U malom selu nedaleko od Bihaća živio je sedamdesetčetverogodišnji Hamid Delić, sam u kući koju je prije gotovo pedeset godina gradio sa suprugom Safijom. Njegov jedini sin Mirza živio je u Sarajevu, vodio uspješnu građevinsku kompaniju, vozio skup automobil i posljednjih godina pojavljivao se u novinama kao primjer čovjeka koji je „od ničega napravio sve“.
Malo ko je znao da je to „ništa“ zapravo počelo u Hamidovoj kući, za starim kuhinjskim stolom na kojem je otac noću računao koliko još dnevnica mora odraditi da bi sinu platio studentski dom. Safija je umrla prije osam godina, a poslije njene smrti Mirzine posjete postajale su sve rjeđe. Prvo je dolazio jednom mjesečno, zatim za Bajram i očev rođendan, a posljednje tri godine gotovo nikako.
Uvijek je postojao razlog: sastanak, gradilište, poslovni put, klijent iz inostranstva. Hamid ga nikada nije optuživao. Kada bi ga komšija Sulejman pitao kada sin dolazi, starac bi odgovorio: „Radi čovjek. Neka radi.“ Ipak, svake subote bi obrijao lice, obukao čistu košulju i ostavio kapiju otključanu do večeri. Nije govorio da čeka Mirzu. Samo bi, kada bi čuo automobil na cesti, na trenutak podigao glavu.
Mirza je oca volio, ali je godinama sebi objašnjavao da ljubav ne mora značiti stalno prisustvo. Plaćao mu je račune, kupio novu veš-mašinu, slao drva za zimu i nekoliko puta pokušao angažovati ženu koja bi mu čistila kuću. „Babo ima sve što mu treba“, govorio je supruzi Selmi kada bi ga podsjetila da dugo nisu bili u selu. Hamid bi telefonom potvrđivao isto.
„Imam hrane. Drva su složena. Ne brini.“ Jednom ga je Mirza pozvao dok je izlazio s važnog sastanka i rekao: „Babo, ne mogu ovaj vikend. Dolazim sljedeći.“ Hamid je kratko odgovorio: „Dobro, sine.“ Sljedećeg vikenda pojavio se novi projekat. Onda je Mirzina kćerka imala školsko takmičenje. Onda poslovni put u Zagreb. Sedmice su postale mjeseci. Hamid je prestao pitati kada dolaze.
Umjesto toga pitao je: „Kako su djeca?“ Mirza bi mu ispričao nekoliko rečenica, a razgovor završavao sa: „Moram sad, zovem te kasnije.“ To „kasnije“ često bi trajalo deset ili petnaest dana.
Jednog novembarskog ponedjeljka Mirza je dobio očev poziv usred sastanka. Pogledao je ekran, utišao telefon i nastavio razgovarati s investitorima. Hamid je nazvao ponovo nakon deset minuta. Mirza se namrštio, izašao u hodnik i javio se. „Babo, na sastanku sam. Je li hitno?“ S druge strane nekoliko trenutaka nije bilo odgovora.
„Nije“, rekao je Hamid. „Samo sam htio čuti kako si.“ Mirza je pogledao prema vratima sale. „Dobro sam. Zovem te večeras, važi?“ „Važi.“ Mirza se vratio na sastanak. Te večeri je zaboravio nazvati. Sutradan se sjetio tek pred ponoć i zaključio da je prekasno. „Nazvat ću ujutro“, rekao je sebi. Ujutro je imao sastanak u sedam i trideset.
Poziv je ponovo odgođen. Nije znao da je Hamid tog ponedjeljka prvi put nakon mnogo godina izvadio Safijinu fotografiju iz spavaće sobe, stavio je na kuhinjski sto i rekao praznoj stolici preko puta sebe: „Izgleda da smo ga dobro naučili da ide naprijed. Samo smo zaboravili naučiti ga da se ponekad okrene.“
Tri dana kasnije, u četvrtak u 6:17 ujutro, Mirzin telefon je zazvonio. Broj nije bio očev. Bio je Sulejmanov. Mirza se javio još pospan. „Mirza, sine… možeš li doći?“ Glas starog komšije bio je neobično tih. Mirza je odmah sjeo u krevet. „Šta je bilo?“ Sulejman je zastao, a zatim izgovorio rečenicu koju će Mirza kasnije čuti u glavi hiljadu puta:
„Hamid je noćas umro.“ Mirza nije odgovorio. Čuo je još nešto o tome kako je otac prethodne večeri zatvorio kokoši, unio drva i otišao spavati, a ujutro nije otvorio kapke kao obično. Sulejman je otišao provjeriti i pronašao ga u krevetu. Ljekar je rekao da je najvjerovatnije srce. Mirza je samo pitao: „Je li bio sam?“
Kada je Sulejman odgovorio „jeste“, nešto se u njemu slomilo. Dva sata kasnije vozio je prema selu brže nego ikada ranije. Čovjek koji je godinama govorio da nema četiri sata za put sada bi dao sve što posjeduje da mu ta četiri sata još nešto mogu promijeniti.
