Lejla je zadržala dah. Kroz sitne pahulje koje su padale pod svjetlom stare ulične lampe jasno je vidjela kako se Mustafa polako približava djevojčici. Na sebi je imao debeli vuneni kaput, staru šubaru i u rukama je nosio mali fenjer. Nije izgledao iznenađeno što je djevojčica tu. Naprotiv, na njegovom licu bio je isti onaj blagi osmijeh koji je uvijek imao kada bi neko ušao u njegovu radionicu. Djevojčica je brzo obrisala suze rukavom i spustila pogled, kao da se stidi što ju je neko zatekao. „Oprosti“, prošaptala je. „Nisam ih htjela ukrasti. Samo sam željela da ih još jednom vidim.“ Mustafa je čučnuo ispred nje i pogledao njene promrzle noge umotane u plastične kese koje su već bile natopljene snijegom. „Znam“, rekao je tiho. „Zato ih svake godine i stavljam baš ovdje.“ Iz džepa je izvadio mali ključ, otključao radionicu i otvorio vrata. Toplina peći odmah je ispunila hladnu ulicu. „Hajde unutra. Prvo ćemo ugrijati ruke, a onda ćemo vidjeti da li ti pristaju.“ Djevojčica je nekoliko trenutaka oklijevala, a zatim ga je tiho slijedila. Lejla nije mogla vjerovati onome što gleda. Sve ono što je selo godinama nazivalo misterioznom krađom pretvaralo se pred njenim očima u nešto sasvim drugo.

Iz skrivene sjenke nastavila je posmatrati kroz zamagljeni prozor radionice. Mustafa je skinuo cipele iz izloga, pažljivo ih spustio na stari drveni sto i kleknuo ispred djevojčice. Najprije joj je obrisao mokra stopala toplim peškirom, a zatim joj navukao debele vunene čarape koje je očigledno unaprijed pripremio. Kada joj je obuo nove cipele, pristajale su savršeno, kao da su napravljene upravo po njenoj mjeri. Djevojčica je nekoliko puta nesigurno zakoračila po radionici, a zatim zastala gledajući svoje noge. Na licu joj se pojavio osmijeh kakav Lejla nikada nije vidjela. Bio je to osmijeh djeteta koje prvi put osjeća toplinu na promrzlim stopalima. „Kako ste znali broj?“ upitala je zbunjeno. Mustafa se nasmijao. „Dobar obućar prvo nauči gledati kako dijete hoda. Tek onda uzima metar.“ Djevojčica ga je zagrlila toliko snažno da je starcu na trenutak zastao dah. „Mama će plakati kada ih vidi“, rekla je. „Ali od sreće.“ Mustafa joj je samo nježno pomilovao kosu i pružio malu platnenu vrećicu. U njoj su bile još jedne vunene čarape, komad domaćeg sapuna i dvije kifle koje je svako jutro kupovao kod komšije pekara. „Reci mami da ih je poslala zima“, rekao je uz osmijeh. Djevojčica ga je zbunjeno pogledala, ali je klimnula glavom. Očigledno je već znala da se o ovome nikome ne govori.

Kada je djevojčica otišla, Lejla više nije mogla ostati skrivena. Polako je prešla ulicu i pokucala na vrata radionice. Mustafa nije izgledao iznenađeno što je vidi. Kao da je znao da ga neko posmatra cijele noći. Natočio joj je šolju toplog čaja i dugo šutio gledajući u prazni izlog. „Sada znaš“, rekao je napokon. Lejla je klimnula, ali osjećala je da priča nije završena. „Ko je djevojčica?“ upitala je. Mustafa je duboko uzdahnuo i pogledao prema staroj crno-bijeloj fotografiji koja je visila iznad radnog stola. Na fotografiji je bio mladi obućar, njegova supruga i djevojčica od možda osam godina. „To je moja kćerka Amina“, rekao je pokazujući fotografiju. Lejla je zbunjeno pogledala sliku, pa njega. „Mislili su da nemam djece.“ Starac je tužno klimnuo glavom. „Nisam ih imao dovoljno dugo da ih ljudi zapamte.“ Glas mu je zadrhtao. „Prije trideset godina vraćali smo se iz Sarajeva. Bio je januar, baš kao večeras. Auto je sletio sa zaleđenog puta. Moja supruga i Amina nisu preživjele.“ U radionici je zavladala teška tišina. „Kada sam nekoliko dana kasnije otišao po Aminine stvari, među njima su bile stare poderane čizmice. Rekla mi je sedmicu prije nesreće da bi jednog dana željela imati lijepe zimske cipele kakve je vidjela u izlogu. Nikada nisam stigao da joj ih napravim.“

