Prvi put kada je sedamdesetšestogodišnja Rabija Mehić shvatila da u kući vlastitog sina više nije član porodice nego neko ko mora čekati dozvolu da sjedne, pred njom je na kuhinjskom stolu još bila topla kafa. Njen sin Samir upravo je izašao na posao, poljubio majku u čelo i kroz vrata dobacio supruzi:
„Aida, nemoj da mi mati danas išta radi. Neka odmara.“ Aida se nasmiješila, stavila ruku Rabiji na rame i odgovorila: „Ne brini, znaš da je meni kao moja majka.“ Samir je otišao zadovoljan. Čim se zvuk njegovog automobila izgubio niz ulicu, Aida je uzela Rabijinu šoljicu sa stola i spustila je na mali ormarić kraj frižidera.
„Ovdje ćete piti“, rekla je. Rabija je pomislila da joj treba prostor za pripremu doručka. Kada je povukla stolicu da ponovo sjedne, Aida ju je zaustavila. „Rekla sam vam već. Kad smo same, nemojte sjediti za stolom dok ja jedem. Poslije sve miriše na vaše lijekove i one kreme.“
Rabija je nekoliko sekundi gledala snahu, ne vjerujući da je dobro čula. „Aida, ovo je i kuća mog sina.“ Aida je bez podizanja glasa odgovorila: „Upravo tako. Vašeg sina. A on nije ovdje.“ Tog jutra Rabija je popila kafu stojeći kraj prozora.
Kada se Samir vratio, Aida ju je pred njim ponovo nazvala „majko“ i pitala zašto nije pojela kolač koji joj je ostavila. Rabija je rekla da nije bila gladna. To je bila prva laž kojom je zaštitila sina od istine, ali sigurno ne i posljednja.
Rabija je skoro cijeli život provela u selu nedaleko od Bugojna. Muž Salih umro joj je prije šest godina, a njihova starija kćerka Amira živjela je u Zenici. Samir je bio mlađi i ostao je u blizini. Radio je kao električar u firmi koja je održavala industrijske pogone, imao je stabilan brak, dvoje djece i kuću koju su on i Aida gradili gotovo deset godina.
Rabija je bila ponosna na njih. Nikada nije bila svekrva koja svakodnevno ulazi u snahinu kuhinju i govori gdje treba stajati lonac. Dok je bila zdrava, dolazila je nedjeljom, donosila pitu ili povrće iz bašte i vraćala se svojoj kući prije mraka. Problem je počeo nakon jake upale pluća.
Provela je dvanaest dana u bolnici i izašla toliko oslabljena da je ljekar rekao kako barem nekoliko mjeseci ne bi trebala živjeti sama. Samir nije želio ni čuti za drugu mogućnost. „Ideš kod nas.“ Rabija je prvo odbijala, ali Aida je pred svima bila još odlučnija. „Kakvo pitanje? Naravno da će kod nas. I moja majka bi došla da joj treba.“ Upravo zbog te rečenice Rabija je vjerovala da neće biti teret.
Prvih desetak dana zaista nije bilo problema. Aida joj je donosila čaj, podsjećala je na terapiju i pred Samirovom sestrom Amirom govorila kako se Rabija mora dobro oporaviti prije povratka kući. Međutim, kada je Samir završio godišnji odmor i ponovo počeo raditi duge smjene, ponašanje se promijenilo.
Aida nije vikala niti je fizički dirala. Radila je nešto što je bilo mnogo lakše sakriti. Postepeno je Rabiji pokazivala da u kući nema ista prava kao ostali. Odredila joj je jednu šolju i jedan tanjir koje je držala odvojeno. Kada bi Rabija ušla u dnevnu sobu dok Aida razgovara telefonom, čula bi:
„Možete li malo u svoju sobu?“ Ako bi sjela za kuhinjski sto prije ručka, Aida bi joj rekla da pričeka dok djeca ne pojedu. Jednom je Rabija uzela jabuku iz zdjele, a Aida joj je rekla: „Pitajte prvo. Kupujem prema sedmici.“ Rabija je zbunjeno vratila jabuku. Aida ju je tada uzela i pružila joj. „Nisam rekla da ne smijete. Samo kažem da pitate.“
Upravo takve sitnice bilo je gotovo nemoguće prepričati a da ne zvuče beznačajno. Ali kada se ponavljaju svaki dan, čovjek počne osjećati da čak i čaša vode pripada nekom drugom.