Pred kućom je bilo mnogo automobila. Mirza je izašao i prvi put nakon dugo vremena vidio očevu kapiju otvorenu. U dvorištu su stajali ljudi iz sela. Neki su mu prilazili, grlili ga i govorili riječi koje gotovo nije čuo. Ušao je u kuću i zastao u hodniku. Na ekseru je visio očev stari kaput. Ispod njega stajale su gumene čizme. Na kuhinjskom stolu bile su dvije šoljice.
Jedna oprana i okrenuta naopako. Druga je imala osušeni trag kafe na dnu. Pored nje nalazio se mali tanjir s nekoliko suhih keksa. „Ko je bio kod njega?“ pitao je Mirza. Sulejman je pogledao prema stolu. „Niko.“ „Zašto su dvije šoljice?“ Starac je uzdahnuo. „Tvoj babo je često stavljao dvije kad bi mislio da ćeš možda doći.“ Mirza ga je pogledao kao da ne razumije.
„Ali nisam mu rekao da dolazim.“ „Nisi morao. On je sebi govorio da možda želiš napraviti iznenađenje.“ Mirza je sjeo na očevu stolicu. Tek tada je shvatio da novac koji je slao nije mogao sjesti na drugu stranu stola.
Nakon dženaze ljudi nisu odmah otišli. Mirza je slušao priče o ocu koje nikada nije čuo. Hamid je svake zime cijepao drva osamdesetogodišnjoj komšinici Zlati, iako su ga boljela leđa. Dječaku Arminu iz susjedstva popravio je stari bicikl i odbio novac. Kada je jednoj porodici izgorjela šupa, Hamid je dvije sedmice pomagao da naprave novu.
„Otkud mu snage?“ pitao je Mirza. Sulejman se nasmiješio. „Imao je vremena.“ Te riječi su ga pogodile. Mirza je imao novac, zaposlene, automobile, nekoliko stanova i kalendar ispunjen mjesecima unaprijed. Njegov otac nije imao gotovo ništa od toga. Imao je vrijeme.
I davao ga je ljudima. Mirza se tada sjetio koliko je puta ocu rekao: „Nemam vremena.“ Nikada nije razmišljao kako ta rečenica zvuči čovjeku koji je ostatak života mjerio upravo vremenom koje mu je ostalo.
Nekoliko dana kasnije počeo je sređivati očevu kuću. U spavaćoj sobi pronašao je malu kartonsku kutiju punu stvari koje bi većina ljudi bacila: dječiji crtež, polomljen privjesak, nekoliko školskih fotografija, staru kravatu, autobuske karte i fotografije Mirzine djece. Na svakoj je Hamid na poleđini zapisao datum kada mu je poslata.
Međutim, najviše ga je pogodio mali zidni kalendar iz kuhinje. Hamid je na pojedinim datumima pravio crvene kružiće. Mirza je dugo pokušavao razumjeti šta znače, a onda je vidio bilješke: „Mirza rekao možda dolazi.“ „Selma i djeca?“ „Bajram – možda svi.“ Pored nekih datuma stajao je mali znak pitanja. Većina je bila precrtana.
Na jednom subotnjem datumu od prije gotovo godinu dana Hamid je napisao: „Kupio meso. Mirza nije mogao.“ Na sljedećoj stranici: „Ostaviti rakiju od šljive za Mirzu.“ Tri mjeseca kasnije: „Još nije otvorena.“ Boca je i dalje stajala u kredencu.
Na posljednjoj stranici kalendara nalazila se bilješka napisana nekoliko dana prije smrti: „Nazvati Mirzu. Ne govoriti ništa o poslu. Samo pitati može li doći jedan dan prije zime.“ Mirza je odmah znao koji je to bio poziv. Onaj koji je prekinuo riječima: „Babo, na sastanku sam. Je li hitno?“ Sada je razumio očevu kratku tišinu prije odgovora.
Hamid je želio da sin dođe. Možda je osjećao da je slabiji. Možda je samo bio usamljen. Ali kada je čuo pitanje „je li hitno“, odlučio je da njegova samoća nije dovoljno važna da bi je nazvao hitnom. Mirza je spustio kalendar na sto i prvi put nakon sahrane glasno zaplakao. Selma ga je pronašla tamo.
„Trebao sam ga nazvati te večeri“, ponavljao je. „Rekao sam da ću nazvati.“ Selma nije pokušala govoriti da nije kriv niti da nije mogao znati. Samo je sjela pored njega. Mirzi nisu trebale riječi koje bi umanjile ono što se dogodilo. Trebala mu je istina: imao je mnogo prilika prije posljednjeg poziva.
