Kada je sedamdesetčetverogodišnji Salih Mehić prvi put ugledao velikog kestenjastog konja u ograđenom prostoru rehabilitacionog centra kod Sarajeva, štap mu je ispao iz ruke. Terapeutkinja koja je stajala pored njega pomislila je da mu je pozlilo i odmah ga uhvatila za rame. Salih je, međutim, nije ni čuo. Gledao je životinju udaljenu dvadesetak metara.
Konj je mirno stajao pored ograde, s bijelom mrljom u obliku polumjeseca iznad lijevog oka i nešto svjetlijom prednjom nogom. Salih je problijedio. „Ne može biti“, prošaptao je. U tom trenutku konj je podigao glavu. Nekoliko sekundi gledao je starca, a zatim napravio dva koraka prema ogradi. Salihove oči napunile su se suzama. Podigao je drhtavu ruku i izgovorio ime koje gotovo sedam godina nije rekao naglas: „Vihore?“ Konj je trznuo ušima. A onda je krenuo prema njemu.
Sedam godina ranije Salih je živio sasvim drugačijim životom u selu na obroncima Vlašića. Imao je malu kuću, nekoliko dunuma zemlje, dvije krave, desetak ovaca i Vihora, konja kojeg je sam odgojio od ždrijebeta. Vihor nije bio skup trkaći konj niti životinja s pedigreom. Bio je snažan bosanski brdski križanac kojeg je Salih koristio za izvlačenje drva, prevoz sijena i odlazak na udaljene parcele.
Ipak, među njima je postojala neobična povezanost. Salihova supruga Fatima šalila se da muž s konjem razgovara više nego s njom. Kada je Fatima umrla nakon kratke bolesti, Vihor je postao dio Salihove svakodnevice koji ga je tjerao da ustane iz kreveta. Svakog jutra morao ga je nahraniti, očistiti štalu i izvesti. „Dok neko čeka da mu doneseš sijeno, nemaš pravo cijeli dan tugovati“, govorio je Salih.
A onda je došla zima koju selo nije zaboravilo. Nakon loše poljoprivredne godine Salih je ostao s dugovima. Krave je već bio prodao kako bi platio račune i nabavio drva. Njegova mala penzija nije pokrivala ni osnovno. Kćerka Amira, koja je živjela u Zenici sa suprugom i dvoje djece, nudila mu je pomoć, ali je Salih odbijao. Znao je da i ona otplaćuje kredit.
U januaru mu je pukla vodovodna cijev, a zatim se pokvarila peć. Trebalo mu je više novca nego što je imao. Jedino što je još vrijedilo dovoljno bio je Vihor. Kada je trgovac stokom Senad ponudio 2.600 maraka, Salih je tri puta odbio. Četvrti put je prihvatio.
Na dan prodaje nije mogao gledati kako odvode konja. Ušao je u kuću i zatvorio vrata. Ali Vihor je, čim ga je Senad poveo prema prikolici, počeo udarati kopitom i okretati glavu prema kući. Salih je na kraju izašao. Prišao mu je, prislonio čelo uz njegovu glavu i tiho rekao: „Nemoj mi zamjeriti, prijatelju.
Da imam drugi izlaz, ne bih te dao.“ Skinuo je sa zida stari kožni ular koji je koristio godinama i predao ga Senadu. „Samo ga nemoj dati nekome ko će ga tući.“ Senad je obećao da ide čovjeku koji drži konje za rekreativno jahanje. Salih je gledao prikolicu dok nije nestala iza krivine. Te večeri prvi put nakon Fatimine smrti nije zapalio svjetlo u štali.
Prvih nekoliko mjeseci raspitivao se za Vihora. Senad mu je rekao da je konj prodan čovjeku kod Visokog. Kasnije je taj čovjek navodno zatvorio imanje i prodao nekoliko životinja. Trag se izgubio. Salih je pokušao pronaći novog vlasnika, ali bez uspjeha.
Nakon dvije godine prestao je pitati. „Možda je bolje da ne znam“, rekao je Amiri. U sebi se plašio najgoreg. Vihor je već bio u godinama i Salih je pretpostavljao da više nije živ.
Vrijeme je prolazilo, a onda je život udario Saliha na potpuno drugačiji način. Jednog proljetnog jutra pao je s merdevina dok je pokušavao očistiti oluk. Povrijedio je kuk i donji dio leđa. Operacija je prošla dobro, ali oporavak nije.
Salih je mjesecima hodao samo uz hodalicu. Najveći problem, govorili su ljekari, više nije bila sama povreda. Bio je to njegov strah od pada. Čim bi ostao bez čvrstog oslonca, tijelo bi mu se ukočilo.
