Kada je sedamdesetdevetogodišnji Avdo Šehić jedne januarske noći spustio stari kofer kraj ulaznih vrata i rekao sinu da se ujutro vraća u svoju seosku kuću, četrdesetosmogodišnji Samir najprije je pomislio da se otac šali.
Napolju je snijeg padao već treći dan, temperatura se noću spuštala duboko ispod nule, a kuća u kojoj je Avdo nekada živio sa pokojnom suprugom Fatimom bila je prazna gotovo godinu dana. Voda je bila zatvorena, drva nisu unesena, a posljednji put kada je Samir obišao imanje, vlaga se već hvatala po jednom zidu.
„Babo, gdje ćeš sad?“ pitao je gledajući kofer. Avdo je mirno zakopčao jaknu i odgovorio: „Svojoj kući.“ Samir se nasmijao od nevjerice. „U januaru? Jesi li vidio snijeg?“ „Jesam.“ „Nemaš ni ugrijanu sobu.“ „Naložit ću.“
„Nećeš ti nigdje.“ Tada je Avdo prvi put podigao glas. „Nisam te pitao smijem li.“ Samir je zanijemio. Otac je gotovo godinu dana živio s njim, njegovom suprugom Melihom i njihovim dvadesetogodišnjim sinom Arminom u predgrađu Tuzle.
Nikada nije govorio da mu je loše. Naprotiv, kada bi ga Samir pitao kako se slaže s Melihom, Avdo bi odgovorio da nema razloga da se žali. Sada je bio spreman usred najhladnijeg dijela zime otići u praznu kuću u selu udaljenom više od trideset kilometara, ali na pitanje zašto ponavljao je samo: „Vrijeme je.“
Avdo se kod sina doselio prethodnog februara nakon operacije kuka. Plan je bio da ostane dva ili tri mjeseca, dok ponovo ne bude dovoljno stabilan da sam živi. Međutim, oporavak je bio spor, a Samir je s vremenom prestao govoriti o povratku. Otac je dobio malu sobu u prizemlju i u početku mu je odgovaralo što nije sam.
Melihina i Avdina veza nikada nije bila naročito bliska, ali su se poštovali. Problem je nastao kada je Samir, bez ozbiljnog razgovora s bilo kim, počeo govoriti da će na proljeće prodati očevu staru kuću. „Šta će ti prazna kuća?“, govorio je. „Krov će propasti, zemlja zarasti, samo ćeš plaćati.“ Avdo je svaki put odgovarao da ne želi prodavati.
Samir je smatrao da je to sentimentalnost starog čovjeka koji se još nije pomirio sa smrću supruge. Meliha je u početku bila na Avdinoj strani. Kasnije je počela drugačije gledati na stvar. Njihov sin Armin planirao je ženidbu u naredne dvije godine, a Samir i Meliha razmišljali su kako mu pomoći da riješi stanovanje.
Vrijednost Avdine kuće i zemlje nije bila velika, ali bi prodaja mogla obezbijediti dobar dio učešća za mali stan. Samir nikada nije rekao da otac mora prodati zbog Armina, ali Meliha je nekoliko puta pred Avdom spomenula kako je „šteta da prazna imovina propada dok mladi plaćaju kiriju“.
Avdo je to slušao i šutio sve dok početkom decembra na njegovo ime nije stiglo pismo iz jedne agencije za nekretnine. U njemu je bila okvirna procjena vrijednosti kuće i zemljišta. Avdo nije razumio zašto mu to šalju. Nazvao je broj uz pomoć Armina i saznao da je neko nekoliko dana ranije poslao fotografije imanja i zatražio procjenu.
Nije potpisan ugovor niti je kuća oglašena za prodaju, ali Avdo je prvi put shvatio da razgovori koje je smatrao običnim porodičnim pričama polako prelaze u konkretne korake. Kada je pitao Melihu zna li nešto o tome, ona je priznala da je fotografije poslala njena sestra na njen zahtjev. „Samo da znamo koliko vrijedi“, rekla je. Avdo je pitao:
„Zašto ti treba da znaš koliko vrijedi moja kuća?“ Meliha je odgovorila da nema lošu namjeru i da Samir ionako misli isto. Avdo je tada prvi put osjetio da se o njegovoj imovini u toj kući razgovara kao o nečemu što će prije ili kasnije pripasti drugima, samo se čeka da on prihvati ono što su već smatrali razumnim.
