Kada je tridesetosmogodišnji Nedim Šabić jednog martovskog jutra ušao u malu kafanu u selu nedaleko od Visokog i rekao da je kupio dvanaest dunuma zemlje na brdu iznad sela, za stolom kraj prozora prvo je nastala tišina, a onda smijeh. „Koju zemlju?“ pitao je Dževad, vlasnik građevinske firme. „Onu staru parcelu kod kamenoloma“, odgovorio je Nedim.
Dževad je spustio šoljicu. „Ti si dao novac za ono?“ Za nekoliko sekundi smijala se gotovo cijela kafana. Parcela je godinama bila zapuštena. Nije imala dobar prilaz, na jednom dijelu raslo je šiblje, a zemlja je bila previše kamenita za ozbiljnu poljoprivredu. Vlasnici su živjeli u Njemačkoj i godinama pokušavali da je prodaju.
Nedim je za nju dao gotovo svu ušteđevinu – 31.000 konvertibilnih maraka. Za čovjeka kojeg su u selu već godinama nazivali „najvećim gubitnikom“, to je izgledalo kao još jedna potvrda da ne zna šta radi. Nije imao veliku kuću, nije vozio dobar automobil, propala su mu dva mala posla, a sa četrdeset godina živio je u prizemlju roditeljske kuće.
„Nedime“, rekao je Dževad brišući suze od smijeha, „kad već bacaš pare, mogao si ih podijeliti nama.“ Nedim je samo popio kafu i odgovorio: „Možda sam kupio baš ono što mi treba.“
Nadimak „gubitnik“ pratio ga je skoro petnaest godina. Nakon srednje škole otišao je u Sarajevo i pokušao otvoriti servis računara. Posao je propao. Zatim je s prijateljem pokrenuo malu firmu za dostavu, ali su nakon godinu dana završili u dugovima. Otišao je u Sloveniju, radio na skladištu, vratio se i pokušao uzgajati gljive u starom pomoćnom objektu.
Nakon problema s vlagom izgubio je skoro cijelu proizvodnju. Svaki neuspjeh u malom selu postajao je javna priča. Kada bi Nedim nešto novo započeo, ljudi bi pitali koliko će trajati. Najviše ga je ismijavao Dževad, njegov nekadašnji školski kolega koji je u međuvremenu izgradio uspješnu građevinsku firmu, veliku kuću i vikendicu.
„Neko je rođen za posao, neko za pokušavanje“, govorio bi. Nedim se rijetko svađao. Radio je posljednjih nekoliko godina kao tehničar za jednu firmu koja je postavljala sisteme grijanja i solarne panele. Plata nije bila velika, ali je prvi put dugo imao stabilan prihod. Vozio je stari Golf, nije išao na skupa putovanja i gotovo polovinu plate ostavljao je sa strane. Ljudi su mislili da štedi za stan. Niko nije znao da Nedim već tri godine obilazi zemljišta po okolnim brdima.
Sve je počelo tokom jednog posla u Hercegovini. Firma u kojoj je radio postavljala je solarne panele na objektu koji je istovremeno imao mali plastenik i sistem za prikupljanje kišnice. Vlasnik mu je objasnio da mu nije cilj proizvoditi ogromne količine hrane, nego spojiti nekoliko stvari na jednom mjestu: energiju, plastenike, skladištenje vode i malu preradu.
Nedim se zainteresovao. Navečer je čitao o poljoprivrednim gospodarstvima koja koriste obnovljive izvore energije i o kulturama koje ne zahtijevaju najkvalitetnije oranice. Počeo je obilaziti parcele. Zemlja iznad sela, ona kojoj su se svi smijali, imala je nekoliko nedostataka – ali i tri prednosti koje gotovo niko nije smatrao važnim.
Bila je okrenuta prema jugu, sunce ju je obasjavalo veći dio dana i na gornjem dijelu nalazio se stari izvor koji nikada potpuno nije presušivao. Nedim je prije kupovine angažovao geometra, uradio analizu zemljišta i mjesecima provjeravao dokumentaciju. Nije kupio zemlju zato što je bila jeftina. Kupio ju je zato što je znao šta želi napraviti.
Prvih godinu dana izgledalo je kao da su komšije ipak bile u pravu. Nedim je gotovo sav preostali novac potrošio na uređenje prilaza, rezervoar za vodu i pripremu manjeg dijela zemljišta. Nije imao dovoljno za velike investicije. Zato je radio polako. Na dva dunuma zasadio je ljekovito i aromatično bilje – lavandu, matičnjak i mentu.
