U selu podno planine Vlašić svi su znali za imanje gazde Vjekoslava Radića.
Njegovi voćnjaci prostirali su se preko tri brda, a u jesen su se grane savijale pod težinom crvenih jabuka.
Ljudi su govorili da Vjekoslav ima više zemlje nego što može obići za jedan dan, više stoke nego što može prebrojati i više novca nego što bi mogao potrošiti za dva života.
Ali niko nije govorio da ima dobro srce.
Radnici su ga se bojali.
Djeca su zaobilazila njegov voćnjak čak i kada bi lopta odletjela preko ograde.
Na kapiji je visila drvena tabla na kojoj je crnim slovima pisalo:
LOPOVI ĆE BITI KAŽNJENI.
Vjekoslav je tu tablu lično napravio.
Posebno je bio ponosan na jednu staru jabuku koja je rasla iza velike kuće.
Stablo je posadio njegov otac, a plodovi su bili krupni, mirisni i crveni kao vino.
Te jeseni na njemu je ostala samo jedna jabuka.
Sve ostale su već obrane i odnesene u podrum.
Posljednju je Vjekoslav namjerno ostavio na najvišoj grani.
Njegova jedina kćerka Milena bila je teško bolesna i već sedmicama nije ustajala iz kreveta.
Imala je jedanaest godina.
Majka joj je umrla dok je bila beba, pa je Vjekoslav vjerovao da joj mora pružiti sve što novac može kupiti.
Dovodio je ljekare iz Travnika i Sarajeva.
Kupovao je skupe lijekove.
Naručivao je svilene haljine koje Milena nije imala snage obući.
Ali djevojčica je svakim danom bila sve slabija.
Jednog jutra pogledala je kroz prozor i ugledala posljednju crvenu jabuku na golom stablu.
„Babo“, rekla je tiho, „voljela bih da je pojedem kada sazri.“
Vjekoslav joj je obećao da će je lično ubrati.
„Niko je neće dotaknuti“, rekao je. „Ta jabuka pripada tebi.“
Od tog dana obilazio je stablo nekoliko puta dnevno.
Radnicima je zaprijetio da će otpustiti svakoga ko se približi posljednjem plodu.
U istom selu, u trošnoj kućici kraj rijeke, živio je dvanaestogodišnji dječak po imenu Haris.
Otac mu je poginuo u šumi kada je na njega palo drvo.
Majka mu je umrla od upale pluća dvije zime kasnije.
Haris je ostao sam sa starom nanom Fatimom, koja je jedva hodala.
Nisu imali zemlje, osim malog vrta u kojem je raslo nekoliko glavica kupusa.
Dječak je radio gdje god bi ga neko pozvao.
Cijepao je drva.
Čuvao ovce.
Nosio vreće brašna iz mlina.
Za posao bi dobio komad hljeba, zdjelu mlijeka ili nekoliko novčića.
Iako je bio siromašan, nikada nije krao.
Tako ga je nana učila.
„Može stomak biti prazan“, govorila je, „ali obraz ne smije.“
Haris je često prolazio pored Vjekoslavovog imanja.
Ne zbog jabuka.
Prolazio je tamo jer je put do seoske ambulante vodio uz kamenu ogradu gazdinog voćnjaka.
Jednog hladnog jutra nana Fatima dobila je visoku temperaturu.
Disala je teško i nije mogla ustati.
Haris je otrčao po seoskog bolničara, ali ga nije zatekao.
Dok se vraćao, ugledao je Milenu na prozoru velike kuće.
Djevojčica je sjedila umotana u bijelo ćebe.
Lice joj je bilo blijedo, a ruka podignuta prema staklu.
Haris je zastao.
Poznavali su se još od vremena kada je Milena krišom izlazila iz dvorišta da se igra sa seoskom djecom.
Prije bolesti često mu je donosila knjige.
On joj je pokazivao gdje se u rijeci kriju pastrmke.
Kada je vidjela Harisa, Milena je otvorila prozor.