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što ga je konačno natjeralo da spakuje kofer. Dok je prolazio hodnikom prema svojoj sobi, čuo je Melihu kako telefonom razgovara sa sestrom. Nije namjerno prisluškivao, ali vrata su bila otvorena. „Neće on još dugo moći sam odlučivati o svemu“, rekla je Meliha. „Samir samo mora prestati osjećati krivicu.
Kad se kuća proda, Armin bi mogao riješiti stan, a babo je ionako ovdje.“ Avdo nije čuo ostatak razgovora. Ušao je u sobu, zatvorio vrata i dugo sjedio na krevetu. Nije ga najviše pogodila priča o novcu. Arminu bi dao sve što može ako mu zatreba. Pogodila ga je rečenica da „neće još dugo moći sam odlučivati“. Te noći prvi put je ozbiljno pomislio da se vrati.
Narednih dana nije ništa rekao. Nazvao je starog prijatelja Halila iz sela i zamolio ga da pogleda kuću. Halil mu je javio da je krov dobar, ali da treba otvoriti vodu, očistiti dimnjak i unijeti drva. Avdo mu je poslao novac da to organizuje. Sve je radio bez Samirovog znanja. Kada je sredinom januara Halil javio da je jedna soba spremna i peć provjerena, Avdo je izvadio kofer.
Samir je te noći pokušavao dobiti odgovor. Pitao je je li ga Meliha uvrijedila, je li Armin nešto rekao, nedostaje li mu selo ili se osjeća kao teret. Avdo je sve negirao. „Onda zašto?“
„Zato što želim.“ Samir se naljutio. „To nije razlog da odeš u kuću koja je godinu dana prazna.“ Avdo ga je pogledao i rekao: „Dovoljno je dobar razlog ako je moj.“ Samir nije razumio težinu te rečenice. Mislio je da je otac samo tvrdoglav. Ujutro je sakrio ključeve automobila i rekao da ga neće voziti.
Avdo je bez riječi nazvao Halila, koji je došao starim terencem. Kada je Samir vidio oca kako izlazi s koferom, izgubio je strpljenje. „Ako ti se nešto dogodi tamo, ko će biti kriv?“ Avdo se zaustavio na vratima. „Ja.“ „Ne možeš tako!“ „Mogu. Još mogu.“ Zatim je otišao.
Samir je dva dana bio bijesan. Trećeg dana nazvao je oca. Avdo je rekao da je dobro, da peć radi i da mu Halil donosi hljeb. Četvrtog dana Samir je odlučio otići do sela. Nije išao da vrati oca silom, nego da provjeri u kakvim uslovima živi. Zatekao je očišćen prilaz, dim iz dimnjaka i Avdu kako u toploj sobi sjedi kraj peći. Na stolu su bili lijekovi, telefon, hrana i spisak brojeva za hitne slučajeve.
Halilov sin ugradio je rukohvat kraj ulaza, a komšinica iz dvije kuće dalje pristala je svakog jutra provjeriti je li Avdo otvorio zavjesu kao znak da je dobro. Samir je bio iznenađen. „Sve si ovo organizovao iza mojih leđa?“ Avdo je odgovorio: „Da.“ „Zašto mi nisi rekao?“ Starac ga je pogledao. „Jer sam se bojao da ćeš mi zabraniti.“ Samir je sjeo preko puta njega. „Babo, šta se stvarno dogodilo?“
Avdo je ovaj put odlučio reći istinu. Iz ladice je izvadio procjenu agencije za nekretnine i stavio je pred sina. Samir je pročitao dokument i zbunjeno pitao odakle mu. Kada je čuo da je Meliha tražila procjenu bez Avdinog znanja, lice mu se promijenilo. „Ja joj to nisam rekao.“ „Možda nisi“, odgovorio je Avdo. „Ali mjesecima govoriš da treba prodati.“
Zatim mu je ispričao i rečenicu koju je čuo iz hodnika. Samir je odmah ustao, spreman nazvati suprugu. Avdo ga je zaustavio. „Sjedni. Ako si došao samo da nađeš krivca, možeš odmah kući.“ Samir je ponovo sjeo. Otac je nastavio: „Meliha je pogriješila. Ali ti si prvi počeo pričati o mojoj kući kao da je odluka već donesena.
