Dječak je svakog jutra ustajao prije zore da nahrani ovce prije škole, a njegova priča rasplakala je cijelu Bosnu.
Na obroncima planine Bjelašnice, nedaleko od Trnova, nalazilo se malo selo Gornje Luke. Okruženo gustim borovim šumama, zelenim pašnjacima i bistrom planinskom rijekom, selo je izgledalo kao da je vrijeme u njemu odavno stalo. Većina stanovnika živjela je od uzgoja ovaca, nekoliko krava i malih njiva na kojima su sadili krompir, grah i kukuruz. Život nije bio lak, ali su ljudi vjerovali da se poštenim radom može prehraniti porodica. Među svim tim vrijednim ljudima živjela je i porodica Karić, koju su mnogi smatrali jednom od najsiromašnijih u selu. U njihovoj staroj kamenoj kući živjeli su otac Sulejman, majka Amina i njihov jedanaestogodišnji sin Harun, dječak čije će ime godinama kasnije znati ljudi širom Bosne i Hercegovine.
Harun nije imao djetinjstvo kakvo imaju većina njegovih vršnjaka. Dok su druga djeca vikendom igrala fudbal ili provodila vrijeme uz telefone i računare, njegov dan počinjao je mnogo prije nego što bi se na planinskim vrhovima pojavili prvi zraci sunca. Svako jutro ustajao je u četiri sata. Prvo bi tiho izašao iz kreveta kako ne bi probudio majku, zatim bi obukao staru jaknu, gumene čizme i uzeo fenjer koji je njegov otac koristio još dok je bio mladi pastir. Napolju je često bilo toliko hladno da bi mu se dah pretvarao u gustu paru, ali Harun nikada nije preskakao svoj posao. Prije škole morao je nahraniti dvadeset pet ovaca, očistiti štalu, donijeti vodu iz izvora i pripremiti sijeno kako bi njegov otac, koji je nakon teške povrede kičme jedva hodao, imao što manje posla.
Sulejman je godinama radio kao šumar i bio poznat kao jedan od najvrijednijih ljudi u cijelom kraju. Međutim, jedna nesreća u šumi potpuno mu je promijenila život. Veliko stablo palo je na njega i teško mu povrijedilo leđa. Nakon nekoliko operacija ljekari su rekli da više nikada neće moći obavljati težak fizički posao. Od tog dana gotovo sav teret domaćinstva pao je na malog Haruna i njegovu majku. Amina je radila u bašti, pravila domaći sir i prodavala ga na pijaci u Trnovu, dok je Harun preuzeo brigu o ovcama. Iako je imao samo jedanaest godina, nikada nije rekao da mu je teško. Kada bi ga majka pitala zašto ne spava duže kao ostala djeca, odgovarao bi da ovce ne znaju kada je raspust, a porodica ne može živjeti od izgovora.
Poslije svih jutarnjih poslova Harun bi se vraćao kući, brzo se umio hladnom vodom, pojeo komad domaćeg hljeba sa sirom i krenuo prema školi koja se nalazila gotovo šest kilometara od sela. Put je vodio kroz šumu i preko starog drvenog mosta. Tokom zime hodao je po dubokom snijegu, a kada bi padala kiša, često bi u školu stizao mokrih čizama. Uprkos tome, nikada nije zakasnio na prvi čas. Učitelji su ga poznavali kao mirnog, pristojnog i izuzetno vrijednog učenika. Domaće zadatke uvijek je radio uredno, čak i kada bi ih pisao kasno navečer nakon što bi završio sve poslove oko stoke. Njegovi drugovi često nisu mogli razumjeti kako uspijeva biti odličan učenik iako radi više od većine odraslih ljudi.