„Haris!“
Glas joj je bio slab.
Prišao je ogradi.
„Zašto si ustala? Hladno je.“
„Ne mogu više ležati“, odgovorila je. „Babo ne da nikome da dolazi.“
Tada je pogledala prema staroj jabuci.
Na grani je blistao posljednji crveni plod.
„To je moja jabuka“, rekla je. „Ali mislim da je neću dočekati.“
Haris se namrštio.
„Ne govori tako.“
Milena se nasmiješila, ali su joj oči bile pune straha.
„Sinoć sam čula ljekara. Rekao je da mi je ostalo malo vremena.“
Dječak nije znao šta da kaže.
Milena je spustila glas.
„Želim je pokloniti nekome prije nego umrem.“
„Kome?“
„Tvojoj nani.“
Haris je mislio da se šali.
Milena mu je objasnila da je prije nekoliko dana čula sluškinju kako govori da nana Fatima leži bolesna i da nema ništa osim čaja od suhih trava.
„Jabuka je velika“, rekla je djevojčica. „Možeš je ispeći i dati nani. Možda će joj pomoći.“
„Tvoj otac bi me ubio kada bih je ubrao.“
Milena je pogledala prema vratima svoje sobe.
„Večeras idem na pregled u Travnik. Babo će poći sa mnom. Dođi pred sumrak.“
„Ali jabuka je visoko.“
„Ispod drveta je stara drvena klupa.“
Haris je odmahnuo glavom.
„To je krađa.“
„Nije ako ti je ja poklanjam.“
Dječak je cijeli dan razmišljao o njenim riječima.
Kada se vratio kući, nana je bila još slabija.
Tražila je vode, a onda ga upitala zašto je zamišljen.
Haris joj nije rekao za jabuku.
Znao je šta bi odgovorila.
Pred sumrak je ugledao Vjekoslavovu kočiju kako odlazi prema gradu.
U njoj su sjedili gazda i Milena.
Djevojčica se okrenula i kroz mali prozor kočije pogledala prema Harisovoj kući.
Dječak je čekao dok se nije smračilo.
Zatim je prešao preko ograde.
Srce mu je udaralo kao nikada prije.
Voćnjak je bio tih.
Suho lišće šuštalo je pod njegovim nogama.
Pronašao je klupu, popeo se na nju i pružio ruku.
Prsti su mu jedva dotakli jabuku.
U tom trenutku iza njega se začuo glas.
„Lopove!“
Vjekoslav nije otišao u Travnik.
Kočija se vratila nakon samo pola sata jer je Mileni pozlilo.
Gazda je ugledao sjenku u voćnjaku i došao sa bičem koji je uvijek nosio kada je obilazio radnike.
Haris je skočio sa klupe.
Jabuka mu je ostala u ruci.
„Gospodine, mogu objasniti.“
„Krao si od moje bolesne kćerke!“
„Nisam krao. Ona mi je—“
Bič je fijuknuo kroz zrak.
Prvi udarac pogodio ga je preko leđa.
Haris je pao na koljena.
„Milena mi je rekla da je uberem!“
Drugi udarac bio je još jači.
„Ne izgovaraj ime moje kćerke!“
Dječak je pokušao zaštititi glavu rukama.
Vjekoslav ga je udarao dok bič nije ostavio crvene tragove preko njegovih ramena i vrata.
Radnici su gledali izdaleka.
Niko nije smio prići.
„Jabuka je za moju nanu“, jecao je Haris. „Milena joj je poklonila.“
Vjekoslav mu je istrgnuo plod iz ruke.
„Moja kćerka ne razgovara sa prosjacima.“
Tada je naredio dvojici slugu da dječaka izbace preko kapije.
Haris je pao na blatnjavi put.
Jedva je ustao.
Krv mu je prolazila kroz poderanu košulju.
Prije nego što je otišao, pogledao je Vjekoslava i rekao:
„Možete imati cijelo selo, gazda. Ali nemate ono što vaša kćerka ima.“
Vjekoslav je podigao bič, ali dječak je već krenuo prema mraku.