Postavio je mali plastenik i nekoliko solarnih panela koji su napajali pumpu za navodnjavanje. Njegova sestra Merima, diplomirana farmaceutkinja koja je živjela u Sarajevu, pomogla mu je pronaći kupce za sušeno bilje. Prva zarada bila je skromna. Dževad je jednog dana zaustavio automobil pored parcele i kroz prozor dobacio: „Trideset hiljada za nekoliko redova trave?“
Nedim se nasmijao. „Za sada.“ „Kad će hotel?“ našalio se Dževad. „Neće biti hotela.“ „Onda si stvarno pogriješio.“ Nedim mu nije objašnjavao plan. Naučio je da ideje koje još nemaju rezultate ne treba braniti pred ljudima koji samo čekaju da propadnu.
Druge godine Nedim je počeo proizvoditi sušene mješavine čajeva i male količine eteričnog ulja. Nije se obogatio, ali je prvi put jedan njegov posao završio godinu u plusu. Zaposlio je dvije žene iz sela sezonski, a stari pomoćni objekat pretvorio u malu sušaru. Najvažnije se, međutim, dogodilo izvan njegove parcele. Općina je objavila plan rekonstrukcije regionalne ceste i izgradnje nove poslovne zone nekoliko kilometara dalje.
Odjednom je zemljište na tom području postalo zanimljivo investitorima. Cijene su počele rasti. Dževad je već ranije kupio nekoliko parcela uz glavnu cestu i bio uvjeren da će upravo njegove biti najtraženije.
Ali kada je objavljena detaljna trasa pristupnog puta prema budućoj poslovnoj zoni, kroz selo se proširila vijest koju niko nije očekivao: novi put prolazit će neposredno ispod Nedimovog brda. Zemlja kojoj godinama nije bilo dobrog pristupa odjednom je trebala dobiti asfaltiranu cestu gotovo do ulaza.
U narednih nekoliko mjeseci Nedimu su počeli zvoniti telefoni. Prvo mu je lokalni poduzetnik ponudio 60.000 maraka za cijelu parcelu. Nedim je odbio. Zatim je stigla ponuda od 90.000. Odbio je i nju. Kada mu je jedna firma iz Sarajeva ponudila 145.000 maraka, vijest je nekako stigla do kafane. Ljudi koji su mu se prije dvije godine smijali sada su računali koliko je mogao zaraditi.
Dževad je prvi put došao Nedimu bez šale. „Ako ti nude toliko, prodaj“, savjetovao ga je. „Zašto?“ „Jer si dao trideset jednu hiljadu. Ovo ti je dobitak života.“ Nedim ga je pogledao. „Nisam kupio srećku. Kupio sam zemlju.“ Dževad nije razumio zašto odbija. Ubrzo se pojavio pravi razlog interesa investitora. Parcela je zbog položaja, novog pristupa i izloženosti suncu bila pogodna za mali poslovno-energetski kompleks. Nekoliko kompanija željelo ju je kupiti za skladišta i solarne instalacije.
Tada se dogodilo nešto što je iznenadilo čak i Nedima. Dževadova firma izgubila je veliki ugovor i našla se u ozbiljnim problemima. Kupio je skupu mehanizaciju na kredit računajući na nekoliko projekata koji su odgođeni. Trebao mu je novi posao kako bi zadržao radnike.
Jednog popodneva došao je na Nedimovu parcelu, ovoga puta bez skupog automobila. Pješke je prošao između redova lavande i pronašao Nedima kako popravlja cijev za navodnjavanje. „Čujem da ćeš nešto graditi“, rekao je.
„Hoću.“ Nedim je preko jednog razvojnog programa i uz vlastita sredstva planirao proširiti proizvodnju: novi objekat za preradu i pakovanje bilja, veću sušaru, skladište i solarni krov. Dževad je nekoliko trenutaka šutio. „Treba li ti izvođač?“ Nedim je znao šta pitanje znači. Čovjek koji ga je petnaest godina nazivao gubitnikom sada je tražio posao od njega.
Nedim nije odmah odgovorio. „Pošalji ponudu kao i ostali.“ Dževad ga je pogledao iznenađeno. „Ozbiljno?“ „Ozbiljno.“ „Nakon svega što sam pričao?“ Nedim je zatvorio ventil i obrisao ruke.
„Ako ti dam posao zato što smo išli zajedno u školu, nisam poslovan čovjek. Ako ti ga ne dam samo zato što si mi se smijao, opet nisam poslovan čovjek.“ Dževadova firma na kraju je dala najbolju ponudu i dobila dio radova. Tokom gradnje Dževad je često dolazio lično.