Mustafa je zatvorio oči na nekoliko trenutaka, a zatim nastavio. „Godinama poslije toga nisam mogao napraviti ni jedan dječiji par cipela. Ruke bi mi se tresle. Onda je jedne zime na vrata radionice pokucala žena sa malim sinom. Dijete je hodalo boso po snijegu. Nisam mogao gledati njegova stopala, a da se ne sjetim Amine. Napravio sam mu cipele i nisam uzeo ni marke. Sljedeće godine došla je druga djevojčica. Onda treće. Shvatio sam da svake zime postoji neko dijete koje nema toplu obuću, ali nema ni hrabrosti da zatraži pomoć. Zato sam počeo ostavljati jedan par u izlogu. Nisam birao dijete. Samo bih posmatrao grad sedmicama. Gledao kako djeca hodaju, koliko su im stopala velika, ko skriva promrzle prste u kartonu ili kesama. Kada bih bio siguran, čekao bih da ono samo dođe pred izlog. Nikada ih nisam zvao. Morao sam biti siguran da će ih uzeti bez osjećaja da im ih neko nameće.“ Lejli su niz lice potekle suze. Sve te godine selo je mislilo da neko krade cipele, a zapravo je svake zime jedno dijete dobijalo dostojanstvo, a ne milostinju.

Lejla je narednih dana napisala priču za lokalni radio, ali nije spomenula ni Mustafino ime ni ime djevojčice. Govorila je samo o „nepoznatom obućaru koji vjeruje da nijedno dijete ne smije gaziti snijeg bosih nogu“. Priča se proširila mnogo dalje nego što je očekivala. Ljudi iz okolnih gradova počeli su anonimno ostavljati novu kožu, vunu, konac i alat ispred Mustafine radionice. Jedan proizvođač kože poslao je cijelu pošiljku najboljeg materijala bez ikakvog potpisa. Penzionisana učiteljica ostavila je kutiju punu ručno pletenih čarapa. Mladi stolar napravio je nove drvene kalupe za dječije cipele. Mustafa je prihvatio sve poklone, ali je i dalje svake zime izrađivao samo jedan jedini par koji bi stavio u izlog. Kada su ga pitali zašto ne pravi deset ili dvadeset pari, odgovorio je: „Ako napravim previše, ljudi će gledati cipele. A ja želim da primijete dijete koje stoji ispred izloga.“

Godine su prolazile. Djevojčica kojoj je one zime poklonio cipele zvala se Emina. Završila je školu, upisala medicinu i postala dječiji ljekar. Prvog radnog dana vratila se u stari grad noseći malu kutiju. Mustafa je tada već imao osamdeset dvije godine i ruke su mu drhtale toliko da je jedva provlačio konac kroz iglu. Emina je otvorila kutiju. U njoj su bile one iste cipele, pažljivo sačuvane svih tih godina. Na đonovima su se još uvijek vidjeli tragovi dječijih koraka kroz snijeg. „Došla sam da ih vratim“, rekla je kroz suze. Mustafa ju je zbunjeno pogledao. „Zašto?“ upitao je. Emina se nasmiješila. „Ne zato što mi više ne trebaju. Nego zato što želim da od njihove kože napravite mali komadić koji ćete ušiti u sljedeći par. Neka dio moje sreće ode nekom drugom djetetu.“

Starom obućaru su zadrhtale usne. Prvi put poslije mnogo godina zaplakao je pred nekim. Te zime ušio je mali komadić kože iz Emininih cipela u unutrašnju stranu novog para, odmah pored ručno izvezene zvjezdice koju je pravio još od dana kada je želio obradovati svoju Aminu.

Kada je Mustafa nekoliko godina kasnije zauvijek zatvorio oči, radionica nije prestala raditi. Emina ju je obnovila, ali nije promijenila stari izlog. Svakog decembra u njemu bi se pojavio jedan jedini par dječijih zimskih cipela, bez cijene i bez natpisa.

Na maloj drvenoj ploči ispod njih stajala je samo jedna rečenica koju je Mustafa ostavio zapisanu u svojoj bilježnici:

„Dijete koje dobije tople cipele možda će zaboraviti ko mu ih je napravio. Ali nikada neće zaboraviti kako je bilo kada je prvi put hodalo kroz snijeg bez hladnoće.“

KRAJ.