Kada su dvojica planinara jednog oktobarskog jutra ugledala dim kako izlazi između stijena visoko iznad sela Lukomir, pomislili su da je neko zapalio vatru. Na tom dijelu Bjelašnice nije bilo kuća, puta ni vikendica, samo stara pastirska koliba za koju su mještani tvrdili da je napuštena najmanje dvadeset godina.
Prišli su oprezno i pred vratima ugledali čovjeka sa dugom sijedom bradom, u iznošenoj vojničkoj jakni i gumenim čizmama. Imao je možda pedeset godina, ali izgledao je mnogo starije. Kada ih je vidio, nije pozdravio. Samo je pitao: „Jeste li iz policije?“ Planinari su se nasmijali misleći da se šali, ali čovjek je odmah počeo skupljati stvari.
Jedan od njih, Harun, tada je prepoznao lice koje je godinama ranije vidio na fotografijama po Sarajevu. „Čekaj… jesi li ti Nedim Karić?“ Muškarac je zastao. Nedim Karić nestao je prije sedam godina. Njegova porodica ga je tražila mjesecima, policija provjeravala bolnice, granice i napuštene objekte, a njegova supruga Selma godinama odbijala prihvatiti da je mrtav.
Njihova kćerka Hana imala je samo jedanaest godina kada je posljednji put vidjela oca. Sada je imala osamnaest. Kada je Harun izgovorio njegovo ime, čovjek je problijedio i rekao nešto što nijedan od planinara nije očekivao: „Ako ste me pronašli, nemojte zvati moju porodicu. Ako saznaju da sam živ, možda ću ih ponovo dovesti u opasnost.“
Policija je ipak obaviještena. Nekoliko sati kasnije Nedim je sjedio u stanici u Hadžićima, čist, obrijan samo toliko da mu se vidi lice, sa rukama koje su drhtale oko šoljice čaja. Nije bio tražen zbog krivičnog djela. Nije postojao nalog za njegovo hapšenje. Niko nije znao zašto se sedam godina skrivao. Kada mu je inspektor rekao da će obavijestiti suprugu, Nedim je prvi put izgubio smirenost.
„Nemojte!“ ustao je. „Molim vas. Prvo provjerite jednog čovjeka.“ Na papir je napisao ime: Mladen Vuković. Inspektor ga je pogledao. „Ko je to?“ Nedim je dugo šutio. „Čovjek za kojeg sam vjerovao da će ubiti moju kćerku ako se vratim.“ Policajci su se pogledali. Ime im ništa nije značilo. Nedim je tada pitao koji je datum. Kada su mu rekli, pokrio je lice rukama. „Sedam godina“, prošaptao je. „Hana je sada punoljetna.“ Zatim je prvi put pristao ispričati šta se dogodilo one noći kada je nestao.
Nedim je prije nestanka radio kao vozač za privatnu građevinsku firmu iz Sarajeva. Vozio je materijal, dokumentaciju i ponekad vlasnika firme na sastanke. Plata nije bila velika, ali je porodica živjela pristojno. Jedne novembarske večeri dobio je zadatak da odveze službeni kombi u skladište na periferiji grada. Kada je stigao, vidio je otvorena vrata kancelarije i začuo svađu.
Nije želio prisluškivati, ali je čuo svoje ime. Unutra su vlasnik firme i dvojica muškaraca razgovarali o lažnim računima, novcu iz jednog javnog projekta i dokumentima koje je Nedim prethodnih mjeseci nesvjesno prevozio. Tada je shvatio da su njegove vožnje korištene za nešto mnogo ozbiljnije od građevinskog materijala.
Pokušao je otići, ali ga je jedan od muškaraca ugledao. Bio je to Mladen Vuković, čovjek koji se povremeno pojavljivao u firmi i kojeg su svi zvali „konsultant“. Nedim je tvrdio da ga je Mladen zaustavio na parkingu i mirno rekao: „Imaš lijepu porodicu. Selma radi u školi, zar ne? A mala Hana ide na ples utorkom i četvrtkom.“ Nedimu se zaledila krv. Nikada mu nije rekao gdje mu žena radi niti gdje kćerka ide na ples. Mladen mu je zatim stavio ruku na rame. „Večeras nisi ništa čuo.“
Nedim je otišao kući i nije rekao ništa Selmi. Naredna tri dana pokušavao je uvjeriti sebe da je prijetnju pogrešno shvatio. Onda je na vjetrobranskom staklu pronašao fotografiju Hane kako izlazi iz škole. Na poleđini je pisalo: „Pametan čovjek zna kada treba šutjeti.“ Nedim je otišao policiji, ali se u posljednjem trenutku uplašio i nije prijavio prijetnju.
Umjesto toga napravio je kopije dokumenata koje je ranije slučajno sačuvao u službenom vozilu. Planirao ih je predati advokatu. Te večeri neko je provalio u njihov podrum. Ništa vrijedno nije ukradeno, ali je na podu ostavljena Hanina crvena jakna koju je nekoliko dana ranije izgubila na putu iz škole. „Tada sam pukao“, rekao je inspektoru.
