviti dvije u peć da zagrije djecu prije spavanja. Mirza je inzistirao da se stavi samo jedna. U jednom trenutku obojica su posegnula prema istom komadu drveta. Jusuf je ustao, oslanjajući se na štap, i rekao nešto zbog čega su napokon zašutjeli: „Dok se vi svađate čije je drvo, zaboravili ste da sjedite u kući koju nijedan nije sam napravio.“ Zatim je polako otišao u svoju sobu.
Do deset navečer svađa je završila, ali ne i ljutnja. Djeca su zaspala pokraj peći. Amira je legla uz njih, dok su braća sjedila na suprotnim stranama prostorije. Jusuf se nakratko vratio, popio čaj i pogledao prema kutiji s drvima.
Ostalo ih je pet. Pitao je Harisa postoji li još nešto u staroj štali iza voćnjaka. Haris je rekao da možda ima nekoliko suhih cjepanica koje su ostale od prošle godine, ali da nitko neće izlaziti po takvom vremenu. Stara štala bila je gotovo tristo metara od kuće, niz malu padinu i preko dijela voćnjaka gdje su nanosi uvijek bili najveći. Jusuf je samo kimnuo. Oko jedanaest rekao je da ide spavati.
Nešto poslije dva ujutro Amira se probudila jer je Hana tražila vode. Dok je prolazila hodnikom, primijetila je da su vrata Jusufove sobe otvorena. Krevet je bio prazan. Pomislila je da je u kupaonici, ali onda je ugledala štap naslonjen uz zid. Jusufove čizme također nisu bile na svom mjestu. Na klupi kraj ulaznih vrata ležao je njegov debeli zimski kaput.
Probudila je Harisa.
U manje od minute cijela kuća bila je na nogama. Pretražili su prizemlje, podrum i hladne sobe. Jusufa nije bilo. Haris je otvorio unutarnja ulazna vrata i ugledao da su vanjska ostala malo odškrinuta. Snijeg je već ulazio kroz procjep. „Babo!“ povikao je u noć. Odgovorio mu je samo vjetar.
Mirza je prvi primijetio da s čavla nedostaje stara kratka jakna koju je Jusuf koristio za rad oko kuće. Zato je njegov pravi kaput ostao kraj vrata. Starac je očito izašao odjeven samo u tanku radnu jaknu, vuneni džemper i čizme. Haris je pogledao prema kutiji s drvima, a onda prema bratu. Obojica su istodobno shvatila kamo je mogao krenuti.
„Štala.“
Haris je odmah počeo oblačiti kaput. Mirza ga je zaustavio i rekao da ne smije sam. Uzeli su konopac, dvije baterijske lampe i lopate. Jedan kraj konopca Amira je pričvrstila za metalni stup uz kuću, a braća su se vezala na nekoliko metara razmaka. Haris je išao prvi. Čim su izašli, vjetar ih je gotovo srušio. Vidljivost je bila nekoliko metara. Pokušavali su pronaći očeve tragove, ali novi snijeg ih je već brisao. Nakon dvadesetak metara Haris je ugledao udubljenje pokraj ograde. Zatim drugo. Tragovi su vodili prema voćnjaku.
Napredovali su manje od stotinu metara kada je Mirza rekao da moraju natrag. Konopac kojim su bili vezani za kuću bio je gotovo potpuno razvučen, a dalje nisu mogli sigurno. Haris je želio odvezati konop i nastaviti. Mirza ga je uhvatio za ruku. „Ako sada odeš, možda ćemo ujutro tražiti obojicu.“ Haris ga je odgurnuo. „Pusti me! Ja sam ga natjerao da izađe.“ Mirza je viknuo da su ga obojica natjerala. Prvi put te noći nijedan nije pokušavao prebaciti krivnju samo na drugoga. I upravo zato su se vratili.
Do jutra je vrijeme malo oslabilo. Haris nije spavao ni minute. Sjedeći pokraj peći gledao je četiri preostale cjepanice i svaki put kada bi jedna izgorjela osjećao mučninu. Drva zbog kojih su se nekoliko sati ranije gotovo potukli sada su mu izgledala potpuno bezvrijedno. Mirza je sjedio pokraj prozora i šutio. Oko šest sati uspjeli su telefonom dobiti susjeda Nedima. On je okupio još trojicu muškaraca. Čim je svanulo, krenuli su prema voćnjaku.