Gazda se vratio u kuću držeći jabuku.
Bio je uvjeren da je odbranio ono što pripada njegovom djetetu.
Ušao je u Mileninu sobu spreman da joj pokaže plod.
Krevet je bio prazan.
Na trenutak se ukočio.
Zatim je začuo tih plač iz susjedne sobe.
Milena je sjedila na podu pored sluškinje.
Kada je ugledala oca, oči su joj se raširile.
„Babo, gdje je Haris?“
Vjekoslav je spustio bič.
„Uhvatila sam ga u krađi.“
„Nije krao!“
Djevojčica je pokušala ustati, ali je pala.
Sluškinja ju je pridržala.
„Ja sam mu dala jabuku“, viknula je Milena. „Bila je moja! Rekao si da pripada meni!“
Vjekoslav je pogledao crveni plod u svojoj ruci.
Prvi put je osjetio sumnju.
„Zašto bi mu dala posljednju jabuku?“
Milena je zaplakala.
„Njegova nana je bolesna. A ja imam lijekove, ljekare i punu kuću hrane.“
„Ti si bolesnija od nje.“
„Ali ona nema nikoga osim njega.“
Djevojčica je pružila ruku.
„Vrati mu je.“
Vjekoslav nije odgovorio.
Okrenuo se i izašao.
U sebi je još pokušavao opravdati ono što je uradio.
Govorio je da nije znao.
Govorio je da je dječak trebao čekati.
Govorio je da se u tuđe voćnjake ne ulazi noću.
Ali kada je stigao pred Harisovu kuću, zatekao je otvorena vrata.
Unutra je gorjela mala svijeća.
Nana Fatima ležala je nepomično.
Haris je klečao pored nje.
Nije plakao.
Samo ju je držao za ruku.
„Doveo sam ljekara“, rekao je Vjekoslav.
Iza njega je stajao čovjek iz kočije sa torbom.
Haris nije ni pogledao prema njima.
Ljekar je prišao nani, pregledao je i nakon nekoliko minuta tiho odmahnuo glavom.
„Umrla je prije kratkog vremena.“
Haris je tada pogledao jabuku u Vjekoslavovoj ruci.
„Zakasnili ste.“
Te dvije riječi pogodile su gazdu jače nego bilo kakav bič.
Spustio je jabuku na sto.
Tek tada je vidio krv na dječakovoj košulji.
„Dođi sa mnom“, rekao je. „Ljekar će ti očistiti rane.“
„Neću.“
„Moraš.“
„Nisam ja vaš sluga.“
Vjekoslav je ostao bez riječi.
Te noći nije spavao.
Sjedio je pored Mileninog kreveta, ali djevojčica nije htjela razgovarati s njim.
Okrenula je lice prema zidu.
Pred zoru joj se stanje naglo pogoršalo.
Počela je teško disati.
Ljekar je rekao da joj srce slabi i da možda neće preživjeti dan.
Vjekoslav se slomio.
Kleknuo je pored kreveta.
„Reci šta želiš. Dovest ću najboljeg ljekara. Kupit ću sve što postoji.“
Milena je jedva otvorila oči.
„Dovedi Harisa.“
Gazda je odmah poslao slugu.
Ali dječak nije htio doći.
Tek kada mu je sluškinja rekla da Milena možda umire, krenuo je prema velikoj kući.
Hodao je sporo zbog rana.
Kada je ušao u sobu, Vjekoslav je stajao kraj prozora.
Nije imao hrabrosti pogledati ga.
Haris je prišao krevetu.
Na Mileninom jastuku ležala je ona ista crvena jabuka.
Vjekoslav ju je tu ostavio prije nego što je otišao po dječaka.
Milena se slabo nasmiješila.
„Nisam uspjela pomoći tvojoj nani.“
Haris je spustio pogled.
„Htjela si. To je dovoljno.“
„Uzmi jabuku.“
„Ne mogu.“
„Molim te.“
Haris ju je uzeo i prelomio malim nožem sa stola.
