Stari imam je svakog petka zaključavao malu prostoriju u džamiji na tačno deset minuta. Tek mnogo godina kasnije jedan dječak je saznao šta se unutra nalazilo.
U malom bosanskom selu pod padinama planine Konjuh nalazila se džamija stara gotovo stotinu godina. Bila je građena od bijelog kamena, s drvenom munarom koja je odolijevala i najjačim zimama, a njena avlija bila je mjesto gdje su se ljudi okupljali ne samo radi namaza nego i zbog razgovora, pomoći i zajedništva. U toj džamiji služio je imam hafiz Sulejman Efendi, čovjek kojeg su svi u selu poštovali više zbog njegovog karaktera nego zbog njegovog znanja. Bio je tih, blag i uvijek prvi koji bi pokucao na vrata bolesnika ili siromašne porodice. Nije bilo svadbe, dženaze niti teškog trenutka u kojem se nije pojavio sa toplom riječju ili rukom spremnom da pomogne. Ipak, uprkos svemu što su znali o njemu, postojao je jedan običaj koji niko nikada nije uspio objasniti.
Svakog petka, tačno četrdeset minuta prije džuma-namaza, efendija bi završio pripreme, pozdravio prisutne i ušao u malu prostoriju iza mihraba. Bila je to uska soba bez prozora, sa starim hrastovim vratima i teškom željeznom bravom. Čim bi ušao, zaključao bi vrata iznutra. Tačno deset minuta niko nije smio ulaziti niti ga ometati. Mujezin je jednom pokušao pokucati misleći da se efendiji nešto dogodilo, ali mu je iznutra mirnim glasom odgovorio da sačeka još nekoliko minuta. Poslije tačno deset minuta vrata bi se otvorila. Efendija bi izašao potpuno smiren, kao da se ništa nije dogodilo, uzeo Mushaf, popeo se na minber i održao hutbu kao svakog drugog petka. Tako je bilo pune trideset dvije godine. Ni jedan jedini petak nije preskočio taj običaj.
Naravno, selo je s vremenom počelo stvarati priče. Jedni su govorili da unutra čuva stare rukopise koje mu je ostavio njegov učitelj. Drugi su bili uvjereni da se radi o tajnoj vakufskoj blagajni. Treći su tvrdili da unutra postoji mali prolaz prema starom podrumu iz vremena Osmanlija. Djeca su se međusobno plašila pričama da se iza tih vrata nalazi stari Kur’an ispisan zlatnim slovima ili sanduk pun dragocjenosti koje je neko sakrio tokom rata. Ali kada bi neko pitao efendiju šta se nalazi u toj prostoriji, on bi se samo blago nasmiješio i odgovorio: „Tamo je nešto što me svakog petka podsjeti kakav čovjek moram ostati.“ Nikada nije rekao ni riječ više.
Među djecom koja su odrastala uz džamiju bio je i Amir, sin lokalnog stolara. Još kao dječak pomagao je mujezinu čistiti avliju, slagati obuću i donositi vodu za abdest. Kako je rastao, tako je rasla i njegova radoznalost. Svakog petka pogledom je pratio efendiju do malih vrata. Često je pokušavao oslušnuti šta se događa unutra. Nekada bi čuo samo tišinu. Nekada bi mu se učinilo da neko šapuće. Jednom je bio uvjeren da je čuo tihi jecaj, ali nije bio siguran da li je to zaista dolazilo iz prostorije ili mu se samo učinilo. Kada je jednom skupio hrabrost da pita efendiju zašto uvijek zaključava vrata, starac mu je položio ruku na rame i rekao: „Ako ti sada kažem, razumjet ćeš riječima. Ako saznaš u pravo vrijeme, razumjet ćeš srcem.“ Te riječi Amir nije zaboravio godinama.
Vrijeme je prolazilo. Amir je završio školu, otišao na studije u Tuzlu i vraćao se u selo samo za praznike i raspuste. Efendija je postajao sve stariji, ali svoj petak nikada nije mijenjao. Čak i kada mu je zdravlje oslabilo i kada je počeo hodati uz štap, tih deset minuta ostalo je nepromijenjeno. Ljudi su govorili da bi možda jednog dana trebalo otvoriti tu prostoriju i vidjeti šta se unutra krije, ali niko nije imao srca da naruši njegovo povjerenje. U selu je vladalo nepisano pravilo da se neke stvari ne diraju dok je njihov čuvar živ.
