Kada je sedamdesetogodišnji Safet Džanić jednog aprilskog jutra ušao u kancelariju notara u Lukavcu, mislio je da će tamo samo potpisati posljednje papire za prodaju zemlje koju je njegova porodica obrađivala gotovo četrdeset godina. Dugovi njegove poljoprivredne firme, dvije loše sezone i neuspjela investicija u hladnjaču doveli su ga do tačke na kojoj više nije imao izbora.
Od nekadašnjih dvadeset sedam dunuma ostalo mu je nešto više od devet, upravo najboljih parcela uz regionalnu cestu. Kupac je pregovore vodio preko advokata i Safet nije posebno pitao ko stoji iza ponude. Cijena je bila korektna, novac provjeren, a njemu je bilo važnije da zatvori dug prema dobavljačima i ne ostavi sina Mirnesa s obavezama koje neće moći platiti.
Tek kada je sjeo za veliki drveni sto i notar rekao da će kupac stići za nekoliko minuta, Safet je podigao glavu prema vratima. Ušao je muškarac od tridesetdevet godina u jednostavnoj tamnoj jakni, noseći fasciklu pod rukom. Safet ga je gledao nekoliko sekundi, a onda mu se lice potpuno promijenilo.
„Adnane?“ Muškarac je klimnuo. „Dobar dan, Safete.“ Safet nije odmah pružio ruku. Pred njim je stajao isti mladić kojeg je prije osamnaest godina, pred njegovom majkom, nazvao nesposobnim sirotanom koji „nikada neće imati ni za dva metra svoje zemlje“. Sada je taj mladić došao potpisati ugovor za Safetovih posljednjih devet dunuma.
Adnan Mujić imao je dvadeset jednu godinu kada je prvi put radio kod Safeta. Živio je s majkom Ifetom u maloj kući na kraju sela. Otac Salih umro je dok je Adnan još bio u osnovnoj školi, a Ifeta je porodicu održavala radeći sezonske poslove, čisteći kuće i prodajući povrće iz male bašte iza kuće.
Adnan nije bio odličan učenik niti mladić za kojeg je cijelo selo govorilo da ga čeka velika budućnost. Završio je srednju poljoprivrednu školu s prosječnim ocjenama, a nakon mature nije imao novca za nastavak školovanja. Radio je gdje god bi pronašao dnevnicu: brao šljive, postavljao plastenike, cijepao drva, istovarao đubrivo i pomagao na građevini.
Safet je tada bio među najvećim proizvođačima povrća u kraju. Imao je desetine sezonskih radnika, nekoliko traktora, plastenike i ugovore s trgovinama. Ljudi su ga poštovali jer je napravio posao gotovo od nule, ali su ga se radnici i bojali. Bio je nagao, nije volio pitanja i smatrao je da čovjek koji prima dnevnicu nema pravo raspravljati s gazdom.
Sukob s Adnanom počeo je zbog običnog obračuna radnih sati. Grupa sezonaca skoro dvije sedmice ostajala je duže zbog berbe paprike. Safetov poslovođa zapisivao je dnevnice, ali dodatni sati nisu bili pravilno evidentirani. Kada su radnici dobili novac, nedostajao je dio koji su očekivali. Ostali su gunđali među sobom, ali niko nije želio prići Safetu. Adnan je to uradio. Nije tražio samo svoj novac.
Ponio je malu svesku u koju je zapisivao kada su počinjali i završavali posao. Safet je prvo odbio razgovarati. „Dnevnica je isplaćena.“ Adnan mu je pokazao svesku. „Jeste, ali četiri dana smo ostali skoro po tri sata duže.“ Safet je odmah postao ljut. „Ko ti je rekao da vodiš moje sate?“ „Vodio sam svoje.“ Rasprava bi možda završila bez većeg problema da se upravo tada na njivi nije pojavila Ifeta. Donijela je sinu ručak jer je tog jutra zaboravio torbu kod kuće.