Najgore je bilo za stolom. Aida je tvrdila da Rabija sporo jede, prosipa i da joj smeta miris masti koju koristi za bolne zglobove. Zato joj je počela servirati obrok desetak minuta prije ili poslije ostalih. Pred Samirem to nikada nije radila. Kada bi on bio kod kuće, svi su sjedili zajedno, Aida bi čak stavljala najbolji komad mesa pred svekrvu i govorila:
„Majko, morate više jesti.“ Samir bi se nasmijao i rekao djeci da vide kako njihova mama pazi na nanu. Rabija bi tada jedva gutala. Jednom je skupila hrabrost i rekla: „Samire, ja bih možda sljedeće sedmice kući.“ Aida ju je odmah prekinula: „Majko, kakva kuća? Još ste slabi.“ Samir je podržao suprugu. „Slušaj Aidu.
Ona je s tobom cijeli dan, zna kako si.“ Rabija je pogledala snahu. Aida joj se nasmiješila. Te večeri, kada su ostale same u kuhinji, rekla je: „Nemojte ga opterećivati glupostima. Radi po deset sati.“ Rabija je tiho odgovorila: „Nisam rekla ništa o tebi.“ Aida je prišla bliže. „I bolje.“
Rabija je nakon toga počela živjeti prema zvuku Samirovog automobila. Kada bi ujutro otišao, vraćala se u sobu i čekala da Aida završi doručak. Kada bi čula da se djeca vraćaju iz škole, izlazila bi jer se Aida pred njima ponašala nešto blaže. Najviše joj je pomagao četrnaestogodišnji unuk Amar.
Primijetio je da nana često jede sama. Aida mu je rekla da je to zbog terapije i posebne prehrane. Jednog dana Amar se ranije vratio s treninga i zatekao Rabiju kako sjedi na maloj stolici u hodniku s tanjirom supe na koljenima.
„Nana, što jedeš ovdje?“ pitao je. Rabija se zbunila. „Tako mi lakše.“ Amar je pogledao prema praznom kuhinjskom stolu. „Kako ti je lakše na koljenima?“ Aida je iz kuhinje odmah rekla: „Amare, idi presvuci se.“ Dječak je otišao, ali nije zaboravio.
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što je Rabiju slomilo više od svih prethodnih riječi. Samir je tog jutra ostavio na stolu novac i rekao majci da će je Aida poslije podne odvesti frizeru jer joj uskoro dolazi rođendan. Rabija se nasmijala i rekla da joj frizer ne treba. Nakon njegovog odlaska Aida je uzela novac i stavila ga u ladicu.
„Nećemo danas. Imam obaveza.“ Rabija je rekla da može sama taksijem. „Ne možete ni do kapije bez da se zadihate.“ „Onda mi vrati novac, otići ću drugi dan.“ Aida se okrenula. „To je Samirov novac.“ „Dao ga je meni.“ „Dao ga je da se nešto plati, nije vam dao džeparac.“
Rabija ju je dugo gledala, a onda rekla: „Ja imam svoju penziju.“ Aida je odgovorila: „Koju skoro cijelu trošite na lijekove. Nemojmo sad računati ko koliko košta u ovoj kući.“ Te riječi su pogodile upravo ono čega se Rabija najviše bojala: da je postala trošak koji porodica trpi.
Te večeri Samir je pitao kako je bilo kod frizera. Aida je odgovorila prije Rabije: „Nismo stigle, vodim je sutra.“ Rabija je samo klimnula. Amar je sjedio preko puta i pogledao nanu. Prvi put je jasno vidio da nešto nije u redu. Sutradan je namjerno došao kući tokom velikog odmora jer mu je škola bila blizu.
Kroz poluotvorena vrata čuo je Aidu kako govori Rabiji: „Nemojte sjediti tu, rekla sam vam. Samir se vraća tek poslije četiri.“ Rabija je odgovorila: „Samo sam htjela pojesti hljeb.“ „Pojest ćete. Ali ne morate cijeli dan zauzimati kuhinju.“ Amar je izvadio telefon, ali nije snimao.
Samo je stajao nekoliko sekundi, a zatim ušao. Aida se trgnula. „Šta ti radiš ovdje?“ „Došao sam po svesku.“ Pogledao je nanu koja je stajala s komadom hljeba u ruci. Toga dana nije rekao ništa majci. Navečer je otišao ocu u garažu i pitao: „Babo, zašto nana ne smije sjediti za stolom kad ti nisi kući?“
Samir je prvo pomislio da je dječak nešto pogrešno razumio. Aida mu je već nekoliko puta govorila da je Amar u osjetljivim godinama i da dramatizira. „Ko ti je to rekao?“ „Niko. Vidio sam.“ Amar mu je ispričao i ono s tanjirom supe. Samir je osjetio nelagodu, ali nije želio odmah optužiti suprugu.