Kad sam rekao da neću prodati, ti nisi čuo ‘ne’. Čuo si ‘još nisam spreman’. To nije isto.“ Samir nije imao odgovor. Avdo mu je objasnio da se nije vratio zato što želi kazniti porodicu niti zato što više voli hladno selo od sina. Vratio se jer je osjetio da mora dokazati da je još uvijek čovjek koji može donijeti odluku i snositi posljedice te odluke.
Te večeri Samir se vratio kući i razgovarao s Melihom. Ona je priznala da je tražila procjenu i da je sestri izgovorila rečenicu koju je Avdo čuo. Pokušala je objasniti da nije mislila da će starcu oduzeti pravo odlučivanja, nego da je pretpostavljala kako će zbog godina uskoro svakako ostati s njima. Samir joj je rekao da je upravo pretpostavka bila problem.
Armin je slučajno čuo dio razgovora i, kada je shvatio da se djedova kuća spominjala kao mogući novac za njegov stan, burno reagovao. „Ja nikad nisam tražio da se dedina kuća prodaje zbog mene.“
Meliha mu je odgovorila da je samo željela pomoći. Armin je rekao: „Onda mene pitaj treba li mi takva pomoć, a njega pitaj želi li prodati.“ Ta jednostavna rečenica pokazala je koliko su odrasli ljudi napravili planova bez dvije osobe kojih se ti planovi najviše tiču.
Avdo nije cijelu zimu ostao potpuno sam. To nije bilo ni sigurno ni potrebno. Ali nije se ni vratio kod sina. Uz pomoć lokalne službe dogovorili su da mu tri puta sedmično dolazi žena koja pomaže starijim ljudima oko kupovine i čišćenja. Halil ga je vozio doktoru kada treba, Samir je dolazio svake srijede i nedjelje, a Armin gotovo svake subote.
Kada bi vrijeme bilo posebno loše, Avdo bi prespavao kod Halila ili nekoliko dana kod sina, ali sada bi sam odlučivao kada ide i kada se vraća. Kuća više nije bila „napuštena“. U proljeće je Avdo odlučio prodati samo mali komad zemlje koji godinama nije obrađivao.
Novac nije dao za Arminov stan. Dio je uložio u novu stolariju i sigurnije kupatilo, a dio ostavio na računu. Arminu je poklonio dvije hiljade maraka. „Za šta hoćeš“, rekao mu je. Unuk je pokušao odbiti, ali Avdo se nasmijao. „Sad ti dajem. To je razlika.“
Meliha je prvi put ponovo došla u Avdinu kuću krajem aprila. Nije donijela dokumente, prijedloge ni hranu kao izgovor. Sjela je u dvorištu i rekla: „Babo, pogriješila sam.“ Avdo je šutio. „Nisam smjela slati fotografije vaše kuće bez pitanja. I nisam smjela govoriti kao da ćete uskoro prestati odlučivati.“ Avdo ju je pitao: „Zašto si to rekla?“
Meliha je odgovorila da se bojala budućnosti. Kredit, Armin, njihova starost, briga o Avdi — sve je u njenoj glavi postalo jedan problem koji je pokušavala unaprijed riješiti. „A mene si pretvorila u dio tog problema“, rekao je. „Jesam.“
Avdo je dugo gledao prema bašti, a zatim joj ponudio kafu. Nije to bilo potpuno oproštenje, ali je bilo početak odnosa u kojem više niko nije glumio da se ništa nije dogodilo.