Safet je pred njom izgubio strpljenje. Uzeo je Adnanovu svesku, bacio je na sanduk i rekao: „Ako si toliko pametan, kupi sebi zemlju pa vodi sate kako hoćeš.“ Ifeta je zastala nekoliko metara dalje. Adnan je pocrvenio. „Samo tražim ono što smo radili.“ Safet se nasmijao pred poslovođom i nekoliko radnika. „Ti nemaš ni za dobre čizme, a meni objašnjavaš kako se vodi posao.“ Zatim je pogledao Ifetu i dodao:
„Bolje naučite sina da bude zahvalan što ima gdje zaraditi. Od velikih priča neće živjeti.“ Adnan je prišao sanduku, uzeo svesku i pitao: „Znači nećete provjeriti sate?“ Safet je odgovorio: „Neću. A ako ti ne odgovara, sutra ne dolazi.“ Adnan je skinuo radne rukavice i stavio ih na sanduk. „Onda neću.“ Dok je odlazio s majkom, Safet je za njima dobacio: „Samo idi. Vidjet ćemo koliko ćeš zemlje imati kad budeš gazda!“
Nekoliko ljudi se nasmijalo. Ifeta nije rekla ništa dok nisu stigli do ceste. Tek tada je pitala sina: „Jesu li ti stvarno dužni?“ „Jesu.“ „Onda dobro što si pitao.“ „Ostao sam bez posla.“ „Posao ćeš naći.“ „A ako ne nađem?“ Ifeta je pogledala prema njivi iza njih. „Onda ćemo biti siromašni kao i jučer. Ništa novo.“
Adnan je nekoliko mjeseci radio na građevini, a zatim dobio posao kod starijeg čovjeka po imenu Bećir koji je imao mali rasadnik voćnih sadnica. Plata nije bila velika, ali Bećir ga je naučio stvarima koje u školi nije ozbiljno shvatao: kalemljenju, pripremi sadnog materijala, vođenju narudžbi i tome koliko poljoprivrednik može izgubiti ako kupi lošu sadnicu.
Adnan je primijetio da mnogi mali proizvođači putuju desetine kilometara po kvalitetan sadni materijal i često kupuju više nego što im treba jer nemaju gdje naručiti male količine. Počeo je vikendom proizvoditi nekoliko stotina sadnica u majčinoj bašti. Prve godine pola nije uspjelo.
Druge godine napravio je grešku s navodnjavanjem i izgubio gotovo cijelu jednu seriju. Treće godine prodao je dovoljno da kupi mali polovni plastenik. Nije preko noći postao uspješan. Sedam godina je paralelno radio za druge i razvijao vlastiti posao.
Najvažnija odluka došla je kada je prestao pokušavati biti „veliki proizvođač“. Umjesto da se takmiči s ljudima koji imaju desetine hektara, specijalizirao se za sadnice starih i lokalno prilagođenih sorti voća, a kasnije i za ugovorenu proizvodnju sadnog materijala za male voćnjake.
Vodio je preciznu evidenciju, fotografisao serije, pratio porijeklo podloga i naučio potrebne procedure. Kupci su mu se vraćali jer je, ako nešto nije bilo dobro, priznavao grešku. Nakon desetak godina zaposlio je četiri čovjeka. Poslije je s partnericom Mirelom, agronomkinjom koju je upoznao preko jednog projekta, otvorio registrovani rasadnik. Kupili su prvo dva dunuma zemlje, pa još tri. Ifeta se šalila da sada konačno ima dovoljno prostora da izgubi motiku i nikada je više ne pronađe.
Safetov život u isto vrijeme nije stajao. Njegova firma je još godinama dobro poslovala. Proširio je proizvodnju, sin Mirnes se uključio u posao, a zatim su odlučili izgraditi hladnjaču kako bi robu mogli čuvati i prodavati kada cijene budu bolje. Investicija je bila velika. Dio su finansirali kreditom.
Prve dvije godine činilo se da su donijeli odličnu odluku. Onda je jedan veliki kupac prestao poslovati i ostao im dužan značajan iznos. Sljedeće sezone cijene su pale, a jaka oluja oštetila je dio plastenika. Safet je pokušavao održati sve istim tempom. Uzeo je dodatno finansiranje, uvjeren da će sljedeća godina pokriti prethodnu.
Nije. Firma nije propala preko noći. Upravo je to bilo najgore. Svake godine gubili su po malo prostora za manevar dok nisu počeli prodavati ono što nije bilo nužno. Prvo jedan traktor, zatim skladišni objekt, pa nekoliko udaljenih parcela.
Kada su na kraju došli do posljednjih devet dunuma uz cestu, Mirnes je ocu rekao da više nema smisla braniti zemlju samo zato što je porodična. Ako je prodaju, mogu zatvoriti najveći dio obaveza i nastaviti mnogo manji posao bez kredita. Safet se opirao mjesecima. Onda je pristao.