„Mislio sam da nas prate svake minute.“ Nedim je sljedećeg jutra otišao na posao, podigao nešto gotovine, ostavio telefon u autobusu koji je išao prema Mostaru i nestao. Vjerovao je da će ljudi koji ga traže pomisliti da je pobjegao iz zemlje. Nije otišao daleko. Poznavao je Bjelašnicu iz mladosti i znao za staru kolibu svog pokojnog amidže. Prvih nekoliko mjeseci bio je uvjeren da će se vratiti čim situacija postane sigurnija.
Ali mjeseci su postali godine. Nedim je povremeno silazio do udaljenih sela, radio na crno kod stočara i kupovao brašno, ulje, lijekove i baterije. Nije koristio telefon, bankovni račun niti dokumente. Jednom godišnje odlazio bi u biblioteku u drugom gradu i preko računara čitao stare vijesti.
Vidio je da je firma u kojoj je radio zatvorena, ali nigdje nije pronašao ime Mladena Vukovića. To ga je još više plašilo. Jednom je preko interneta pronašao fotografiju svoje kćerke sa školskog takmičenja.
Hana je držala diplomu i smijala se. Nedim je sat vremena sjedio pred ekranom. „Zašto joj nisi poslao poruku?“ pitao ga je inspektor. Nedim je odgovorio: „Jer sam sebi govorio da je sigurnija ako svi vjeruju da sam mrtav.“ „Čak i ona?“ „Posebno ona.“ Najteže je bilo objasniti zašto nije pokušao kontaktirati policiju nakon što su prošle godine.
Nedim je priznao da je strah vremenom postao veći od stvarne prijetnje. Svaki mjesec koji je proveo skrivajući se činio je povratak težim. Počeo se bojati i pitanja svoje porodice. „Prve godine sam mislio da ih spašavam“, rekao je. „Treće godine sam znao da možda griješim. Pete godine više nisam znao kako da se vratim i objasnim zašto sam im ukrao toliko vremena.“
Policija je provjerila ime koje je dao. Rezultat je potpuno promijenio priču. Mladen Vuković nije bio slobodan čovjek koji ga je sedam godina tražio. Uhapšen je samo devet mjeseci nakon Nedimovog nestanka u drugom slučaju privrednog kriminala. Tokom istrage otkrivena je i njegova povezanost sa građevinskom firmom.
Kasnije je osuđen i već godinama se nalazio u zatvoru. Vlasnik firme je također osuđen. „Niko vas nije tražio“, rekao je inspektor Nedimu. „Barem ne ti ljudi. Vaša porodica vas je tražila.“ Nedim je dugo gledao u pod. Informacija koja je trebala donijeti olakšanje slomila ga je. Da je nakon godinu dana provjerio, mogao se vratiti.
Da je nakon dvije godine nazvao policiju, mogao je gledati Hanu kako završava osnovnu školu. Mogao je biti na njenoj maturi. Mogao je biti uz Selmu kada joj je umrla majka. Sedam godina nije proveo u planini zato što ga je neko sedam godina progonio. Proveo ih je tamo zato što je jedna stvarna prijetnja postala zatvor koji je nastavio postojati u njegovoj glavi dugo nakon što je čovjek koji mu je prijetio završio iza pravih rešetaka.
Selma je došla u policijsku stanicu iste večeri. Kada je otvorila vrata i ugledala Nedima, nije potrčala prema njemu. Samo je stajala. Sedam godina zamišljala je taj trenutak, ali u svim njenim verzijama Nedim je imao objašnjenje koje će sve učiniti razumljivim. Sada je pred njom stajao živ čovjek koji je dobrovoljno ostao daleko.
„Je li istina?“ pitala je. Nedim je klimnuo. „Mislio sam da vas štitim.“ Selmi su potekle suze. „Sedam godina?“ „U početku jesam.“ „A kasnije?“ Nedim nije imao odgovor koji bi ga spasio. „Kasnije sam se bojao vratiti.“ Selma ga je ošamarila. Zatim ga je zagrlila. Nekoliko sekundi kasnije ponovo ga je odgurnula. „Ne znam jesam li sretna što si živ ili bijesna što si živ“, rekla je.
„Imaš pravo na oboje“, odgovorio je. Ali najteži susret tek ga je čekao. Hana nije željela doći. Otac joj je nestao kada je imala jedanaest godina. Godinama je spavala u njegovoj staroj majici. Sa četrnaest je prestala vjerovati da će se vratiti.
Sa šesnaest je majci rekla da više ne želi obilježavati datum njegovog nestanka. Kada joj je Selma rekla da je pronađen živ, Hana je samo pitala: „Gdje je bio?“ „Na Bjelašnici.“ „Sedam godina?“ „Da.“ Hana je spustila slušalicu.