Jednu polovinu pružio je Mileni.
„Podijelit ćemo je.“
Djevojčica je zagrizla mali komad.
Vjekoslav je posmatrao dvoje djece kako dijele posljednju jabuku, i odjednom je shvatio koliko je bio siromašan uprkos svemu što je posjedovao.
Kasnije tog dana Milenina temperatura je počela padati.
Ljekar nije mogao objasniti iznenadnu promjenu.
Narednih sedmica polako se oporavljala.
Haris je u početku dolazio samo zbog nje.
Vjekoslava nije pozdravljao.
Nije uzimao novac koji mu je gazda nudio.
Jednog dana Vjekoslav je otišao do dječakove kuće.
Skinuo je kaput, uzeo alat i počeo popravljati krov.
Haris ga je nijemo posmatrao.
„Zašto to radite?“
„Zato što izvinjenje nije dovoljno.“
Gazda je radio cijeli dan.
Ruke su mu bile pune žuljeva jer nikada prije nije držao čekić duže od nekoliko minuta.
Sutradan se vratio.
Zatim ponovo.
Popravio je kuću, ogradu i stari bunar.
Ali Haris mu i dalje nije vjerovao.
Pravo iznenađenje dogodilo se na proljeće.
Vjekoslav je okupio selo ispred kapije svog imanja.
Skinuo je drvenu tablu na kojoj je pisalo da će lopovi biti kažnjeni.
Na njeno mjesto postavio je novu:
SVAKO GLADNO DIJETE MOŽE UBRATI ONOLIKO VOĆA KOLIKO MOŽE PONIJETI.
Zatim je objavio da pola voćnjaka poklanja selu.
Drugu polovinu prepisao je Mileni.
A staru jabuku, onu na kojoj je izrastao posljednji plod, prepisao je Harisu.
„Ne želim vaše drvo“, rekao je dječak.
„Nije moje“, odgovorio je Vjekoslav. „Milena kaže da pripada onome ko je zbog njega najviše propatio.“
Haris je dugo šutio.
„Drvo ne može vratiti moju nanu.“
„Znam.“
„Ništa je ne može vratiti.“
„Znam i to.“
Prvi put je Haris u gazdinim očima vidio iskreno kajanje.
Prihvatio je drvo, ali pod jednim uslovom.
Svake jeseni prve jabuke morale su se nositi siromašnim i bolesnim ljudima.
Vjekoslav je pristao.
Godine su prolazile.
Milena je potpuno ozdravila.
Haris je završio školu i postao ljekar.
Vratio se u selo i otvorio malu ambulantu u kući svoje nane.
Nad vratima je postavio ploču:
AMBULANTA FATIMA – ZA ONE KOJI NEMAJU ČIME PLATITI.
Vjekoslav je finansirao lijekove, ali nikada nije tražio da njegovo ime bude napisano.
Kada je ostario, često je sjedio ispod stare jabuke.
Jedne jeseni Haris mu je donio prvi ubrani plod.
Gazdine ruke su drhtale dok ga je primao.
„Sjećaš li se one noći?“ upitao je.
„Svaki dan.“
„Jesi li mi oprostio?“
Haris je pogledao prema Mileni, koja se igrala sa svojom djecom između stabala.
„Oprostio sam vam onog dana kada ste skinuli onu tablu.“
Vjekoslav je spustio glavu.
„A jesi li zaboravio?“
„Nisam.“
Starac je klimnuo.
„Dobro je. Neke stvari ne treba zaboraviti.“
Prelomio je jabuku na dvije jednake polovine.
Jednu je pružio Harisu.
I tako su, pod istim stablom koje je nekada razdvojilo bogatog gazdu i siromašnog dječaka, podijelili posljednju jabuku te jeseni.
Ovoga puta nije pripadala ni jednom od njih.
Pripadala je uspomeni na djevojčicu koja je prva shvatila da ono što ne podijelimo zapravo nikada nije ni bilo naše.
KRAJ.