Kada je pedesetogodišnji Hamza Mehić završio svoju malu kuću na kraju sela nedaleko od Bihaća, komšije su govorile da više liči na garažu nego na dom. Imala je svega četrdesetak kvadrata, dvije sobe, malu kuhinju i jednostavan trijem. Fasada nije bila skupa, ograda je bila napravljena od polovnih drvenih dasaka, a umjesto ukrasnog kamena oko kuće Hamza je posadio nekoliko voćki.
Najglasniji je bio njegov komšija Dževad, vlasnik velike kuće na tri sprata s visokim metalnim vratima. „Hamza, jesi li ti pravio kuću ili vikendicu za kokoši?“ dobacio mu je jednom pred ljudima u lokalnoj prodavnici. Svi su se nasmijali. Hamza je samo platio hljeb i mlijeko i mirno odgovorio: „Meni je dovoljna.“
Nisu znali da je svaki zid te male kuće Hamza napravio vlastitim rukama, niti da je namjerno odbio kredit za mnogo veću kuću. Još manje su znali šta radi svake večeri kada se vrati iz male stolarske radionice iza kuće. Zato je nekoliko godina kasnije, kada su se jednog subotnjeg jutra pred Hamzinom skromnom kapijom zaustavila četiri luksuzna automobila sa stranim registarskim oznakama, pola sela izašlo na ulicu.
Hamza je nekada radio kao stolar u Austriji. Gotovo osamnaest godina proveo je između Linza i Salzburga, izrađujući stepenice, vrata i namještaj po mjeri. Nakon smrti supruge Amire vratio se u Bosnu. Njihova jedina kćerka Nejra ostala je u Beču, gdje je studirala arhitekturu. Hamza je mogao ostati u Austriji i dobro zarađivati, ali više nije želio živjeti između gradilišta i praznog stana.
Prodao je mali stan koji je tamo kupio, zatvorio većinu dugova i vratio se na zemljište koje je naslijedio od oca. Ljudi u selu očekivali su veliku kuću. „Osamnaest godina Austrije, mora napraviti barem tri sprata“, govorili su. Kada su vidjeli temelje male prizemnice, počela su pitanja. „Gdje su balkoni?“ „Gdje će ti doći gosti?“ „Šta si radio toliko godina ako nisi mogao napraviti veću kuću?
“ Hamza nikome nije objašnjavao da je dio ušteđevine ostavio za Nejrin fakultet, a ostatak uložio u radionicu i nekoliko profesionalnih mašina. „Neću graditi sobe koje ću grijati samo da ljudi misle da imam novca“, rekao je sestri jednom prilikom. Njegova kuća bila je mala zato što je Hamza tačno znao koliko prostora mu treba.
Iza kuće je, međutim, stajala radionica gotovo iste veličine. Tamo je Hamza počeo raditi ono što je najbolje znao. Nije pravio obične stolove i ormare. Od ostataka starog hrasta, oraha i kestena izrađivao je ručno rađene kutije, male stolove, lampe i neobične komade namještaja. Posebno su ga zanimala stara stabla koja su ljudi obarali i najčešće koristili kao ogrjev.
Hamza bi otkupio dobar komad drveta, mjesecima ga sušio i pokušavao sačuvati pukotine, čvorove i tragove vremena. Nejra mu je pomogla napraviti jednostavnu internetsku stranicu. Prve godine prodali su jedva dvadesetak komada. Jedan sto otišao je kupcu u Zagreb, dvije lampe u Ljubljanu, nekoliko kutija u Austriju. Hamza nije odustajao.
Svaki proizvod fotografisao je na trijemu svoje male kuće i uz njega zapisivao odakle drvo potiče. „Orah iz dvorišta porodice koja ga je zasadila 1948.“ „Hrast spašen iz stare štale kod Cazina.“ „Kesten iz napuštenog voćnjaka.“ Ljudi nisu kupovali samo namještaj. Kupovali su priču drveta.
Prekretnica se dogodila kada je jedna dizajnerica enterijera iz Beča naručila veliki sto za renovirani restoran. Hamza je napravio ploču od dvije široke daske oraha, ali je odbio ukloniti prirodnu pukotinu po sredini. Umjesto toga ju je ručno spojio diskretnim drvenim umecima. Dizajnerica je bila oduševljena.