Zemlja je ponuđena preko posrednika, a među zainteresovanima se pojavio Adnanov rasadnik. Adnan je odmah prepoznao parcelu. Bio je to dio istog kompleksa na kojem je nekada radio za Safeta, iako ne baš ona njiva na kojoj se dogodila svađa. Lokacija mu je poslovno odgovarala:
ravna zemlja, pristup vodi i cesta dovoljno blizu za kupce i dostavu. Mirela ga je pitala želi li je kupiti zbog posla ili zbog prošlosti. Adnan je nekoliko dana razmišljao. „Ako ne bi bila dobra za rasadnik, ne bih dao marku za nju“, rekao je. „Onda je odgovor jasan“, rekla je.
Zato je Safet tog aprilskog jutra ugledao upravo njega u kancelariji notara. Prvih nekoliko minuta bilo mu je teško pratiti razgovor. Notar je objašnjavao ugovor, granice parcela, način plaćanja i rok predaje. Safet je nekoliko puta pogledao Adnana kao da očekuje da ovaj konačno kaže nešto o prošlosti. Adnan nije. Postavljao je pitanja o pristupu vodi i datumu kada može početi pripremu zemljišta. Kada je došao trenutak za potpis, Safet je spustio olovku.
„Jesi li znao da je moja?“ pitao je. „Jesam.“ „Od početka?“ „Kad sam vidio broj parcele, jesam.“ „I zato si je kupio?“ Adnan ga je pogledao. „Kupujem je jer mi treba.“ Safet je pokušao pronaći nešto u njegovom izrazu — osvetu, zadovoljstvo, likovanje. Nije pronašao ništa. „Mogao si doći meni direktno.“ „Prodaju je vodio posrednik. Ponudio sam cijenu koja mi odgovara.“ Safet je nakon nekoliko sekundi potpisao.
Pravi razgovor dogodio se napolju. Mirnes je otišao po automobil, a notar je ostao unutra. Safet i Adnan našli su se sami na pločniku. „Sjećaš li se šta sam ti rekao?“ pitao je Safet. „Sjećam.“ „Ono za čizme?“ „I čizme. I zemlju. I majku.“ Safet je spustio pogled. „Bio sam bezobrazan.“ Adnan nije odgovorio.
„Mislio sam da ćeš mi danas vratiti.“ „Kako?“ „Ne znam. Da ćeš reći da sad ti imaš zemlju, a ja nemam.“ Adnan se blago nasmijao. „Ali vi imate druge zemlje.“ Safet ga je pogledao iznenađeno, a zatim se i sam kratko nasmijao. „Uvijek si bio tvrdoglav.“ „To ste mi i tada govorili.“
Safet se uozbiljio. „Dugovao sam ti one sate.“ Adnan ga je prvi put pogledao drugačije. „Jeste.“ „Koliko?“ „Ne znam više tačno.“ „Ti si sve zapisivao.“ „Svesku sam bacio prije petnaest godina.“ Safet je izvadio novčanik.
Adnan odmah podigne ruku. „Nemojte.“ „Ali dugujem.“ „Ako vam je stvarno važno, platite ljudima koji vam sada rade sve što su zaradili. Meni ne treba dnevnica iz vremena kad sam imao dvadeset jednu godinu.“ Safet je vratio novčanik. „A izvinjenje?“ „To možete dati.“
„Oprosti“, rekao je Safet.
Adnan je klimnuo. „Prihvatam.“
Nije bilo zagrljaja. Nisu odjednom postali prijatelji. Adnan nije Safetu ponudio posao niti mu vratio zemlju. Ugovor je ostao ugovor.
Nekoliko mjeseci kasnije na parceli su uklonjeni ostaci stare ograde i postavljeni novi redovi za rasadničku proizvodnju. Adnan je odlučio zadržati jednu staru šljivu na rubu zemlje jer je bila zdrava i nije smetala planu. Ifeta je prvi put došla tek kada su radovi već počeli. Imala je šezdesetšest godina i probleme s koljenima. Adnan ju je dovezao do parcele i pokazao joj gdje će biti novi plastenici.
Majka je dugo gledala oko sebe.
„Je li ovo Safetovo?“ pitala je.
