Kada je šezdesetosmogodišnji Omer Hadžić iz malog sela kod Bugojna prodao svog jedinog konja, cijelo selo je znalo da nije prodao samo životinju. Prodao je posljednje što ga je vezivalo za život kakav je nekada imao. Arap, snažni tamnosmeđi konj s malom bijelom zvijezdom na čelu, proveo je kod njega gotovo četrnaest godina.
Omer ga je kupio dok je bio mlad, u vrijeme kada mu je supruga Munevera još bila živa, sin Faris živio kod kuće, a štala bila puna stoke. S Arapom je izvlačio drva, dovozio sijeno i odlazio na udaljene njive. Nakon Muneverine smrti i Farisovog odlaska u Sarajevo, imanje se postepeno smanjivalo. Omer je prodao ovce, zatim kravu, ali Arapa nije dirao.
„Dok njega čujem u štali, znam da kuća nije prazna“, govorio je. Zato su ljudi ostali bez riječi kada su jednog februarskog jutra ugledali prikolicu pred njegovom kućom. Te zime snijeg je oštetio krov, električne instalacije postale su opasne, a Omer je još vraćao dug nastao nakon loše godine u voćnjaku. Faris mu je ponudio pomoć, ali je otac znao da sin otplaćuje stan i podiže dvoje male djece.
Kada je trgovac Nermin ponudio 3.500 maraka za Arapa, Omer je nakon nekoliko odbijanja konačno pristao. Na dan prodaje izvadio je komad jabuke, dao ga konju i prislonio čelo uz njegovu glavu. „Nemoj misliti da sam te se zasitio. Da imam drugi izlaz, ne bih te dao.“ Kada je prikolica krenula, Omer je ostao na cesti sve dok nije nestala iza posljednje krivine.
Narednih mjeseci prazna štala postala je najteže mjesto na imanju. Omer bi se ujutro ponekad probudio i nesvjesno krenuo prema vratima s kantom u ruci, a onda se sjetio da ga tamo više niko ne čeka. Na zidu je ostavio staru četku s nekoliko Arapovih dlaka. Nije dopuštao Farisu da je skloni. Nermin mu je u početku javljao da je konj dobro i da je završio kod porodice blizu Donjeg Vakufa koja drži nekoliko konja za lagani rad i rekreativno jahanje.
Onda se ta porodica preselila i prodala životinje različitim ljudima. Trag se izgubio. Omer je pokušavao saznati gdje je Arap završio, ali nakon dvije godine više nije bilo nikoga ko mu je mogao dati pouzdan odgovor. Prestao je pitati, barem naglas. U sebi je zamišljao najgore. Arap je već ulazio u godine i Omer se plašio da je završio kod nekoga ko ga tjera na težak rad ili da možda više nije živ.
Kada bi ga ljudi iz sela pitali je li ikada saznao gdje je konj, odgovarao bi: „Nisam. Možda je bolje da ne znam.“ Ali Faris je znao da otac laže. Svaki put kada bi pored kuće prošao konj slične boje, Omer bi ustao i pogledao prema cesti.
Gotovo četiri godine nakon prodaje dogodilo se nešto što je porodicu pogodilo na potpuno drugačiji način. Farisova devetogodišnja kćerka Hana vraćala se iz škole s najboljom prijateljicom kada je nekoliko metara ispred njih automobil udario biciklistu. Hana nije bila fizički povrijeđena, ali prizor ju je duboko potresao. Počela je imati noćne more, izbjegavala je cestu kojom je ranije išla u školu i paničila na zvuk naglog kočenja.
Roditelji su potražili stručnu pomoć. Psiholog je mjesecima radio s njom postepeno, bez prisile. Kada je saznao da je Hana kao mala provodila vrijeme kod djeda i da se posebno dobro osjećala uz životinje, predložio je da, uz redovnu terapiju, probaju i stručno vođene aktivnosti uz konje.
Faris je pronašao rehabilitacioni centar u srednjoj Bosni koji je takve aktivnosti koristio kao podršku djeci i odraslima. Omer je insistirao da ide s njima. „Ona je kod mene prvi put hranila konja iz ruke“, rekao je. „Ako se sada boji svijeta, možda će pored konja opet osjetiti da nešto može biti mirno.“
Prvog dana Hana gotovo nije govorila. Držala je oca za rukav dok im je terapeutkinja Emina objašnjavala da neće morati jahati niti dodirnuti životinju ako ne želi. U ograđenom prostoru nalazila su se tri konja. Dva su stajala bliže ogradi, dok je treći, tamnosmeđ i vidljivo stariji, mirno pasao nekoliko desetina metara dalje. Omer ga u početku nije pažljivo gledao.