Najviše ga je iznenadilo ono što je saznao od svoje petnaestogodišnje kćerke Lane. Kada su se vratili u Sarajevo, djevojčica mu je pokazala telefon. „Dedo me zvao svake nedjelje“, rekla je. Mirza je pogledao listu poziva. Hamid je zaista razgovarao s njom gotovo svake sedmice. Pitao je za školu, prijateljice i trening. Unuk Emir imao je slične poruke.
Hamid im je slao fotografije prvog snijega, mačke koja je spavala na drvetima i jabuka iz vrta. „Zašto mi niste rekli?“ pitao je Mirza. Lana ga je zbunjeno pogledala. „Mislila sam da znaš.“ Zatim je pokazala posljednju glasovnu poruku koju joj je dedo poslao dva dana prije smrti. Hamidov glas bio je tih, ali vedar: „Reci babi da se ne ljutim što nema vremena.
Samo ga pitaj je li još uvijek voli pitu od krompira. Ako dođete, napravit ću.“ Mirza nije mogao poslušati poruku drugi put. Otac ga nije pokušavao kazniti. Nije vodio evidenciju propuštenih posjeta da bi mu jednog dana izazvao krivicu. Do posljednjeg dana planirao je samo šta će mu skuhati ako se pojavi.
Mirza je nakon toga donio odluku koju niko u njegovoj firmi nije očekivao. Nije prodao kompaniju niti napustio posao. Znao je da bijeg od jednog života ne bi vratio drugi. Umjesto toga promijenio je način na koji ga živi. Uveo je pravilo da vikendom ne zakazuje sastanke osim kada je zaista neophodno. Počeo je redovno odlaziti u selo sa Selmom i djecom.
Hamidovu kuću nije prodao, iako su mu nudili dobru cijenu. Popravio je krov, ali nije mijenjao kuhinju niti stari sto. Njegova djeca su tamo provodila dio raspusta. Mirza je počeo posjećivati nekoliko starijih ljudi kojima je Hamid pomagao. U početku je mislio da to radi zbog oca. Kasnije je shvatio da mu ti ljudi vraćaju nešto što je godinama izgubio: osjećaj da sat vremena ne mora uvijek proizvoditi novac da bi imao vrijednost.
Godinu dana nakon Hamidove smrti Mirza je došao u selo sam. Bila je hladna novembarska subota. Naložio je vatru, otvorio kredenc i ugledao bocu koju je otac godinama čuvao za njega. Nije je otvorio. Skuhao je kafu i iz ormarića izvadio dvije šoljice. Jednu je stavio pred sebe, a drugu preko puta. Nekoliko trenutaka samo ju je gledao.
Onda ju je vratio u ormarić. Shvatio je da otac nije proveo posljednje godine čekajući da sin jednog dana sjedi s njegovom uspomenom. Čekao je dok je bio živ. To vrijeme je prošlo. Mirza je uzeo telefon i nazvao svoju kćerku. „Šta radiš?“ pitao je. „Ništa posebno.“ „Hoćeš sutra sa mnom u selo?“ „Može.“ „A Emir?“ „Pitat ću ga.“ Mirza se nasmiješio. „Nemoj pitati. Reci mu da dedo još ima jabuke u podrumu.“ Zastao je, pa se ispravio: „Mislim… imamo ih mi.“
Kasnije je često govorio da ga nije promijenila očeva smrt nego telefonski poziv na koji se javio nekoliko dana prije nje. Godinama je vjerovao da postoje dvije vrste stvari: hitne i one koje mogu čekati. Posao je bio hitan. Klijenti su bili hitni. Rokovi su bili hitni.
Otac je mogao čekati. Tek kada više nije bilo nikoga na drugoj strani telefona, shvatio je koliko je pogrešno birao. Neke stvari ne viču da su hitne. Stari otac neće uvijek reći da je usamljen. Majka neće uvijek priznati da joj nedostaješ. Djed neće reći unucima da se boji koliko brzo vrijeme prolazi. Oni će često samo pitati: „Kad ćeš doći?“ A čovjek će odgovoriti: „Kad budem imao vremena.“
Mirza je imao sve ono zbog čega je godinama odgađao povratak: uspješnu firmu, novac, ugled i život za koji je njegov otac nekada teško radio da mu ga omogući. Ali kada je konačno ponovo stao pred staru kuću, shvatio je da postoji nešto što ni najbogatiji čovjek ne može kupiti kada jednom nestane — običan dan s osobom koju voli.
Hamidu nije trebao sinov novac. Nije mu trebala nova kuća niti bolji automobil. Trebalo mu je da se jednog subotnjeg popodneva na cesti pojavi poznati automobil, da se kapija otvori i da čuje: „Babo, stavi kafu.“ Mirza je to shvatio tek kada je stigao kući i zatekao otvorenu kapiju, dvije šoljice i čovjeka koji ga više nije mogao čekati.
Od tada je svojoj djeci ponavljao samo jednu rečenicu: „Kada te neko koga voliš nazove samo da čuje kako si, nemoj odmah pitati je li hitno. Možda upravo razgovaraš s vremenom koje ti se više nikada neće vratiti.“
KRAJ