Jusufovi tragovi ponovno su postali vidljivi na mjestima gdje ih je vjetar manje zatrpao. Starac se očito kretao uz ogradu kako ne bi izgubio smjer. Nakon otprilike dvjesto metara pronašli su njegovu vunenu kapu. Haris ju je podigao iz snijega i više nije mogao govoriti. Pedesetak metara dalje tragovi su skretali prema štali. Tamo su pronašli i malu ručnu sjekiru. Vrata štale bila su otvorena.
Unutra nije bilo Jusufa.
Na podu su, međutim, bila razbacana suha drva. U kutu se nalazila stara hrpa cjepanica koju je netko tijekom noći pokušao vezati konopcem. Jasno je bilo da je Jusuf stigao do štale i pronašao drva. Haris je ugledao tragove koji su izlazili kroz druga vrata i vodili natrag prema kući. „Zašto bi išao ovuda?“ pitao je. Nedim je pogledao prema padini i odmah se zabrinuo. Put kojim je Jusuf krenuo bio je kraći, ali prolazio je uz stari jarak koji je pod snijegom bilo gotovo nemoguće vidjeti.
Pratili su tragove oko stotinu metara. Na jednom mjestu uz njih se pojavila duboka linija, kao da je nešto vučeno po snijegu. Jusuf je očito napravio mali svežanj drva, vezao ga konopcem i vukao za sobom. Tragovi su zatim skrenuli prema dvjema starim bukvama.
I tamo završili.
Haris je počeo dozivati oca. Mirza je nekoliko metara dalje ugledao komadić konopca koji je virio iz snijega. Povukao ga je, ali nije se pomaknuo. Muškarci su počeli kopati. Ispod gotovo metra novog snijega pronašli su nekoliko cjepanica. Pokraj njih je bila rukavica.
Nedim je naredio svima da kopaju sporije.
Nekoliko trenutaka poslije Harisova lopata udarila je u nešto mekano.
Jusuf je ležao u udubini uz srušeno stablo, djelomično prekriven snijegom. Bio je sklupčan na boku, bez jedne rukavice. Haris je pao na koljena i počeo rukama čistiti snijeg s njegova lica. Mirza je provjerio diše li. Nekoliko sekundi nitko nije ništa rekao.
Onda je Jusuf tiho zastenjao.
Bio je živ.
Dok je vukao drva prema kući, skliznuo je u jarak skriven ispod nanosa i nije se mogao izvući. Snijeg koji se tijekom noći nakupio oko srušenog stabla djelomično ga je zaštitio od vjetra, ali bio je ozbiljno pothlađen. Muškarci su ga umotali u deke i prenijeli na improviziranim sanjkama prema kući. Haris je cijelim putem hodao pokraj očeve glave. Mirza je vukao sanjke zajedno s Nedimom. Nijedan brat nije spomenuo drva koja su ostala zakopana pokraj jarka.
Kada se Jusuf nakon nekoliko sati dovoljno zagrijao da može normalno govoriti, Haris ga je pitao zašto je izašao. Starac ga je pogledao kao da je pitanje besmisleno. „Djeca su bila u kući, a drva su bila u štali.“ Haris je rekao da su mogli spaliti stol, stolice, vrata, bilo što. „Mogao si umrijeti zbog nekoliko cjepanica.“ Jusuf je dugo šutio, a zatim odgovorio: „Nisam izašao zbog drva.“
Braća su ga zbunjeno pogledala.
