Prvi put ga je primijetila jednog julskog jutra 2008. godine. Sedamdesetogodišnja Hatidža sjedila je kraj prozora svoje stare kuće u selu nedaleko od Prijedora kada je začula kosilicu. Pomislila je da je komšija Senad došao pokositi travu, ali kada je izašla na verandu, ugledala je nepoznatog muškarca od pedesetak godina.
Imao je sijedu kosu, izblijedjelu plavu košulju i automobil sa njemačkim tablicama parkiran uz cestu. Kosio je visoku travu uz njenu ogradu, zatim oko stare šljive i sve do napuštene kuće koja je stajala na susjednoj parceli. „Hej! Koga vi tražite?“ povikala je Hatidža. Muškarac je ugasio kosilicu, pogledao je i samo rekao: „Nikoga, gospođo. Ne brinite.“ Završio je posao, pokupio travu, stavio kosilicu u automobil i otišao.
Nije uzeo kafu koju mu je ponudila. Nije rekao ime. Sljedećeg ljeta ponovo se pojavio. Zatim i narednog. Uvijek između 10. i 15. jula. Uvijek bi pokosio travu oko Hatidžine kuće i susjednog praznog imanja. Nikada nije pokucao na njena vrata. Nikada nije tražio novac. Kada bi mu Hatidža prišla, ljubazno bi je pozdravio, ali bi izbjegavao razgovor. Nakon nekoliko godina prestala ga je pitati ko je. U selu su ga jednostavno počeli zvati „Nijemac koji kosi kod Hatidže.“
Hatidžina kćerka Amra, koja je živjela u Banjoj Luci, nije voljela tu priču. „Mama, nije normalno da nepoznat čovjek dolazi svake godine i obilazi oko kuće.“ Hatidža bi se smijala. „Da hoće nešto ukrasti, valjda ne bi prvo pokosio avliju.“ Ipak, ni ona nije razumjela zašto dolazi. Muškarac nikada nije kosio samo njenu parcelu.
Posebno pažljivo uređivao je prostor oko stare susjedne kuće porodice Delić. Ta kuća bila je prazna još od devedesetih. Prozori su bili zatvoreni daskama, dio krova urušen, a u dvorištu je stajao stari orah. Hatidža se sjećala porodice koja je nekada tamo živjela: Ismeta Delića, njegove supruge Zlate i njihovog sina Damira.
Damir je bio nekoliko godina stariji od Hatidžinog sina Mirze. Dječaci su odrasli zajedno. Onda je rat razdvojio selo. Delići su otišli i nikada se nisu vratili. Hatidžin muž Osman umro je 2003, a Mirza je godinama živio u Austriji. Kuća pored nje ostala je nijema. Jednog ljeta Hatidža je primijetila da je nepoznati čovjek nakon košenja dugo stajao ispod oraha i držao ruku na njegovom deblu.
Tada ga je prvi put ozbiljno upitala: „Jeste li vi poznavali Deliće?“ Čovjek se ukočio. „Jesam.“ „Jeste li rodbina?“ „Ne.“ „Onda ko ste?“ Pogledao je prema staroj kući i odgovorio: „Neko ko je ostao dužan.“ Više nije rekao ništa.
Godine su prolazile. Hatidža je starila, a čovjek iz Njemačke nastavljao dolaziti. Jednom mu je ostavila kafu i komad pite na stolu u dvorištu. Kada je izašla pola sata kasnije, tanjir je bio prazan, šoljica oprana i okrenuta naopako, a ispod nje je ležala mala cedulja:
„Hvala. Pita je kao nekada.“ Ta posljednja riječ uznemirila ju je. „Kao nekada“ značilo je da je jeo njenu pitu ranije. Ali Hatidža se nije mogla sjetiti njegovog lica. Počela je pregledati stare fotografije. Na slikama sa seoskih proslava, svadbi i radnih akcija bilo je desetine muškaraca. Nijedan joj nije izgledao kao on. Kada se sljedećeg ljeta pojavio, pokazala mu je cedulju.
„Kada ste vi jeli moju pitu?“ Čovjek se blago nasmiješio. „Davno.“ „Gdje?“ „Ovdje.“ „Ja vas se ne sjećam.“ Na trenutak mu je lice postalo tužno. „Bolje je tako, gospođo Hatidža.“ Zatim je ponovo upalio kosilicu. Te večeri Hatidža je nazvala sina Mirzu u Austriju i opisala čovjeka. Mirza je dugo šutio. „Kako se zove?“ „Ne znam.“ „Kakve tablice?“
Hatidža mu je rekla grad sa registracije. Mirza je odgovorio neobično brzo: „Ako opet dođe, nemoj ga tjerati.“ „Ti znaš ko je?“ „Ne“, rekao je. Ali Hatidža je čula istu onu vrstu laži koju majka uvijek prepozna kod vlastitog djeteta.