Jedne hladne jeseni efendija Sulejman preselio je nakon kratke bolesti. Na njegovu dženazu došli su ljudi iz desetina okolnih sela. Mnogi su govorili da odlazi posljednji imam stare škole, čovjek koji nikada nije povisio glas ni na najvećeg grješnika. Poslije dženaze novi imam preuzeo je dužnost, ali nije imao ključ male prostorije. Među efendijinim stvarima pronađen je samo jedan stari svežanj ključeva i mala koverta na kojoj je urednim rukopisom pisalo:
„Otvoriti tek kada prođe sedam godina od moje smrti.“
Koverta je zapečaćena vraćena u džamijski sef. Ljudi su poštovali njegovu posljednju želju. Sedam godina niko nije pokušao otvoriti vrata. Mala prostorija ostala je zaključana, a priče su postajale još veće. Neki su govorili da unutra više nema ničega. Drugi da će vrata, kada se konačno otvore, otkriti najveću tajnu sela.
Sedam godina prošlo je brže nego što je iko očekivao.
Na dan kada je trebalo otvoriti prostoriju, cijelo selo okupilo se u džamiji.
Među njima je bio i Amir, sada već odrastao čovjek.
Novi imam je polako otključao stara hrastova vrata.
Ona su zaškripala.
A ono što su ugledali unutra…
nije ličilo ni na šta što je iko mogao zamisliti.
Kada su se teška hrastova vrata konačno otvorila, u džamiji je zavladala potpuna tišina. Ljudi su očekivali stare rukopise, sanduke pune vakufskih dokumenata ili možda dragocjenosti koje je efendija godinama čuvao od tuđih pogleda. Umjesto toga, pred njima se ukazala sasvim obična, skromna prostorija. Zidovi su bili okrečeni u bijelo, na podu je ležao stari izblijedjeli ćilim, a u uglu se nalazila mala drvena stolica i niski sto. Na polici nije bilo zlata ni vrijednih knjiga. Stajalo je tek nekoliko pažljivo složenih svezaka, jedna stara lampa, lavor s bokalom za vodu, nekoliko peškira i velika drvena škrinja zaključana malim mesinganim katancem. Na zidu je visilo jedino ogledalo, toliko staro da mu je srebrni sloj na rubovima već bio potamnio. Cijela prostorija izgledala je više kao skromna sobica nekog siromaha nego mjesto u kojem se čuva velika tajna. Ljudi su se zbunjeno pogledali. Neki su šapatom rekli da su očito cijelog života zamišljali nešto što nikada nije postojalo. Međutim, Amir je primijetio da je na stolu ostavljena još jedna koverta. Na njoj je stajao natpis: „Pročitati tek kada svi uđu unutra.“
Novi imam pažljivo je otvorio pismo. U prostoriji je nastala takva tišina da se moglo čuti puckanje starih dasaka pod nogama prisutnih. Glas mu je lagano podrhtavao dok je čitao: „Ako čitate ovo pismo, znači da sam odavno preselio i da više niko ne može pomisliti kako ovo radim da bih me ljudi hvalili. Zato sada mogu ispričati istinu. Ovu prostoriju nisam zaključavao zato što sam unutra čuvao neku tajnu vrijednu novca. Zaključavao sam je da bih sačuvao svoju dušu od najveće bolesti koja može zadesiti čovjeka – oholosti.“ Ljudi su se pogledali u nevjerici. Nije bilo nikakvog objašnjenja. Samo nekoliko redova koji su otvarali još više pitanja. Novi imam nastavio je čitati. „Prije više od trideset godina, kada sam tek postao imam u ovom selu, ljudi su počeli govoriti kako sam dobar čovjek. Hvalili su moje hutbe, moje posjete bolesnicima, moje dove. Primijetio sam da mi se srce počinje radovati njihovim pohvalama više nego Allahovom zadovoljstvu. Tada sam se uplašio samoga sebe. Shvatio sam da čovjek može izgubiti iskrenost i onda kada čini dobra djela.“
Nekoliko žena u zadnjem redu već je brisalo suze dok je pismo nastavljalo otkrivati ono što niko nije očekivao. „Zato sam svakog petka, prije nego što stanem pred ljude, ulazio u ovu prostoriju da se podsjetim ko sam zapravo. Prvo bih skinuo imamovu ahmediju i lijepu odjeću. Obukao bih ovu staru iznošenu košulju koja se nalazi u škrinji. To je bila odjeća u kojoj sam kao dječak čuvao ovce i pomagao ocu na njivi. Zatim bih stao pred ovo ogledalo i dugo gledao svoje lice. Govorio bih sebi naglas: ‘Sulejmane, nisi bolji od čovjeka koji sjedi u posljednjem safu. Nisi bolji od onoga koji ne zna ni jedno slovo proučiti. Da nije Allahove milosti, bio bi isti kao i svaki drugi grješnik.’ Poslije toga bih otvorio škrinju i pročitao nekoliko pisama koja sam godinama čuvao. To su pisma ljudi koje sam nekada nenamjerno povrijedio, pogrešno procijenio ili kojima nisam pomogao kada sam mogao. Nisam ih čuvao da bih sebe mučio, nego da nikada ne zaboravim da i imam može pogriješiti.“
Ljudi su pogledali prema staroj škrinji. Novi imam je pažljivo otvorio katanac. Unutra nije bilo zlata niti vrijednih predmeta. Nalazile su se stotine uredno složenih koverti. Svaka je nosila samo datum. Amir je uzeo jednu od njih i otvorio je drhtavim rukama. U pismu nije bilo ničega osim nekoliko redova napisanih efendijinim rukopisom. Opisivao je dan kada nije stigao obići jednog bolesnika jer je bio zauzet drugim obavezama, a čovjek je iste večeri preselio. U drugom pismu pisalo je kako je jednom mladića prestrogo ukorio zbog greške u džamiji i kasnije mjesecima molio Boga da mu oprosti što ga je možda udaljio od vjere. Treće pismo govorilo je o siromašnoj udovici kojoj nije odmah vjerovao kada je tražila pomoć, pa je tek kasnije saznao koliko joj je bilo teško. Svako pismo završavalo je istom rečenicom: „Ne zaboravi ovu grešku, da je više nikada ne ponoviš.“ Nije bilo nijednog zapisa o njegovim dobrim djelima. Nije čuvao zahvalnice, pohvale ni priznanja. Čuvao je samo uspomene na vlastite propuste kako ga uspjeh nikada ne bi učinio slijepim.