Prestao je izlaziti iz kuće osim na preglede. Amira ga je konačno nagovorila da ode u rehabilitacioni centar koji je, pored klasične fizikalne terapije, koristio i terapijske aktivnosti uz konje za određene pacijente.
Salih se tome protivio. „Meni treba doktor, ne konj.“ Amira ga je pogledala. „Doktor te već godinu dana moli da se krećeš.“ „Krećem se.“ „Od kreveta do kuhinje.“ „I nazad.“ „Upravo.“
Prve sedmice u centru radio je samo vježbe. Terapeutkinja Lejla primijetila je da se potpuno promijeni svaki put kada kroz prozor vidi konje. Pitala ga je je li nekada jahao. „Nisam bio kauboj“, odgovorio je. „Imao sam radnog konja.“ Ispričao joj je ponešto o Vihoru, ali nije spomenuo koliko ga je prodaja boljela.
Lejla mu je predložila da jednog dana dođe do ograđenog prostora. Ne da jaše, samo da učestvuje u vođenoj vježbi sa zemlje. Salih je pristao više da je prestane slušati nego zato što je vjerovao da će mu pomoći.
Tako je tog septembarskog jutra ugledao kestenjastog konja s bijelim polumjesecom iznad oka.
Kada je izgovorio „Vihore“, životinja je prišla ogradi. Lejla je zbunjeno gledala čas njega, čas konja.
„Poznajete ga?“
Salih nije odgovorio.
Vihor je stao s druge strane drvene ograde. Salih je pružio ruku, ali ju je nekoliko centimetara prije konjske njuške povukao kao da se boji da će dodir uništiti prizor. Konj je tada sam ispružio glavu i njuškom dodirnuo njegov dlan.
Starac je zaplakao.
„To si ti.“
Vihor je spustio glavu prema njegovom ramenu.
Lejla je rekla da konja u centru zovu Viktor i da je stigao prije nešto više od dvije godine. Bio je otkupljen od jednog zapuštenog privatnog imanja zajedno s još dvije životinje. Bio je mršav i imao povredu zadnje noge. Nakon oporavka pokazao se izuzetno mirnim uz ljude, posebno uz starije pacijente, pa su ga uključili u program aktivnosti potpomognutih konjima.
Salih je odmah pitao postoji li dokumentacija o ranijim vlasnicima.
Postojala je, ali nepotpuna.
Amira je sljedećih dana pomogla povezati podatke. Mikročip, približna starost, stari kupoprodajni zapisi i opis bijelih oznaka slagali su se. Pronašli su čak ime čovjeka kod Visokog kojem je Senad prvobitno prodao konja. Nakon nekoliko telefonskih poziva više nije bilo sumnje.
Viktor je bio Vihor.
Kada je potvrda stigla, Salih je sjedio pored ograde i dugo ništa nije govorio.
„Sedam godina“, rekao je napokon. „Ja sam mislio da je odavno mrtav.“
Lejla mu je odgovorila: „A on ovdje već dvije godine pomaže ljudima.“
Ta rečenica ga je posebno pogodila.
Konj kojeg je prodao jer više nije mogao brinuti o njemu završio je na mjestu gdje je sada, na svoj način, pomagao njemu.
Ali njihov ponovni susret nije preko noći izliječio Salihovu povredu. Lejla mu je to odmah objasnila. Nije smio jahati bez procjene, niti je konj bio čudesni lijek. Umjesto toga počeli su jednostavno. Salih bi uz fizioterapeuta stajao pored Vihora i četkao mu vrat. Da bi dohvatio različite dijelove tijela, morao je premještati težinu s jedne noge na drugu. Kasnije je uz hodalicu vodio konja nekoliko metara po ravnoj stazi. Vihor je hodao nevjerovatno sporo.
Prvog dana Salih je napravio samo sedam koraka.
„Dosta“, rekao je zadihano.
Sljedeći put napravio je jedanaest.
Nakon dvije sedmice dvadeset šest.
Jednog jutra terapeut mu je rekao da pokuša kratku dionicu sa štapom umjesto hodalice. Salih je pogledao Vihora.
„Ako ja padnem, ti ćeš biti kriv.“
Konj je mirno stajao.
„Vidi ga“, promrmljao je Salih. „Ni nakon sedam godina neće da se raspravlja.“
Napravio je prvi korak. Zatim drugi. Vihor je išao uz njega.
Nakon nekoliko metara Salih je zastao, ali ne zato što ga je boljelo. Plakao je.
Amira je stajala sa strane i snimala telefonom. Kasnije je rekla ocu: „Znaš šta je najčudnije?“
„Šta?“
„Ti si njega nekada vodio kad je bio mlad. Sad on vodi tebe.“
Salih je odmahnuo glavom.
„Ne vodi on mene. Samo me podsjeća da još mogu.“
Priča o starcu koji je u rehabilitacionom centru pronašao konja prodanog prije sedam godina brzo se proširila među zaposlenima i pacijentima. Ali Salih nije volio kada bi neko njihov susret nazivao čudom.