Tri dana kasnije ipak je došla. Nedim je sjedio u stanu svoje sestre jer Selma još nije bila spremna da ga vrati kući. Kada je Hana ušla, Nedim je ustao. Posljednji put kada ju je vidio bila mu je do ramena. Sada je pred njim stajala odrasla djevojka. „Zdravo, babo“, rekla je hladno. Nedim je počeo plakati. „Hana…“ „Nemoj.“ Stavila je na sto malu drvenu kutiju.
U njoj su bila sva pisma koja mu je pisala tokom prvih pet godina njegovog nestanka. Nisu imala adresu. Selma joj je govorila da ih piše kako bi jednog dana mogla dati ocu kada se vrati. U jednom je jedanaestogodišnja Hana napisala: „Babo, dobila sam peticu iz matematike. Mama kaže da bi bio ponosan.“ U drugom: „Danas mi je rođendan.
Želim da sljedeći budeš ovdje.“ Posljednje pismo napisala je sa šesnaest godina: „Više ne znam pišem li živom čovjeku ili nekome ko postoji samo u mojoj glavi.“ Nedim nije mogao nastaviti čitati. „Mislio sam da će te povrijediti ako se vratim.“ Hana je odgovorila: „A ko ti je rekao da nas nije povrijedilo to što se nisi vratio?“ To pitanje nije imao čime opravdati.
Oporavak porodice trajao je mnogo duže od Nedimovog povratka sa planine. Selma ga nije odmah primila nazad. Nedim je počeo razgovarati sa psihologom i prvi put razumio kako su godine izolacije, straha i krivice promijenile njegovo razmišljanje. Policiji je predao malu vodootpornu vreću koju je svih sedam godina čuvao ispod poda kolibe.
U njoj su bile kopije dokumenata iz firme i fotografija koju je pronašao na automobilu — Hana ispred škole, sa prijetnjom na poleđini. Dokumenti više nisu bili ključni za stare presude, ali su potvrdili da Nedim nije izmislio početnu prijetnju. To je bilo važno njegovoj porodici. Nije pobjegao zato što ih nije volio. Njegov prvi strah bio je stvaran.
Njegova greška bila je što je dopustio da taj strah odlučuje umjesto njega godinama nakon što je opasnost prošla. Hana mu je oprostila najsporije. Prvih mjeseci viđala ga je samo na kafi. Kasnije ga je pozvala na ručak. Skoro godinu dana nakon povratka prvi put ga je sama zagrlila. „Još sam ljuta“, rekla je. „Znam.“ „Možda ću dugo biti.“ „Imaš pravo.“
Dvije godine kasnije Nedim se sa Hanom vratio do kolibe u kojoj je proveo sedam godina. Nije želio ići, ali ona je insistirala. Unutra je još stajao drveni krevet, mala peć i zid na kojem je nožem urezivao crtice za mjesece. Hana je prstima prešla preko desetina oznaka. „Ovdje si bio dok sam završavala školu?“ „Da.“ „Ovdje si bio kad sam položila vozački?“
Nedim je klimnuo. „Ovdje si bio kada sam svaki rođendan gledala prema vratima?“ Nedim nije odgovorio. Hana je otvorila prozor. Ispod njih prostirale su se planine koje su Nedimu godinama izgledale kao jedino sigurno mjesto na svijetu. „Znaš šta je najtužnije, babo?“ rekla je. „Šta?“ „Nisi se sedam godina skrivao od njih.
Skrivao si se od trenutka kada ćeš morati priznati da si možda pogriješio.“ Nedim je znao da je u pravu. Prije odlaska skinuo je sa zida posljednju urezanu dasku i ponio je kući. Nije je čuvao kao uspomenu na hrabrost, nego kao upozorenje. Jer čovjek koji mu je prijetio oduzeo mu je nekoliko mjeseci mira. Ostalih šest godina i nekoliko mjeseci oduzeo mu je vlastiti strah.
Kada su ga kasnije ljudi pitali zašto se nije smio vratiti kući, očekivali su veliku tajnu — kriminalce koji su ga sedam godina pratili, skriveno svjedočenje ili zločin zbog kojeg je morao nestati. Istina je bila manje spektakularna, ali mnogo bolnija.
Nedim se nije vraćao jer je vjerovao da će svojim povratkom ugroziti ljude koje voli, a kada je ta opasnost prošla, više nije imao hrabrosti provjeriti je li strah još uvijek stvaran. Godinama je mislio da je planinska koliba njegov zaklon. Tek kada se vratio Selmi i Hani shvatio je da je postala zatvor bez brave.
Na Haninom dvadeset prvom rođendanu dao joj je mali komad drveta sa posljednjom crticom koju je urezao prije nego što su ga planinari pronašli. Na poleđini je napisao: „Ako se ikada budeš bojala vratiti nekome koga voliš, vrati se prije nego što strah počne brojati godine.“ Hana je dugo gledala poruku, a onda ga zagrlila. Nije mogla vratiti sedam izgubljenih godina. Nije mogao ni on. Ali prvi put nakon dugo vremena više niko u toj porodici nije čekao da se otvore vrata.
KRAJ