Jednog dana, dok su radnici postavljali konstrukciju, rekao je Nedimu: „Znaš šta me najviše nervira?“ „Šta?“ „To što si imao pravo.“ Nedim se nasmijao. „O čemu?“ „Nisi kupio bezvrijednu zemlju.“ Nedim je odmahnuo glavom. „Ne. Najviše te nervira što sam je kupio dok je svima izgledala bezvrijedno.“
Tri godine kasnije brdo više nije izgledalo napušteno. Na jednom dijelu rasla su polja lavande i ljekovitog bilja, na drugom su stajala dva plastenika. Novi objekat imao je krov prekriven solarnim panelima, a kišnica se prikupljala u velikim podzemnim spremnicima.
Nedimova firma zapošljavala je devet ljudi stalno i još desetak tokom sezone. Merima se vratila iz Sarajeva i vodila razvoj proizvoda. Čajevi i prirodni preparati prodavali su se u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, a manji dio odlazio je kupcima u Hrvatsku i Austriju.
Vrijednost zemljišta bila je višestruko veća od onoga što je Nedim platio, ali on još uvijek nije želio prodati. „Zar ti nije cilj zaraditi?“ pitao ga je jednom novinar koji je došao napraviti priču o projektu. „Jeste“, odgovorio je Nedim. „Ali postoji razlika između zaraditi na zemlji i prodati zemlju.“
Najzanimljiviji trenutak dogodio se kada je općina organizovala sastanak o proširenju poslovne zone. Sala je bila puna vlasnika parcela. Prije nekoliko godina niko nije želio zemlju na Nedimovom brdu. Sada su svi pokušavali kupiti komad u blizini. Tokom pauze prišao mu je stariji čovjek koji mu je nekada u kafani rekao da baca novac.
„Nedime, ima li gore još šta da se kupi?“ pitao je. Nedim se nasmijao. „Sada svi tražite.“ „Pa ko je mogao znati za cestu?“ Nedim je odmahnuo glavom. „Nisam ni ja znao za cestu.“ Čovjek ga je zbunjeno pogledao. „Pa zašto si onda kupio?“ Nedim je odgovorio:
„Zbog sunca, vode i položaja. Cesta je samo ubrzala ono što sam već planirao.“ To je bila istina koju selo nikada nije potpuno razumjelo. Nedim nije postao uspješan zato što je slučajno kupio zemlju kojom je kasnije prošla nova cesta. Da cesta nikada nije napravljena, on bi i dalje uzgajao bilje. Samo bi rast trajao duže.
Jednog ljetnog dana Nedim je sjedio ispred male kućice na parceli kada je Dževad došao na kafu. Gledali su prema poljima koja su na večernjem suncu bila obojena ljubičasto. „Sjećaš li se kad smo te zvali najvećim gubitnikom u selu?“ pitao je Dževad. „Sjećam.“ „Nije ti smetalo?“ Nedim je razmislio. „Jeste. Samo nisam imao rezultat kojim bih odgovorio.“ „A sad ga imaš.“ Nedim se nasmiješio. „Sad mi odgovor više nije potreban.“
Na ulazu u njegov pogon kasnije je postavljena mala drvena tabla. Merima je željela napisati naziv firme velikim slovima, ali Nedim je ispod njega dodao jednu kratku rečenicu: „Vrijednost nečega često vidiš tek kada znaš šta s tim želiš napraviti.“ Ljudi koji su dolazili kupovati proizvode vjerovatno nisu znali zašto tamo stoji. Mještani jesu.
Jer godinama su gledali čovjeka kojem su propala dva posla, koji je vozio stari automobil i štedio dok su drugi gradili veće kuće. Kada je potrošio gotovo sve što je imao na kamenitu, zaraslu parcelu, bili su sigurni da je upravo napravio najveću grešku u životu. Nekoliko godina kasnije isti ljudi željeli su kupiti zemlju pored njegove, investitori su nudili višestruko više nego što je platio, a čovjek koji ga je najviše ismijavao gradio je njegov novi pogon.
Ali Nedim nikada nije smatrao da je zemlja njegova osveta selu. Ona je bila dokaz nečeg mnogo jednostavnijeg: čovjek može nekoliko puta izgubiti i ipak ne postati gubitnik. Gubitnik postaje tek onda kada zbog tuđeg smijeha prestane pokušavati.
KRAj