Bio je usmjeren na Hanu. Onda je konj podigao glavu. Starac se ukočio. Na sredini čela vidjela se mala nepravilna bijela zvijezda. Omer je napravio dva koraka prema ogradi. „Faris…“ Sin ga je pogledao. „Šta je, babo?“ Omer nije odgovorio. Umjesto toga stavio je dva prsta u usta i kratko zvižduknuo, pa nakon sekunde još dva puta duže.
Bio je to isti znak kojim je godinama zvao Arapa s udaljenog kraja livade. Konj je naglo podigao glavu. Uši su mu se okrenule prema starcu. Nekoliko sekundi nije se pomjerao, a onda je krenuo ravno prema ogradi. Omeru su zadrhtale ruke. „Arape?“ izgovorio je. Konj je prišao, zastao pred njim i ispružio njušku. Omer je pružio ruku i prešao prstima preko bijele zvijezde.
Zatim je opipao mali stari ožiljak ispod lijeve strane vilice koji je Arap dobio još kao mlad konj. Više nije bilo sumnje. Starac je naslonio čelo na njegovu glavu i počeo plakati. Hana je prvi put pustila očev rukav i tiho pitala: „Dedo… je li to stvarno onaj tvoj konj?“ Omer je samo klimnuo jer nije mogao izgovoriti ni riječ.
Terapeutkinja Emina ipak nije željela da emocije zamijene činjenice. U centru su konja zvali Orion. Stigao je manje od godinu dana ranije od čovjeka koji ga više nije mogao držati. Bio je iscrpljen i imao problema sa zadnjom nogom, ali nakon veterinarskog tretmana pokazao se izuzetno mirnim uz ljude. Zbog starosti više nije korišten za ozbiljno jahanje, ali je bio pogodan za jednostavne aktivnosti sa zemlje.
Centar je imao njegov broj mikročipa i nepotpunu dokumentaciju o prethodnim vlasnicima. Faris je kontaktirao Nermina, koji je sačuvao stari kupoprodajni zapis. Broj mikročipa, približna starost, boja, bijela zvijezda i ožiljak potpuno su se poklopili. Orion je zaista bio Arap. Kada je Faris nekoliko dana kasnije ocu pokazao potvrdu, Omer je dugo gledao papir, a onda ga spustio na sto.
„Meni nije trebao papir“, rekao je. „Prepoznao me kad sam zazviždao.“ Faris mu je odgovorio da je ipak dobro znati sigurno. Omer je tada prvi put nakon mnogo godina izgovorio nešto što je sve iznenadilo: „Možda sam ga morao izgubiti da bi jednog dana završio tamo gdje treba biti.“
Hana je od tog dana počela drugačije gledati na dolaske u centar. Niko je nije tjerao da se približi Arapu, ali ona je sama željela ponovo vidjeti konja kojeg je dedo toliko volio. Drugog dolaska stajala je uz ogradu. Trećeg mu je pružila mrkvu. Četvrtog je prešla rukom preko vrata. Omer je cijelo vrijeme bio pored nje, ali je nikada nije požurivao.
Kada bi se povukla, govorio bi: „Dosta je za danas.“ Jednom ga je pitala: „Dedo, je li se Arap bojao kada si ga prodao?“ Omer je dugo razmišljao prije nego što je odgovorio. „Vjerovatno jeste.“ „A ti?“ „I ja.“ Hana je pogledala konja. „Kako je onda prestao da se boji?“ Omer je spustio pogled prema njenom licu. „Ne znam je li prestao. Možda je samo nastavio dalje iako se bojao.“
Djevojčica je zapamtila tu rečenicu. Nekoliko sedmica kasnije, tokom stručne vježbe, Emina joj je predložila da povede Arapa nekoliko metara kroz jednostavan poligon. Hana je uzela povodac, napravila dva koraka i zastala. „Ne mogu.“ Omer joj je mirno rekao: „Onda stani.“ „Nećeš reći da moram?“ „Neću.“ „A šta ako me strah?“ Starac se nasmiješio.
„Hrabrost nije kad se ne bojiš. Hrabrost je kad strah ne odlučuje baš o svemu umjesto tebe.“ Hana je nekoliko trenutaka gledala Arapa. Konj je mirno čekao. Napravila je još jedan korak. Pa drugi. Do kraja staze prešla je svega dvadesetak metara, ali Omer se okrenuo prema ogradi da niko ne vidi kako briše oči.