Fotografije stola pojavile su se u austrijskom časopisu o enterijeru, a nekoliko sedmica kasnije Hamzi su počeli stizati upiti iz Beča, Münchena i Züricha. Nejra je tada završavala fakultet i preuzela komunikaciju s kupcima. Otac i kćerka osnovali su mali studio pod imenom „Amira Holz & Design“, po Nejrinoj pokojnoj majci.
Hamza je insistirao na jednom pravilu: nisu smjeli prihvatiti toliko narudžbi da moraju početi proizvoditi brzo i nekvalitetno. „Ako ćemo praviti isto što može napraviti velika fabrika, onda nema razloga da postojimo“, govorio je. Za dvije godine čekanje na pojedine njihove stolove trajalo je i šest mjeseci.
U selu gotovo niko nije znao koliko je posao narastao. Vidjeli su samo Hamzu kako svako jutro u radnoj odjeći otvara radionicu. Vozio je dvanaest godina star kombi i još uvijek sam kosio travu. Kada bi ga pitali kako posao ide, odgovarao bi: „Ima posla, hvala Bogu.“
Dževad je nastavio sa šalama. Upravo je završio novu ogradu s kamenim stubovima i jednog dana pozvao Hamzu da je pogleda. „Ovako se vidi da je čovjek nešto radio u životu“, rekao je. Hamza je prešao rukom preko jednog stuba. „Lijepo je.“
Dževad je pokazao prema Hamzinoj kući. „Trebao bi i ti malo uložiti. Ljudi prvo vide kuću.“ Hamza se nasmiješio. „Neka prvo vide ono što radim.“ Dževad nije razumio odgovor. Nije znao da je Hamza prethodne sedmice potpisao najveći ugovor otkako se vratio iz Austrije.
Jedan mali luksuzni hotel u Tirolu renovirao je dvanaest apartmana i restoran. Arhitektonski ured iz Innsbrucka izabrao je Hamzin studio za izradu stolova, klupa i nekoliko posebnih komada namještaja. Vrijednost ugovora bila je veća od svega što je Hamza ranije radio. Ali postavio je uslov:
prije početka proizvodnje arhitekti i investitori morali su doći u Bosnu, vidjeti radionicu i odabrati drvo. Nejra je rekla da će doći u subotu. Hamza nije smatrao da je to nešto što treba objaviti selu. Zato je tog jutra mirno pio kafu na trijemu kada se prvo pojavio crni Mercedes austrijskih tablica.
Iza njega stigao je Porsche, zatim veliki BMW i još jedan Mercedes. Automobili su se zaustavili duž uske ceste ispred njegove male kuće. Iz njih su izašli muškarci i žene u elegantnoj odjeći. Jedan od njih bio je vlasnik hotela, drugi arhitekta iz Innsbrucka, a s njima su došli dizajnerica iz Beča i predstavnik kompanije koja je uređivala enterijer.
Dževad je upravo prao automobil u svom dvorištu. Spustio je crijevo i gledao. Za nekoliko minuta pojavile su se i druge komšije. Neko je čak pomislio da je Hamza prodao zemlju strancima. Hamza je gostima pružio ruku, odveo ih iza male kuće i otvorio radionicu. Dževad je sa svoje terase mogao vidjeti samo dio onoga što se događalo.
Gosti su skoro tri sata pregledavali drvo, nacrte i gotove komade. Nejra je prevodila tehničke detalje između bosanskog i njemačkog, iako je Hamza njemački govorio gotovo bez greške. Poslije ručka vlasnik hotela izašao je na trijem, pogledao Hamzinu kuću i rekao: „Ovo ste također sami projektovali?“
Hamza se nasmijao. „Ne. Ovo sam napravio bez arhitekte, zato nemojte gledati previše pažljivo.“ Čovjek je odgovorio: „Upravo suprotno. Sviđa mi se što nema ničega nepotrebnog.“ Nejra se nasmijala jer je znala koliko bi taj komentar zabavio ljude koji su godinama ismijavali veličinu kuće.
Kada su luksuzni automobili otišli, Dževad je prvi došao preko puta. „Ko su bili ovi?“ pitao je, pokušavajući zvučati nezainteresovano. „Kupci.“ „Svi?“ „Uglavnom.“ „Iz Austrije?“ „Da.“ Dževad je pogledao prema radionici. „Čuo sam da nešto praviš za hotele.“
Hamza je klimnuo. „Namještaj.“ Nastala je neugodna tišina. „Znači, dobro ti ide?“ Hamza se nasmiješio. „Ne žalim se.“ Dževad je još jednom pogledao malu kuću. „Pa što onda ne napraviš veću?“ To pitanje Hamza je čekao godinama, iako nije znao da ga čeka. „Dževade, kada sam imao malo novca, ova kuća mi je bila dovoljna. Sada kada imam više, i dalje mi je dovoljna. Šta bi se tačno promijenilo ako bih dodao dva prazna sprata?“ Dževad nije imao odgovor.