Sljedećeg jutra rekao je da ide na teren u Jajce i da se neće vratiti prije večeri. Zapravo je nakon sat vremena ostavio službeno vozilo kod kolege i vratio se pješice. Nije planirao špijunirati porodicu satima. Htio je samo vidjeti kako izgleda običan dio dana kada njega nema.
Kroz prozor terase ugledao je majku u kuhinji. Rabija je držala svoju šolju i krenula prema stolu. Aida je sjedila i pregledala nešto na telefonu. „Gdje ćete?“ pitala je. „Da sjednem.“ „Rekla sam vam da možete u dnevnu.“ „Aida, bole me noge.“ „Onda sjednite u svoju sobu.“
Rabija nije otišla. Prvi put nakon mnogo sedmica ostala je stajati. „Zašto ja ne mogu sjesti za sto?“ Aida je uzdahnula. „Opet počinjete.“ „Samo pitam.“ „Zato što hoću barem nekoliko sati dnevno da imam svoju kuću za sebe.“ „Onda reci Samiru da me ne želiš ovdje.“
Aida je spustila telefon. „A da ja ispadnem vještica? Ne. Vi ćete svakako uskoro kući. Samo nemojte praviti dramu dok ste ovdje.“ Rabija je tiho rekla: „Pred njim me zoveš majkom.“ Aida je odgovorila: „Zovem vas kako njemu odgovara.“
Samir je tada otvorio vrata.
Nije vikao. Pogledao je suprugu, zatim majku, pa praznu stolicu pored stola. „Mama, sjedni“, rekao je. Rabija je odmah odgovorila: „Nemoj sad.“ „Molim te. Sjedni.“ Aida je problijedjela. „Samire, mogu objasniti.“ On je izvukao stolicu majci. Tek kada je sjela, okrenuo se prema supruzi.
„Objasni.“ Aida je prvo rekla da je iscrpljena, da niko ne zna koliko je teško mjesecima imati bolesnu osobu u kući i da Rabija pred svima izgleda tiho, ali stalno nešto treba. Samir je slušao. Nije joj rekao da nema pravo biti umorna. Umjesto toga pitao je: „Zašto mi nisi rekla da više ne možeš?“
„Jer bi rekao da ti je majka.“ „Jeste mi majka.“ „Eto vidiš.“ „Ali ti si mi žena. Da si rekla da ne možeš sama, našli bismo drugo rješenje.“ Aida je počela plakati. „Ti odeš ujutro, vratiš se navečer i pitaš je li mama jela. Nikad nisi pitao ko je kuhao, čistio, vodio računa o lijekovima, prao kupatilo poslije nje.“ Samir je zašutio jer je znao da je taj dio istina. „U pravu si“, rekao je. „Ostavio sam ti previše. Ali nisam ti ostavio pravo da je ponižavaš.“
Rabija je sljedeće sedmice otišla svojoj kući, ali ne sama i ne zato što ju je Aida otjerala. Samir i Amira organizovali su pomoć. Ugradili su rukohvate, uklonili klizave tepihe, premjestili krevet u prizemlje i dogovorili da žena iz susjednog sela dolazi svakog radnog dana na nekoliko sati.
Amira je plaćala dio troškova, Samir dio, a Rabija je insistirala da nešto daje iz svoje penzije. „Neću da opet neko priča koliko koštam“, rekla je. Samira je ta rečenica zaboljela više nego svađa s Aidom. „Mama, niko ti više neće tako govoriti.“ Rabija ga je pogledala. „Nemoj obećavati za druge. Samo ti nemoj.“
Brak Samira i Aide nije se raspao preko noći, ali nije ni nastavljen kao da se ništa nije dogodilo. Sedmicama su razgovarali gotovo isključivo o djeci i praktičnim stvarima. Zatim su, na Samirov prijedlog, otišli na porodično savjetovanje. Tamo je Aida prvi put bez opravdavanja priznala da nije samo izgubila strpljenje.
Svjesno je čekala da Samir ode kako bi prema Rabiji postavljala pravila kojih pred njim nije bilo. Znala je da je pogrešno, zbog čega je to i skrivala. Istovremeno je Samir morao priznati vlastitu grešku: brigu o majci pretvorio je u Aidin neplaćeni posao samo zato što je ona bila žena koja radi od kuće.
Govorio joj je da je zahvalan, ali nikada nije ozbiljno pitao može li izdržati takav raspored. Ta nepravda nije opravdavala ono što je Aida radila Rabiji, ali je morala biti riješena ako žele da se isto ponašanje nikada ne ponovi prema nekom drugom.