Mjeseci koji su uslijedili nisu donijeli nikakvo čudesno ozdravljenje. Hana je i dalje išla psihologu, radila vježbe i postepeno se suočavala sa svojim strahovima. Ali centar i Arap postali su jedno od mjesta na kojima se osjećala sigurno. S vremenom se vratila redovnom odlasku u školu, ponovo počela izlaziti s prijateljicama i, uz podršku terapeuta i roditelja, jednog dana uspjela proći istom cestom na kojoj je svjedočila nesreći.
Omer je u međuvremenu gotovo svaki put išao s njom u centar. Priča o njegovom susretu s Arapom stigla je i do sela. Ljudi koji su nekoliko godina ranije gledali starca kako stoji pored prazne štale sada su dolazili pitati je li zaista pronašao istog konja. Nermin je čak došao da ga vidi. Kada je ugledao Arapa, samo je odmahnuo glavom.
„Da mi je neko ovo ispričao, rekao bih da izmišlja.“ Zatim se okrenuo Omeru. „Žao mi je što sam ga tada odveo.“ Omer ga je iznenadio odgovorom: „Nemoj da ti bude. Da ga nisi odveo, možda bi ostao kod mene dok ja više ne bih mogao brinuti o njemu.
A onda možda nikada ne bi stigao ovdje.“ Prvi put je čovjek koji je godinama smatrao prodaju konja svojim najtužnijim porazom počeo prihvatati da kraj jedne priče ponekad postane početak druge.
Godinu dana nakon prvog susreta Hana je napravila veliki napredak, a Arap je zbog godina potpuno povučen i iz najlakših terapijskih aktivnosti. Centar je imao posebnu livadu za starije konje, gdje je mogao provesti ostatak života bez napornog rada. Faris je tada pitao oca želi li pokušati dogovoriti da Arapa vrate na njegovo imanje. Omer je dugo gledao prema konju.
Nekada bi dao gotovo sve da ga ponovo vidi u svojoj štali, ali sada je odmahnuo glavom. „Ne.“ Faris se iznenadio. „Zašto? Mislio sam da si ovo čekao godinama.“ Omer je odgovorio: „Čekao sam da saznam da je živ i da mu je dobro. To sam dobio. Ako ga sada odvedem samo zato što ja želim da bude kod mene, opet mislim samo na sebe.
Ovdje ima veterinara, druge konje i ljude koji znaju brinuti o njemu. Ovdje mu je mjesto.“ Arap je zato ostao u centru, a Omer ga je nastavio posjećivati, nekad s Hanom, nekad sam. Više nije osjećao onu staru prazninu kada bi odlazio bez njega. Sada je znao gdje je i znao je da je siguran.
Na Omerov sedamdeseti rođendan Faris mu je donio uokvirenu fotografiju. Nije to bila slika iz vremena kada je Arap vukao kola puna sijena niti fotografija mladog Omera pored štale. Na novoj slici Hana je hodala nekoliko koraka naprijed držeći povodac, Arap je mirno išao uz nju, a Omer ih je pratio iza. Starac je dugo gledao fotografiju.
Zatim je pokazao na Hanu i rekao: „Cijelo vrijeme sam mislio da mi je život vratio Arapa zbog mene. Sad mislim da sam pogriješio.“ Faris ga je upitao šta želi reći. Omer je prešao prstima preko okvira. „Ja sam već naučio živjeti bez njega. Ona je tek morala naučiti da se poslije nečega strašnog može nastaviti dalje.“ Fotografiju je objesio u praznoj štali, tačno iznad mjesta na kojem je nekada visio Arapov ular. Kada bi ga kasnije neko iz sela pitao je li istina da je nakon toliko godina slučajno pronašao svog jedinog konja, Omer bi se samo nasmiješio i rekao:
„Istina je. Ali nije najveće čudo to što smo se ponovo sreli. Najveće je što sam mislio da sam ga one zime izgubio zauvijek, a on se nekoliko godina kasnije pojavio baš onda kada je mojoj unuci trebao miran prijatelj koji neće postavljati pitanja.“ Cijelo selo nekada je gledalo koliko je Omer patio dok je prikolica odvozila Arapa i niko nije mogao pretpostaviti šta će život učiniti nekoliko godina kasnije.
Starac je morao pustiti svog konja da bi preživio jednu tešku zimu, a kada su se ponovo sreli, Arap više nije bio samo uspomena na ono što je Omer izgubio. Postao je dio razloga zbog kojeg je njegova unuka ponovo pronašla hrabrost da napravi sljedeći korak.
KRAJ