U ljeto 2023. godine čovjek je došao posljednji put. Imao je manje kose, hodao sporije i nekoliko puta morao sjesti dok je kosio. Hatidža je tada imala osamdeset pet godina. Izašla je sa limunadom i rekla: „Ostavite to. Platit ću nekome.“ Muškarac se nasmiješio. „Ne možete mi oduzeti jedini posao koji radim besplatno.“ Ovoga puta prihvatio je limunadu.
Sjedili su nekoliko minuta pod orahom. Hatidža ga je pitala ima li porodicu. Rekao je da ima suprugu, dvije kćerke i troje unučadi u Njemačkoj. „A zašto onda svako ljeto dolazite ovdje?“ Muškarac je pogledao prema travi. „Zbog jednog obećanja.“ „Kome?“ „Čovjeku kojeg više nema.“ Hatidža je htjela pitati još, ali on je ustao.
Prije odlaska prišao je starom orahu i dodirnuo deblo kao i svake godine. Zatim je pogledao Hatidžu duže nego obično. „Čuvajte se.“ „Vidimo se dogodine“, odgovorila je. Muškarac je spustio pogled. „Ako Bog da.“ Sljedećeg jula Hatidža je nekoliko jutara sjedila na verandi čekajući zvuk kosilice. Deseti juli je prošao. Pa jedanaesti, dvanaesti i petnaesti. Trava je nastavila rasti. Čovjek iz Njemačke nije došao.
Umjesto njega, dvadesetog jula poštar je donio debelu kovertu. Na njoj je bilo Hatidžino puno ime i adresa, a poštanski žig iz Njemačke. Unutra su bila dva pisma i stara fotografija. Čim je ugledala fotografiju, Hatidža je morala sjesti. Snimljena je 1987.
godine ispred njene kuće. Na slici su bili njen pokojni muž Osman, njihov tada šesnaestogodišnji sin Mirza, komšijin sin Damir i još jedan mladić kojeg je Hatidža sada konačno prepoznala. Bio je mršav, imao dugu kosu i smijao se dok je u ruci držao komad njene pite. Na poleđini je pisalo: „Mirza, Damir i Goran — juli 1987.“
Nepoznati čovjek koji joj je šesnaest godina kosio travu zvao se Goran Petrović. Prvo pismo napisala je njegova supruga Marija. „Poštovana gospođo Hatidža, moj muž Goran preminuo je u maju nakon duge bolesti. Ostavio mi je ovu kovertu i zamolio da vam je pošaljem ako ne bude mogao još jednom doći u vaše selo.
Znam samo dio priče. Ostatak je napisao sam.“ Hatidža je otvorila drugo pismo. Prva rečenica glasila je: „Draga tetka Hatidža, oprostite što sam šesnaest godina stajao nekoliko metara od vaših vrata, a nisam imao hrabrosti pokucati.“
Goran je napisao da su on, Mirza i Damir kao mladići bili nerazdvojni. Dolazio je iz susjednog mjesta i gotovo svaki ljetni dan provodio kod njih. Hatidža ih je hranila, Osman ih tjerao da pomognu oko sijena, a oni su pravili planove da jednog dana zajedno otvore automehaničarsku radionicu. Onda je došao rat. Porodice su se razišle, prijateljstva su postala opasna, a Goran se sa roditeljima našao na drugoj strani granice koju nijedan od njih nije birao.
Jedne noći 1992. Goran je preko poznanika saznao da Mirza pokušava izvući roditelje iz sela, dok je Damirova porodica već otišla. Put kojim su Hatidža i Osman trebali krenuti vodio je prema mjestu na kojem je postojala velika opasnost da budu zaustavljeni. Goran je, rizikujući vlastitu sigurnost, poslao Mirzi poruku da promijene put.
Hatidža se sjećala te noći. Osman ih je u posljednjem trenutku poveo šumskim putem jer je Mirza tvrdio da je „dobio upozorenje“. Nikada nije znala od koga. „Ta poruka je bila moja“, pisao je Goran. „Ali ono zbog čega sam se vraćao nije ono što sam učinio za vas. Vraćao sam se zbog onoga što nisam uspio učiniti za Damira.“
Damir se nekoliko dana kasnije tajno vratio u selo po svog djeda koji je odbijao napustiti kuću. Goran je znao za njegov plan. Obećao mu je da će pokušati doći do starca prije njega i uvjeriti ga da ode. Nije uspio. Damir je krenuo sam i nikada se nije vratio. Njegova porodica godinama nije znala šta mu se dogodilo. Goran je sebe krivio.