Rabija skoro tri mjeseca nije željela ostati sama s Aidom. Kada bi sin i snaha došli, bila je pristojna, ali hladna. Aida je jednom donijela veliki buket cvijeća. Rabija ga je stavila u vodu i rekla: „Lijep je.“ Ništa više. Tek mnogo kasnije Aida je došla bez poklona. Sjela je na stolicu kraj vrata i rekla: „
Neću vas moliti da zaboravite. Samo vam želim reći nešto bez objašnjenja. Ponižavala sam vas jer sam bila ljuta na život koji nisam znala organizovati. Vi za to niste bili krivi. I lagala sam Samiru ponašajući se pred njim kao druga osoba. Žao mi je.“ Rabija je dugo šutjela. „Zašto si me zvala majkom?“
pitala je. Aida je spustila pogled. „Jer sam htjela da on misli da sam dobra prema vama.“ „Eto“, rekla je Rabija. „To me boljelo više od stola.“
Nije joj tog dana rekla da joj oprašta. Ali joj je skuhala kafu. Kada je Aida krenula sjesti na stolicu nasuprot nje, zastala je i pitala: „Mogu?“ Rabija ju je pogledala gotovo uvrijeđeno. „Pa valjda nećeš kafu piti stojeći.“ Bio je to mali trenutak, premalen da bi izbrisao mjesece poniženja, ali dovoljno velik da pokaže da odnos možda jednog dana može postati drugačiji.
Godinu kasnije Rabija je svoj sedamdesetsedmi rođendan proslavila u vlastitoj kući. Došli su Amira iz Zenice, Samir, Aida, Amar, mlađa unuka Lejla i nekoliko komšija. Stol nije bio dovoljno velik za sve, pa su spojili dva. Kada je Rabija krenula prema kuhinji po dodatne tanjire, Amar ju je zaustavio.
„Nana, sjedi. Ja ću.“ Rabija se nasmijala i sjela na čelo stola. Aida je bila nekoliko mjesta dalje. Nije je zvala „majko“. Nakon svega, ta riječ bi još zvučala neprirodno. Zvala ju je Rabija, kako je starica sama tražila.
Samir je tokom ručka pogledao majku okruženu porodicom i sjetio se dana kada je vjerovao da je dovoljno pitati suprugu: „Je li mama jela?“
Tek kasnije je razumio koliko je pogrešno pitanje postavljao. Njegova majka je imala hranu. Imala je lijekove, krevet, grijanje i krov nad glavom. Ono što joj je nedostajalo bilo je pravo da u kući vlastitog sina povuče stolicu i sjedne bez straha da će joj neko reći da tu ne pripada.
Poslije ručka svi su otišli u dvorište osim Rabije i Aide. Ostale su same kraj stola. Aida je počela skupljati tanjire, a Rabija joj je rekla: „Ostavi to. Popij kafu dok je topla.“
Aida je sjela preko puta nje. Nekoliko trenutaka nisu govorile ništa. Onda je Rabija rukom prešla preko starog drvenog stola i rekla: „Znaš, nikad nije problem bio gdje sjedim.“ Aida ju je pogledala. „Znam.“ Rabija je nastavila: „Problem je bio što si mislila da moraš čekati da moj sin ode da bi mi pokazala koliko vrijedim u njegovoj kući.“
Aida je spustila oči. „Znam i to.“
Rabija je klimnula. Nije bilo potrebe da ponovo otvaraju sve što se dogodilo.
Jer na kraju se nije radilo o jednoj stolici, jednoj šoljici ili jednom mjestu za ručkom. Radilo se o tome koliko lako star čovjek može izgubiti dostojanstvo kada zavisi od ljudi kojima ne želi biti teret.
Rabija je mjesecima šutjela upravo zato što je voljela sina i nije željela biti razlog njegovog bračnog problema. A Samir je mjesecima vjerovao slici koju je gledao nekoliko sati dnevno, ne pitajući se šta se događa u kući kada se vrata za njim zatvore.
Pred njim je Aida njegovu majku zvala majkom.
Kada bi ostale same, Rabija nije smjela ni sjesti za isti sto.
Ali mnogo kasnije, kada su njih dvije ponovo sjedile jedna nasuprot drugoj, više nije bilo potrebno da Aida koristi riječ „majka“ da bi dokazala poštovanje.
Dovoljno je bilo to što je konačno naučila da poštovanje počinje onda kada druga osoba više ne mora tražiti dozvolu da zauzme svoje mjesto.
KRAJ