Amir je osjetio kako mu se oči pune suzama. Odjednom se sjetio dana kada je kao dječak pitao efendiju šta radi iza zaključanih vrata. Tada mu je odgovorio da će jednog dana razumjeti srcem. Tek sada je shvatio značenje tih riječi. Efendija nije ulazio u prostoriju da bi se pripremao za hutbu. Ulazio je da bi pobijedio vlastiti ego prije nego što stane pred ljude. Nastavio je čitati posljednje stranice pisma. „Ako jednog dana ljudi počnu pričati da sam bio dobar imam, nemojte im pokazivati moje uspjehe. Pokažite im ova pisma. Neka vide koliko sam puta pogriješio i koliko sam se bojao da zbog jedne pohvale izgubim ono zbog čega sam cijeli život učio Kur’an. Čovjek nije velik zato što nikada ne griješi. Velik je onda kada svoje greške ne skriva od vlastite savjesti.“
Na samom dnu škrinje nalazio se mali platneni zavežljaj. Kada ga je novi imam otvorio, unutra je bila stara, potpuno izlizana košulja zakrpljena na nekoliko mjesta. Uz nju je ležala kratka cedulja. Na njoj je pisalo: „U ovoj košulji sam bio siromašni dječak. Ako ikada zaboravim kako je izgledalo biti gladan, neću znati razumjeti gladnog čovjeka koji mi pokuca na vrata.“ U tom trenutku mnogi prisutni više nisu mogli sakriti suze. Svi su godinama vjerovali da se iza zaključanih vrata krije neka velika tajna, a unutra se nalazio samo jedan čovjek koji je svakog petka podsjećao sebe da ne postane rob vlastite važnosti. Nije zaključavao prostoriju da bi sakrio nešto od sela. Zaključavao ju je da bi sakrio svoju borbu od ljudi, jer nije želio da iko vidi koliko se svakog petka bori protiv vlastitog ponosa.
Poslije nekoliko dana džematski odbor odlučio je da prostoriju neće pretvoriti u kancelariju niti skladište. Ostala je gotovo potpuno ista kao što ju je efendija ostavio. Škrinja, ogledalo, stolica i stara košulja ostali su na svojim mjestima. Samo je pored vrata postavljena mala drvena ploča na kojoj su bile uklesane njegove posljednje riječi: „Prije nego što pokušamo popraviti druge, moramo svakog petka barem deset minuta popravljati sebe.“ Mladi imami iz okolnih mjesta počeli su dolaziti da vide tu skromnu prostoriju. Mnogi su govorili da su iz nje naučili više nego iz desetina knjiga. Amir, koji je kasnije postao profesor, često je dovodio svoje učenike i govorio im da najveće tajne nisu skrivene u zaključanim škrinjama nego u ljudima koji cijeli život vode bitke koje niko drugi ne vidi.
Godinama kasnije, kada bi neko novi došao u selo i pitao zašto je ona mala prostorija iza mihraba toliko posebna, stariji džematlije bi se samo blago nasmiješili. Nisu pričali o čudima, skrivenom blagu niti drevnim rukopisima. Govorili su o jednom starom imamu koji je prije svake hutbe deset minuta provodio podsjećajući sebe da je običan čovjek. I upravo zato je, u očima svih koji su ga poznavali, postao jedan od najvećih ljudi koje je to malo bosansko selo ikada imalo.
KRAJ.