„Bilo.“
„Ti kupio?“
„Firma.“
Ifeta ga je pogledala sa strane. „Nemoj mi govoriti kao računovođa. Jesi li ti vlasnik firme?“
Adnan se nasmijao. „Jesam djelimično.“
Ona je nastavila gledati zemlju, ali nije pokazala zadovoljstvo kakvo je Adnan možda očekivao. „I šta sad?“
„Ništa. Radit ćemo.“
„Dobro.“
„Sjećaš se šta je rekao onog dana?“
„Sjećam.“
„Mislio sam da će ti ovo nešto značiti.“
Ifeta je pogledala sina. „Znači mi što ti posao ide. Ali ako si kupio zemlju samo da bi jednom starom čovjeku pokazao da je pogriješio, onda si je preskupo platio.“
Adnan se nasmijao. „Nisam.“
„Onda dobro.“
Safet je još nekoliko godina živio u istom kraju. Njegova firma postala je mnogo manja. Mirnes je zadržao nekoliko plastenika i prešao na ugovorenu proizvodnju za poznate kupce umjesto stalnog širenja. Safet se teško navikavao na to da više nije čovjek s najvećim brojem radnika u okolini. Ali nešto drugo promijenio je brže.
Jednog ljeta sezonski radnik po imenu Dino došao je Mirnesu jer mu u obračunu nisu bila unesena dva dodatna sata. Mirnes je rekao da će provjeriti sutra. Safet je sjedio nekoliko metara dalje i čuo razgovor.
„Provjeri odmah“, rekao je sinu.
Mirnes se okrenuo. „Babo, dva sata su.“
„Znam koliko su.“
„Možda je pogriješio.“
Safet je pogledao Dina. „A možda nismo mi dobro zapisali.“
Uzeli su evidenciju. Dino je bio u pravu.
Safet mu je platio razliku.
Adnan za taj događaj nikada nije saznao.
Godinu kasnije prošao je pored Safetove kuće i vidio ga kako sjedi sam pred garažom. Zaustavio je automobil i spustio prozor. „Kako ste?“
„Starije nego prošle godine.“
Adnan se nasmijao.
Safet je pogledao prema njegovom rasadniku u daljini. „Ide li zemlja?“
„Dobro.“
„Kakva je?“
„Dobra. Samo jedan dio zadržava vodu poslije jače kiše.“
Safet je odmah pokazao rukom prema jugozapadu. „Kod stare šljive?“
Adnan se iznenadio. „Da.“
„Tu ti ispod ide stari kanal. Moj otac ga je nekad čistio svake druge godine. Ja sam ga poslije zatrpao kad smo širili njivu.“
Adnan je zastao. „Nisam znao.“
„Sad znaš.“
Nekoliko dana kasnije pronašli su kanal upravo gdje je Safet rekao. Adnan ga je obnovio i riješio problem s vodom.
Kada je Ifeti ispričao ko mu je pomogao, nasmijala se. „Eto vidiš.“
„Šta?“
„Zemlja pamti više od ljudi.“
Adnan je mislio da će priča o Safetu i njemu jednog dana završiti slikom u kojoj siromašni radnik postaje bogati vlasnik, a nekadašnji gazda ostaje bez svega. Ali život nije napravio tako uredan krug. Safet nije postao prosjak. Adnan nije postao veleposjednik. Jedan je zbog vlastitih poslovnih odluka morao prodati dio zemlje, a drugi ju je kupio jer mu je trebala za posao koji je gradio gotovo dvije decenije.
Prava promjena nije bila u vlasničkom listu.
Bila je u tome što je Safet nekada vjerovao da čovjek bez zemlje, novca i dobrih čizama nema pravo postavljati pitanja čovjeku koji sve to ima. Godinama kasnije, kada je upravo taj mladić potpisao kupovinu njegove zemlje, konačno je shvatio koliko je pogriješio.
A Adnan, stojeći na parceli koju je nekada mogao samo obrađivati za dnevnicu, nije osjećao da je pobijedio Safeta.
Samo je pogledao redove mladih sadnica, provjerio raspored navodnjavanja i nastavio raditi.
Jer zemlja koju je Safet morao prodati nije postala dokaz da je jedan čovjek vrijedio više od drugog.
Postala je samo mjesto na kojem više niko nije morao šutjeti kada mu nedostaju pošteno zarađeni sati.
KRAJ