„Izašao sam jer vas više nisam mogao slušati.“
Jusuf im je rekao da je godinama gledao kako se udaljavaju. Nakon smrti njihove majke, Haris je ostao uz njega, ali je zbog toga postajao sve ogorčeniji. Mirza je pomagao novcem, ali se zbog osjećaja krivnje sve rjeđe vraćao. Svaki je bio uvjeren da drugi dobiva više, daje manje i čeka nasljedstvo. „Sinoć sam vas gledao kako se svađate oko posljednjih sedam drva dok vaša djeca sjede kraj peći“, rekao je. „Pomislio sam: ako im donesem još drva, možda ćete barem prestati brojati.“
Mirza je pitao zašto je ostavio debeli kaput. Jusuf se prvi put slabo nasmiješio. „Jer sam star i glup. Mislio sam da ću do štale i natrag za deset minuta. Nisam htio smočiti najbolji kaput.“ Haris je spustio glavu. Otac je zatim dodao: „Ali možda je dobro što sam ga ostavio. Da nije bio kraj vrata, možda biste mislili da sam otišao spavati kod nekoga. Ovako ste barem odmah primijetili da me nema.“
Nakon oluje Jusuf je proveo nekoliko dana u bolnici. Dok ga nije bilo, Haris i Mirza pronašli su u njegovoj sobi staru bilježnicu. Nisu je namjeravali čitati, ali između stranica ispao je papir na kojem su bila njihova imena. Bio je to nacrt oporuke. Kuća, zemlja i šuma bile su podijeljene potpuno jednako. Ispod toga Jusuf je rukom dopisao: „Haris je dao više vremena. Mirza je dao više novca. Nijedno se ne može izvagati. Ako budu pokušavali, izgubit će ono što se ne može podijeliti.“
Kada se otac vratio kući, braća mu nisu rekla da su pročitala bilješku. Umjesto toga Mirza je ostao još dva tjedna. Pomogao je Harisu popraviti šupu i organizirati novu zalihu drva. Kada je stigao kamion, dvojica braće složila su cjepanice zajedno, prvi put nakon mnogo godina radeći nekoliko sati bez prepirke. Haris je u jednom trenutku rekao da ne želi očevu polovicu zemlje ako će zbog nje izgubiti brata. Mirza mu je odgovorio da ne želi dolaziti u selo samo na sprovode i kod notara. To nije riješilo sve među njima, ali bio je početak.
Jusuf je živio još sedam godina. Svake jeseni osobno je provjeravao šupu, iako više nije smio cijepati drva. Kada bi Haris rekao da ih ima dovoljno, Jusuf bi odgovorio: „Dodaj još malo. Znam ja vas dvojicu.“ Mirza je češće dolazio iz Sarajeva, a kasnije se preselio bliže Travniku. Braća su se još svađala, ponekad oko zemlje, ponekad oko oca, ponekad zbog potpuno nevažnih stvari. Ali nikada više nisu dopustila da šutnja traje mjesecima.
Nakon Jusufove smrti podijelili su imovinu prema njegovoj želji. Jedino staru kuću nisu htjeli dijeliti. Ostala je zajednička. U hodniku je još godinama visio isti debeli kaput koji je Jusuf one noći ostavio kraj vrata. Haris ga nije mogao baciti. Kada bi ga vidio, sjetio bi se trenutka kada je otvorio očevu praznu sobu i prvi put shvatio koliko je besmisleno brojati tko je dao više dok čovjek zbog kojeg se svađaju možda upravo nestaje u snijegu.
Jedne zime Kerim, tada već odrastao, pitao je oca zašto još čuvaju djedov stari kaput. Haris mu je ispričao cijelu priču. Na kraju je pokazao prema punoj šupi i rekao da su te noći imali problem koji su smatrali najvećim na svijetu: ostalo im je samo nekoliko cjepanica. Nekoliko sati poslije bili bi spremni spaliti svaki komad namještaja, cijelu šupu i pola kuće samo da im se otac vrati.
Jer posljednja drva mogu izgledati neprocjenjivo kada se kuća hladi. Zemlja može izgledati neprocjenjivo kada se dijeli nasljedstvo. Novac može izgledati neprocjenjivo kada se braća prepiru tko je više dao. Ali ponekad je dovoljan jedan prazan krevet, kaput ostavljen kraj vrata i tragovi koji vode u mećavu da čovjek shvati koliko je pogrešno procijenio vrijednost svega.
Te noći Harisu i Mirzi nije nedostajalo drva koliko su mislili.
Nedostajalo im je nekoliko sati da gotovo zauvijek ostanu bez oca.
KRAJ