Ali ono što se dogodilo sljedeće godine promijenilo je način na koji je selo gledalo Hamzu mnogo više od dolaska skupih automobila. Tirolski projekt donio je nove narudžbe, a studio više nije mogao raditi samo s Hamzom i dvojicom pomoćnika. Nejra se vratila iz Beča i otvorila mali projektantski ured uz očevu radionicu.
Umjesto da proizvodnju prebace u Sarajevo ili Austriju, odlučili su proširiti posao upravo u selu. Kupili su napuštenu halu nekadašnje zadruge i obnovili je. Hamza je zaposlio šest mladih ljudi iz okolice. Nisu ga zanimale samo diplome. Tražio je strpljenje i želju da nauče zanat.
Jedan od prvih zaposlenih bio je dvadesetdvogodišnji Mirnes, sin čovjeka koji se nekada među najglasnijima smijao Hamzinoj maloj kući. Kada je Mirnesov otac došao zahvaliti za posao, Hamza je samo rekao: „Momak dobro radi. Zahvali njemu.“
Tri godine kasnije Amira Holz & Design zapošljavao je osamnaest ljudi. Njihov namještaj nalazio se u hotelima, restoranima i privatnim kućama u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji i Švicarskoj. Nejra je mogla preseliti firmu bilo gdje, ali nije htjela. „Ovdje imamo ono što nam treba“, govorila je.
Hamza je i dalje živio u istoj kući. Jedino je promijenio krov, napravio mali stakleni prostor uz kuhinju i posadio još dvije jabuke. Njegov stari kombi konačno je prestao raditi, pa mu je Nejra kupila novi. Kada su ga komšije zadirkivale da je konačno kupio nešto skupo, Hamza je odgovorio: „Nije skupo. Samo pali iz prvog pokušaja.“ Čak se i Dževad nasmijao.
Jednog dana lokalni nastavnik doveo je učenike završnog razreda u radionicu kako bi im pokazao da zanat ne mora značiti rad bez budućnosti. Jedan dječak je tokom obilaska pitao Hamzu: „Je li istina da su vam se ljudi smijali zbog kuće?“ Radnici su se nasmijali, a Hamza je pogledao kroz prozor prema svojoj maloj prizemnici. „Jeste.“ „Je li vam sada drago što ste im dokazali da nisu bili u pravu?“
Hamza je odmahnuo glavom. „Da sam sve ovo pravio da njima nešto dokazujem, vjerovatno bih novac potrošio na veću kuću i ne bih imao radionicu.“ Dječak je zašutio. Hamza je pokazao prema velikom komadu oraha na radnom stolu. „Ljudi često troše ono što imaju da bi izgledali uspješno. Ja sam pokušao trošiti na ono što mi pomaže da nešto napravim.“
Na zidu nove radionice kasnije je postavljena fotografija prvog stola koji je Hamza prodao u Austriju. Nejra je ispod nje dodala fotografiju njihove male kuće. Hamza se bunio. „Kakve veze kuća ima s namještajem?“ „Sve je počelo iza nje“, odgovorila je. Ispod fotografije napisala je jednu rečenicu: „Ne mjeri čovjekov uspjeh po veličini kuće ispred koje stoji, nego po onome što iz nje izlazi.“ Hamza nikada nije tražio da se ta rečenica ukloni.
A u selu se još godinama prepričavalo ono subotnje jutro kada su se četiri luksuzna automobila zaustavila pred najmanjom kućom u ulici. Ljudi su tada prvi put pomislili da Hamza možda posjeduje mnogo više nego što pokazuje. Ali oni koji su ga kasnije bolje upoznali shvatili su da su pogrešno postavili pitanje.
Važno nije bilo koliko novca Hamza ima. Važno je bilo da mu nikada nije trebao veliki balkon, visoka ograda ili tri prazna sprata da bi drugima dokazao koliko vrijedi. Dok su se neki godinama trudili da njihova kuća izgleda bogatije od komšijine, Hamza je iza svoje male kuće tiho gradio nešto sasvim drugo – znanje, posao i budućnost za svoju kćerku i osamnaest porodica iz svog kraja.
KRAJ