Jedina osoba koja je primijetila koliko je Harun zapravo umoran bila je njegova razrednica, učiteljica Selma. Nekoliko puta ga je zatekla kako na velikom odmoru sjedi sam u školskom dvorištu umjesto da se igra s drugom djecom. Jednog dana ga je pitala zašto izgleda tako iscrpljeno. Harun se samo nasmiješio i odgovorio da je ustao malo ranije kako bi jedno jagnje nahranio na bočicu jer mu je majka ovca uginula prije nekoliko dana. Učiteljica je mislila da dječak povremeno pomaže ocu, ali nije ni slutila da se svako njegovo jutro odvija na isti način. Harun nikada nije pričao o svojim obavezama jer nije želio da ga iko sažalijeva.
Pred kraj školske godine škola je organizovala takmičenje pod nazivom „Moja porodica, moja snaga“, na kojem su učenici trebali napisati sastav o svom svakodnevnom životu. Većina djece pisala je o izletima, rođendanima i zajedničkim porodičnim putovanjima. Harun je dugo gledao u prazan list papira prije nego što je počeo pisati. Ispričao je kako svako jutro ustaje prije zore da nahrani ovce, kako pomaže ocu koji više ne može raditi, kako sanja da jednog dana postane veterinar kako bi liječio životinje i kako vjeruje da nijedan posao nije težak kada ga radiš iz ljubavi prema porodici. Na kraju sastava napisao je jednu rečenicu koja je kasnije obišla cijelu Bosnu: „Nije mi teško ustati prije sunca, jer znam da moj otac ustaje sa suzama što to više ne može učiniti umjesto mene.“
Kada je učiteljica Selma pročitala njegov sastav, nije mogla zaustaviti suze. Zamolila je Haruna za dozvolu da ga pročita na završnoj školskoj priredbi. Dječak se postidio i rekao da u njegovoj priči nema ništa posebno. Međutim, kada je pred prepunom salom pročitan njegov tekst, zavladala je potpuna tišina. Roditelji su brisali oči, nastavnici su spuštali pogled, a mnogi učenici prvi put su shvatili koliko različita mogu biti djetinjstva njihovih vršnjaka. Nekoliko dana kasnije lokalni portal objavio je Harunovu priču. Ubrzo su je prenijeli mediji iz Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banje Luke. Za samo sedmicu dana hiljade ljudi širom Bosne i Hercegovine čitale su o dječaku koji svakoga jutra ustaje prije zore kako bi pomogao ocu i ipak stiže u školu s osmijehom na licu.
Ono što je uslijedilo promijenilo je život porodice Karić. Ljudi iz cijele zemlje počeli su slati pomoć, ali ne zato što ih je Harun ikada tražio. Veterinari su donirali hranu za ovce, poljoprivrednici su poklonili novo stado, jedna kompanija finansirala je obnovu štale, a dobri ljudi prikupili su sredstva za liječenje Sulejmana u rehabilitacionom centru. Harun je dobio stipendiju za školovanje, ali je rekao da mu je najveća nagrada to što je prvi put nakon mnogo godina vidio oca kako se iskreno smije. Sulejman je kroz suze rekao da je cijeli život pokušavao odgojiti dobrog čovjeka, a da ga je na kraju upravo njegov sin naučio šta znači prava snaga.
Na ulazu u Osnovnu školu u Trnovu danas stoji drvena ploča s riječima koje je Harun napisao u svom sastavu:
„Rad nije teret kada ga nosi ljubav prema porodici.“
Stanovnici Gornjih Luka i danas često pričaju priču o dječaku koji je svakog jutra ustajao prije zore da nahrani ovce prije škole. Ne pričaju je zato što je postao poznat, niti zato što je njegova priča obišla Bosnu. Pričaju je kako bi podsjetili svoju djecu da najveći heroji ponekad ne nose odijela, medalje ili uniforme. Ponekad nose stare gumene čizme, u rukama drže kantu sa sijenom i svakoga jutra, dok većina svijeta još spava, tiho rade sve što mogu kako bi njihova porodica živjela dostojanstveno.