Sljedeće zime snijeg je ponovo zatrpao selo. Samir je nazvao oca čim je čuo vremensku prognozu. „Babo, dođi kod nas nekoliko dana.“ Avdo je pogledao kroz prozor. Drva su bila složena, ali meteorolozi su najavljivali ozbiljnu mećavu. „Doći ću sutra“, rekao je. Samir je zastao, gotovo očekujući novu svađu. „Stvarno?“
„Stvarno.“ „Da dođem po tebe?“ „Dođi.“ Kada je sutradan ušao u sinovu kuću s malom torbom, Meliha mu je pokazala njegovu staru sobu. Nije rekla: „Ovo je sada opet vaša soba.“ Samo je rekla: „Ovdje možete biti koliko želite.“ Avdo je skinuo kaput i odgovorio: „Ostat ću dok prođe snijeg.“ Niko ga nije nagovarao da ostane duže.
Treće večeri sjedili su svi zajedno kada je Armin iz šale pitao djeda je li odlučio kome će ostaviti kuću. Samir ga je odmah pogledao upozoravajuće, ali Avdo se nasmijao.
„Možda je ostavim Halilu.“ Armin se uhvatio za glavu. „Dedo!“ „Šta je? Moja je.“ Svi su se nasmijali, čak i Meliha. Iza šale se nalazila istina koju su konačno naučili poštovati.
Avdo je mogao jednog dana prodati kuću, pokloniti je, ostaviti unuku ili se iz nje ponovo preseliti. Nije bilo važno koju će odluku donijeti. Važno je bilo da odluka bude njegova.
Samir je kasnije te večeri pronašao oca kraj prozora. „Babo, nešto te nisam nikad pitao. Jesi li se one noći bojao vratiti sam u selo?“ Avdo se nasmiješio. „Jesam.“ „Pa zašto si onda otišao?“ Starac je nekoliko trenutaka gledao snijeg. „Zato što sam se više bojao da ću, ako ostanem, jednog jutra shvatiti da svi odlučuju o mom životu osim mene.“
Samir je spustio pogled. Avdo ga je potapšao po ramenu i dodao: „Nemoj misliti da sam otišao zato što vas nisam volio. Upravo suprotno. Da vas nisam volio, rekao bih sve što sam mislio i zalupio vrata. Šutio sam jer nisam htio da ti biram između mene i žene. Samo sam kasno shvatio da nisam morao birati ni ja između porodice i vlastitog dostojanstva.“
Kada je mećava prošla, Samir je odvezao oca nazad u selo. Ovoga puta nije pokušao nagovoriti ga da ostane. Pomogao mu je unijeti torbu, naložio peć i prije odlaska pitao treba li mu još nešto.
Avdo je pogledao oko sebe, prema starom stolu za kojim je nekada sjedio s Fatimom, prema prozoru kroz koji se vidjela bašta i prema ključu koji je visio kraj vrata. „Ne treba“, rekao je. „Ako bude trebalo, javit ću.“
Samir je izašao, ali prije nego što je ušao u automobil, okrenuo se. Otac je stajao na pragu svoje kuće. Godinu ranije ista slika u njemu bi izazvala strah i osjećaj krivice. Sada je izgledala drugačije. Avdo nije bio starac kojeg je porodica ostavila samog. Bio je čovjek kojem je porodica konačno vratila pravo da kaže gdje želi živjeti.
Usred prethodne zime otišao je bez objašnjenja jer je mislio da će istina uništiti mir između sina i snahe. Na kraju se pokazalo da najveći problem nije bila hladna, prazna seoska kuća u koju se vratio.
Problem je bio dom u kojem je imao toplu sobu, pun frižider i porodicu oko sebe, ali je polako počeo osjećati da više nema posljednju riječ o vlastitom životu.
Tek kada je otišao, svi su shvatili šta ga je zaista natjeralo da se vrati.
Nije bježao od porodice.
Vraćao se sebi.
KRAJ