„Čudo bi bilo da sam ustao iz kolica i potrčao“, govorio je. „Ja i dalje svako jutro radim vježbe i kuk me i dalje boli kad se vrijeme mijenja.“
Onda bi pogledao Vihora.
„Ali da je život čudan — jeste.“
Najveće pitanje pojavilo se nekoliko mjeseci kasnije. Direktor centra rekao je Salihu da Vihor formalno pripada ustanovi i da ostaje dio programa. Salih je to već znao, ali Amira se bojala da će otac tražiti da ga vrati kući.
Nije.
„Kod mene bi opet bio jedan starac s jednim starim konjem“, rekao je. „Ovdje ima posao.“
„Ne smeta ti što nije tvoj?“ pitala je Amira.
Salih ju je pogledao.
„Bio je moj kad sam mislio da to znači da mora živjeti kod mene. Sad znam da je važnije da mu je dobro.“
Od tada je Salih dolazio u centar i nakon završetka službene rehabilitacije. Ne svaki dan i ne kao pacijent. Jednom ili dva puta sedmično pomagao je oko laganih poslova, čistio opremu, donosio jabuke i razgovarao s ljudima koji su se prvi put plašili prići konju.
Posebno se sprijateljio s trinaestogodišnjim dječakom Harunom, koji je nakon saobraćajne nesreće dugo koristio kolica i teško prihvatao rehabilitaciju. Harun je odbijao većinu vježbi, ali je volio Vihora.
Jednog dana pitao je Saliha:
„Je li stvarno bio tvoj?“
„Jeste.“
„I prodao si ga?“
„Jesam.“
„Zašto?“
Salih nije uljepšavao odgovor.
„Nisam imao dovoljno novca da prezimim kako treba.“
Dječak je razmišljao.
„Je li ti zamjerio?“
Salih je pogledao konja koji je nekoliko metara dalje mirno žvakao sijeno.
„To njega moraš pitati.“
Harun se nasmijao.
Zatim je Salih dodao: „Ali znaš šta sam naučio? Nekad se rastaneš od nekoga ne zato što ga manje voliš, nego zato što u tom trenutku ne znaš kako ga zadržati. To boli, ali nije isto što i prestati voljeti.“
Godinu dana nakon njihovog ponovnog susreta centar je organizovao mali dan otvorenih vrata. Salih je već hodao samostalno sa štapom. Nije bio onaj čovjek koji je prije povrede trčao po brdu, ali ponovo je odlazio u prodavnicu, radio u bašti i živio u svojoj kući.
Na kraju programa Lejla ga je zamolila da Vihora povede nekoliko krugova pred posjetiocima.
Salih je uzeo povodac.
Napravio je desetak koraka, a onda zastao.
Skinuo je stari kožni ular koji je nekoliko mjeseci ranije pronašao u šupi kod kuće. Bio je to isti onaj koji je predao Senadu na dan prodaje i koji mu je, čudnim spletom okolnosti, kasnije vraćen zajedno s dijelom stare opreme.
Stavio ga je Vihoru.
„Sad izgledaš kako treba“, rekao je.
Amira je prišla ocu.
„Da ti je neko prije sedam godina rekao da ćeš ga ponovo sresti…“
„Ne bih mu vjerovao.“
„A da ti je rekao gdje?“
Salih se nasmijao.
„Rekao bih mu da je lud.“
Pogledao je prema zgradi rehabilitacionog centra, pa prema konju.
„Kad sam ga prodao, mislio sam da sam ga izgubio onda kada mi je bio najpotrebniji. Sad vidim da mi je možda bio najpotrebniji tek sedam godina kasnije.“
Vihor je njuškom gurnuo njegovu ruku, tražeći jabuku.
Salih se nasmijao i izvadio jednu iz džepa.
„Dobro, dobro. Nisam mislio da si se vratio besplatno.“
Ljudi oko njih su se smijali, a Amira je brisala suze.
Salih nikada nije pokušao od Vihora napraviti simbol neke velike sudbine. Za njega je priča bila jednostavnija. Jedne teške zime morao je pustiti životinju koju je volio. Godinama je vjerovao da je taj dio života završen. Onda je, kada je sam morao ponovo učiti vjerovati vlastitim nogama, pred njim stajao isti konj — stariji, mirniji i s potpuno novom svrhom.
Nekada je Salih brinuo o Vihoru.
Godinama kasnije Vihor mu nije mogao vratiti izgubljeno vrijeme niti izliječiti tijelo.
Ali mogao je hodati pored njega.
A za čovjeka koji se mjesecima bojao napraviti sljedeći korak, upravo je to bilo dovoljno.
KRAJ