Poslije rata otišao je u Njemačku, osnovao porodicu i pokušao nastaviti život, ali je svakog jula mislio na trojicu mladića ispod oraha. Godine 2007. pronašao je Mirzu u Austriji. Njihov prvi razgovor trajao je cijelu noć. Mirza mu je rekao da ga nikada nije krivio za Damira. Tada su zajedno otišli u selo. Goran nije imao hrabrosti prići Hatidži. Vidio je da je Osman umro, da je ona sama i da je dvorište obraslo.
„Tog dana sam pokosio travu oko vaše kuće i oko Delića“, pisao je. „Mirza mi je rekao da ne moram. Ali Damir mi je posljednje večeri kada smo se vidjeli rekao: ‘Ako se ikada vratiš prije mene, pogledaj jesu li naši stari dobro.’ Nisam mogao provjeriti jesu li dobro. Ostala mi je samo trava.“
Hatidža je odmah nazvala Mirzu. „Znao si.“ Sin nije pokušao poricati. „Jesam.“ „Zašto mi nisi rekao?“ Mirza je odgovorio da ga je Goran molio. Godinama je nosio ogromnu krivicu i vjerovao da Hatidža možda neće željeti razgovarati s njim zbog svega što se dogodilo tokom rata. „Ali on nas je spasio“, rekla je. „Znam.“ „Zašto se onda stidio?“
Mirza je tiho odgovorio: „Jer ljudi često sebi ne oproste ono za šta ih drugi nikada nisu ni krivili.“ U pismu je bio još jedan detalj. Goran je zamolio Hatidžu da pogleda ispod labave cigle pored starog oraha. Mirza je došao nekoliko dana kasnije i zajedno su je podigli. Ispod je bila mala zahrđala metalna kutija umotana u plastiku.
U njoj su pronašli tri fotografije, zahrđali ključ, nekoliko njemačkih maraka i komad papira na kojem su se nalazila tri potpisa: Mirza, Damir i Goran. Ispod je pisalo: „Radionica jednog dana — pola-pola-pola.“ Sakrili su je kao tinejdžeri 1988. godine i potpuno zaboravili na nju. Hatidža se prvi put nakon dugo vremena nasmijala kroz suze.
Nekoliko sedmica kasnije u selo su stigle Goranova supruga Marija i njegove dvije kćerke. Hatidža ih je dočekala pitom. „Vaš otac je ovo volio“, rekla je. Marija se nasmiješila. „Znam. Govorio je da niko ne pravi pitu kao tetka Hatidža.“ Sjedili su ispod istog oraha i prvi put spojili dijelove priče koje je svako znao samo napola. Goranove kćerke nisu znale da je njihov otac svake godine kosio dvije avlije.
Hatidža nije znala da je Mirza svih tih godina povremeno razgovarao s njim. A niko nije znao da je Goran nekoliko mjeseci prije smrti kontaktirao Damirovu sestru u Švedskoj i predao joj sve informacije koje je imao o posljednjem putu njenog brata.
Te informacije nisu mogle vratiti Damira, ali su porodici pomogle da nakon više od trideset godina dobije odgovor o mjestu na kojem je posljednji put viđen. „Tata je govorio da mora završiti još jednu stvar prije nego što ode“, rekla je njegova starija kćerka.
Sljedećeg ljeta trava je ponovo narasla. Hatidža je sjedila na verandi kada je začula kosilicu. Srce joj je na trenutak zastalo, iako je znala da Goran više neće doći. Kada je izašla, ugledala je Mirzu. Pored njega je kosio njegov sin Haris, a nekoliko metara dalje Goranova kćerka Ana skupljala je travu oko stare kuće Delića. Došla je iz Njemačke sa svojom porodicom.
Hatidža im je donijela kafu i pitu, a zatim na sto stavila Goranovo posljednje pismo. Na kraju je napisao: „Tetka Hatidža, šesnaest godina sam mislio da dolazim kositi travu zbog Damirovog obećanja. Tek sada razumijem da sam dolazio jer je to bilo jedino mjesto na kojem smo Mirza, Damir i ja još uvijek bili ona trojica dječaka koji nisu znali da će ih život razdvojiti.“
Hatidža je pogledala prema starom orahu, kući Delića i pokošenoj stazi između dva dvorišta. Godinama je mislila da nepoznati čovjek iz Njemačke dolazi zbog zemlje. Tek kada više nije došao, saznala je da čovjek zapravo nije čuvao travu od zarastanja. Čuvao je put do mjesta na kojem su njegovi prijatelji posljednji put bili zajedno.
KRAJ